Časopis Prosvjeta

Polemika, Biračev odgovor na Matićeve "Priloge uz godišnjicu"

ANALIZA BEZ ANALIZE

PIŠE: Dimitrije Birač

Decembar 2017

Nasuprot prilici da se sveobuhvatnije raspravi subjektivni faktor u Oktobru, kako bi se povukle paralele s aktualnim problemom ljevice u vidu njene političke apstinencije – Đorđe Matić, autor “Priloga uz Godišnjicu”, daje svoj prilog dodatnom zamućivanju toga problema. U tom smislu, nakon svega, njegova analiza ne može nikada biti pogrešna baš zato jer i nije analiza stvarnosti

U posljednjem broju Prosvjete (novembar, br. 140; str. 33-36) objavljen je tekst Đorđa Matića pod naslovom Prilozi uz Godišnjicu (esej – Lav Davidovič Trocki). U njemu autor piše o liku i djelu Lava Trockog te mu, uz dužno priznanje, ipak daje ocjenu nedovoljan. Trocki će u „ropotarnicu povijesti“ (autor u svojoj ocjeni navodi riječi samog Trockog kojima je ovaj na Drugom sveruskom kongresu ispratio menjševike) „idealima i stremljenjima, čak i uspomenama unatoč… nakon svega ipak otići i on sam. I neka.”

Izgledni povod za historijski pregled političkog djelovanja Trockog bio je moj tekst, objavljen u dvobroju 138/139 na stranicama 44-50 Prosvjete pod naslovom Sutra već može biti kasno (Oktobarska revolucija – 100 godina).

Tekstom pisanim uoči stote obljetnice 25. oktobra (7. novembra po novom kalendaru), možda i najvažnijeg društveno-političkog događaja u povijesti, želio sam ukazati na nekoliko stvari.

Prvo, da boljševička partija nije bila monolitna, odnosno nedemokratska organizacija. Dakle, da u toj partiji 1917. godine Lenjin nije samostalno odlučivao o svim strateškim i taktičkim odlukama, iako je presudno utjecao na onu najvažniju – o nužnosti prijelaza na socijalističku revoluciju.

Drugo, da boljševička partija nije bila čista emanacija revolucionarne ideje koje je morala isključivo i bezgrešno voditi Oktobru. Drugim riječima, do Aprilske konferencije, prvo gradske, a onda i državne – boljševici su djelovali prema teorijsko-ideološkoj konstrukciji staroj više od desetljeća. Nakon aprilskih događaja, odnosno nakon uporne i žestoke Lenjinove borbe za ideološku reorganizaciju partije, boljševici svoje političko djelovanje okreću u smjeru teorije permanentne revolucije Lava Trockog. U tom trenutku njena je suština da „Ruska revolucija ne može riješiti demokratski problem, posebno agrarno pitanje, bez dolaska proletarijata na vlast“, odnosno bez „diktature proletarijata“ (Trotsky, History of Russian Revolution III, Appendix III, 1967).

Treće, da iz diktature proletarijata ne proizlazi nužnost socijalizma, odnosno socijalističke izgradnje. Osvajanje vlasti radnicima daje tek politički preduvjet za izgradnju sistema koji će, uz usku suradnju s postrevolucionarnom radničkom vladom barem jedne razvijene kapitalističke zemlje, omogućiti društveno-ekonomske uvjete na kojima će se u budućnosti razviti socijalizam.

Četvrto, da je Trocki, a ne Lenjin ili Staljin, bio organizator i rukovoditelj Oktobarskog ustanka.

I peto, da je veliki problem ljevice (koji je zapravo više praktične nego teorijske naravi) njeno brkanje uloge subjektivnog i objektivnog faktora.

Drugim riječima, da tamo gdje bi se trebala fokusirati na subjektivni faktor, ona se fokusira na objektivni faktor. Za to je primjer Oktobarska revolucija i njena realizacija. Iz toga razloga ljevica realizaciju Oktobra i ulogu boljševičke organizacije promatra apstraktno. Gotovo ni u jednom trenutku ljevica sebi ne može predočiti što znači politički odraditi one korake koji vode organizaciji ustanka. Budući da je tako, onda ona iz povijesti Oktobra ne izvlači pouke, nego napamet uči činjenice i brojeve.

