Srbija u Velikom ratu - između cvijeta i boja
ČETIRI SLIKE NA STOGODIŠNJICU
Decembar 2018
Elegantna je ta Natalijina ramonda, cvijetak, otmjen na poseban način, onako kako su i sve najljepše stvari te kulture: uvijek na korak do prirode i do naroda, u dodiru sa zemljom i zemnim, i onda kad se uzvisi u prefinjeno. Kao na još jednoj fotografiji Marjanovićevoj, različitoj u odnosu na druge: u kompoziciji naslovljenoj „Mačvanke“ kamera hvata mačvanske seljanke dok guraju topove zajedno s vojnicima na Cer
„Na groblju će iznići cvijeće,
za daleko neko pokoljenje“
Petar Petrović Njegoš, Gorski vijenac
1. Bljesak sjenke
Sljedeće godine bit će 50 godina od smrti Riste Marjanovića, čovjeka i imena koji ovdje gdje tekst izlazi neće značiti uglavnom ništa, ili čak manje od ništa. A upravo ova godina i ovaj mjesec, kao nikad ranije, vrijeme je kad i ličnost i ime treba podići iz uvredljivog zaborava, slaviti ga kao jedinstvenost, kao nešto bez presedana.
Risto – ili po srbijanskom izgovoru „Rista“ – Marjanović jedan je od onih iznimnih ljudi koji za sebe nisu mislili da to jesu, što ga je, kao i uvijek u slučajevima takvih rijetkih, činilo još posebnijim. Skromnost početne ambicije i ljubav prema naročitoj tehnici i formi izražavanja od „malog“ je čovjeka učinila neprolaznu pojavu, a njegove domete samo većima.
Risto Marjanović bio je fotograf, s diplomom „majstora fotografije“. I čovjek kojega je dopalo da gleda historiju u oči. Kao da i to nije bilo dovoljno, dopalo ga je i da noseći svoje tehnički nezgrapne sprave, starinsku kameru s postoljem i rijetke, preskupe filmove, s jedinih deset rola filma fiksira tu historiju kao nitko drugi. Kao prvom srpskom ratnom foto-reporteru – iako je on bio tako mnogo više – njemu je u Velikom ratu 1914 –1918, uspjelo da je ustavi i zadrži u njenom užasu, nemilosrdnosti i ljepoti, u neizrecivoj tragediji i ponovnom, nadljudskom podizanju. Njegovi su kadrovi hvatali tren – i hvatali su ga kao što je rijetko znao koji majstor svjetla i tehnike – ali su ostajali, ili bolje ostavljao ih je, za dolazeća vremena, za budućnost, čak iako je u tom trenu i suviše puta izgledalo da ona nikad neće doći. Svejedno, usprkos tome, namjerio ih je da ostanu, da prežive, dok god bude pomena na epohu i dok rod bude čuvao svoju prošlost.
Druge, sretnije zemlje čuvaju takve svoje ljude – Robert Capa, W. Eugene Smith i Dorothea Lange, Marjanovićeve neuporedivo slavnije kolege, uhvatili su dramatične scene historije svojih naroda i svijeta, i vlastitim fotografskim radovima formirali, oblikovali percepciju, sâmo shvaćanje događaja. Po tim se fotografijama zapravo mjeri kako čitava kolektivna svijest pamti događaje. Risto Marjanović uradio je isto, ali ga nije imao tko slaviti i njegovim fotografijama nije se oblikovalo kolektivno pamćenje. A moglo je.
Od Anastasa Jovanovića koji je svojim dagerotipijama – proto-fotografijama – prvi dao realističko, stvarno, dokumentarno lice Srbiji i kroz igru svjetla, metalnim pločama premazanim kemijskom emulzijom, portretirao za vječnost njene najveće umove i najvažnije historijske ličnosti – nitko do Marjanovića nije važnije vizualne dokumente ostavio srpskoj kulturi i historiji. A to da mu je bilo određeno da padne u period 1914 – 1918., u najdramatičnije i najtragičnije doba srpske države, značilo je da mu je namijenjena sudbina u kojoj njegov rad neće nikako moći biti „jedino“ dokumentaristički i reporterski, nego i interpretativni, onaj koji tumači, koji, htio ne htio, sudi. I dobro da je tako bilo. Netko je morao zapamtiti sve što se dogodilo narodu u te strašne četiri godine, morao ostaviti zapis, sliku, pamćenje, jer bez njih ništa ne bi više imalo smisla.
