Godišnjica: Dva i po vijeka od rođenja Filipa Višnjića
”BOŽE MILI ČUDA VELIKOGA!”
Decembar 2017
Ne znam ima li epa, poetske tvorevine, koja je toliko formirala i oblikovala ovaj narod na najosnovnijem a krucijalnom nivou – onom jezičnom – kao što je čudoviti “Početak bune protiv dahija”, koju je spjevao Filip. Od Gomirja do Prizrena, od Srpskih Moravica do Cetinja nema ničega što je ostavilo takav trag, sadržajem i pričom i njima stvaranjem jedne zajednice, ali iznad svega upravo rečenom esencijom bez koje nema ničega – rječnikom, rečenicom, jezičnom kadencom, jezičnim izrazom, sintaksom, formom
U strukturalističkoj koncepciji, (…) kriterij razlikovanja folklorne i umjetničke književnosti nije više sam oblik, nego njegova funkcija u životu. Život jedne zajednice, u najširem smislu, sačinjava skup određenih djelatnosti. Zbilja svake od tih djelatnosti strukturirana je odgovarajućim folklornim oblikom. Sa svoje strane, opet, ona podaruje obliku odgovarajuću strukturu. Čim se oblik isklopi iz takve djelatnosti, nastaju teškoće u njegovu razumijevanju. On formira vlastitu zbilju koja od pripadnika zajednice traži prilagodbu. Obezvrijeđena su “pravila igre” stečena u svakodnevnom komuniciranju – oblik se obilježio “estetičkom funkcijom”. On tako za matičnu životnu funkciju doduše gubi važnost koju je ranije posjedovao, i ona gubi važnost za njega, ali dok se oslobađa vezanosti uz nju, umjetnički oblik otvara novi obzor zajedništva.
Vladimir Biti, Bajka i predaja, povijest i pripovijedanje
I
U doba naših djetinjstava, sedamdesetih godina, tu smo figuru znali izlivenu u bronci, kao spomenik. I ne naročito privlačan. Djelovao je prijeteće, i kao takav, dio nečega što smo odmah odbijali jer nas se savršeno nije htjelo ticati, jer ne korespondira s našim životima ni najmanje. Interesantno, činio se također i kao da je nešto što odavno ili “oduvijek” postoji. A opet u kasnijem pogledu kad bismo ga tu i tamo negdje ponovo uočili, izgledao je kip tako jasno i potpuno vezan za ono vrijeme, kasnog modernizma zemlje, za eru koja se učinila prašnjava i zapuštena tako neshvatljivo brzo zapravo. Bista kojoj se i autor bio izgubio pa nismo o njemu ni mislili ni znali donedavno – rad kipara Mihajla Tomića, nazvan “Slepi guslar” (šta drugo?). Napravljen po pravilima kvazimeštrovićevske monumentalnosti, odbijao je retoričnošću zahvata: gordost, decentnost narodnog čovjeka, s dugim brcima, ljudina u sjedu s guslama među nogama, u nošnji kao crnogorskoj (iako ćemo mnogo kasnije pročitati da “nosio se odelom bosanskim”); sav od ugleda i od jednog komada, i sve epski – kako drugačije, žanrom generacijski prezrenim od (post)moderne omladine. Predstavljao je čovjeka koji je bio personalizacija (!) epske, guslarske tradicije – stajao je umjesto svih onih bezbrojnih nepoznatih kojima ni imena nije ostalo. I uvijek bi ga spominjali u frazi, u jednom jedinom izrazu i funkciji, kao nepromjenjivoj složenici: “slijepi guslar Filip Višnjić” – onako kao što je samo “melos” bio samo “grčki”, a ne recimo talijanski. Predstavljen je bio taj Filip baš i jedino kao taj odliv – kao spomenik, kao nešto nepomično, nedodirljivo i nekako kao spočitavajuće, kao da treba da se malo posramimo ako ga ne uzmemo dovoljno i svaki put ozbiljno. Bio je dakle brončana metafora autoritarnosti, uparenosti i folklorizma koji guši i odbija u trenu. I kojega se stoga odmah baca u zaborav jer smeta i neda disati. Tek kasnije otkrila nam se sva glupost počinjena iz takve reprezentacije, falsifikat samoga izgleda mitskog lika, nesigurnost i kompleksi toga i takvog postupka. A time i naš vlastiti kasniji propust – zbog toga što su nas odbili od nečega i nekoga tako esencijalno važnoga. Kao da je kultura, onaj najgori, reakcionarni, autoritarni njen dio, takvom reprezentacijom, postupkom i stilom, ovim nesvjesno htio nešto da sakrije, i bez namjere i svijesti, ovako ugurano u spomenik “trajniji od mjedi”, koji umjesto da sačuva vječnost jedne nevjerojatne figure, kao da ju je naprotiv htio fosilizirati tako da je učini nedostupnom, antipatičnom, mrtvom. Od jednom živa čovjeka napravili su spomenik i prevarili nas time, i nastavili nas varati do danas (!).
