Kolekcija Pavla Beljanskog u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, 19. 11. 2015. – 10. 1. 2016.
BISERI MODERNE
Decembar 2015
Izloženih osamdesetak bisera iz Spomen-zbirke Pavla Beljanskog redom ubrajamo u vrhunska ostvarenja srpske i hrvatske moderne umjetnosti, ili barem ponajbolje radove umjetnika. Ona su pokazatelj nepogrešivog ukusa jednog kolekcionara i odličnog razumijevanja aktualnih umjetničkih zbivanja kojih je i sam Beljanski bio akter i moderator
Još pamtimo reprezentativnu izložbu u Umjetničkom paviljonu koja je obilježila početak intenzivnije suradnje na izložbenom planu između kulturnih institucija Hrvatske i Srbije Sto vrhunskih djela hrvatskih umjetnika 1850–1950 iz beogradskog Narodnog muzeja (2007/8.). Ovu izlagačku godinu zaključuje i uvodi nas u novu sjajno gostovanje iz Novog Sada ponovno u istom prostoru i ovog puta sa kompendijem najprobranijih umjetnika i djela jedne od najznačajnijih umjetničkih zbirki ovih prostora, one istaknutog jugoslavenskog diplomate i konosijera Pavla Beljanskog.
Koliko je prethodna izložba predstavljanjem nezaobilаzanih, antologijskih djela pojedinih umjetnika omogućila cjelovitije sagledevanje njihovih opusa, umjetničkih tokova i sveukupne slike hrvatske umjetnosti u prvoj polovini dvadesetog vijeka, ona je bila i ilustrativni podsjetnik na kulturnu politiku i mehanizme otkupa umjetnina države kojoj smo u različitim utopijskim integrativnim momentima pripadali.
Izloženih osamdesetak bisera iz Spomen-zbirke Pavla Beljanskog, koja vremenski uglavnom korespondiraju sa onima prethodne izložbe, također redom ubrajamo u vrhunska ostvarenja srpske i hrvatske moderne umjetnosti, ili barem ponajbolje radove umjetnika. Ona su pokazatelj nepogrešivog ukusa jednog kolekcionara i odličnog razumijevanja aktualnih umjetničkih zbivanja kojih je i sam Beljanski bio akter i moderator.
Pripreme i dogovori započeti prije osam godina, intenzivirani su u posljednje dvije godine koliko je trajala priprema izložbe Kolekcija Pavla Beljanskog: biseri moderne, u kojima sudjeluju dvije institucije iz Zagreba – Moderna galerija i Umjetnički paviljon, te Spomen-zbirka Pavla Beljanskog iz Novog Sada. Autori izložbe su upraviteljica Spomen-zbirke dr. sc. Jasna Jovanov i dr. sc. Zvonko Maković, koji je ujedno i kustos izložbe (koautor Sto vrhunskih djela….). Kako se radi o kulturnoj razmjeni dviju država, za vrijeme trajanja ove izložbe u Umjetničkom paviljonu, likovno-teoretski srodna izložba Moderne galerije Miroslav Kraljević i sljedbenici gotovo istovremeno bit će predstavljena u Spomen-zbirci u Novom Sadu.
Pomalo dramatičnom tonu i atmosferi oko izložbe pridonosi činjenica da su ova djela po prvi put nakon otvaranja legata u septembru 1961. godine u ovolikom broju napustila Novi Sad, zahvaljujući nasljednicima porodice Beljanski. Iz specijalno projektirane zgrade arhitekte Ive Kurtovića i prvog galerijskog prostora na ovim prostorima za kolekciju jednog čovjeka, u posljednjih pedesetak godina djela su izlazila vrlo rijetko i ograničeno, u manjem broju ili pojedinačno za pojedine retrospektivne izložbe. Kolekcionar koji je čitav život sa velikom strašću, znalački, ali i sa iznimnim poštovanjem prema umjetnicima i djelima formirao zbirku točno je odredio njeno kretanje i sudbinu nakon svoje smrti.
