Otišao je zadnji izvorni pripadnik srpskog građanskog sloja u Hrvatskoj
BRANISLAV ĆELAP – DIJETE SVOG VIJEKA
/ FOTO: Jovica Drobnjak
Mart 2016
Ono što smo mi danas osposobljeni prepoznati, poslije svega, to smo Brani Ćelapu dužni i priznati. Živio je dugo, a živio je uglavnom okružen ili neprijateljima svog svijeta, ili neznalicama. Različite vrste, ali neprijateljima. Teška sudbina jednog veseljaka
Otišao je možda zadnji izvorni pripadnik srpskog građanskog sloja u Hrvatskoj, koji je, da stvar bude bolja, veliku većinu svog dugog životnog vijeka proveo u Zagrebu, unatoč revolucijama, nacionalizacijama, pobjednicima. Porodica porijeklom iz danas puste Male Vranovine kod Topuskog na Kordunu, u Zagreb je stigla preko Mirkovaca, gdje je rođen Branin otac Đorđe. Njegov stric Lazar, historičar i arhivista rođen je u Sremskim Lazama. Đorđe je, nakon šegrtovanja u Pančevu i kod Kuglia u Zagrebu, 1918. godine otvorio Izdavačku knjižaru Ćelap i Popovac na Trgu kralja Aleksandra, Kazališnom trgu, Trgu maršala Tita, da spomenemo samo imena iz vremena oca i sina Ćelap. Knjižaru će 1926. godine formalno preuzeti Đorđeva supruga Ana i firma će od tada nositi njeno ime.
Prvi posao sa kojim je ušao u historiju nacionalne kulture za Đorđa je bilo u ratno vrijeme izdavanje kalendara “Srpsko kolo” za tu prelomnu 1918. godinu. Saradnik u tom poduhvatu mu je bio Milan Grčić, rođak i jedan od najbližih ljudi Adama Pribićevića, urednik u istoimenom listu i kalendaru. U hrvatsku kulturu Ćelap je kao izdavač ušao na vrata koja će kasnije biti prepoznata kao velika, izdao je prvu Krležinu knjigu “Hrvatsku rapsodiju”. (Sjećam se da je Vlado Ivković naročito volio pecnuti Branu i podsjetiti ga na činjenicu kako on u svojoj, inače sjajnoj, biblioteci ima primjerak ovog kalendara, a Brane, ne.) Ali ovo su naknadno prepoznate vrijednosti, Ćelapova se izdavačka knjižara legitimirala izdanjima koja su bila kruna predratnog jugoslavenskog nacionalizma; monografijama Koste Strajnića o Meštroviću i Srpskim zadužbinama.
U to isto vrijeme u Zagrebu, par stotina metara istočnije Zorka i Veljko Vasić su izdavali niz knjiga srpskih narodnih pjesama u izboru Laze Popovića. Bilo je to vrijeme pobjednika, prvo od mnogih u 20. vijeku. Đorđe će poslije izdavati širok izbor domaće i svjetske knjige; Le Bona, Mirka Kus-Nikolajeva, Savića Štedimliju, Dušana Đukića. Veliku pažnju će privući prevod Židovog “Povratka iz SSSR-a”, koji će najprije zabraniti tadašnji ministar unutrašnjih dela, pop Korošec, zbog teme Sovjetskog Saveza, a poslije 1945. i nove vlasti, zbog obrade teme. Knjižara će preuzimati i distribuirati knjige zagrebačkih ljevičara, Stevana Galogaže i Predraga Mitrinovića, a neposredno pred početak novog velikog rata izdaće i dvije knjige klasičnog autora hrvatske ljevice Augusta Cesarca, “Sin domovine” i “Kod sovjetskih malih naroda”. Dio tiraža ove druge je u skladištu preživio rat i rasprodan je poslije 8. maja 1945. godine.
Brane je poslije pričao kako je on kao dječak sjedio uz oca, kuvao kavu i živio u krugu ovog dijela intelektualne elite. Zato je podsjećanje na oca Đorđa i majku Anu neizbježno kad se govori o njihovom sinu. Period njihovog manje-više slobodnog rada je bio njegov formativni period. On će nastaviti njihov posao na način i u mjeri u kojoj je to u novom vremenu bilo moguće, ali stalno će se kod njega osjećati neka žal za bivšim dobrim vremenima, kad je kao dijete išao u osnovnu školu u Bogovićevoj ulici, nekada srpsku, kad mu je Milenko Đurić radio portret, kao i ocu, koji je čuvao do zadnjeg dana.