Ako je stvarno bilo tako, ako je čitanje točno – što su to skrivali i htjeli sakriti? Pa, kao i uvijek ovdje – jedno te isto, neprolazno.
II
Dobro, a jel’ bilo tu nešto čega bi se trebalo sramiti?
Ne, naravno. Samo što to ondašnji mudraci nisu znali uvidjeti, ili su htjeli zaobići, da se ne bi suočili s nekim zaista neugodnim, traumatskim mjestima te pojave, što baca sliku drugačiju na čitavu našu historiju i kulturu. Nisu naravno znali da takvim zaobilaženjem suočenja – koje jeste teško i izazov – sprječavaju ono što se nalazi s druge strane, i da sprječavajući sudaranje s ambivalencijama naše prošlosti i svim njenim nedosljednostima, ne daju da izađe ono što je s te druge strane: nešto milijun puta bogatije od beshumornih onakvih mimetičkih, realističkih, duboko konzervativnih kipova koji isisavaju život tamo gdje bi ga trebali i morali pumpati.
Prikrivan je bio sastavni i inherentni dio našeg kulturno-nacionalnog kompleksa, a on, takav, počinje već od osnovnog: od datuma, podataka i generalija. Filipu Višnjiću, najvećem srpskom narodnom pjesniku, slavimo evo dvjestopedeset godina rođenja – a već i to je obljetnica bez sigurnosti. Njemu se ni prave godine rođenja ne zna, nego su je dvojica koji su njegovi stvarni “oci” – Vuk Karadžić naravno, i Lukijan Mušicki – izračunali, sabiranjem i odbijanjem, po nesigurnoj računici i kronologiji, po pričama drugih i dovijanjima, pogađanjem i nagađanjem. Kao da nisu govorili o suvremeniku, kao da su naprotiv još u djetinjstvu ljudskog roda, u eri prije pisanja, a ne u onoj gdje u sretnijim dijelovima Kontinenta već tutnja industrijska revolucija, masovno se čita dnevna štampa i periodika, a dokumenti, od krštenica, kao osnova, čuvaju se stoljećima po gradskim kućama i arhivima složeni i uređeni. Nota bene: zbog tih osnovnih civilizacijskih nedostataka nastalih uslijed naše katastrofe višestoljetne, kao što je bilo od esencijalnog značenja da se naslijeđe spasi zapisivanjem, nigdje iz toga nije tako bilo izraženo u kontinuitetu i pitanje autorstva ili autorizacije – oboje je vršio Vuk, zapisujući uporno tamo gdje je ljepoduh Mušicki bio stao. Po ostavštini i naslijeđu Filipa Višnjića vidi se da je Vuk ne samo stvoritelj našeg jezika i književnosti, on je i jedan od najvećih urednika i lektora ikada.
