Pismo iz Crne Gore
BORBA ZA OPSTANAK
Decembar 2015
Kad nama u Crnoj Gori uskraćuju srpsku kulturu, to onda ne znači samo da nam otimaju ili prećutkuju knjige, ili da nešto u njima falsifikuju, nego da nam ukidaju smislene načine života i svakodnevnog djelovanja, da nas lišavaju prirodnog duhovnog, poslovnog i svakog drugog konteksta, i onda nas tako dezorijentisane i podijeljene lako pobjeđuju
Od referenduma naovamo, razni crnogorski uglednici i zvaničnici ističu potrebu da se državna samostalnost pod hitno podupre takozvanim kulturnim skelama: ne smije se dozvoliti da nam dobitak izmakne iz ruku samo zato što nismo sposobni da ga novim CG identitetom ovjenčamo i ovjekovječimo.
Skromno i odmjereno, nema šta. U tom cilju, naravno, preduzimaju se određeni napori, na svim nivoima, pri čemu je nemoguće razlikovati najniži od najvišeg, ali to nije prava tema ovog teksta. Sve i kad bi projekat izgradnje novog crnogorskog identiteta rezultirao neviđenim uspjehom, sve i kad bi crnogorska kultura neodoljivo zablistala na evroatlantskom horizontu, Srbe u Crnoj Gori to ne bi trebalo da zanima. Oni toj kulturi ne pripadaju. U njoj nema mjesta za srpske vrijednosti. Evo zašto.
Glavni razlog za borbu koju protiv srpske kulture bespoštedno vodi crnogorska vlast manje-više je poznat. Naime, koliko god ta vlast bila nepromišljena, koliko god njene ideje o kulturi bile jeftine i u suštini primitivne, negdje na njenom vrhu ipak postoji trunka svijesti da je čitav ovaj montenegrinski poduhvat, konstrukcija novog čovjeka i nove nacije, da je sve to moguće samo u uslovima kolektivne amnezije, kad se ljudi zamore, uspavaju i prepuste državnom inžinjeringu.
Drugim riječima: ako hoćete da stvorite nešto potpuno novo, nečuveno i neviđeno, onda se najprije morate obračunati sa onim što ste zatekli, što je postojeći identitet, koliko god on bio kolebljiv i tanak. To je prva prepreka i nju treba ukloniti. Da bi se to postiglo, ta pustinja, vrlo je korisno ljude lišiti onih provjerenih mehanizama duhovne samoodbrane i zajedništva – onoga što jeste smisao kulture i njena uloga u svakom društvu. Dakle, duhovna odbrana i zajedništvo. To je prva stvar.
Ali ne samo to – važno je naglasiti i drugu stvar. Kultura obuhvata ne samo zajedničko pamćenje i vrijednosti, već i zajedničke institucije i prakse. Kultura u širem značenju, onome koji sada imamo u vidu, svoje članove, pripadnike te kulture, obdaruje smislenim načinima života koji se reflektuju u svim oblicima ljudskih djelatnosti, uključujući socijalni, obrazovni, religiozni, rekreativni i ekonomski život, i koji obuhvataju i javnu i privatnu sferu. Ovo je strašno važno: kad nama u Crnoj Gori uskraćuju srpsku kulturu, to onda ne znači samo da nam otimaju ili prećutkuju knjige, ili da nešto u njima falsifikuju, nego da nam ukidaju smislene načine života i svakodnevnog djelovanja, u svim sferama, da nas lišavaju prirodnog duhovnog, poslovnog i svakog drugog konteksta, i onda nas tako dezorijentisane i podijeljene lako pobjeđuju.
Prema tome, da bi srpska kultura u crnogorskom društvenom životu uopšte postojala, ona mora biti institucionalizovana i praktikovana – u školama, medijima, ekonomiji, upravljanju… svuda gdje ljudi uče i donose odluke, svuda gdje pronalaze smisao svog postojanja. Van vlastite kulture, bez tih praksi koje čuvaju i unapređuju identitet, koje ga svakodnevno treniraju, i najotporniji ljudi postaju iskorijenjeni, kao imigranti.