Dalje, tamo gdje bi se trebala fokusirati na objektivni faktor, ona se okreće subjektivnom faktoru. Primjer za to je birokratska degeneracija partije i sovjetskog sistema, odnosno sovjetskog (ili „staljinskog“, kako bi rekao od strane KPJ ubijeni komunist Živojin Pavlović) termidora. Zbog toga ljevica pogrešno dijagnosticira da je boljševička organizacija kao takva (pritom pravi metodološku i nedopustivu grešku izjednačavajući boljševike 1905., 1912., 1917., s boljševicima 1927. ili 1938.) presudni uzrok staljinizma i propasti socijalizma. Nakon takve dijagnoze, ona predlaže i pogrešno rješenje – političko djelovanje bez političkog djelovanja; izgradnju političke organizacije koja to nije. Na taj način simpatije ljevice prema horizontalizmu nalaze teorijsko opravdanje.

 

Revolucija ne znači socijalizam

Iz navedenog mogu se formulirati dvije osnovne teze koje podvlačim u ranijem tekstu. Oktobarska revolucija ne bi bila teorijski promišljena i praktično realizirana bez boljševičke političke organizacije na čelu s Lenjinom i Trockim. Njih dvojica, ali i ostali boljševički vrh, bili su svjesni toga da Oktobarska revolucija ne znači socijalizam i da se u izoliranoj Rusiji socijalizam ne može izgraditi. Konačno, rasprava unutar boljševičke partije bila je na izuzetno visokom nivou i uključivala je tisuće, pa i desetine tisuća ljudi na raznim sastancima, konferencijama, kongresima. Stoga nije navodna Lenjinova diktatura bila ta koja je vodila boljševike prema Oktobru, nego su boljševici, rukovodeći masovnim pokretom, temeljem dugotrajnih rasprava i slobodne (nekad i javne!) razmjene mišljenja te kvalitetnim transmisijskim mehanizmom svoje organizacije – osigurali Oktobar.

Tekstom o stotoj obljetnici Oktobra nisam htio ponavljati više-manje poznato ni informacije poput broja sovjetskih deputata, udjela radnika ili seljaka u ukupnom ruskom stanovništvu, broja boljševika itd. No u tekstu sam se bavio i činjenicom da je ustanak izvršen s minimalno žrtava. Dosad je uobičajena priča bila da ustanak u kojem su žrtve minimalne, za koji mnogi ljudi u gradu nisu ni znali jer se život u tim trenucima odvijao sasvim normalno i koji nije uslijedio nakon izglasavanja Drugog kongresa sovjeta, nego mu je neposredno prethodio – nužno označava državni udar sa svim mu pripadajućim negativnim asocijacijama.

Zapravo je uzrok tako izvedenog ustanka bilo izuzetno sposobno manevriranje Trockoga uz pomoć boljševičke organizacije. U svojoj knjizi o povijesti Ruske revolucije, on jako dobro prikazuje kako se čitava borba vodila i koliko je on bio svjestan njene dinamike. Njegova taktika prikazivanja napada boljševiziranog Petrogradskog sovjeta kao obrane od potencijalnog napada Kerenskog princip je koji se obično razvija u svim presudnim društveno-političkim momentima. Varijacija je ovdje bila što je Trocki razumio da je napad Kerenskog samo pitanje vremena i da time iz potencijalnog prelazi u stvarno. Tko je čitao dokumente i zapise iz tih presudnih dana, lako može uočiti da je Trocki sve poteze vukao javno i bez posebno skrivenog motiva. Međutim, ti potezi odreda su bili dvosmisleni, a to je bilo moguće upravo radi toga što je situacija bilo toliko dinamična i nestabilna da je mogla završiti na bilo koji način. Koliko god je Trocki tu bio presudna osoba, bez boljševičke organizacije sa svojim organizacijama i komitetima cijela stvar ne bi završila uspješno.

Stoga pouke koje treba izvući kažu da je boljševička politička organizacija presudno tijelo subjektivnog faktora bez kojeg ne bi bilo Oktobra, ali i da ona ne bi postala presudno tijelo bez demokratsko-centralističkog karaktera (ne brkati s birokratskim centralizmom!).

