Časopis Prosvjeta

PROZA

BEZIMENI

PIŠE: Neven Vulić

Novembar 2016

Neven Vulić (1983.) završio je studij francuskog jezika i opće lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Redovito piše kritike za Globus. Sudjelovao na radu „Leksikona Antuna Gustava Matoša“ (2016) LZMK-a (interpretacije putopisa). Uvršten je u antologiju „Bez vrata, bez kucanja“, izbor proznih tekstova najmlađih hrvatskih književnih autora. Radi kao urednik u Nakladi OceanMore.

Ipak, promatrao sam s ushitom te životinje, kako instinkti pulsiraju u njima, kako se mišići naprežu, a zjenice se prije skoka šire, misleći kako su divne, gipke, veličanstvene. Nisam u njima prepoznavao usamljene i izgubljene živote, nisam vidio kako su im tijela svakom godinom sve bolnija, do konačnog poraza, dok posredstvom neke nesreće ne umru.

Divio sam se njihovim kratkotrajnim trzajima na pragu rasapa i nestajanja, kako u grču visoko skaču ne bi li što više osvijetlili tamu oko sebe, i do samoga kraja ne prestaju bjesnjeti, jer u pokretu je život, u kretanju je spas.

 

XII.

 

Od toliko nerada i sjedenja pekao ga je svaki mišić, pogotovo oni oko bokova koje je uništio stalnim ležanjem. I u guzici ga je sve smetalo. Toliko je sjedio na njoj da se pretvorila u amorfnu kašu koja je sad oživljavala u bolnim trzajima. Agonizirajuća mišićna nit protezala se stražnjom stranom noge gotovo do leđa i činilo se da se topi, da želi izaći, činilo se kako će funkcija tog biomaterijala prouzrokovati akutnu patnju i ništa više od toga.

Pomalo je šepesao, a svaka promjena u terenu manifestirala se kao strujni šok kroz njegovo meso. Kad je trebalo jače ispružiti nogu, kao da ga je netko iznutra spržio u tom dijelu desnog guza, kad je trebalo ići uz brijeg, bol je postajala sadistička, kao iz nekog horora u kojem ti nije jasno zašto je ubojica baš toliko zao da ti to radi. Što su mu radili kao malom da je ispao ovako bezumno okrutan, koja ga je trauma toliko lobotomizirala da ne shvaća kolika je bol koju ti nanosi?

A cijela priroda kao da se urotila protiv njega. Lišće na nizbrdici napadalo je po sluzavim korijenima, svaki je korak predstavljao hazard, drhtavu mogućnost klizanja i pada, a zatim i mučnog ustajanja nakon iznenadnog i neželjenog tobogana po nasumično postavljenim zašiljenim stijenama.

Birao je svaki korak, napeto je promatrao tlo na koje staje, procjenjivao klizavost ponekad nimalo vidljive zemlje pod lišćem, a kosina se spuštala sve dalje, kao da je rasla, kao da je postajala sve nagnutija, opasnija, sve je više prijetila.

– Jebeš prirodu i ponovno povezivanje s njom – uzviknuo je – jebeš lišće i stabla, daj mi ravan beton i ja sam sretan. Eventualno pokošenu tratinu za golf, ne treba pretjerivati. – a oni su se smijali.

Agonija se nastavljala kao noćna mora, gorjeli su mišići u nogama i guzici, a put nije isčezavao ni završavao, nastavljao se nekud u bezbožnu daljinu, a oni su ga pokorno slijedili, jebeni idioti, budale, ishlapljeli mozgovi, u sebi je negodovao, i mrzio se jer nema izbora.

Kao da je napredovao u zaštitnom balonu izvan kojeg je gusta magla kroz koju je nemoguće proniknuti. Prestao je primjećivati stabla i krošnje, zelenilo i grmlje, pa čak su i ljudi s kojima je šetao na duge intervale jednostavno nestajali. Usredotočen na tihu glazbu svoje boli zurio je samo u pod. Buljio je dolje, probavljao neugodu svog nespremnog tijela i patio bez riječi.