Odbrana i kultura
Računica je prosta: ako Srbi nemaju priliku da svoju kulturu svakodnevno praktikuju na terenu – a to je ono što se danas u Crnoj Gori dešava – onda će oni brzo ostati bez svog nacionalnog identiteta, gotovo i ne primjećujući šta im se dešava. Ova strategija je veoma perfidna.
I to je tačno ono što se danas dešava Srbima u Crnoj Gori. Mada su u ogromnoj većini potpuno svjesni svoje kulturne pripadnosti, mada u njima još žive tradicionalne vrijednosti srpskog naroda, Srbi u Crnoj Gori malo-pomalo gube svoj kulturni identitet, jer im je zabranjeno da ga praktikuju! Izolovani od šireg nacionalnog konteksta, oni u „samostalnoj i suverenoj Crnoj Gori“ sve teže pronalaze normalan prostor za djelovanje – sada to već liči na rezervat, na neke naše sićušne enklave patnje i rezignacije. Umjesto da im vrijednosti cjelokupne srpske kulture stalno budu pri ruci, da ih potpuno spontano razigravaju i u njima se javno potvrđuju, Srbi su ovdje prinuđeni na tajnost i privatnost, kao da su narod drugog reda, kao da treba nečega da se stide, kao da su okruženi starim Grcima, a ne novim Dukljanima.
I ništa tu ne pomaže programsko zaklinjanje u slavne srpske tradicije. Od toga nema baš nikakve koristi. Ako mi samo privatno čuvamo te vrijednosti, u svom srcu ili u svojoj kući – to uopšte nije dovoljno. To se može uporediti sa onim ljudima koji napamet znaju sastave fudbalskih timova, i smatraju se velikim fudbalskim znalcima, ali se ne mogu smatrati aktivnim fudbalerima. Naprotiv – ta veoma rasprostranjena komemorativna psihologija samo pogoršava stvari, jer uspavljuje duhove i neuporedivo goreg protivnika pušta da mirno završi posao. Presudna bitka vodi se na terenu, pravno-političkim sredstvima, jer kultura ne znači samo zajedničko pamćenje i spomenike, nego i zajedničke društvene institucije i svakodnevne životne prakse, pravo i slobodu da se živi i radi u skladu sa vlastitim (aktivnim) nacionalnim kontekstom, sa njegovim najboljim obrascima, prošlim i sadašnjim. Pritom, treba znati da opstanak kulture uopšte nije zajemčen; tamo gdje joj prijeti obezvređivanje ili raspad moramo je sami zaštititi. Na to smo obavezni, to nedvosmisleno konstatuju i najveći autoriteti političkog liberalizma, ne samo Njegoš, Marko Miljanov i Ljubiša. Recimo, Ronald Dvorkin kaže: „Mi nasleđujemo kulturnu strukturu i zato imamo određenu dužnost, na osnovu proste pravde, da ostavimo kulturu bar onoliko bogatom koliko je bila kada smo je zatekli.“
Prema tome, ako su Srbi u Crnoj Gori zaista Srbi, i ako žele to da ostanu, nema te instance na planeti Zemlji koja im može osporiti pravo da žive i rade u okvirima vlastite kulture, a to u podijeljenoj i antisrpskoj Crnoj Gori znači u okvirima vlastite kulturno-prosvjetne autonomije. Neka nacionalni Crnogorci rade šta god im padne na pamet, neka izmišljaju kakvu god hoće stvarnost i tradiciju, to ne treba ni da nas brine ni da nas ljuti. Potpuno je uzaludan i nepotreban napor da se oni nekako preobrate, pa da se vrate istorijskim istinama i korijenima – to se ne dešava. A ako mi sačuvamo svoje, ne znam ni zašto bi nas rastuživao taj gubitak. Mi imamo svoje vrijednosti, u njima i kroz njih treba da se kulturno ostvarujemo, i to je sve što treba zahtijevati. Ako mi osvojimo taj prostor, koliki god on bio, onda će te naše vrijednosti pobjeđivati – jer su superiorne. Ovako, dok mi čekamo da se dogodi neki veliki preokret na nivou čitave Crne Gore, da tu sve dođe u red, da padne ova vlast – dotle mi sve više gubimo i sve nas je manje u širem srpskom kontekstu.