O ratnom periodu svjedočanstvo je ostavila Ana Ćelap u dokumentu “Kronološki pregled rada i prilika Knjižare A. Ćelap”, kojim se bezuspješno u februaru 1946. pokušavala obraniti pred novim oslobodiocima. Ispisujemo zanimljivija mjesta: „U to je došao rat i 10. april 1941. god. Istoga dana pretila je Mačekova zaštita pod našim prozorima: ‘Još će noćas Ćelap dobiti bombu.’ Sklonili smo se kod majke, gdje je ostao moj muž do 14. IV 1941. Kada ga je toga dana tražila policija, nije ga našla kod kuće, revolverom je prijetila našoj djevojci Dragici Vidović… te su odveli nju i našu 17-godišnju kćerku na policiju. Trčala sam na policiju, ali mi rekoše: ‘Vas ne trebamo već vašega muža i dok on ne dođe kćerka tu ostaje.’ Istoga dana otišao je na policiju i kako je onda otišao, kući se nije vraćao sve do srpnja 1945. Naša kćerka Ksenija bila je prva od Srba u ustaškom zatvoru i kako su toga dana mnogi pridolazili, to su joj svi uhapšeni Srbi, kada su čuli da će kući, predali nakit i novac, koji je iznijela i povraćala njihovim porodicama. Moj muž Đorđe bio je sa Srbima zatočen u Kerestincu, nakon toga šupiran u Vinkovce za ere koljača Tolja, koji ga je držao najprije u uzama, a kasnije se je morao po 5 puta dnevno javljati njemu. Kada su nastali pokolji Srba po Hrvatskoj, bojeći se za njegov život i život sina, otputovala sam sa sinom u Vinkovce, i odande su se obojica krišom sa krivotvorenim propusnicama prebacili u Beograd i ostali tamo u emigraciji…”
Ana je kao “rođena katolkinja”, kako sama kaže za sebe, uspjela povratiti i otvoriti knjižaru početkom 1942. godine. Svjedočeći o ratnom vremenu Ana piše: “Za čitavo vrijeme NDH nisam pohađala kazalište, kino ni lokale, pače ni u šetnju radi samog zdravlja nisam izlazila – samo da ne dolazim u kontakt sa onim odurnim svijetom, koji su zagadili i zarazili naš Zagreb. To sve može dokazati moja uža okolina. Hvatana sam kao taoc 10. aprila; legitimacije, niti propusnice nisam mogla dobiti, a na policiji sam bila evidentirana sa otiskom prsta. Kćerka mi je bila u zatvoru god. 1943. radi veze, i nakon što su je pustili godinu dana bila liječena po dru Horvatu na živcima. Njezin prijatelj i drug Aleksandar Cek otišao je 1944. u partizane, ona radi zdravlja nije mogla, ali je njega ispratila, kao što smo i mnoge naše prijatelje…” Piše da je slala velike količine papira partizanima sa pok. Stevom Vorkapićem, da nije htjela koristiti poznanstvo iz djetinjstva sa Marom Pavelić, ni kad je u pitanju bio život rođenog djeteta.
Anina pozicija u ovom dokumentu je jednostavna, obrambena, ali u svemu što piše ona govori svoju istinu. Danas je trenutak da zabilježimo da je neke stvari, iz lako razumljivih razloga zaobišla, a pitanje je i koliko je bila upoznata sa svim detaljima. Naime, trag ratnom životu porodice Ćelap pronalazimo u ratnom arhivu UDV-e/SDS Hrvatske u naknadno stvorenom elaboratu o “Jugoslavenskom revolucionarnom pokretu u Hrvatskoj” (JUREPOH), stvorenom od sokolaške omladine jugoslavenske orijentacije, negdje na raskršću ljotićevskog i ravnogorskog razumijevanja situacije. Svi su Ćelapi bili zakleti jugoslavenski Sokoli. Unatoč nekim ozbiljnim političkim nedoumicama, nema sumnje, JUREPOH je bio organ pokušaja širenja utjecaja pokreta Draže Mihajlovića na Hrvatsku. Na čelu tog pokušaja je bio major Žarko Todorović, a rukovodstvo za Hrvatsku su činili: dr Stanko Tončić, Matijašić Dragan, Gatin Jure, advokat, Holjac Viktor, svi strijeljani od partizana, osim Todorovića. Elaborat dalje kaže da je veza u Beogradu ovog pokreta bio knjižar Đorđe Ćelap, a u članstvu u Zagrebu je i njegova kćerka Ćelap Ksenija i sin Branislav. Član pokreta je i novinar Hrvoje Macanović koji je na saslušanju izjavio kako su oni 1942. počeli na geštetneru izdavati list “Slovensko bratstvo” i kako je “cijeli sadržaj lista pisao (on) lično)”. Macanović je inače bio zet Ota Gavrančića, isto poznatog sokolaša, kojeg su ubile ustaše.