Ipak, u pauzama između mučenja teško je ne zamijetiti ljepotu krajolika. Bijele vapnenačke stijene izvirivale su među drvećem i lišćem strme kosine koja se nadvila nad njima, prirodni tunel u kamenom masivu kroz koji su morali proći kako bi nastavili slijediti stazu kao da je vodio u drugi, ljepši svijet, a pogled koji je pucao s one strane planine, dijelom zastrt niskim oblacima i maglom, ispostavio se veličanstvenim.

Na strmoj i uskoj stazi uklesanoj u bok stijene pogledavao je prema dolje u stabla kraj potoka. Tamo je zapiknut stajao smjerokaz za dvije staze koje su nestajale u zelenoj daljini. Držao se rukom za mladu tisu na pregibu gdje se trebalo nadviti nad bezdan i zakoračiti na drugu stranu. Koračati tim predjelom krasno je, ali i opasno.

Hipnotiziran vrtoglavom provalijom i u strahu od nje naginjao se u suprotnu stranu i pokušavao se držati što dalje od ruba. U stijenu usječene stepenice odvele su ih visoko gore ispod šumskog svoda, u borovu šumu gdje su isprepletene i gole suhe grane gotovo spriječavale silazak s puta.

Suha i gruba kamena površina tekla mu je pod dlanom dok je obilazio oko kružne građevine i dodirivao je rukom, kao dijete koje ispituje svijet, spontano i zainteresirano. Odrasli ne vole dirati stvari kako ih ne bi zaprljale, odijela su preskupa da bi se na takav način uništila, satovi i mobiteli osjetljivi su i lako se oštete. Odrasli su uglavnom duboko nezainteresirani za trivijalnosti poput istraživanja svijeta u kojem živimo. Vrijeme je na tren izgledalo kao da će iznevjeriti meteorologe, no ipak se pojavilo Sunce nakon maglovitog i prijetvornog jutra, granulo je i rastjeralo vlagu.

Kad su se vratili u grad i pristigli u nečiji stan, velika i razgibana lezbijka skinula je tenisice i ostavila ih ispod stolice, trudila se svima ukazati kako pušta divnu glazbu, prpošnu i veselu, čak je upitala:

– Jelda da je ovo najbolje do sad?

Naporna i samodopadna izvijala se po podu i pojačavala glazbu do te mjere da se više nije moglo razgovarati.

Dva momka posvađala su se u kuhinji. Jedan je ukazivao na bitne stvari, drugi je slušao. Dok su svi promatrali homoseksualnu raspravu njemu je plavuša ispričala kako se jedan od njih stalno jebe s drugima, drugi kod kuće pati, i kako su sve muške gay veze uglavnom tako podijeljene, leptirić koji obilazi cvijetove i kućanica. Kao da su se borili da se mogu jebati, dodala je premda je ništa nije pitao, a ne biti prihvaćeni u društvu.

Gejevi su se vratili iz kuhinje, plavuša je sjela kraj njega, zajedno su pogledali video časne koja krade u dućanu. Nije preostalo ništa sveto i sve je pod povećalom dokone javnosti koja nema pametnijeg posla od zavirivanja u tanjur svetih, poznatih i slavnih. To im je nutkala gadna profesija koja se nekoć zvala novinarstvom.

Sreo je dvoje osoba svojih godina, nekidan dok je pušio u parku kraj iznajmljenog stana, šetali su pse i porazgovarali s njim. Izrazili su iskreno žaljenje što ne zna nikoga, što se tek doselio, pa neće valjda zauvijek ostati sâm, dodali su i pozvali ga u šetnju. Čim su ga pokupili, i kad je shvatio da će ih ukupno biti šest ili sedam, odmah je požalio što nije ostao doma, ali završio je na planini.