Neprijateljsko okružje
U takvim okolnostima, ko još razmišlja o položaju srpskih pisaca u Crnoj Gori? Čini mi se – niko, ili bar niko od onih koji bi na taj položaj mogli ozbiljnije da utiču. Povremeno se čuje poneka standardna žalopojka: tu smo, govorimo i pišemo srpski, pokušavamo da opstanemo, ali to integralna srpska javnost (i sama jedva postojeća) uopšte ne registruje. I to je donekle razumljivo, jer je izolacija ovdašnjih stvaralaca sporedna varijanta opšte srpske nevolje, a pisanje je ionako potpuno privatna stvar.
Pa dobro, nećemo ni sad o tome, mada pisanje u ne-prijateljskom okruženju nipošto nije samo stvar estetike. Važno je naglasiti nešto drugo i različito, nešto individualno: tragičnu deplasiranost darovitog srpskog pisca iz Crne Gore u odnosu na cjelinu srpskog života, srpske kulture i srpske književnosti. Kakve su njegove šanse da se ostvari, prema čemu da se ravna i na čiju podršku može da računa takva čudna pojava, sa svojim planovima i snovima, sa svojim neporecivim a skoro nepotrebnim talentom?
Da bi bilo jasnije kakav se strahovit raskol ovdje pomalja, podsjetimo se riječi Isidore Sekulić – o Lazi Kostiću:
„Vojvođanin sa velikom vokacijom, to je u prošla vremena značilo gotovu tragediju. Možeš moći i znati šta hoćeš, ne možeš ništa postati i nikuda se popeti. Izuzetan, možda velik, nigde nisi potreban, čak ni upotrebljiv. Ko će da ti dade svoje ime? Ako si muzičar, u koje zemlje muziku spadaš? U koje zemlje slikarstvo spadaš? Možeš ići da moluješ srpske seoske crkve. A u koje zemlje literaturu spadaš? Nemaš ni države, ni pečata; ni svoje hijerarhije u koju bi normalno ušao bilo na visoku građansku dužnost, bilo na visok umetnički rang. Šta nastaje u darovitu čoveku, u moćnoj prirodi? Raspinjanje, bes, stid od života, mizantropija, samomržnja, otrovan karakter, bežanje, ma kuda, u Srbiju, u Crnu Goru, u svet, do đavola. A kad vas ni Srbija ni đavo neće…“
I dalje, Isidora Sekulić pominje izbjeglištvo iz života u kojem se ne zna šta je pravo a šta krivo; u kojem se ne vidi cilj; a ako se vidi, nije jasno da li se ka tome ide preko pobjeda ili preko poraza. Ne stiže se nikuda ni kad se radi dobro, ni kad se ne radi dobro… da bi završila: „A vreme je odmicalo, i fragmenti u životu i radu postadoše navika, pa sudbina, pa tragedija.“
Zašto je ovaj prošlovjekovni opis tako nemilosrdno savremen? Zašto smo se njega sjetili povodom srpskih pisaca u današnjoj Crnoj Gori? Pa zato što srpski pisac u današnjoj Crnoj Gori više ne može da pronađe svoje prirodno mjesto, ne može da realizuje svoju autentičnu vokaciju, prije svega zbog toga što mu to zvanična državna politika ne dozvoljava. Sa druge strane, on nema živi kontakt sa pulsiranjem matičnog nacionalnog tkiva, ne čuje odjek svojih riječi, ni na jedno sudbinsko pitanje otuda ne dobija ozbiljan, logičan i razumljiv odgovor. Prepušten samom sebi, on postepeno gubi svoju motivaciju, svoju snagu, a možda i svoj identitet, jer mu je onemogućeno da ih praktikuje. Šta onda nastaje u darovitu čovjeku, u moćnoj prirodi, čuli smo od Isidore Sekulić.
Ošamućena i nesrećna zajednica
Kad neki narod sticajem okolnosti izgubi dio svoje teritorije – u časnoj borbi, povlačenjem ili vlastodržačkom trgovinom – onda se ta nesreća obično pripisuje višoj sili, koja je, eto, iskoristila priliku (a prilike se, naročito balkanske, ipak mijenjaju – tako glasi uteha).