Karijera istaknutog diplomate jugoslavenske diplomacije između dvadesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća omogućit će mu boravke u centrima tadašnje evropske umjetničke scene i druženje s brojnim umjetnicima iz zemlje koju je predstavljao. Iako se kolekcionarska strast razvila preko zanimanja za realno nedostižne stare majstore renesanse i baroka, sudbonosni susret u zgradi ambasade u Beču sa slikarom Marinom Tartagliom 1923. godine, usmjerit će njegov interes prema svojim suvremenicima, a slikaru donijeti pohvale i nagrade za portret Beljanskog na brojnim domaćim i stranim izložbama. Portret koji je tada nastao sasvim slučajno, jer je mladom slikaru posao portretiranja ambasadora preoteo Paja Jovanović, rezultirao je amblematskim djelom Memorijala Pavla Beljanskog, ove zagrebačke izložbe i svojevrsnim ishodištem čitave kolekcije. I ostali zastupljeni umjetnici poput Save Šumanovića, Petra Dobrovića, Stojana Aralice, Petra Lubarde, Ignjata Joba, Ivana Tabakovića, Ivana Radovića, Zore Petrović, Nadežde Petrović, Marina Tartaglije, Mila Milunovića i drugih, vrsni su umjetnici modernističkih tendencija koji su ostavili neizbrisiv trag i dali izuzetan doprinos u kreiranju umjetničkih tokova u regiji od kraja 19. stoljeća do kasnih 50-ih godina 20. stoljeća. Mnoge od njih vezivat će prijateljski odnosi sa Beljanskim, pa i kumstvo sa Hakmanom, Lubardom i Milunovićem.
Ignjat Job, “Nedelja” (1932-33)
Riječi Zvonka Makovića sa otvaranja izložbe …Kada sam vidio djela na zidovima Umjetničkog paviljona shvatio sam kako su mnoga od njih došla na svoje ishodišno mjesto… možda ponajbolje govore o značaju izloženih djela za ovu sredinu i čvrstih umjetničkih, idejnih pa ideoloških veza koja traju među umjetnicima još od početka dvadesetog vijeka. Određene sumnje kako će djela funkcionirati u reprezentativnom prostoru paviljona koji djeluje kao eksponat sam po sebi, pritom postavljena po prvi puta jedna pored drugih, iznenađujuće nestaju pri prolasku kroz prostor. Iako sa možda ponešto skučenim prostorom emaniranja pojedinačno tako snažnih djela, ona ipak u cjelini bacaju novo svjetlo na sva ona dodirna i osjetljiva mjesta zajedničke kulturne i političke historije koja nas je vezivala i veže.
Gledajući Bukovčevu Veliku Izu (1882.) s jedne strane i djela Save Šumanovića kao svojevrstan pandan s druge, jasna je pripadnost ovom prostoru i jednog i drugog velikog umjetnika. Ovaj značajni izložbeni prostor imamo upravo zahvaljujući Bukovcu koji je dao inicijativu za gradnju paviljona 1895. godine za Milenijsku izložbu u Budimpešti i otvorio ga nekoliko godina kasnije sa izložbom Hrvatskog salona 1898. godine, okupivši mlade umjetnike željne individualnosti, slobode izražavanja i prekida sa prevladavajućim akademizmom.