Promatrao je dosadnu lezbijku, veliku i rastezljivu, kojoj više nisu dopuštali da pušta muziku. Nije se činila toliko militantnom, ali svakako se činila osviještenom u vezi svojih zatiranih prava, zato je valjda i željela puštati pjesme, da sve to nadoknadi, da se i ona malo nametne.

Nosila je naglašeno mušku odjeću i kratku kosu, odudarala je od uvriježena stereotipa koji se potvrdio uglavnom u pornografiji, premda njezina alternativna seksualnost nije previše naglašena. Jer koliko god lezbijske scene golicale mušku maštu, njihovi medijski prikazi nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Korzete, čipkaste grudnjake, haltere i roza pidžamice prave lezbijke ne bi valjda nikad navukle na sebe.

Sve je to marketinška utora, gruntao je promatrajući njezino ponašanje neprilagođeno dobi. Skupila je valjda četrdesetak godina, ali durila se skutrena iza stolice, raširenih nogu, gotovo u špagi. A i priroda, prisjetio se, ma koliko bila udaljenom od civilizacije, i ona je puna raznolikih, izvitoperenih i nepotrebnih reklama. Zaljubljenici u hodanje napunili su šetnice i udaljene staze svakojakim smećem, ambalažom, kartonima, kutijama cigareta, bez obzira na to što je do nekih lokacija trebalo dosta hodati, koji sat.

Njegovi trenutni poznanici, i oni su pokušavali ostaviti trag u prirodi. Na kraju šetnje dugo su stajali, pa je jedan lik iz ničega stvorio velebno ready-made otajstvo u čast zaklanim bogovima obećane zemlje: prvo je pobacao komade grana i kamenje na hrpu, na toj bazi stvorio je kratkotrajnu skulpturu. Ispreplitanjem niza tankih grana sagradio je gotovo impresivnu kulu nad tom hrpom kamenja, trgao je suho lišće i bacao ga u vigvam, razmrvio ga je među dlanovima i time napunio svoju građevinu. Proces je trajao, vjetar je sve potiho raznosio, pogotovo lišće, ali ništa nije hvatalo oganj upaljača. Vlaga je sve upropastila. Finalna instalacija jednostavno nije htjela planuti. Na tren su svi ustreptali očekujući lomaču koja nije htjela zaživjeti, no iz tog razočaranja prenuli su se u potpunosti kad je napirlitani momak ničim izazvan naglo uletio i gnijezdastu skulpturu razbacao nogama.

Promatrao je ljude oko sebe, u stanu u koji su ga doveli nakon šetnje. Jedna djevojka narasla je velika i visoka kao da je pojela čarobni grah. Nije prdnula, plin nije izašao, samo se odjednom izdužila, kao da je prdac ostao u njoj i čarobno je rastegnuo. Momak koji je s njom razgovarao ne samo da je uspravan, nego je i malo nagnut leđima prema iza, kao antički kip lovca. Njegove kosti predstavljale su samo sitne komadiće kalcija među nakupinama mišića, hrpama snažnog mesa.

Želio ih je prisluškivati, ali nije se mogao prisiliti da im priđe. Nije se osjećao razgovorljivo. Oduvijek ga je mučio onaj trenutak kad bi izdeklamirao svoje polupovezane misli, svom sugovorniku okrenuo leđa i ostavio ga samog s njegovim reakcijama, s njegovim prefabriciranim mišljenjem o njemu. Zastrašujuće je ostaviti slučajnog sugovornika da u njemu fermentira ta mješavina krnjih prosudbi, krivih informacija i loših namjera, to nikako ne sluti na dobro, pomislio je i ostao posjednut.