Marjanović je stvorio opus – zaista opus – fotografija koje je objavljivao u New York Heraldu, a 1916. izvješene su na velikoj izložbi u Louvreu, nakon koje su savezničke sile Antante i ostatak svijeta prvi put vidjeli razmjere epopeje srpske vojske i države u prve dvije godine rata. I ono što je Prvi svjetski rat učinio Srbiji – među evropskim narodima nitko nije platio takvu cijenu napada Centralnih sila, austrijske okupacije i svega što će uslijediti u te četiri godine bezumlja i nezapamćenog iskušenja male države i njenog naroda koji će izdržati više nego bi ijedan trebao.
Prelaz preko Vezirovog Mosta, Rista Marjanović (1915.)
Već i mali izbor Marjanovićevih fotografija dovoljan je da se vidi koliko je svojom kamerom uhvatio reporter. Kako su samo potresni ti kadrovi: dječaci u uniformi, jedan i s medaljom, gledaju nasmijano i tužno u kameru; kolona vojske vijuga uzbrdo uz albanske i crnogorske vrleti kao u biblijskom ehu Egzodusa; kralj Petar I Karađorđević sjedi u snijegu poput običnog vojnika kao što je i priličilo komandantu narodne vojske; zadivljujuća i mistična fotografija vojske koja prelazi Vezirov most, kao da, spajajući se s budućnošću, tajno anticipira Andrića.
I jedina relativno poznata: naslovljena „Rado ide Srbin u vojnike“, po pjesmi-budnici Josifa Runjanina i na tekst skoro zaboravljenog Vase Živkovića. U kadru, grupa momaka pod šajkačama i u opancima-šiljkanima, momaka raspjevanih i nasmijanih na seoskom blatnom drumu, kao na platnu „Vesela braća“ Uroša Predića. Dignuti u regrute, idu u rat. Fotograf ih je uhvatio odnaprijed, kao u hodu, u cijelim figurama, kako jedan pored drugog gotovo u istoj ravnini idu cestom. Kreću se u dijagonali od kamere, ne okrenuti nama sasvim nego kao da će proći pored nas. Pjevaju, usta su im otvorena, dok idu „skokom sretnih pijanih bića“, kako pjeva Crnjanski u „Stražilovu“; jedan podiže i čuturicu, nazdravlja, ali sve je nekako očajno i teško. Snaga fotografije, njena ekspresivnost u našem je kasnijem saznanju o njihovim sudbinama, tek to dovršava kompoziciju interpretativno, nadvija kadar tamnim oblakom skorog i strašnog usuda većine ovih momaka.
Rado Srbin ide u vojnike, Rista Marjanović (1914. – 1918.)
Fotografija, kad bi je već tu i tamo objavilo, nije bila kompletna i tek smo nedavno saznali: falila joj je margina i kompozicija je po pravilu izlazila tako, s odrezanim rubom. A tamo baš, iza ruba, sakriva se sudbinsko: u slovima i riječima kao znakovima koji kao na platnima starih majstora otkriju tajnu tek kad se izmijeni rakurs, kad se gledatelj izmakne i stane bliže i koso od platna, kad izmijeni točku promatranja i oko mu klizne da vidi ono što se skrivalo do tada. Na margini Marjanović je ispisao rukom imena mladića – budućih ratnika. Kao da je neka viša svijest svime upravljala, igrajući se neljudskom ironijom, nemilosrdno ovim imenima:
„Slavomir, Dragomir, Ljubomir…“
Sve i jedan u svome imenu ima riječ „mir“.
Kad odšuti malo sa sobom samim nad tom činjenicom, onda se čovjek upita sekundu kasnije, želio to ili ne: koji će od njih dočekati da im se taj leksem, pojam iz imena poklopi sa stvarnošću koju riječ žudi i priziva? Koji će od njih dobiti na strašnoj kocki?
I danas se dah zaustavi na čas, nad ovim tableau vivantom zemaljskih patnika. Nismo imali velike slikare, ali ovaj je kadar za nas važan kao sva čuvena svjetska platna u velikih kulturnih sila.