 

Cokulom po crvu

Veliku ulogu u zamagljivanju društveno-političkih procesa koji su prethodili Oktobru, kao i onih procesa koji su uslijedili – imao je jugoslavenski sistem i njegova historiografija. Sistem se očito vodio onom izjavom da je povijest zapravo politika projicirana u prošlost. Tako je, naravno uz nemali utjecaj sovjetskog sistema, birokratizirano stanje KPJ (SKJ) projicirano na boljševičku partiju 1917. Pisalo se o monolitnoj, čvrstoj partiji s jednim nepogrešivim vođom.

Sada, nakon svih pitanja koje sam u tekstu postavio, nakon moje želje da se Oktobar na njegovu stotu godišnjicu i nekoliko desetljeća nakon restauracije kapitalizma objektivnije analizira bez ograničenja bilo jugoslavenske bilo sovjetske strane, nakon moje želje da prije svega iz Oktobra osnovnu političko-organizacijsku pouku izvuče ljevica koja se utapa u vodama horizontalizma, nakon svega toga javio se Đorđe Matić da bi, u potpunosti izvan konteksta, priložio svoje viđenje lika i djela Lava Trockog.

Njegov prilog u tom trenutku postaje zapravo svojevrsni uteg za cjelokupnu raspravu jer: nema za cilj objektivnije analizirati Oktobarsku revoluciju; ne želi polemizirati sa mnom o ulozi subjektivnog faktora u dinamici prijelaza Februarske na Oktobarsku revoluciju; ne želi pridonijeti rasvjetljavanju mnogih spornih točaka jugoslavenskog opisa Oktobarske revolucije; ne želi, zajedno sa mnom, ukazati na pogrešku izjednačavanja socijalističke revolucije s izgradnjom socijalizma u jednoj zemlji; ne želi politički aktualizirati pouke Oktobra povezujući ih s konkretnim stanjem na hrvatskoj (i balkanskoj) ljevici.

Đorđe Matić se radije odlučio pozabaviti Trockim kao, što za razliku od mnogih Matić ipak priznaje, čovjekom koji je stvarao historiju i bio „drugi po moći partijac-boljševik tokom i poslije Oktobra, odmah iza Lenjina, pa nakon Revolucije kao glavni ideolog i teoretičar, provoditelj u praksi (su)teorije diktature proletarijata.“

Onaj isti problem koji ima naša ljevica, da brka analizu subjektivnog i objektivnog faktora, kao da prelazi i na samog Matića. Pa tako on kreće u ozbiljnu analizu Trockoga, tvrdeći da „ne treba padati na danas popularne kvazimetode kulturalnih studija i ostalih zabluda o ‘apliciranoj psihologiji’… Ne, revolucionar je radio to što je radio određen i pritisnut političkim razlozima i nužnostima, imanentnim politici kao praksi” (kurziv Matićev).

Istina, Matić priznaje da je Trocki historijska veličina, navodeći još i da je on “razumio i jasno opisao dolazeću opasnost nacizma”. Uzgred rečeno, možda i najveći politički doprinos marksizmu u postoktobarskom razdoblju upravo jest Trockijeva analiza fašizma (nacizma).

Da dodatno opiše Trockog, Matić navodi kako su mnoge generacije razočaravši se u taj i takav socijalizam, a posebno nakon Drugog svjetskog rata – u Trockom vidjele “neostvarenog Lenjinovog nasljednika” i preko njega neku bolju, “neiživljenu budućnost”. Tu je bitnu ulogu igrala i knjiga Izdana revolucija u kojoj Trocki daje odgovore na goruća pitanja socijalizma. Stoga su se bolja budućnost i drugačiji socijalizam povezivali i s tom knjigom. U vezi njegove opaske o Trockom kao nadi generacija ljevičara, Matić spomenutu knjigu očekivano klasificira kao najpoznatije djelo koje je Trocki napisao. To mu onda služi da u tekstu dalje navodi sve zablude Trockog u kojima ovaj ustraje, zavodeći kasnije generacije. Na primjer, jedna od zabluda je totalno ignoriranje individue, pojedinca i njegovih težnji, osjećaja, razmišljanja, riječju – njegova života. Prema Matiću, za Trockog je pojedinac “samo crv kojega će historija zgaziti jednim udarcem komesarske čizme ili radničke cokule”.