Za gubitak dijela duhovne teritorije, međutim, alibi više sile ne postoji, i što je još gore – taj proces je obično nepovratan. Narod iz čijeg pamćenja i kolektivne mašte lagano iščezavaju – kao da ih nikad nije ni bilo – najdragocjeniji zavičajni predjeli, oživotvoreni u djelima ponajboljih pisaca, narod koji više nije u stanju da ih prizove i upotrebi kao odomaćene mentalne slike i oslonce – neminovno je osuđen na tuđe, pomodne i trgovačke obrasce mišljenja i življenja.
Najkraće rečeno: gubitak dijela srpske duhovne teritorije – to je svaki put amputacija dijela srpske duše… sa katastrofalnim posledicama.
Zašto sve ovo pričamo? Velike pisce, nosioce najbolje tradicije, i kad su nam sasvim pri ruci, obično pominjemo formalno i jubilarno, ponajviše jer nam to stvara privid da smo zajednica velikih čitalaca, a komplimenti koje povremeno uručujemo na odabrane adrese u stvari su vid kolektivnog samohvalisanja. Navodno: ako smo imali takve ljude, valjda smo i mi, i samo zbog toga, izuzetni.
Tipičan primjer bilo je obilježavanje Njegoševog jubileja, i u Srbiji i u Crnoj Gori, pri čemu se strogo izbjegavalo citiranje i tumačenje nedvosmislenih Njegoševih poruka. Riječ je, dakle, o nekoj vrsti bezdušnog otaljavanja posla, bez ikakve svijesti o konstitutivnoj težini nacionalne književnosti, o njenom egzistencijalnom utemeljenju, o njenoj sposobnosti da nas kao narod drži na okupu.
Kad tako iz sopstvene kuće istiskujemo Njegoša – a on je stvorio etar zajedništva u kome još odzvanjaju snovi, nade i traume miliona Srba širom svijeta – lako je pretpostaviti kakva se amnezija razvija u dubljoj sjenci, tamo gdje ne dopire ni jubilejski tračak svjetlosti, tamo gdje zvanična nacionalna kultura nema ni znanja ni hrabrosti da pripita: gdje nam je duša? Gdje nam je, recimo, Stefan Mitrov Ljubiša, gdje Simo Matavulj, gdje Vladan Desnica? Ko se još sjeća Lelejske gore i Ratne sreće, dolazi li vam ponekad Zlo proljeće? Ko danas uopšte čita naše velike pripovjedače Mihaila Lalića i Miodraga Bulatovića?
Zašto je to važno? Pa zato što pripovijedanje nije samo „duši poslastica“. Ono je takođe skriveni gospodar identiteta zajednice, dispozitiv koji strahovito obavezuje, naročito u slučaju opasnosti. Tu prebiva temeljna snaga pripovijedanja: priča i njeno prenošenje zajednici pribavljaju njeno pravo – i njenu logistiku. Označavanje mjesta i trenutka, upotreba lokalnih datosti, postupci kodiranja važnih poruka – sve ono što je i danas tu.
Odreći se Ljubiše, Matavulja, ili Lalića, ili Miodraga Bulatovića – to znači odreći se dijela sebe, pokriti sopstvene oči sopstvenim dlanovima i tako nasumice koračati kroz istoriju. Ignorisati njih i njihovu moćnu prozu, kao da o Srbima ima mnogo tačnijih, surovijih i ljepših slika, kreiranih sa više strasti, razumijevanja i ljubavi, to sebi može da dopusti samo neka potpuno ošamućena, nekulturna i nesrećna zajednica. A eto, i u Crnoj Gori i u Srbiji upravo to se dešava: zaborav najvećih pripovjedača i njihovih strogih lekcija, uzornih obrazaca ne samo pripovjedačke umjetnosti, nego i etičke i političke drame, i tragičnih raskola, patnje i ljepote jednog malog naroda.