2. Gde cveta limun žut
Unatoč zaboravu i dugogodišnjem potiskivanju epohe i teme, neki su toposi ostali da žive: iznad svih grčki otok Krf, gdje su nakon albanske golgote prispjeli srpska vlada u progonstvu i ostaci vojske, ipak se u stotinu godina postavio kao pojam koji se nije dao izbrisati. I opet i zahvaljujući kameri Riste Marjanovića, uz ispisanu literaturu, povijesti i prenošeno sjećanje. On je snimio fotografije na kojima se izmučena trupla ratnika u snopovima s čamaca polažu u „plavu grobnicu“. I najstrašniji od svih kadrova: mrtvaca podignute glave i otvorenih očiju okrenutih prema nebu. Od te slike u Francuskoj je napravljen ratni plakat za pomoć Srbiji ali je, u znakovitoj gesti psihološkog poricanja, lice mrtvoga patnika pretvoreno u ranjenika povezanog zavojem.
No Krf i Grčka, odnosno Zejtinlik i Vido kao jedini šire zapamćeni i dostojno obilježeni toposi s grobnicama srpskih stradalnika van domovine, natkrili su činjenicu koja sad tek bez zamagljivanja i manipulacije izlazi u svom zapanjujućem opsegu: preko šest hiljada (!) srpskih vojničkih grobalja razasuto je po Evropi – od Italije do Belgije, od Francuske do Rusije. Ali i dalje, na sasvim neočekivanim geografijama. Poslije Albanije, a preko francuskih vojnih baza, više od šezdeset hiljada vojnika, među njima mnogo ranjenih i bolesnih, preplovilo je čitav Mediteran i iskrcalo se u Bizerti, u Tunisu. Vojska koju su u najvećem broju sačinjavali srpski seljaci što jedva da su vidjeli grad, kakvo veće mjesto ili palanku u blizini, našla se na sjeveru Afrike, u svjetskoj luci, u starom feničkom i rimskom gradu s kontinuitetom urbanosti od dvije hiljade godina. Među tim nesretnicima što su prebojevali Cer i Kolubaru, koji su na noge prešli Albaniju, preko tri hiljade nije se vratilo u Srbiju.
Ti, Bojićevim besmrtnim stihovima, „prometeji nade, apostoli jada“, nakon nezapamćenog stradanja i stradalništva stizali su tamo, preko svijeta, brodovima, francuskim lađama. Jedna se zvala – „Victor Hugo“. Da: Les Misérables, misao odmah poveže. No tu staje analogija – „Jadnici“ u igoovskom smislu nisu bili. Oni se, za razliku od likova i vodećeg motiva slavnog romana, nisu imali za što iskupljivati. Ali imaju zašto neki mnogo kasniji „jadnici“, od druge sorte i drugim tonom i registrom izrečeno. Neki koje smo gledali ovih dana, sad, o godišnjici velikog datuma.
3. Cvijet
– Si quelqu’un aime une fleur qui n’existe qu’à un exemplaire dans les millions et les millions d’étoiles, ça suffit pour qu’il soit heureux quand il les regarde. Il se dit : “Ma fleur est là quelque part…“
( – Ako netko voli cvijet koji postoji samo u jednom primjerku među milionima i milionima zvijezda – to je dovoljno da bude sretan kad pogleda zvijezde. Tad će reći u sebi: “Moj cvijet je negdje tamo”…)
Antoine de Saint-Exupéry, Le petit Prince
Godinama gledam odavde kako Britanci svake godine na „Armistice Day“ – na Dan primirja 1918. – na televiziji i svuda u javnosti nose u zapučku stilizirani cvijet maka, šivani krug od crvenih latica s crnim srcem. Decentno, bez pretjerivanja, a s nenametljivom sigurnošću u vlastitu prošlost, u rođenu historiju koje se ne stide, što god bilo u nekim njenim periodama. Pitao sam se godinama, i zavidio: zašto nam je oduzeto, ili zašto smo sebi oduzeli svi zajedno mogućnost da imamo takav znak, da se tiho i skromno obilježe naša krvava historija, ogromni naponi i teško očuvane svetinje.
A u podlo i prljavo vrijeme i sa svetinjama se postupa i odnosi isto tako. Možda, zbog ovog neobično ciničnog stanja, još ciničnije, na neki novi, dosad neviđen način, u skladu s niskošću i sljepilom mračnih, koliko banalnih nositelja takvog stanja.