U UDB-inom prikazu stvari i događaja za sve je od početka znala njemačka obavještajna služba, a Figurić, šef vojnog redarstva NDH, je na saslušanju izjavio kako je čitava JUREPOH “bila u službi Intelidžens Servisa”. U svemu tome je vjerovatno i nešto istine, ali daleko iznad nivoa tadašnjeg razumijevanja naših aktera. U svakom slučaju, polovinom 1943., vjerovatno zbog naredbe da se svi sveučilištarci moraju javiti u hrvatsku vojsku, JUREPOH je krenuo u akciju. Elaborat kaže: “Rukovodstvo JUREPO pristaje na predlog Tončića da se pošalje 50 zagrebačkih studenata koji su bili organizirani u omladinskoj akciji JUREPO, u četničke redove u Srpske Moravice, s motivacijom, da bi to imalo osobiti politički efekat da se u međunarodnoj javnosti dokaže, da u četničkim vojnim formacijama, ne učestvuju samo Srbi, nego i Hrvati…” Jedan od informatora u rekonstrukciji govori o raspletu: “Ćelap ml. star oko 26 god. mislim da je zaposlen u “Prosvjeti” ne znam gdje stanuje. Uhapšen 1943. god. po ustaškoj policiji prilikom ranije spomenutog prebacivanja. Kasnije pušten i navodno bio u Beču do konca rata. Do samog hapšenja te grupe došlo je na sljedeći način: dr Tončić je organizirao cijelu grupu i jedan od njih je trebao na Zrinjevcu dobiti propusnicu za putovanje od nekog ‘Uroša’. Taj Uroš je došao ali u pratnji sa ustaškim agentima…” Tako su svi pohapšeni, a Hrvoje Macanović će poslije tvrditi kako je djevojka jednog od njih, sina gradskog senatora Bojića, odala svog momka pred odlazak u šumu uz uslov da bude pušten za par dana. Izgleda da je i u ustaškoj policiji bilo ljudi koji su znali rangirati stvari i cijela je grupa tretirana u skladu sa ozbiljnošću poduhvata. Ana se opet rastrčala u potrazi za vezama, i u tome je tajna Ksenijinih živaca i Braninog naukovanja u ratnom Beču. Svakako su mladi Ćelapi bili veliki sretnici što su završili u rukama ustaške policije, a ne među svojim sunarodnicima, jer bi ih ovi vjerovatno pobili ko zečeve, ako ne odmah, a ono za dvije godine. Sve što smo kasnije slušali od Brane, svjedoči da je on to naknadno razumio.
Za sloj kojem su oni pripadali ni 8. maj 1945. nije donio slobodu ni smirenje. Protiv Ane i Đorđa poveden je postupak na Sudu za zaštitu časti Srba i Hrvata i preko Zemaljskog zavoda za utvrđivanje ratnih zločina kod Okružnog suda. Ana je saslušana 24. 01. 1946., a dan kasnije provedena je sekvestracija nad knjižarom i cjelokupnom imovinom bračnog para Ćelap. Knjižara je zapečaćena, a inventuru je vodio novi upravitelj Husnija Čengić. Ana tvrdi da su oni željeli svoju firmu uključiti u “Prosvjetu”, ali od toga nije moglo biti ništa i preuzela ju je državna kuća, Nakladni zavod Hrvatske. Tužan, zaključni paradoks ove porodične situacije leži u činjenici da je na kraju platila ona koja je sve činila da spasi svoje Srbe. Na tipiziranom sudskom procesu Ana je osuđena na dvije godine prisilnog rada, zbog “privredne saradnje sa njemačkim okupatorom”.