A ono što je Vuk tada zapisao, slušajući i tražeći Filipa da mu priča i pjeva – iako je kažu više volio drugog narodnog genija, guslara i pjesnika Tešana Podrugovića – to što nam je revolucionar iz Tršića ostavio (treba reći ovdje i ne smije se zaboraviti: uz ohrabrenje genijalnog Kopitara, s njegovim maestralnim uvidom o veličini stihova guslarevih, dok ih je prevodio na njemački), u tih zapisanih i u Maloj prostonarodnoj slaveno-serbskoj pjesnarici objavljenih sedamnaest dugih radova, pjesničkih sočinjenija, bogatstvo je koje se ničim ne da izmjeriti.
Uzmimo samo prvu već, vjerojatno najvrsniju a najslavniju među njima, pa skoro da nam “ne treba dalje” gledati. Ne znam ima li epa, poetske tvorevine, koja je toliko formirala i oblikovala ovaj narod na najosnovnijem a krucijalnom nivou – onom jezičnom – kao što je čudoviti “Početak bune protiv dahija”, koju je spjevao Filip. Od Gomirja do Prizrena, od Srpskih Moravica do Cetinja nema ničega što je ostavilo takav trag, sadržajem i pričom i njima stvaranjem jedne zajednice, ali iznad svega upravo rečenom esencijom bez koje nema ničega – rječnikom, rečenicom, jezičnom kadencom, jezičnim izrazom, sintaksom, formom. Od samoga otvaranja, našega ekvivalenta Homerovog “μῆνιν ἄειδε θεὰ Πηληϊάδεω Ἀχιλῆος” – “Srdžbu mi, boginjo pjevaj Ahileja, Peleju sina” (u prijevodu, da bude u kontinuumu i slijedu i ovdje, baš Vukovog izdanka i apostola Tome Maretića), počinje invokacijom koja će, poput Ilijade, od svih narodnih pjesama ostati najpoznatijom i najprepoznatljivijom u svim dijelovima gdje ovaj narod živi i u svim klasama i staležima kojima je bio (i ostao) podijeljen. Evo, a da se ne učini kao da tvrdnja preseže i pretjeruje, i da ne ostane impersonalna i školski suva, nek se dozvoli onda lična interpolacija: otkrivši jednom ploče sa snimkama recitacija “Bune na dahije” – začuvši taj prvi stih, prvu rečenicu, usklik s početka epa koji su silovito govorili i Ljuba Tadić – Srbijanac rođen na Kosovu i Crnogorac Miša Janketić, među najpoznatijima – prepoznao sam u njoj isti usklik i zov koji mi je u djetinjstvu govorio moj djed Đuro, rođen početkom 20. stoljeća na najzapadnijoj točci dokle se bez prekida proteže ovaj nesretni i mučeni nacionalni korpus:
”Bože mili čuda velikoga!”.
To je kultura naroda u svojoj srži, i najdirektniji dokaz njen od svih.
U tom se epu, znamo, zapanjujućim i potresnim se poetskim zahvatima – “Nebom sveci staše vojevati”, “U tepsiju zv’jezde povataše,/ Da gledaju nebeske prilike,/ Što će njima biti do pošljetka” – pripovijeda o događajima koji su vodili u nacionalnu revoluciju, u Prvi srpski ustanak, u stvaranje nacije. Ali i nešto jednako važno, ako ne i važnije – jasno, bistro, čisto, u savršenom metru, kadenci i savršenoj razgovjetnosti, tu se čitav jedan narod uči govoriti – naučava se(be) izraziti. Drugim riječima, kroz izraz on doslovno stvara sebe sama.
III
U nedavnom tekstu dr Branka Zlatkovića o Filipu Višnjiću, nalaze se i ove dvije rečenice: ”Do Karađorđevog ustanka Filip je pevao samo stare pesme, a onda je počeo da sastavlja i sopstvene pesme, nadahnute ustaničkim zbivanjima. Niko pre njega nije pevao nove pesme.”