Tako, za ono što se dogodilo u Parizu, 11. novembra, na obilježavanju Stogodišnjice završetka Velikog rata, za način na koji je oskvrnut pomen na nepojamno stradanje Srbije i njenu pobjedu prije sto godina, za sve to ne treba nabrojati ništa osim činjenica, golih fakata. Francuski predsjednik Macron, u prvom redu naravno, uz najmoćnije uzvanike – američkog i ruskog predsjednika i njemačku Kancelarku – a iza njega, na tribini za uzvanice, važnijoj od dvije sučeljene, stajali su u pozadini i predstavnici Kosova, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jedna nepostojeća država dakle, i dvije zemlje s državnošću od tridesetak godina. Sva tri toposa u Prvom ratu nisu ništa više od pokrajina većih carstava ili država, od zona interesa i iskorištavanja, nesamostalnih provincija za cijepanje i potezanje granica za što su škare uvijek držali moćniji, čak i u Hrvatskoj gdje je za razliku od druga dva područja već postojala nacija. Ili kako Ivo Goldstein piše, precizno i nemilosrdno, u sad već skoro oficijelno prihvaćenoj knjizi „Hrvatska povijest“: „Hrvatska ni o čemu nije odlučivala ni u početku rata, a ni kasnije.“
Srpski predsjednik, predstavnik države koja je izgubila milijun i četiristo dvadeset sedam hiljada ljudi, više od četvrtine stanovništva, i predstavnik države-pobjednice u Velikom ratu, stavljen je na suprotnu tribinu kao da je, kakav god bio, na veliku i važnu komemoraciju dopao slučajno, kao netko neželjen i nevažan.
Ali u isto vrijeme, baš ovih dana, nakon pariškog poniženja, iz nekih kutaka kao po prešutnom dogovoru, na marginama novih medija i događaja krenulo se pomaljati nešto neočekivano. Jedan po jedan čovjek, pojedinci bez grupa i organizacija, bez platformi – običan narod, bezglasan gotovo i zato izražavajući se bez riječi, skromno decentan iz poniženosti vlastite, zaredao je uz svoje poruke i profile objavljivati naročit simbol, postavljati mali crtež, sliku stiliziranog cvijeta.
Kakav je to cvijet?
Ramonda nathalie – Natalijina ramonda – koju je u okolini Niša 1884. našao Sava Petrović, osobni liječnik kralja Milana Obrenovića, i uz pomoć našega Josifa Pančića klasificirao biljku. Dao joj je ime po kraljici Nataliji, Milanovoj ženi. Cvijet, svijetlo purpuran s dugom elegantnom peteljkom i tamnozelenim listom, sve uobičajenije zvan i „cvijet-feniks“: kad izgleda već sasvim uvenuo, dovoljno je sasvim malo vode da se u potpunosti regenerira.
Netko, tko zna kako i kad točno prošlih godina, u ovom rasulu, izveo je likovno rješenje gdje je formu purpurno ružičastog cvijeta združio sa zeleno-crnom bojom vrpce ordena Albanske spomenice koju je dodjeljivala Aleksandrova Jugoslavija, i tako napravio novi amblem koji ovih dana osvanjuje po medijima, društvenim mrežama, međunarodnim utakmicama i privatnim porukama.
Elegantan je taj cvijetak, otmjen na poseban način, onako kako su i sve najljepše stvari te kulture: uvijek na korak do prirode i do naroda, u dodiru sa zemljom i zemnim, i onda kad se uzvisi u prefinjeno. Kao na još jednoj fotografiji Marjanovićevoj, različitoj u odnosu na druge: u kompoziciji naslovljenoj „Mačvanke“ kamera hvata mačvanske seljanke dok guraju topove zajedno s vojnicima na Cer. Pod bijelim, bijelim maramama od tvrdog pamuka, uz uniformirane ljude, one djeluju bestežinski, kao vile, sjećajući na delikatnu Kafkinu rečenicu iz „Zamka“: „…i bolesti i iscrpljenost mogu učiniti da se čak i seljak doima rafinirano.“
Mačvanke, Rista Marjanović (1914.)
Ista je profinjenost sijevnula u dalekim nasljednicima i nasljednicama, baštinicima ovih žena i vojnika, u ostacima preživjelog, mučeničkog naroda kad je bezrječno i s pritajenom, jedva prepoznatom boli, cvijetom svoje kraljice prošlih dana slao znak samopoštovanja. Diskretno i s ostacima skromnog ponosa, obrnuto srazmjeru koji bi mogao osjećati s obzirom na period koji se oživljava simbolički. Tako se i branilo pred neosjetljivim svijetom koji bi da opet ponizi, sad kad se narod sam pokušava izvaditi, kad se stopu po stopu, još ne sasvim svjestan toga, izvlači iz vlastitog poniženja.