Sve je ovo moralo ostaviti dubokog traga u duši mladog čovjeka. Tragove takvih raspoloženja zatekli smo i mi mlađi, nakon što se u Hrvatskoj zavrtio još jedan revolucionarni karusel. Sjećam se da smo mi u jednom od prvih ratnih brojeva obnovljenog časopisa “Prosvjeta”, na vijest o njegovoj smrti objavili veliku ratnu fotografiju Ćanice Opačića. Brane se ljut spustio k nama u podrum u kojem je bila redakcija. Pokazivao je fotografiju, ljutito nas pitao; znamo li mi što je to bilo, na što je ličila ta pobjeda 1945. za ljude poput njega… Mi smo ga gledali, nesporazum je bio ozbiljan i prevaziđen nakon što smo ponešto naučili i bolje se upoznali. Januara 1995. Brane Ćelap je podnio ostavku na mjesto člana Glavnog odbora Društva. Bio je ogorčen što se ne progone ljudi koji su pokrali vrijedne umjetničke slike iz naših prostorija, što se odlučnije ne borimo za imovinu koju su nam oduzeli komunisti, ali prije svega; “što je prisutan nekritički odnos prema djelatnosti Društva u periodu vladavine bivšeg režima a što je došlo naročito do izražaja prilikom obilježavanja 50-godišnjice osnivanja Društva, kada su na svečanu sjednicu bile pozvane i osobe koje su upravo tome Društvu nanijele najveću moralnu i materijalnu štetu…” To se moglo odnositi samo na Dušana Dragosavca i Vojina Jelića, koji su kao rukovodioci Društva bili odgovorni za predaju “Borbi”, zagrebačkom izdanju tog lista, “Prosvjetine” štamparije, nasljednice nekadašnje “Srpske štamparije” Zagreb. Prema Društvu i njegovoj historiji imao je podvojen odnos, ali nastupao je kao zaštitnik i zakoniti nasljednik cjelokupne tradicije i kulture zagrebačkih Srba.
U poratnom vremenu okolnosti su bile takve da je Branislav Ćelap ipak logično posao našao kod Bogoljuba Rapajića, koji ga je primio u “Prosvjetinu” knjižaru. Već 1951. godine imenovan je poslovnim tajnikom Udruženja izdavača i knjižara Hrvatske, a 1953. Vojin Jelić ga predstavlja Glavnom odboru kao novog rukovodioca naše knjižare. Početkom 50-ih, nakon političkog loma i promjena u privrednom sistemu Društvo je ostalo bez novca kojeg su mu do tad uplaćivale knjižara i štamparija, kojima je ono bilo AOR i trebalo je živjeti od prodaje svojih proizvoda. To će biti specijalnost i opredjeljenje Branislava Ćelapa, koji nije vjerovao u novac poreskih obaveznika. Bio je izuzetan knjižar, odan upravo tom poslu, proizvodnje i plasmana knjige. Pratio ga je glas čovjeka koji u pravilu nije čitao ono što je birao za izdavanje, ali je imao nos za ono na čemu se može novac zaraditi. U njegovo je vrijeme “Prosvjeta”, kuća čije je ime uvijek posebno zvonilo u ovom gradu, zaista živjela na tržištu i još od toga izdržavala nacionalnu misiju, u mjeri u kojoj je to bilo moguće. On i njegov posao bili su jedini realan oslonac Stanku Koraću koji je tako pokriven objavljivao svoje radove, ali i zbirke, Jelene Buinac, Zdravka Krstanovića, Dragana Božića, Nebojše Devetaka, Divne Zečević, Miloša Kordića, Luke Štekovića…
Sve je to Branislav Ćelap pokrivao svojim hitovima; serijom Ladlamovih romana, Zlatnom knjigom nogometa, Šahovskom enciklopedijom, Ginisovom knjigom rekorda, Bremovim Životom životinja, Kazanovinim Memoarima, i, naravno, čuvenim Figurama veneris, koje su izašle u nebrojenim izdanjima. Otvorio je seriju odlično prodavanih knjiga popularne i alternativne psihologije. Paralelno su izlazili i klasici; izabrana djela Remarka i Maksima Gorkog, Vladana Desnice i Gustava Krkleca; zatim savremena svjetska literatura, Truman Kepot, Sarojan, Oriana Falači. Uz ove prevode vezane su brojne anegdote o njegovoj vjernoj saradnji sa prevodiocem Brankom Bucalom, čovjekom značajnog kulturnog doprinosa i intrigantne biografije. Brane je poslije pričao da je svoj izdavački put otvorio knjigom “Ruski u sto lekcija”, što je 1947. godine bio odličan urednički izbor i knjiga je bila par godina besprimjeran hit, a veliki je uspjeh postigao knjigom, kao saizdavač, “Bilo je časno živjeti s Titom”. Uspjeh nije bio samo prisilno komercijalni, nego i više od toga. Tih 80-ih godina “Prosvjeta” je egzistirala virtualno, bila je društveno bespomoćna i zaprijetila je realna opasnost da studentsko KUD “Ivan Goran Kovačić” preuzme dvoranu u Preradovićevoj ulici, u kojoj je već uvježbavalo svoje koreografije. Brane se, kao dobar poznavalac sistema u kojem je radio i živio, dosjetio jadu i u dvoranu smjestio kompletan tiraž rečenog, posvećenog naslova i još tamo poslao dvoje zaposlenika svog računovodstva, da baš tamo ostvaruju svoja samoupravna radnička prava. Dvorana je spašena.