Iz pozadine su izbijale poluljubavne pjesme. Planine će se survati u more, Sunce više nikada neće sjati, Mjesec će potamnjeti. Tridesetogodišnje žene koje i dalje misle da su djevojčice bose plešu ispred zvučnika, kao oko vatre. Dok njihova tijela postojano stare, zavodljivo i zaneseno mrdaju, i u tome potiho uživaju. Skrivaju se u stanu jer tajnovitost je jedna od vrlina, shvatile su. Biraju, jer mogu i jer tako treba, naučile su. On je imaginarnu i zakašnjelu vatru pred kojom su plesale tek ponekad ugledao, ali također je postojano stario. Još koja godina, i tko zna, možda i ja počnem plesati pred nevidljivim pojavama, pomislio je.

Drugi su gledali intervju s novim bendom. Čak su i takvi niži oblici života osjećali maglovitu potrebu za samoostvarenjem. Toliko jaku u odnosu na druge maglovite potrebe da se činila najbitnijom. Pjevač poslije to i artikulira:

– Mislili ste da sam smeće, da neću nikada uspjeti, da sam ljiga, freak, ali evo me na krovu svijeta, uspio sam!

Na tren njegova ispovijed zazvuči kao nešto najdirljivije što je ikada čuo, kao nešto najiskrenije što se moglo izreći u tom trenutku, upravo zbog jednostavnosti koja mu se odražava u očima i nalikuje psećoj ljubavi, vječnoj životinjskoj naklonosti, nečem iskrenijem od velike većine odnosa koji su mogući s ljudima, osobama koje misle da su iznad svega jer znaju da su shvatili dio površinske kompleksnosti svijeta.

Oni pak vjeruju da rade najbolju glazbu na svijetu i da surađuju s najboljim glazbenicima, oduševljeni su novim stvarima s kojima se susreću i time kako su svi ljubazni prema njima zbog njihove nenadane i nenajavljene popularnosti.

Sjeo je iza nekih drugih ljudi i prisluškivao. Jedan od onih koji su slijepo vjerovali u znanost i slične stvari govorio je o tome kako će ljudska bića uskoro živjeti stotinama godina i kako će sve biti bolje kad se odbaci ideja transcedentalnoga, ideja Boga. Naravno, nije vjerovao da postoje stvari veće od njega, premda su postojale. Sunce je veće, Mjesec je i dalje nešto veći, ali nisu mu ništa značile. Ista bijeda koja oplahuje slijepa uvjerenja ortodoksnih i militantnih vjernika kuljala je i iz njega.

Nije mu se svidjela kombinacija njegovih prežvakanih i neoriginalnih pričica. Iz njih je bazdilo koliko dugo su u opticaju, koliko dugo su nanašane s ruke na ruku, s čovjeka na čovjeka. Na kraju se na njima uhvatila klica bolesti svakog od njih, kao i na svakoj ideji, uostalom. Čak i religije ponekad pružaju više smisla jer vjeru u ljudsko biće treba satrti, jer su sami temelji vjere, krivnja i sram, blagotovorni ukoliko te unište iznutra i tako sputaju, imobiliziraju, umrtve, učine nesposobnim za uništavanje drugih.

Odmah je izašao na balkon i ugledao zapadajuću kuglu boje breskve, shvatio je kako su se nad njih već nadvili oblaci i kretali u pohod preko obzora. Pokušao je izvana pogledati što puštaju na ekranu, ali smetao mu je jedan od momaka, najniži. To mu je čak postalo smiješno, da kepec najviše smeta pogledu, učinilo mu se to urnebesnim, ovi oko njega su kao jablani, ali njemu je baš kratki blokirao pristup telki.

A kad je netko unutra nešto spomenuo, književni predložak za film, krenuli su govoriti o književnosti. Jedan je rekao kako su asocijacije problematičan mehanizam proizvodnje novih sadržaja, jer svoju snagu zapravo crpe iz prošlosti, iz onog doživljenog, samim time ograničavajući inovaciju i novinu sadašnjeg trenutka na minimum. Mikroskopski su to pomaci, dodao je, a veći skokovi u poimanju svijeta prilično su rijetki, možda čak i nemogući, jer i dalje se sve mjeri u odnosu na ono staro.