Nakon svega, Matić je zaokružio priču: Trocki je velika povijesna ličnost, on je političar koji je mario jedino za velike povijesne događaje, ignorirao je pojedinca i bio je fanatik. Sve u svemu, Trocki zaslužuje neprolaznu ocjenu.

Istina, dio ljevice također smatra da je Izdana revolucija najpoznatije djelo Trockog te iz njega izvlači dalekosežne zaključke. Međutim, to ne mora nužno biti u potpunosti dobra stvar, posebno u sadašnjim okolnostima. Osim toga, Matić na cijelu priču iz Izdane revolucije gleda kao na zabludu.

Naime, on misli da je pitanje socijalističkih revolucija uopće, a Oktobra posebno, zapravo pitanje Lenjina, Staljina ili Trockog. Kao i da je pitanje degeneracije ili neuspjeha revolucije opet pitanje jednog čovjeka. Ako on to i ne misli, iz njegova se teksta to ne vidi budući da je Matićev doprinos stotoj obljetnici Oktobra opisivanje lika i djela Lava Trockog.

Drugim riječima, kao što do oktobra 1917. ignorira ulogu subjektivnog faktora (između ostalog i boljševičku partiju s desetinama, pa i stotinama, tisuća članova, sa svojim sasvim dovoljno uhodanim transmisijskim mehanizmom koji joj omogućuje relativno brze promjene u kratkom roku, a bez koje u krajnjoj liniji ni Trocki, ni Lenjin ne bi mogli ostvariti svoje ciljeve i zahtjeve), tako i nakon oktobarske prekretnice, Matić ignorira ulogu objektivnog faktora.

 

A prigovor imperijalistima?

Umjesto da prigovori svim komunistima izvan Rusije što nisu bili dovoljno organizirani, sposobni, ustrajni, dosljedni da svrgnu svoje nacionalne buržoazije i tako razbiju izolaciju Ruske komune – on se obrušava na Trockog da ovaj ne mari za život pojedinca i da je indirektno i direktno proizveo ništa drugo nego masovno uništavanje “običnog i nesretnog ruskog svijeta”. Umjesto da prigovori čitavom nizu imperijalističkih sila koje su krenule u agresivan napad na boljševičku vlast, on smatra da je “korijen apsolutnog užasa izrastao iz same teorije, iz teorijskih premisa…”.

Za Matića ništa i ne znači knjiga Trockog Povijest Ruske revolucije, pa je i ne spominje, iako je osnovna pouka te knjige da je subjektivni faktor bio presudan za realizaciju Oktobra. Kako on brka spomenute faktore, onda i ne vidi da je, dijalektički, analiza objektivnog faktora neuspjeha razbijanja izolacije sovjetske vlasti ujedno i analiza subjektivnog faktora neuspjeha realizacije njemačkog Oktobra, mađarskog Oktobra, talijanskog Oktobra itd.

Baš zato i može komotno kritizirati Trockoga, a bez trunke analitičkog doprinosa raspravi o stotoj obljetnici Oktobra, posebno bez doprinosa mom tekstu koji raspravlja o ulozi političke organizacije u Oktobru. Baš zato i može reći kako je cijeli taj socijalistički eksperiment propao već u startu, odnosno da je ta teorija sav taj užas već nosila u sebi.

S druge strane, ne može se izbjeći dojam, kad se već ovako s visoka ocjenjuje teorijska zabluda, da je ipak lakše raditi ovakve analize i obrušavati se na teoriju, nego tu istu teoriju pokušati bolje razumjeti. Naime, ta teorija, kojom je Lenjin dovršio Aprilske teze i na čijem je temelju partiju okrenuo socijalističkoj revoluciji – također je govorila da izgradnja socijalizma u jednoj zemlji nije moguća. Govorila je i da će ukoliko se revolucija u izvjesnom vremenu ne proširi na razvijene kapitalističke zemlje, nužno nastupiti restauracija kapitalizma s mnogo dubljim i razornijim društvenim posljedicama. Da bi se to spriječilo, govorila je, treba politički svrgnuti staljinističku birokraciju koja upravo i gura tu izgradnju socijalizma u jednoj zemlji. Teorija je bila surova u svojoj istini.