Treba se zaustaviti nad ovom zadnjom rečenicom. Kroz nju dolazimo do posebne točke dijeljenja, do onoga kad se narodna pjesma iz principa “jedan u sve” – gdje stihotvorac govori kao da je jedino i samo dio naroda, vox populi – fokusira napokon u onom što TS Eliot zove “individualni talent i tradicija”, gdje pjesma dobija lice – drugim riječima autorstvo. No, time odmah dolazimo i do onoga što bi se nazvalo – “problem pjesnika”. Rapsod ima svoja pravila naime, i kad pjeva o općemu, o svima, pravila idu iznad njih. On pored toga što je dio cjeline, ima vlastite zakone i determinacije, on ih sluša, po tome se i po njima povinuje. Po samoj stvari, po definiciji je okrenut publici, u najdirektnijem dodiru s njome jer joj pjeva neposredno bez čvrstog medija i neposredovano. Ali onda, tjeran zakonima višim od sebe, zakonima stvaranja i estetičkog uobličavanja, odbija se od te poslušnosti, što je nužnost također i neizbježna točka – i radi samo ono i jedino svoje. Na kraju, samo ono za što ga je Proviđenje namjerilo, stvara sa svoga talenta i potrebe, nadahnuća, i formalnih, naučenih, prenošenih zakona poezije i stvaranja u sebi.
Ništa ne ide iznad toga. Nijedna vlast ni prilika ne može to dokinuti. A ako dokine, ni rapsoda više nema, udavljen je kao ptica u čaši vode ljudskom nasilnom rukom.
Ali problem našega pjesnika paralelni je, ujedno, i problem naroda, neodvojiv od njegove psihologije i iskustva. U ovom slučaju to znači neodvojiv od historije svih poniženih i gaženih naroda, koji zbog te i takve svoje historije ne mogu imati konzistencije kad su jednom krenuli da se oslobađaju – pa sve da su još toliki. Svim mitovima usprkos na kojima se gradila nacija, tražiti dosljednosti u onakvim prilikama može samo onaj tko ne želi razumjeti. Ili onaj koji se stidi. A stidi se jer se boji pogledati što je iza slavne slike i mita koji su nastajali godinama, decenijama, nekad i stoljećima nakon oslobođenja. Boji se da zazjapi istina u pozadini, istina o svim beskrajnim poniženjima i iz njih nastalim kompromisima, nestalnostima, slabostima, kukavičluku, sirotinjskom obrazu i siromaškoj zgaženosti odjevenoj u sliku o svome poštenju. Zato su i od Filipa napravili časnu starinu koja se ne savija ni pred kime, ni pred Turcima ni pred vlastitom sirotinjom i biografijom. A istina je bila upravo obratna.
Iako je rođen u jednoj od, kažu, najimućnijh i najstarijih porodica u jednom prekodrinskom selu – kao i gro najvećih Srba i Višnjić je prečanin, dakako – Filipu (krštenim imenom – Đorđe, otkrit ću tek nedavno) stalo se događati sve ono što se događalo tolikima u onim nesretnim i neshvatljivim vremenima. Od bolesti, koju danas liječi jedna obična vakcina, osljepljuje u djetinjstvu već, a onda historijska tragedija života pod Turcima (koju danas toliki pokušavaju da izokrenu i minimiziraju na svaki zamislivi i jednako nepošten način), udara ga žestoko: gine mu porodica koju su pobili oholi i nezdravi turski begovi. Poslije toga, godinama se, opet u onoj našoj strašnoj tipičnosti, ne zna uopće što je s tim djetetom i mladim čovjekom bilo. Osim jednoga, najbitnijega: već kao dečko sam je naučio “da udara u gusle” i, kažu, pamtio i znao reproducirati narodne pjesme koje bi čuo samo jedanput. Ako se, već humorno, sjetimo samo koliki su naši narodni epovi, to u trenu – sad pak ponovno sasvim ozbiljno – govori što je mladi Višnjić nosio u sebi. Točku i težište što ga, bez obzira što se rodio u nesretnim krajevima, ne razlikuje od većih i slavnijih, i kad se odmota u historiju do praotaca ili do onih ranijih, subraće iz sasvim drugih, sretnijih točaka Evrope, on se po tome ne razlikuje ni od starogrčkih rapsoda ni od provansalskih trubadura. Taj splet u takvom težištu i točka nerazlikovanja zove se talent, dar za tekst, za pjevanje. A iznad njih i stoga osobina, ključna, iz prve rečenice ovoga poglavlja – talent da sam stvara.