Neko je to već rekao, ali da ponovim: više se o Crnoj Gori i mjestu Crnogoraca u integralnom srpskom okviru može naučiti iz Ljubišine, Lalićeve ili Bulatovićeve proze, nego iz tona istoriografske, etnografske, sociološke, politološke i slične građe koju su posle njih nagomilali tzv. eksperti nacije, sa zaslugama i privilegijama.
Sadašnjost, međutim, ispostavlja vlastite zahtjeve, čitanje posustaje. Za tren oka – ono postaje izdajničko. Tekstovi gube supstancu koja ih je vjekovima uzdizala ka visoravni nacionalne duhovnosti. Svjedoci smo, a ponekad i saučesnici, ignorisanja najvidljivijih i najčitljivijih tragova srpskog identiteta – pred našim ravnodušnim pogledom nestaju dijelovi srpske duše – najdragocjeniji zavičajni predjeli, oživotvoreni u djelima naših ponajboljih pisaca.
Izmišljeni jezik
A na kraju, kao i na početku – bješe Slovo. Dakle, jezik. Namjera crnogorske vlasti da iz obrazovnog sistema likvidira srpski jezik (i njegovo ime i njegove suštinske osobine) zaprepašćujuća je ponajviše po svojoj vulgarnosti. U njoj se ogleda ne samo kršenje opšteprihvaćenih prava iz ove oblasti, nego i totalni prezir prema vlastitom stanovništvu, za koje se očigledno pretpostavlja da je bespomoćni objekat nasilja i manipulacije. Ako je sa izborima i referendumom stvar još koliko-toliko shvatljiva – svuda se pomalo krade, punoljetni smo, zar ne? – sa jezikom je problem dublji i zlokobniji, jer je krađa jezika krađa budućnosti naše djece. I što je najgore, čitava operacija izvodi se uz prećutni pristanak srpske strane. Crnogorci odlučili da naprave jezik: jeste pomalo neobično, i smiješno, ali zašto praviti gužvu kad tu i nema neke velike razlike? Evo, napravićemo neki dogovor, djeca će učiti zajedno, to je najvažnije.
Crnogorsko-srpski jezički kompromis? Kad bi neki teolog iz vrha Đukanovićevog DPS-a predložio da se u našim crkvama od sada pa ubuduće ljudi krste sa četiri prsta (tri uobičajena, „srpska“, i jedan novi, „crnogorski“) – da li bi to bio prihvatljiv pravoslavni kompromis? Zbilja, šta se tu bitno mijenja, ako „sve strane“ dobijaju svoj dio formalnog priznanja i poštovanja, i to kao rezultat dogovora? Tri plus jedan: ko bi se i zbog čega usprotivio ovoj blagoj pomiriteljskoj inovaciji? Dodatni prst, to stvarno nije mnogo. A šta bi se desilo ako bi pobornici nove religije, „četvoroprstaši“, počeli da ometaju i zabranjuju upotrebu „samo tri prsta“ – jer je to znak isključivosti, gest koji očigledno potkopava predloženi kompromis? Zašto, pobogu, samo tri, kad se tri već sadrži u našem predlogu da ih bude četiri? Samo tri – to znači da ste protiv sloge i zajedništva. I eto nevolje.
Nevjerovatno? Pa i nije – sa srpskim jezikom u Crnoj Gori dešava se upravo takva „nevjerovatna“ stvar. Ne samo što je izmišljen crnogorski jezik i ne samo što je na brzu ruku skrpljen program njegove državne afirmacije, nego su sad govornici srpskog jezika zamoljeni da se pridruže toj fantastičnoj zabavi, da pristanu na zajedničku nastavu, po zajedničkim programima, sa dogovorenim neutralnim imenom, jer je to ionako „sve naše“, sa malim, nebitnim razlikama. Što bi se baš oko jezika svađali i međusobno iscrpljivali, kad nas čekaju tolika evropska iskušenja?
