Časopis Prosvjeta

Povijesni revizionizam sve više jača, a antifašističke vrijednosti guraju se na marginu

ANTIFAŠIZAM U PENZIJI

PIŠE: Paulina Arbutina

Juli 2019

Postalo je potpuno društveno prihvatljivo da po centru Zagreba paradiraju crnokošuljaši, bez ikakve osude vlasti, opomene, sankcije, kazne, i to samo dan nakon govora ministra pravosuđa Bošnjakovića, izaslanika premijera Plenkovića u Brezovici povodom državnog praznika Dana antifašizma

Resanović Mane Milan, rođen 1919., zemljoradnik, iz sela Zakopa, borac od 1941. Poginuo 1943. za vrijeme pete neprijateljske ofenzive na Sutjesci, član KPJ, politički delegat voda u 7. banijskoj brigadi „Vasilj Gaćeša“.

Vicković  Đure Petar, rođen 1915., zemljoradnik iz sela Šamarička Draga, Srbin, borac od 5. II. 1942. Poginuo 8. III. 1942. u Zrinju, borac u 2. bataljonu „Miloš Čavić“ NOPO Banije.

Resanović Petra Stojan, rođen 1921., zemljoradnik, Srbin, iz sela Grmušani, borac od 10. X. 1942. Poginuo je 1943. za vrijeme četvrte neprijateljske ofenzive u Hercegovini, borac u 8. banijskoj brigadi.

Stambolija Pere Janko, rođen 1915., radnik Srbin, iz sela Kosna, borac od januara 1942. Poginuo 1943. godine kod Vinkovaca, borac u slavonskim partizanskim jedinicama.

Carić Milana Danica, rođena 1925., domaćica iz Gornjeg Žirovca, Srpkinja, borac od 10. I. 1943. Poginula 1943. za vrijeme četvrte neprijateljske ofenzive u dolini Neretve, borac u 16. banijskoj brigadi.

Mesar Jovana Milan, rođen 1925., zemljoradnik iz sela Hrtić, Srbin, borac od 1942. Poginuo 1944.godinе u Gorskom kotaru, borac primorsko-goranskih brigada.

Durman Mile Ljuban, rođen 1915., zemljoradnik iz sela Gornji Javoranj, Srbin, borac od 1943. Poginuo 12. X. 1944. u Kloštru Podravskom, borac u 4. Banijskoj brigadi.

Čavić Teodora Nikola, rođen 1908., zemljoradnik iz sela Draškovac, Srbin, borac od 1944. Poginuo 1945. na Sremskom frontu, borac u sremskim partizanskim jedinicama.

Medaković Đure Milan, rođen 1920, zemljoradnik iz sela Švrakarica, Srbin, borac od 5. V. 1942. Poginuo 1944. u Capragu, kraj Siska, borac u 4. banijskoj brigadi.

Đurić Nikole Pero, rođen 1915., stolar iz sela Gage, Srbin, borac od 1942. Poginuo 1943. Početkom četvrte neprijateljske ofenzive u Brubnu, kraj Gline, borac u 16. banijskoj brigadi.

Devetak Dmitra Milan, rođen 1910. Zemljoradnik iz sela Ljubina, Srbin, borac od 1. III. 1944. Poginuo 1944. kod Siska, borac u 3. banijskoj brigadi.

Radojčić Stojana Ilija, rođen 1908. Zemljoradnik iz sela Trgovi, Srbin, borac od 25. VI. 1942. Poginuo 25. XI. 1944. u Zamlači kod Dvora, borac u 4. banijskoj brigadi.

Miličević Bože Dmitar, rođen 1918., zemljoradnik iz sela Donja Stupnica, Srbin, borac od 20. XI. 1941. Poginuo 8. X. 1944. kraj Koprivnice, borac u 4. banijskoj brigadi.