On je opjevao Karađorđevu revoluciju, ono pokretanje sužanja i raje, uzlet kao nijedan i nikada ranije, tren kad je šaka nepismenih i blatnih seljaka i kmetova, mobiliziravši pod neoglašenim zvonima utihlih crkvica masu u jedinstvenom događaju i kad je, na pušku i nož, na višnjev top, na podmićivanje, lukavost i odlučnost, iz te krvi i klanja, iz neopisive zaostalosti mali narod za svega nekoliko godina kratkih načinio sebi državu. Masa je vodila ovaj rat, učestvovala u svojem samorađanju, na čelu s nepismenim frajkorom i hajdukom, Đorđijem Petrovićem – a njemu je samom pjevao Višnjić lično. Mrk, prijek i šutljiv, Karađorđe, pričaju, nije naročito odgovarao na to pjevanje i slabo guslaru što uzvraćao. Kažu da Vožd nije mario za gusle, možda otud. Kako je njemu, u sceni nevjerojatnoj već kad je zamislimo danas, moralo zvučati kad rapsod rasplete deseterce u neprekidnim epskim iteracijama subjektu koji sjedi glavom pred njim i sluša o sebi:
“Кад је Ђорђе избројио Турке,
Чашу попи, а пушку потпраши”
Ili: То изрече Петровићу Ђорђе,
Земљи паде, пушци огањ даде;
Пуче пушка, остат’ пуста не ће;
Ђе је глед’о, Ђорђе погодио
Ili: На све стране Ђорђе књиге посла (sic!)
У свих градских седамн’ест нахија
На кметове селске поглаваре:
“Сваки свога убијте субашу”
Ili:Онда Ђорђе овако говори:
“Чујете ли, дванаест чобана!”
“Кад то виђе дванаест чобана,
На мах пуче дванаест пушака,”
Uzgred, ne može ova brojka biti slučajna – dvanaest čobana kao dvanaest apostola, i moguće je zamisliti kako bistri i prezrivi Đorđije Petrović u tome vidi pretjeranost i laskanje odbacujući ih odmah, baš onako kao što ni, po raznim svjedocima, nije mario ni za gusle.
A možda je Karađorđe osjetio nešto drugo.
Možda je svojom seljačkom pameću i promoćurnošću i silinom rođenog vođe naslutio da pjesmotvorcu ne treba uvijek vjerovati. Ili čak znao ono oko čega se vrtimo ovdje sve vrijeme kao u istoj ostinato muzičkoj frazi ili motivu, a što će nacionalna kultura skrivati od nas kad god bude mogla, do danas, umotavajući u priče i nauke lišene svih oštrih bridova, uguravati u jednostavne narative gdje se brisala svaka izglobljenost iz junačkih ili pojednostavljenih priča. Ili ih odlivati u bronci u biste narodnog pjesnika. Ta je bronca u sebe, u svoju trajnost pokušala zarobiti nebrojivo lakšu i pobjegljiviju tvar, ali trajniju – istinu, ispisanu, kako je pjevao Venclović, “u oprljenoj knjigi, na zloj hartiji”. Riječi i rečenice kao što je i ova, nedavna, beogradskog profesora književnosti, napisana mirno i staloženo, bez retorike, podsmješljivosti i zlobe: ”Guslar nije tajio da su ga rado slušali i Turci, što znači da je imao dva repertoara, za raju i za gospodare”.