Evo zašto. Srpski jezik – to nije samo sredstvo međusobnog sporazumijevanja i prenošenja informacija. Da je samo to, niko se povodom jezika ne bi pretjerano nervirao – razumiju nas okolni narodi, kao što i mi uglavnom razumijemo njih, pa se nigjde ne pregovara o zajedničkoj nastavi. Srpski jezik mora biti zastupljen u crnogorskim školama zato što je on nezamjenjivi svjedok i graditelj identiteta srpskog naroda. U njega su utkane značenjske i melodijske matrice stvarane vjekovima, i one se – ako srpski narod u Crnoj Gori želi da opstane – moraju prenositi u sluh potomaka. Da bi se odbranilo i nastavilo ono što je karakteristično za srpski identitet, ta investiciona linija stalno mora biti dopunjavana novom simboličkom i jezičkom praksom – u svakodnevnom životu, u školama, u srpskoj kulturi i umjetnosti. Bez učenja na sopstvenom jeziku srpska djeca nemaju srpsku budućnost, i upravo to je ona presudna tačka na kojoj se sad nalazimo. To je taj čuveni pregovarački salto – kad se Srbima nudi kompromis. Dosta više tog anahronog srpskog soliranja, od sada ćemo jezik učiti zajedno, a zvaćemo ga onako kako se dogovorimo. Ko je za? Protiv? Uzdržan? Gotovo.
Da bi nam lingvistička pamet crnogorskih vlastodržaca bila jasnija, dovoljno je prisjetiti se strategije bilo kog parazita. On opstaje na tijelu svoje žrtve upravo tako što lukavo briše razliku. On je „skoro isto“, i razvija se dok god je žrtva bezbrižna i raspoložena za ovu čudnu saradnju, to jest dok parazit sasvim ne prevlada. I tu se, naravno, priča o razlikama završava. Tako je i ovdje: crnogorski jezik očigledno ne može da opstane bez srpske podrške, ne može da funkcioniše osim ako je parazitski oslonjen na korpus srpskog jezika. A ne može ne zato što postoje neke nepremostive psihološke barijere, ne zato što se neko sa strane tome protivi, nego zato što izgradnja jezika podrazumijeva ogroman kolektivni nacionalni rad, sa bezbroj individualno-kreativnih doprinosa, u velikom vremenskom rasponu. Ako zaista imate političku volju, ostaje vam samo da strpljivo učite, pišete i prevodite – i sačekate par vjekova.
Ovdje se, međutim, nekome očigledno strašno žuri. Tzv. novi Crnogorci su u početku računali da je dovoljno smisliti par novih slova, ali to nikoga nije fasciniralo. Onda su se dosjetili parazitske taktike: ma kakve razlike, kakvo razdvajanje, idemo zajedno! Dva-tri glupa slova ionako će negdje usput iščeznuti, kao što sa atletske staze tokom trke silaze oni „zečevi“, a na cilju nas čeka crnogorski jezik, nov-novcijat, spreman za epohalne pobjede. Mudro smišljeno, nema šta. Još samo da Srbi na to pristanu. Da kažu: pa dobro, evo ruke! Evo jezika! Nije važno što je srpski jezik kroz vjekove stvaran kolosalnim naporima, ljubavlju i podvizima tolikih velikana i anonimnih mučenika, što je preživio i procvjetao pod strašnim okupacijama, nije važno što će od ovog ili onog septembra srpska djeca morati da ćute na sopstvenom jeziku. Važan je dogovor, ljudi smo, razumijemo se i kad ćutimo. Nije bitna lektira, ko danas uopšte čita, snaći ćemo se nekako i bez tih piskarala.
Parazit nam je, dakle, ponudio saradnju i pred tom veličanstvenom činjenicom nema čvrstih nacionalnih argumenata. Nema odbrane. Iako se svi posmatrači, analitičari i direktni učesnici u političkom životu slažu da je Crna Gora duboko podijeljeno i heterogeno društvo, sa prepoznatljivim etničkim grupacijama koje zastupaju bitno različite vrijednosti i imaju bitno različite interese – sve to treba strpati u istu školsku učionicu.
Da ponovimo, ako još neko uopšte sluša. Usvojiti i sačuvati srpsku tradiciju, to znači njen sadržaj uključiti u sadašnjost, da bi nacionalno samorazumijevanje imalo smisla. Tek tada dolazimo do punog suvereniteta i postajemo vlasnici svoje istorije. Pitanje je samo: da li su toga svjesni politički predstavnici srpskog naroda?