Slika Velika Iza kao najstarije izloženo djelo, određeni je anakronizam i svoga vremena. Tematski inspirirana Manetovom Olimpijom (1863.) nastala je u vrijeme punog zamaha impresionizma, pa ipak predstavlja visoko estetizirani akademski rad s kojim je Bukovac postigao izniman uspjeh na pariškom Salonu i odmah potom biva pozvan na kraljevski dvor u Beograd. Sliku je Beljanski kupio za vrijeme diplomatske misije na aukciji u Parizu 1929. godine, nakon što mu ju je prepustio Paja Jovanović. Tada u gradu svjetlosti uz brojna druga poznata umjetnička imena s ovih prostora boravi i Sava Šumanović, slikar također zaslužan za približavanje novosadske zbirke našoj sredini. Zagrebački đak, izlagao je na izložbama Hrvatskog proljetnog salona od 1917. godine, a njegova historijska izložba upravo u ovom prostoru 1921. godine uvelike je promijenila dotadašnji pravac hrvatske umjetnosti. Otklon koji je donio od ekspresionističke faze temeljene na slikarstvu Miroslova Kraljevića i slikara Münchenskog kruga prema smirenijoj maniri klasicizirajućeg akademskog kubizma škole Andréa Lhotea, vidljiv je još i na amblematskoj slici Doručak na travi (1927.) Parafraza također Maneteovog djela, toliko citiranog u svijetu umjetnosti, dobit će svoju inačicu i u hvaljenoj slici šidskog slikara, s punim pravom na izložbi postavljenoj nasuprot Velike Ize. Šumanovićevo „novo“ slikarstvo iako ubrzo napušteno u korist prepoznatljive kolorističke osjećajnosti, ostavit će traga na čitavoj generaciji umjetnika, a pozitivno je propraćeno i u tekstovima mladih kritičara A. B. Šimića i Rastka Petrovića.
Jedan od najzaokruženijih segmenata čini onaj velike srpske slikarice Nadežde Petrović. Umjetnice koja je usvajanjem avangardnih tokova evropskih centara postavila temelje srpske moderne umjetnosti. Školovala se u Münchenu baš kao i Kraljević, otkrivajući slikanje na otvorenom i impresionističko slikarstvo. U münchenskom ateljeu slikara Anotna Ažbea kroz koji su prošli i drugi srpski slikari predstavljeni na izložbi – impresionisti Kosta Miličević i Milan Milovanović, ali i hrvatski Josip Račić i Oskar Herman, upoznaje najznačajnijeg slovenskog slikara Riharda Jakopiča. Uz njega i vodeću figuru Ivana Meštrovića s kojim se susreće nešto kasnije, Nadežda prepoznaje osnov za suradnju ne samo na temelju sličnih umjetničkih preokupacija, već i tada aktualnih težnji južnoslavenskih naroda koji govore međusobno razumljiv jezik da se povežu.
Pavle Beljanski u svom stanu (1965)
Organiziraju brojne izložbe u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani koje su težile povezivanju triju nacionalnih kultura. Meštrovićev pariški atelje postaje mjesto okupljanja mladih umjetnika koji su stizali s prostora buduće zajedničke države među njima i Miroslava Kraljevića koji upravo ovdje upoznaje Nadeždu. Na izložbi treba istaknuti njen portret političara Jaše Tomića iz 1910. kojeg je iste godine slikarica ponijela u Pariz i objesila na zid ateljea kao svojevrstan politički manifest. Aktivno učestvuje u organiziranju Prve jugoslavenske izložbe 1904. u Beogradu, kao jedan od ključnih događaja koji će iskazivati jugoslavenske integrativne ideje i gostovati i nekoliko godina kasnije u Zagrebu. Uzima ulogu i oko pokretanja Prve jugoslavenske kolonije 1907. godine na kojoj su osim srpskih, zastupljeni hrvatski, slovenski i bugarski umjetnici. Ivan Meštrović pak 1908. u Splitu osniva Društvo hrvatskih umjetnika „Medulić“ koje je programskom orijentacijom težilo stvaranju umjetnosti slavenskih nacionalnih obilježja. Početkom 1911. redovnim članovima postaju Nadežda Petrović i Milan Milovanović, baš kao i slovenski slikari Rihard Jakopič, Ivan Grohar i Matej Jama, a kada 1912. Društvo „Medulić“ izlaže u Beogradu, pridružit će im se i Mališa Glišić i Marko Murat. Srpski slikari su, uz brojne druge, i prije toga izlagali u Zagrebu, upravo u Umjetničkom paviljonu 1910. godine. Na međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. u paviljonu Kraljevine Srbije izlažu članovi grupe „Medulić“ kojima su se pridružili i drugi hrvatski umjetnici. Sva ova intenzivna strujanja među umjetnicima, ne samo na likovnom planu, naprasno će prekinuti početak Prvog svjetskog rata, u kojem umire i velika slikarica kao dobrovoljna bolničarka.