Davidović Đure Petar, rođen 1912. Zemljoradnik iz sela Pedalj, Srbin, borac od 10. IX 1942. Poginuo 6. V. 1945. u Ilirskoj Bistrici, član KPJ, borac u 4. banijskoj brigadi.

Carić Dmitra Jovan, rođen 1914. Zemljoradnik iz sela Komora, Srbin, borac od 1941. Poginuo decembra 1944. kod Slavonske Požege, član KPJ, komandir čete u 12. slavonskoj diviziji.

 

Ovo su samo neka imena sa spiska 1.443 poginulih boraca Narodnooslobodilačkog rata 1941. do 1945. s područja kotara (sada općine) Dvor na Uni koji su kao pripadnici Sedme banijske divizije i ostalih partizanskih jedinica živote izgubili u borbama širom Hrvatske i drugih jugoslavenskih republika. Spisak imena poginulih boraca još 1979. godine napravio je Ljuban Đurić, tadašnji pukovnik u penziji, na osnovu Upitnika popunjavanog 1947. godine. Spisak je provjeravan i pred samo štampanje angažiranjem seoskih udruženja boraca i mjesnih ureda, uz svjedočenje porodica, rođaka i saboraca. Stari, već požutjeli listovi s imenima poginulih boraca NOB-a sa područja kotara Dvor jedini su trag njihove pogibije i žrtve date za slobodu naroda i antifašističke vrijednosti jer spisak imena otkucan na nekadašnjoj pisaćoj mašini nikada nije doživio svoje štampano izdanje. Nekada, u svakom banijskom selu, negdje u centru mjesta, nalazio se spomenik poginulim borcima NOB-a i ubijenim civilima, sa popisima njihovih imena. Mali broj tih spomenika preživjeli su neoskrnavljeni hrvatsku vojnu akciju Oluju 1995. Bez zapisa, sa sve rjeđim spomenom u živom razgovoru i predanju, njihov se trag i značaj gubi u vilajetima sklonog ljudskog zaborava današnjice i na krilima trendovskog revizionizma. O vrijednostima NOB-a i antifašističkih ideja, o značaju Šamarice i žrtvi Banije, i današnjoj percepciji istih, kritički govori istaknuti antifašist s Banije Đuro Kalanja iz Petrinje.

„Mi nemamo nijednu knjigu poginulih i ubijenih Banijaca u Drugom svjetskom ratu, poginulih pripadnika Sedme banijske divizije. Naša povijest, osim pojedinih filmova i slučajnih knjiga nije opisala stradanje naroda. Uvijek se govorilo da nije dobro da se narod toga prisjeća, i to nas je koštalo. Poslije naše generacije, a malo nas je živućih ostalo, tko će govoriti o stradanjima i žrtvama koje je narod Banije dao za slobodu, za Republiku Hrvatsku. Ostat će nerečeno i onda će biti zaboravljeno. Samo primjera radi, u petu ofanzivu, Sedma banijska divizija je ušla 15. maja sa 2.547 boraca, od toga 2.403 je bilo Srba, 55 Hrvata i ostalih 89. Od 2.547 boraca do 15. juna poginulo je  1.349. Više od polovice. Samo za mjesec dana. Znači, svaki dan ih je ginulo 40. Može li se uopće ta tragedija opisati“, navodi Kalanja.

 