Strašna je ova rečenica, u svojoj golotinji. I to što nosi u sebi, to naglo otkriće, apsolutno jasan uvid koji pogodi čitača odraslog i odgajanog na vjeri koju mu je davala kultura, čitača koji nije podlegao cinizmu relativizacije, vjeri da je barem onolika duga borba bila kao biser čista – ono je što najviše pogađa. U rečenici je ista, ključna točka preloma, tajna koje su se svi nevoljni predstavnici-cenzori kulture stidjeli i što su, kao zmijski jezik u ustima djevojke iz bajke, pokušavali da sakriju tako dugo – pa kad je trebalo, sakrivali i u spomenike. Iz generacije u generaciju: od prvih učenih Srba, preko kasnijih stvaralaca institucija prve slobodne, nacionalne države u kojoj već postoji formirana klasa koja se zove njenom inteligencijom, utemeljivača školstva i službene kulture koja će tumačiti prošlost, preko historijskih perioda zemlje u najvećim iskušenjima – do danas. Jer suočiti se s tom činjenicom, o nedosljednosti našoj, naših predaka, o svim odstupanjima, pokoravanjima, lukavstvima i – suštom preživljavanju u neljudskom dobu koje je trajalo ne jednu godinu ili stoljeće, nego neshvatljivo duže – takvo suočavanje bilo bi, moglo je i moralo je biti, test, “iskušenije”, zrelosti kulture i nacije. I sudar, direktni, s našim stidom koji bi kroz nelagodu doveo do sljedeće etape – do suosjećanja, do sažaljenja, do bijesa, na sebe i na tiranina, ugnjetavača koji nam je kroz tolike vijekove skoro iščupao dušu na kraju, učinivši nam od narodne supstance ruglo, raširivši nemar, lažljivost i ketmanstvo. Svaka bi od takvih reakcija, od takvog psihološkog procesa, bila – najbazičnije, suštinski – zdravija, i bolja. I bila bi eventualno (a “to”, kako je govorio Đinđić, “nije sigurnost – to je šansa!”), čak možda dovelo do onoga jedinog potrebnog i nužnog: do razumijevanja, predaka i sebe – a onda, konačno, do samopoštovanja. Jer primjera je bilo, i izuzetaka, u pokušaju da se do tamo stigne. U načinu na koji su rijetki pročitali Vukove biografske riječi o Višnjiću koji je “oslepio u mladosti od boginja, i po tome je išao ne samo po celome Bosanskom pašaluku, nego i u Skadar, te prosio pevajući uz gusle” (kurziv moj, op.a.) – u razumijevanje i konfrontaciju s ovom rečenicom ugrađeni su i Ilarion Ruvarac i Svetozar Marković, i princ Pavle Karađorđević i Milan Kašanin, Milovan Danojlić i Zoran Đinđić. I Miloš Crnjanski, koji, kad piše o poeziji pak mladog Andrića, kaže nešto što je na toj liniji preživljavanja, poniženja i pokušaja uspravljanja našega čovjeka, gotovo u potpunosti primjenjivo na srpskog rapsoda i ono što bi dvjestopedeset godina kasnije, kad se očisti od naslaga lažne, krute i neiskrene interpretacije kulta, mogao isijavati na svjesne i zdrave, za odrasle i, sasvim kantovski, zrele ljude: “osećaj čistote i neke oblomovske iskrenosti, koja je možda snažnija u borbi sa mutnim smislom života, no kult heroizma i pobede”. To je ono što u bistu nije uključeno, to je ono što je dio kulture pokušao da zaobiđe ili makar kamuflira u tamnoj bronci. A da je bista, baš kao uostalom i njeni prethodnici i nasljednici – svi crteži, portreti i platna – oblikovana po liku i licu koji uopće nisu bili Filipovi, nego su poput palimpsesta docrtavani, doslikavani i dopisivani, samo je finalni udarac historijske ironije koja se smije nad zabludama i krhkostima istine u odnosu na mitove.
No, u spoznaji svega toga ima i suprotna strana, bolja, a o kojoj su govorili i Ruvarac i, sto godina kasnije, Đinđić – i u njoj je mogućnost: buđenja i otvaranja očiju, napokon. I saznanje da kad “rušimo” mit – ili makar mitotvoritelje! – nećemo izgubiti najvrjednije, nego ćemo naprotiv dobiti nešto drugo i više, bogatije. Spomenike nećemo rušiti – toga je bilo dosta, dovijeka – ali vrijeme da se onaj koga spomenik predstavlja ponovo oljudi.
Samo takav će nam valjati.