U obnovljenom radu Društva, krajem 60-ih, bio je uz Vladu Ivkovića, advokata i Dušana Kalembera, sinova uglednih starih samostalaca, svojevrsni “ostatak građanskih snaga”, kako se to nekad govorilo, i na što je on uvijek bio ponosan.
Posebno su poglavlje u priči o njemu, sajmovi knjiga. Uvijek je rado pričao o tome kako je on jedan od organizatora prvog “beogradskog sajma knjiga”, koji je priređen 1956. godine u Zagrebu. Taj slučaj je aspekt jedne šire epizode iz historije Jugoslavije, bez direktne veze sa našim Branom, ali da se ukratko podsjetimo. Piše o tome u jednom broju “Kritike” iz 1970., Slavko Goldštajn u tekstu “Nacrt za Vecinu biografiju”. Tada, polovinom pedesetih, zapravo 1955., gradonačelnik Zagreba Veco Holjevac je donio odluku da se zagrebačko sajmište izmjesti sa prostora stisnutog između tri željezničke pruge i hrabro otišao na poljane preko Save. U isto vrijeme je u Beogradu započeta izgradnja novog sajmišta i Veco Holjevac je odlučio “da doslovce vojnički mobilizira cijelu zagrebačku građevinsku industriju i zainteresiranu privredu”. Svi su morali sve podrediti izgradnji Velesajma, “mobilizirana je i radna snaga, potrebni stručnjaci naprosto su zajednički prekomandirani na ove poslove…” Gradonačelnik je i po noći obilazio gradilišta, radilo se od proljeća do jeseni u tri smjene. Na kraju, Velesajam je na vrijeme izgrađen, svečano otvoren u zakazani dan i bio je “pravo graditeljsko čudo u našim tadašnjim prilikama”. Dio tog postava je bio i sajam knjiga, već iduće godine preseljen u Beograd, vjerovatno političkom logikom, ali i kao izraz činjenice da je već tada beogradsko izdavaštvo ostvarilo dominaciju na jugoslavenskom tržištu. U svakom slučaju, sajmovi su bili Branina slabost, u tom se žamoru dobro osjećao, mnogo je dobrih ideja i poslova donio iz Frankfurta, a u Beograd je išao sve dok se ikako mogao kretati.
Branislav Ćelap je bio čovjek okrenut životu i životnoj radosti, ali volio je izabrati oblike koji su mu najviše odgovarali. Bio je strastan putnik i planinar, nema svjetskog vrha oko kojeg se nije potrudio, njegovi zaposlenici i danas pričaju kako nisu ni znali gdje je, kad je otišao na Tibet. Ogromnu arhivu filmova poklonio je planinarskom društvu “Velebit”. Bio je veliki dobrotvor “Prosvjetine” biblioteke. U nekoliko je navrata poklanjao velike količine knjiga, donirao je novac za bibliotečne police, nudio svoj automobil. Volio je podsjećati na nesretnu sudbinu biblioteke formirane poslije rata i rasturene 1953. godine. Svi smo ga u Društvu smatrali velikim pretkom i rado ga gledali.
Uvijek je striktno vodio računa o svom i našem mjestu na razmeđu dviju kultura, imali smo stalno dojam da mu je u tome majka Ana bila nezaobilazan marker. Pod kraj je živio na duhovnoj relaciji; Zagreb, kojeg je volio, kojem je pripadao, ali kojeg je opet sve teže prepoznavao; Beograd, kojeg je volio, u kojeg je bježao, gdje su mu prijatelji i ispisnici živjeli koje je cijenio nad sve ostale (Dejan Medaković), ali kojem ipak nije do kraja pripadao. Danas ga vidim kroz dvije njegove želje. Bio sam prisutan kod njegovog zadnjeg doniranja knjiga biblioteci Društva. Iako već slab, ipak je poželio zadržati neke naslove. Vidio sam da uglavnom stavlja pred sebe knjige Vasilija Krestića, koje je dobivao sa posvetama. Na drugoj strani, davno je izgovorio želju da se sa njim nad grobom oprostimo pjesmom “Excelsior”, Silvija Strahimira Kranjčevića. Takav je bio Brane Ćelap.
Ono što smo mi danas osposobljeni prepoznati, poslije svega, to smo mu dužni i priznati. Živio je dugo, a živio je uglavnom okružen ili neprijateljima svog svijeta, ili neznalicama. Različite vrste, ali neprijateljima. Teška sudbina jednog veseljaka.