Gdje su mladi

„Na području Sisačko-moslavačke županije održavaju se dvije državne obljetnice u Jasenovcu i Brezovici. Mi Banijci antifašisti, uz pomoć Srpskog narodnog vijeća, obilježavamo još pokolj u glinskoj crkvi, strijeljanja u Banskom Grabovcu, pogubljenja na Bajića jamama kod Kostajnice…. Održavamo još uvijek sjećanje na Čavić brdo i polaganje partizanske zakletve, na pogibiju Vasilja Gaćeše u Brubnu. Naši antifašistički spomenici još uvijek nisu registrirani, nisu ucrtani. Nažalost, taj posao nije odradila ni naša bivša država SFRJ. Moramo primijetiti i reći da su obilježavanja antifašističkih datuma po Šamarici bila življa prije deset godina, nego danas. Sve je manje živih svjedoka. Nema više Adama Dupale, generala Rade Bulata i Milutina Baltića koji su živo govorili o NOB-u.  Narod bi te priče nosio kućama, i one su se prepričavale i opstajale. Sada imam utisak da se obilježavanje antifašizma svelo na ritual, na formalnost: eto da se pojavimo i položimo vijence. Nema više one masovnosti, snage, o mladima da i ne govorimo. Svi naši članovi, antifašisti, predsjednici naših udruga su u penziji. Mladih u našim redovima nigdje nema, što je jasno vidljivo. Nigdje nema čovjeka mlađih, ili bar srednjih, godina da je predsjednik antifašističke udruge. Kao da nam je i sam antifašizam u penziji. Zašto bi se podrazumijevalo da su u udruzi antifašista samo penzioneri, pa ne bi mi trebali biti društvo. U našim autobusima na komemoracije putuju uglavnom stariji članovi. Nažalost, mnogi od starijih generacija antifašista nisu taj život prenijeli ni na svoje mlade. Opravdavamo se, zamijenit će nas mladi jednog dana, nije danas vrijeme. Ako nije svih ovih godina bilo vrijeme, ne znam kada će biti“, samokritično će reći Kalanja.

„Nažalost interes je slab. Nekada smo na Čavić brdo dolazili sedam autobusa, sada idemo samo sa jednim minibusom.  U Banskom Grabovcu skupimo narod sa svih strana, autobusima od Novske, Dvora, do Vrginmosta, ali domaćih ljudi iz tog sela nema. Oni sjede u selu, ispred lokalne trgovine i piju pivu. Ne bi došli na mjesto gdje su njihovi djedovi strijeljani. Pitam se, kako ljudi nemaju osjećaja, potrebe, poštovanja za svoje pretke. Ista situacija je i kada obilježavamo pokolj u glinskoj crkvi. Okupi se nas oko dvadeset, od toga osmero iz Gline, i nas ostalih, sa svih strana. Kako da objasnimo taj naš mentalitet, karakter? Sada kada bi izvršili anketu na Baniji, i to čak među starijim mještanima, ne znam da li bi dva posto njih znalo reći što Šamarica znači za nas na Baniji, a da ne govorimo o mlađim generacijama. Šamarica je oličenje Narodno-oslobodilačke borbe, antifašizma i pobjede života nad smrću na Baniji“, ističe Đuro Kalanja.

Sa druge strane, naspram šumovite tišine Šamarice i naroda Banije, stoje agresivni, sve učestaliji i od države i vlasti prihvaćeni revizionistički vjetrovi, a nisu više na hrvatskoj dnevnoj bazi strani ni verbalni napadi na rasnoj, nacionalnoj i drugim osnovama različitosti koji u posljednje vrijeme prerastaju u fizičke napade  sa teškim tjelesnim ozljedama, čak i smrtnim ishodom. Decenijama već uhodanoj devastaciji antifašističkih spomenika, pridružuju se novi spomenici sa pločama sa ustaškim pozdravom „Za dom spremni“, koje se po preporuci Vijeća za suočavanje sa prošlošću, može tretirati i ovako i onako, dok se uz prisustvo ministara otkriva spomenik Miri Barešiću, hrvatskom emigrantu osuđenom za terorizam.  U državi čiji se Ustav temelji na antifašističkim vrijednostima, normalno je da ulice nose ime Mile Budaka, dok se u crkvama služe mise Anti Paveliću, a saborska zastupnica Bruna Esih bez posljedica može izjaviti da je 8. maj, dan okupacije Zagreba, a kako i ne bi mogla kada je Hrvatski sabor pokrovitelj komemoracije u Bleiburgu gdje je uvijek  državna delegacija u jačoj postavi nego na proslavi Dana pobjede u zagrebačkom Lisinskom ili na obilježavanju Dana antifašizma u Brezovici. Sasvim je postalo društveno prihvatljivo da po centru Zagreba paradiraju crnokošuljaši, bez ikakve osude vlasti, opomene, sankcije, kazne, i to samo dan nakon govora ministra pravosuđa Bošnjakovića, izaslanika premijera Plenkovića u Brezovici povodom državnog praznika Dana antifašizma. U takvoj državi, spominjati tradicionalnu, užarenu atmosferu sa Thompsonovih koncerata ili navijačko skandiranje sa hrvatskih stadiona, postaje suvišno.