Djevojka kraj njega uzjogunila se, htjela je upaliti televizor jer joj je postalo dosadno, no nije mogla nigdje iskopati daljinski, pa su svi morali tražiti. Naravno, ispalo je da je ona sjela na njega, zato ga nije mogla pronaći.

Vidjelo se u titravim očima momka kojeg je prekinula potragom za daljinskim kako mu u unutrašnjosti bjesni snažno i svježeprobuđeno nezadovoljstvo, baš kao što je vani tek nedavno bjesnio neukrotivi vjetar i razbijao grane jedne o druge i šibao kišu koja se lijepila i ginula na netom ulaštenim prozorskim staklima.

Vani je uskoro sve utihnulo, i vjetar i oluja, sve osim sporopadajućih sitnih kapi koje su nalikovale na raspršenu sukrvicu pod nježnim nebom u zalasku, a onda je uskoro pala noć.

Unutra je pametni momak usput pljuckajući razglabao o tome kako se intelektualistička proza na koju struka s akademije svršava zapravo svodi na neugodnu mješavinu tematizacija piščeve/umjetnikove/pjesnikove muke pred tolikim književnim korpusom/kompleksnim svijetom/zloslutnim vremenom u kojoj on nariče o izgubljenoj sudbini toliko osvještenog protagonista da čak ne spominje ideologije poimence, nego se on sâm postavlja protiv svih njih, ujedinjenih u jedan veliki buket promašene ideje sapet pohlepom i glupošću, i naravno, u tekstu mora postojati i neki prijatelj koji je naglo preminuo, nesiguran u svoja postignuća, ali sasvim je zgodno ostavio neke zapise koje će intertekstualno iskoristiti da produbi priču, i pritom se moraju spomenuti nekakve žrtve, bilokakve žrtve s prostora na kojima je rođen, ili s prostora na kojima bi želio biti rođen. Treba se razbacivati mrtvima, predivnim raspadnutim tijelima na kojima više nema ni mesa, samo albino sjećanje, bijelo kao djetinjstvo, nedodirljivo, neokaljano, ali opet svježe, jer žrtve su uvijek u dijalogu, vječnom dijalogu koji poziva i alfu i omegu, i prvog i zadnjeg da se zavrte u hipnotizirajuće kolo usred kojeg čitatelj trepće i hvata tračke vječnosti koja se ponavlja unedogled i onkraj teksta.

U trenutku kad je pametni ustima pljucnuo posljednji slog, i kad je zvučni impuls prošao prostorijom kao tsunami, zatitrao već uznemirene čestice plina i raznio informaciju onima koji su pratili jednostranu diskusiju, bezimeni gost sjetio se kako su određeni psihijatri robovima uhvaćenima nakon pokušaja bijega dijagnosticirali stanje koja se nazivalo drapetomanija. Tad su smatrali da robovi ispoljavaju posve iracionalnu želju za slobodom i bijegom, pa su tako imenovali novu mentalnu bolest. Shvatio je da se i on time negdje zarazio, drapetomanijom, sanjao je iracionalnu slobodu i bijeg, možda je virus te tegobe pokupio u šumi, jer i tad je poželio pobjeći, misli u njegovoj glavi su vapaji u pustinji, ali shvatio je koliko su porozne granice internog i eksternog kad je misaonu bujicu prekinuo stari orator, reinvencija za zaboravne, to je nekako to, nastavio je, a ti repetitivni krugovi vremenom se smanjuju u promjeru, i polako se nazire kako su ti krugovi zapravo spirale koje vode u jednu točku, a u toj točci sve nestaje, svijet prestaje, titralo mu je iz ždrijela, i kao što odlazi voda u školjci odvedena vrtlogom tako je tuđa energija nestajala usisana u njegovim ustima.

Slušao je i odlučio krenuti kući. Promotrio je pandemonij oko sebe i zaključio kako puls razgovora više nije bilo moguće napipati. Ovaj se činio ušlagiran od samoljublja, kao velika laboratorijska zdjelica bujajućih infekcija i iscjedaka i osipa i izlučevina.