Htjelo se tako da ovih dana izlazi u Srbiji i jedan novi film o stradanju srpske vojske u Velikom ratu, film neobičnog naslova: „Zaspanka za vojnika“. U brzini pročita se prva riječ kao poetički sinonim za uspavanku, značenjski se uklapajući u nastavak i u sugestiju teme. Međutim nije tako. „Zaspanka“ je naime također narodno ime cvijeta: latinskog imena gentiana verna – kako u intervjuu reče scenaristica filma Nataša Drakulić – „zaspanka čuva grobove srpskih vojnika daleko od otadžbine“. I kaže još, bez ukrasa a nježno, srodno i s ehom te srodnosti koju je uhvatio još Stari u Ni med cvetjem ni pravice, metaforom što gane duboko svojom malenom i dragom, narodskom ravnotežom opisivanja i opisanog:
„Mali plavi cvet koji ni stoka ne jede, otporan kad se čupa, samonikao.“
I ponovo spajajući slikovno i značenjsko: „Kao što su i spomenici krajputaši simbolički grob onima koji su stradali daleko od kuće, tako je i ovaj cvet pravi simbol mesta na kojem su poginuli. Za nezaborav mrtvima.“
Nataša Drakulić nije ni iz Beograda, ni iz Niša ili Šapca inače. Scenaristica koja mi je pričom o drugom cvijetu sada povezala motive što idu u velikom nebesnom i historijskom luku, kao djevojčica je, iz Korenice, za Oluje stigla u Srbiju.
Sljedeća generacija – naraštaj bez grijeha napokon – ispravlja se u blatu kao nježan cvijet, ovaj put zaista da ostane, da ne mora uskrsavati iz mrtvih svaki put, no da poživi koliko može sretno. Ili makar da ga više ne gaze.
4. Pjesma
Jer, možda je ipak istina: gdje je žrtve – tu je i spasenja.
Nisu sve Ristine slike prizori stradanja i muke. Naprotiv, ako je itko uspio snimiti moment u kojem na ljudskom licu nakon preduge tame i nespoznatljivih dubina pakla zasja sunce, takav je kadar snimio Marjanović.
Srpski oficir, pod karakterističnom šapkom, ne više tako mlad čak, ili, što je izvjesnije i dirljivije, star preko svojih godina, plavokos i s uredno potkresanim svijetlim brkovima, silazi s broda na Savskom pristaništu 1918. godine – u naručje je podigao svoje dvoje djece, jednako svijetle i jednako, dječje, nevino nasmijane. Kao u „Pukni zoro“, novoj pjesmi-posveti, i onom stihu „vraćam se kući živ“ – nakon patnji koje nikad neće moći izreći pravo, iz iskušenja kakve nitko nije mogao zamisliti četiri godine ranije, taj osmijeh, radost u oficira koji se vratio iz izgibenija, način na koji se ratnik smije – ne znam drugog kadra gdje je kamera tako uhvatila čistu, apsolutnu životnost čovjeka koji je preživio i koji u rođenim rukama drži vlastitu budućnost a u njoj budućnost roda.
Sto godina kasnije, koji dan prije godišnjice jedan beogradski dnevni list napravio je snimku, video na ulicama Beograda, u samom centru. Snimljeni su ljudi, Beograđani, slučajni prolaznici kojima je dato da svaki naglas pročita po stih ili dva iz Plave grobnice Milutina Bojića, ključne pjesme Velikog rata i Srbije u njemu. Najveći dio ljudi koji su čitali vječne stihove, bili su studenti, đaci, mladi ljudi.
Gledajući kako, nekad više, nekad manje vješto, a beskrajno dirljivo čitaju veličanstvene Bojićeve stihove, postalo mi je nešto jasno, spoznaja koja me od svoje snage i istinitosti zaustavila u mjestu: ovo što se vidi na snimci – to su potomci oficira sa slike i njegove djece, potomci Riste Marjanovića i bezbrojnih drugih figura iz njegovih kadrova. To je taj narod.
Pa kad mu drugi ne priznaje ni muke ni čast, sam će sve. Kao i uvijek.