„Veliki je nesrazmjer između rijetkih lijepih petominutnih govora sa govornica i grube svakodnevnice ispunjene govorom mržnje, proustaškim porukama, nasiljem. Kako idemo dalje, sve više se pitam što se to u Hrvatskoj događa. Postavljam pitanje sam sebi i nama kao srpskoj zajednici kojim putem mi idemo. Mi antifašisti rijetko nešto iniciramo prema državi i vlasti, slabo smo zastupljeni u javnosti, naš glas se ne čuje. Ne pokrećemo rasprave, ne analiziramo situacije. Jesmo li HRT-u predložili neki svoj program, Hrvatskom saboru postavili kritična pitanja. Moramo biti organizirani da od države tražimo provođenje postojećih zakona, pisanje istinite povijesti. Nitko od nas iz Saveza antifašističkih boraca i antifašista nije reagirao na izjave Brune Esih, na marširanje crnokošuljaša po centru glavnog grada. Opušteni smo i kao da nam je sve ravno od Banije do Jadranskog mora“, kaže Đuro Kalanja.

„Ekstremna desnica sve žrtve na strani Nezavisne Države Hrvatske pripisuje u 1945. jer nikada nije objavljen službeni popis žrtava jedne i druge strane tokom Drugog svjetskog rata. Povijesni revizionizam je predaleko otišao, i ako ovako nastavi, pobjedničke snage u Drugom svjetskom ratu bit će ustaše i domobrani. Uz pomoć i blagoslov državnih organa i raznih instituta veliča se sve što potječe iz NDH-a, dok su simboli pobede nad fašizmom sporni. Hrvatska bi trebala prepisati zakone iz Njemačke o tome što je dozvoljeno propagirati, pisati, braniti ili isticati… Sve je to kod njih strogo zabranjeno. O ustaškom pozdravu ‘Za dom spremni’, nitko ne bi mogao sanjati, a kamoli vikati“, kaže ovaj istaknuti antifašista iz Petrinje.

 

Udar desnice

„Sve dok kostajnička djeca ne počnu posjećivati Bajića jame, petrinjska djeca Banski Grabovac, dvorska djeca dok ne počnu otvoreno govoriti o pokolju u Šegestinu, glinska djeca o pokolju u glinskoj crkvi, sisačka djeca o dječjem logoru, nema temelja za iskreni antifašizam. Jer smjer kojim je Hrvatska krenula nije opasan samo za Srbe, nego i za sam većinski narod. Pravi odnos ove države prema antifašizmu oslikava se kroz financiranje Sisačko-moslavačke županije koja svake godine udrugama dodjeljuje od 5.000 do 50.000 kuna. Nama, udruzi antifašističkih boraca i antifašista udjeli 5.000 kn, startnu osnovicu. Pa nismo mi brate, baš za startnu osnovicu. To dovoljno govori o poštovanju ustavnih, antifašističkih vrijednosti Republike Hrvatske“, poručuje Kalanja.

Na čelu Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske je Franjo Habulin koji ističe da je antifašizam na prostoru Hrvatske naslijeđen iz vremena Drugog svjetskog rata.