I ostali umjetnici čija djela imamo prilike vidjeti imali su doticaja sa zagrebačkom ili beogradskom sredinom, izlagački i životno. Većina njih svoj vrhunac dostigli su u periodu između dva rata, otkrivajući slikarstvo oslobođene geste i kolora. Upravo ova djela čine i dobar dio kolekcije Beljanski. Razvojni put ka uvođenju boje kao osnovnog činioca izražavanja na izložbi možemo sjajno pratiti kroz radove Jovana Bijelića, od možda njegova ponajboljeg djela, portreta Djevojke sa knjigom (1919.) do slike Žuti šal (1937.), baš kao i na slikama Stojana Aralice. Iz Araličina zagrebačkog perioda izložena je slika Žena sa slamnatim šeširom (1934.), impresionistički doživljaj pun boje i svjetla jednog inače intimnog, svedenog motiva. Slikarstvo Ignjata Joba jake kolorističke ekspresivnosti posebno je došlo do izražaja u brojnim dalmatinskim pejzažima, a predstavljeno je na izložbi vrhunskim djelima Poslije berbe (1932.) i Nedjelja (1932.) Job koji u nekoliko navrata boravi u Beogradu, prijateljevao je sa slikarom Petrom Dobrovićem, čiji je portert supruge Figura (1927.) svojevrstan omaž bojama. Dobrovićevo slikarstvo pozitivno je ocijenio i Miroslav Krleža u poznatim Marginalijama uz slikarstvo Petra Dobrovića iz 1921. s kojim će ga kasnije vezivati i dugogodišnje prijateljstvo. Pojačana gesta iako zagasitih tonova iščitava se i na slikama Petra Lubarde Crkva sv. Vlaha (1937.) i Ruže (1937.). Iznimno cijenjeni umjetnik od strane ovdašnje kritike, posebno Grge Gamulina, Radoslava Putara i Tonka Maroevića bio je Milan Konjović, inače praški đak u klasi Vlahe Bukovca. Sa nekoliko izloženih djela, prepoznatljiva su ona iz plave faze Moj atelje (1930.) i crvene faze Žetva (1938.) u kojem silina slikarskog poteza i dramatični sukob svjetlih i tamnih površina dostižu vrhunac. Konjovićevo stavaralaštvo, ali i kolekcionarstvo Beljanskog obilježilo je njihovo dugogodišnje prijateljstvo, pa mu slikar odmah nakon rata 1945. godine kao upravnik Somborskog muzeja omogućuje da po prvi puta pokaže javnosti svoju privatnu kolekciju, što nije naišlo na puno razumijevanje tadašnjih vlasti.
Zahvaljujući svojim diplomatskim vezama diljem Evrope i svijeta pa i u novoj državi koja se stvarala, Beljanski je osigurao relativno miran život svoje umjetničke zbirke. Tragična sudbina čovjeka bez vlastite porodice koji doživljava gubitak brata i sestara prilikom bombardiranja mjesta Svilajnca 1944. godine, odredile su da zavješta kolekciju svom narodu i zemlji kao posvetu i trajan pomen na Beljanske. Njen ugled i značaj koji ima do današnjih dana mnogo govori o neprikosnovenom ukusu i kolekcionarskom senzibilitetu ovog mecene čitave generacije značajnih umjetnika. …“Njegov osnovni kriterij u odabiranju bio je: da li djela na sugestivan način potvrđuju veliki talenat i vještinu svojih autora, tako da nikada nije birao djela koja prevode tuđe likovne programe…“ Imajući u vidu koliku pažnju je poklanjao svijetu umjetnosti, muzejima, antikvarijatima, galerijama, ateljeima i svim mjestima gdje su umjetnici izlagali takva upućenost i ne čudi.