Ta je teorija također značila nužnost političkog organiziranja. Jednako kao što je političko organiziranje bilo potrebno za realizaciju Oktobra, tako je ono bilo potrebno radi likvidacije sovjetskog termidora. Matić vjerojatno ne uočava da je njegova (pasivna, promatračka) kritika Oktobra upravo preko obrušavanja na teoriju i na Trockog usko povezana s njegovim ignoriranjem potrebe političke organizacije za realiziranje bilo kakvog društveno-političkog cilja, a posebno za snalaženje  u političkim prevratima.

Drugim riječima, kritiku kakvu je Đorđe Matić ispisao u svom ‘prilogu’ na moj tekst, može ispisati jedino onaj tko u potpunosti zanemaruje najvažnije pitanje – političko-organizacijsko.

Konačno, Matićevo pasivno promatranje Oktobra kao (smrtonosne) posljedice pogrešne teorije i pogrešnih ljudi, ne znači da ono nije i emotivno nabijeno. Tako na moju tvrdnju da je Trocki nakon revolucije 1905., bio predvidio “spontano stvaranje sovjeta” izvan Petrograda u idućoj revoluciji, što je pokazalo točnost njegove prognoze – Matić vehementno reagira: “Već se tu, na osnovu jednoga izdvojenoga citata – od milijun potencijalnih – pokazuje što je bio Trocki – i hipokrit i fantast, gdje se ne zna što je opasnije. Stvaranje sovjeta po njemu ‘zahvatiće’ zemlju – kao da je kakva prirodna pojava, dakle, koja ide sama bez upliva izvana, a ne ono što je Ideolog provodio ustrajno, planski (!), temeljno, agitpropom, putujući po nepreglednoj zemlji, i izdajući proglase, izvikujući parole i držeći vatrene, silno uvjerljive govore koji su dizali mase od Japana do Poljske, utjerujući Ideju u glave mužika i buržoazije, radnika i besklasnih, “reakcije” i menjševika (kojima je najprvo pripadao), utiskujući ih u svijesti riječju, agitacijom, prijetnjom i strašću, vjerom i retorikom. Ili revolverom, metkom u čelo bez pitanja i okreta, bez grižnje i sumnje.”

Naveo sam malo veći citat da pokažem svu Matićevu zbrku, i očitu ogorčenost, pri shvaćanju uloge subjektivnog faktora. U svojoj emotivnosti Matić uopće ignorira što ja navodim citat Trockog koji govori o pojavi sovjeta, o spontanom stvaranju. Ja pišem o tome da su februarskim potresima na svijet došli sovjeti i izvan Petrograda, kao spontana reakcija seljaka i radnika – činjenica koja je notorna. Matić pojašnjava da Trocki ide okolo i “metkom u čelu bez pitanja i okreta” uspostavlja sovjete. Nije jasno samo onda zašto su u početku u najvećem broju sovjeta boljševici imali manjinu i kako je to Trocki mogao stvarati sovjete kad je u Rusiju stigao nekoliko mjeseci nakon početka Februarske revolucije? Nije jasno i zašto Matić spontano djelovanje radničkih i seljačkih masa objašnjava djelovanjem jedne osobe i njegovog “revolvera”?

Međutim, jasno je da nasuprot prilici da se sveobuhvatnije raspravi subjektivni faktor u Oktobru kako bi se povukle paralele s aktualnim problemom ljevice u vidu njene političke apstinencije – autor “Priloga uz Godišnjicu”, daje svoj prilog dodatnom zamućivanju toga problema. U tom smislu, nakon svega, njegova analiza ne može nikada biti pogrešna baš zato jer i nije analiza stvarnosti.

 

Autor je član Radničke fronte, političke stranke koja djeluje u Hrvatskoj

15. 12. 2017.