„Komunistička partija Jugoslavije pozvala je narod na oružani ustanak koji je bio toliko ojačan da je stvorio treći front u Evropi i dao veliki doprinos konačnoj pobjedi nad nacifašizmom čime smo zauzeli visoko mjesto među zemljama antihitlerovske koalicije i to cijeli svijet priznaje. Danas se u Hrvatskoj njeguju tekovine i vrijednosti antifašizma koje je iznjedrila upravo ta Narodno-oslobodilačka borba. Trenutno je antifašizam pod udarima povijesnog revizionizma ekstremne desnice, otvoreno proustaških grupa kroz dopušteni medijski prostor, elektronske medije, razne publikacije, ali i kroz javnu televiziju. Ranijih godina vrlo se teško državni vrh odazivao na antifašističke svečanosti, ali bilo bi nepošteno reći da kod aktuelne vlasti nema malih pomaka. Ali izostaje adekvatna reakcija vlasti prema povijesnom revizionizmu“, reći će Habulin o društvenoj i političkoj klimi koja se prelama kroz prizmu antifašizma.

„Odlazak državnog vrha ranijih godina na Bleiburg bio je ozbiljniji. Ove godine napravio se izvjesni odmak zbog zabrane austrijskih vlasti, ali nije zgodno da nam netko izvana održava antifašističke lekcije koje smo i sami trebali znati. Mislim da aktuelna vlast još uvijek nije zauzela jasan stav što će činiti sa Bleiburgom. I pored toga svega, i ove godine je državna delegacije na Bleiburgu bila jača i brojnija nego u Brezovici. To je činjenica, to je tako, i ja tu nemam što za dodati. Za proslavu Dana pobjede u Lisinskom istakao sam da bi bilo dobro da aktuelna vlast organizira i Dan pobjede i Dan antifašističke borbe, a da borci i mi antifašisti budemo gosti. Moram reći, da je to prihvaćeno u razgovoru sa predsjednikom Ureda premijera i ministar Bošnjaković se u Brezovici složio sa našim prijedlogom. Dan antifašističke borbe, Dan pobjede nad fašizmom, trebali bi biti sa ponosom praznici čitave Hrvatske i svakog njenog građanina, jer da nije bilo antifašističke borbe ne bi bilo ni današnje Hrvatske i branitelji ne bi imali što braniti, a nismo branili ništa drugo nego Hrvatsku u AVNOJ-evskim  granicama, odnosno onu Hrvatsku koju je stvorio ZAVNOH“, kaže Habulin.

„Problemi postoje, ali problemi su da se rješavaju i to je proces koji će trajati i ne gajim iluziju da će stvari biti divne i krasne za mjesec dana. Savez antifašista i antifašističkih boraca je samo udruga koja je ove godine od Hrvatskog sabora dobila 300.000 kn, a od Ministarstva branitelja 420.000 kn. Prvi put, ove godine posebno su dodijeljena sredstva za financiranje obilježavanja bitke na Sutjesci i dogovorili smo se sa Ministarstvom branitelja za sljedeću godinu da apliciramo za sredstva iz EU fondova. Nemamo u rukama nikakve alate ni mehanizme vlasti. Mi možemo samo upozoravati, sugerirati, ukazivati, to i činimo. Smatram da smo se ipak približili vlasti, da su nam vrata za razgovor otvorena, a to je jedini put da se postepeno kroz suradnju i stalni pritisak na aktuelnu vlast promijeni fašizacija Hrvatske“, zaključuje Habulin.

 

Antifašizam kao spona

Ove godine Srpsko narodno vijeće, nagradu Svetozar Pribićević za unapređenje hrvatsko-srpskih odnosa uručilo je saborskom zastupniku i predsjedniku Hrvatske seljačke stranke Kreši Beljaku koji kritički ocjenjuje aktuelne društvene pojave.