S godinama čovjek ionako shvati da se jednostavno ne isplati truditi probiti s druge strane membrane, ona je ionako neprobojna, nesavladiva, razmišljao je i navlačio tenisice na noge, čak i s tako rijetkim ljudima kao što su pravi prijatelji, dakle čak i ako se ne radi o botoksiranim nakazama koje se čudovišno smješkaju s naslovnica tračerskih časopisa, ili čak ako se ne radi i o običnoj ljudskoj gamadi vulgaris koja priča sama sa sobom dok izlazi iz autobusa na zadnjoj stanici prije okretišta i ide kupovati trulo meso na terminalnom sniženju.

I tako se ono najljepše u životu, prijateljstvo, pretvori u kupus proturječnih osjećaja koje je ponekad najjednostavnije ostaviti postrani, vrtio si je pod skalpom hodajući niz stepenice nepoznate zgrade, i treba sve to ostaviti postrani skupa s osobama koje ih prouzrokuju. To je dugoročna osuda na relativnu samoću, ali i život bez problema i emocionalnih turbulencija, učinilo mu se.

Zaključio je kako je taj dan, sve u svemu, zaokruženo i neugodno iskustvo. Taj je dan bio poput shvaćanja da zapravo želiš djecu, premda stalno govoriš kako ih ne voliš, ali zapravo za njima žudiš. Odjednom se osjećao kao slobodni radikal, a slobodni radikali unutar sustava svojim kaotičnim i zlosutnim kretanjem uzrokuju rak, šire svoju zloćudnu bolest i nepoželjni su. A i sve te priče djelovale su kao antikoagulant nedavnih i ne toliko pozitivnih sjećanja. Zato se udaljio bez riječi.

Noć je navukla hladnoću, a koje je točno svjetlo stajalo na semaforu nije ni zamijetio. Zainteresirano ga je odmjerila djevojka razigrane kovrčave kose. Osjetila se strast u njezinim očima, ali samo su se mimoišli. Pritom nije osjetio ništa. Bez obzira na takve proplamsaje uzaludne želje njegov libido kao da je mrtav, kao da je pokopan.

Otvorio je ulazna vrata kuće i odmah ih zatvorio, zaokrenuo kraj gazdinih vrata uza svoje stepenice. U stanu ga je dočekala mala životinja. Mačka se lizala po šapicama, pa onda i njega po ruci kojom je gladio, po glavi i zatim preko cijelog tijela. Ružičasti jezik izvirivao joj je kroz bijele očnjake i male, male zubiće između njih.

Malo bi lizala sebe, a malo ruku koja ga je mazila, zatim bi se izvalila u žlijeb koji su stvorila bedra njegova mazitelja. I jedino što je mogla bilo je lizati ga i trljati se o njega, mačke ne mogu ljubiti, smetaju im zubi, suvišni zubi koji su udomaćenim mačkama potrebni kao i noju krila. To je evolucijski faktor koji je uza svu tu mačju hranu postao izlišan, kao i ti brkovi, i pandže, ali da, ponekad dobro dođu, no teško je zamisliti konkubinu koja ima očnjake i kandže, njihova je svrha da se podaju cijele, meke i bezopasne. Vežemo se uz prolazne egzistencije životinja i ljudi, bića koja su na starim fotografijama tako mlada i lijepa, a začas su ofucani, bolesni ili mrtvi.

Mačka nije obratila pozornost na njega, njegove bolove i težak korak kad je krenuo u sobu. Njima nije bitno koje si boje kože, koliko si visok ili nizak, jesi li pogrbljen, lijep, ružan ili dlakav. One te vole ako si dobar prema njima. Ne diskriminiraju. I kad si za života mrtav, ili kad fingiraš smrt, i kad te svi otpuste, one ostaju. Zato ih toliko i cijene. No smrt za života ima i svojih dobrih strana, pomislio je, barem te svi ostave na miru.