„Antifašizam kao pojam otišao je u sasvim pogrešnom smjeru zahvaljujući prije svega obrazovnom sustavu koji je u zadnjih 30 godina odradio svoje pri čemu su nastavnici povijesti, ali i drugih predmeta koji nemaju nikakve veze sa poviješću svojevoljno tumačili događaje iz Drugog svjetskog rata. Imamo činjenicu da mladi ljudi uzvikuju ustaške parole, fašističke pozdrave. Vjerojatno nisu nacisti i ne smatraju sebe fašistima, ali ne shvaćaju da ono što rade jest neofašizam, neoustaštvo, zagovaranje režima koji je bio zločinački, kriminalni i koji je kao takav osuđen od cijelog svijeta“, kaže Beljak i ističe da je antifašizam životna i ideološka spona Srba i Hrvata u Hrvatskoj.

„Mi na ovim prostorima živimo na mitovima, i pri tome idemo iz krajnosti u krajnosti. U bivšoj državi smo do krajnjih granica eksploatirali mitove da je recimo u Jasenovcu bilo milion žrtava, sada smo ušli u zonu gdje se taj broj i zločin potpuno marginalizira. Pravu istinu nažalost, nećemo nikada saznati. U hrvatskom nacionalnom korpusu prije 70 godina postojale su i te kako snažne snage dobra, odnosno antifašističkog pokreta na čijem su čelu stajali komunisti, ali gro ljudi bili su obični seljaci, Hrvati, Srbi, bez obzira na nacionalnost. Mi smo jedini imali originalni antifašistički pokret kojeg se danas sramimo i sami ga proglašavamo porazom. Uvijek ističem zajedništvo Srba i Hrvata u Hrvatskoj gdje smo uoči Drugog svjetskog rata i svih tih strašnih klanja bili zajedno. Srbi i Hrvati bili su zajedno i saveznici i u partizanima u ratu. Tako da svi ti mitovi o hrvatsko-srpskoj mržnji danas izgledaju veći nego ikada u povijesti, a stvorena je upravo zbog toga jer su je određene strukture pustile da u prosvjetnom smislu rade što god žele sa mladim generacijama. Poslije Drugog svjetskog rata, a naročito 25 godina poslije, koliko mi sada brojimo od posljednjeg rata, nije bilo hrvatsko-srpskih tenzija ove vrste niti intenziteta. Istina, bilo je političkih tenzija, ali nije bilo toliko mržnje, jer bi tada takvi protagonisti koji su izazivali rat, završavali u zatvorima, a danas vidimo da su sa pravom lišavani slobode“, napominje Beljak i upozorava da napadi na bilo koju društvenu manjinu označava početak divljanja i sukoba.

„Obrazac ponašanja se vrlo jasno može povući sa obrascem koji se dešavao u Njemačkoj ili Italiji tridesetih godina prošlog stoljeća. Te profašističke grupe danas su marginalne i nemaju moć, ali kada bi dobile prostor i vlast bile bi opasne za svakog normalnog čovjeka u ovoj državi. HDZ danas ispašta za svoju dugogodišnju politiku, ali i za puštanje profašističke retorike u javni prostor nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju. Prisjetimo se, kako bi se tada smijenili predsjednik Josipović i premijer Milanović domoljubljem se nazivalo sve što je bilo protiv SDP-a, a ljude se dijelilo na Hrvate i ljevičare. Međutim, za zamah profašističke retorike više bi okrivio nas koji smo bili tada na vlasti i imali u rukama mogućnosti da takvu štetnu društvenu retoriku u samom začetku zakonski suzbijemo, ali nismo, i na kraju smo izgubili izbore. Nastali društveni problem teško je riješiti, ali možemo i moramo djelovati edukativno.  Prvi korak bi bio: obaveza svih osnovnoškolaca da posjete Jasenovac sa nastavnicima koji će im znati kazati kakav je ustaški režim stvarno bio, kako su djeca ubijana, onda takva lekcija ostavi traga na djeci. Nijemci su u tome uspjeli.“