POEZIJA
CRNE MISLI I BIJELA KRALJICA
Juni 2017
Darija Žilić, rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, kritiku, prozu i esejistiku, prevodi s engleskog suvremenu američku i englesku književnost. Dugogodišnja je voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu. Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue u različitim časopisima i portalima. Stalna je suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, surađivala je na projektu Školske knjige Leksikon hrvatske književnosti – djela. Pjesme su joj prevođene na talijanski, albanski, bugarski, slovenski i engleski jezik. Objavila je više zbirki poezije, kratke proze i ogleda o suvremenom pjesništvu, književnosti i filmu. Dobitnica je nagrade Julije Benešić za književnu kritiku i nagrade Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. Živi u Velikoj Gorici.
Crne misli
Pojave se niotkud, u dugim danima
Bez strukture. U krevetima, ispod plahti,
Sa ostalim životinjama koje samo djeca vide.
Meškolje se, trljaju oči kao netom probuđeni ljudi,
I nikako se ne možeš od njih maknuti. Tu su, pa
Što bude. Možda se svijet ipak neće raspasti, možda
Će svijeća dogorjeti do kraja.
Crne misli, kao rojevi muha u toplo ljetno večer,
Kao mravi koji danima ne odlaze iz hodnika,
Meškolje se, rimuju, plaze, umnožavaju, pa se onda
Polako, same od sebe, kao ptice bez razloga,
Zalijeću u tuđa njedra i nakon jakog udarca,
Brzo ugibaju.
Bijela kraljica
Došla je sedma godina i ona je konačno
Raščistila s imaginarnom ljubavlju.
Ona ponovo, kao nekad, provodi jutra
pred ekranom na kojem se nižu
Slike: nisu osunčane, nema mora niti
Sjajila, niti mornara i onog ushita koji se
Pojavi kad umorni putnici shvate da i more
Ima svoj kraj. Nakon dvije, tri pjesme,
Ona se, kao nekad, baca u veliki krevet
I vodi ljubav s novom, nestvarnom ljubavi:
Uzdiše, preokreće se, kao da zimski vjetar
Ulazi u nju i oplođuje ju snagom zmije u
Davnom mitu, koja je zavela djevojku i
Ostavila je samu nasred puta, punu želje.
Kasnije, predvečer, kad snijeg bude padao
S krovova, ona će biti sama i mirna,
Kao bijela kraljica usred ugasle divljine.
Neobični ljudi
Oni koji svaki mjesec provedu bar dan
Pored vode, neobični su ljudi.
U pogledu im možete vidjeti one male sive
Ribe koje plivaju u kanalima ili odvodima,
Tko zna kako su se zavukle u zjenice?
Onako neugledne, kao da se prašina na njima
Sasušila. Hodaju ti ljudi kao velike alge po
Gradskim ulicama i raspoloženje im se mijenja
U trenu. Hodaju unatrag, i svaki korak prema dnu
Blizina je mladosti. Takvi ljudi pišu “male povijesti”,
Priče o počecima malog ili skrivenog mjesta,
Priče o livadama i čardacima, djedovima koji su nekad
Živjeli pored danas nestalih rijeka.
Oni pored vatre stvaraju nove kozmogonije i
U prošlosti vide sudbinu svijeta. Nisu putovali, samo
Hodaju vječno istim gradom i njihova spoznaja zbog toga
Nije niti malo okrznuta.
Nemogućnost
Dragi kolega, ne mogu na vrijeme poslati prikaz.
Čim započnem čitati, tijelo se uznemiri, pojave se dvije slike,
Nekoliko boja i par misli. Onda se odmah
Noge pokreću i neka neobjašnjiva toplina prelazi po grudima
I stvara udubljenje odmah ispod prsnog koša.
Pritisak donosi otklon od linearnosti i moguće je
Tek zaboraviti uzroke i posljedice i hvatati u zraku
Tri slike koje su se povezale odmah iznad glave, negdje
Blizu bijelog plafona. Niti snježna svjetlost ne može
Ih izbrisati. i ostaje samo pisati, pisati, crtati
Nizove koncentričnih krugova koji su začeti u pogledu
Muškarca. I moguće je samo u kotrljanju tijela po
Najvećoj plahti, prepoznati znakove čežnje koja
Svoje stanište nalazi na snijegom pokrivenom krovu.
Nemogućnost 2
Draga urednice, ne mogu poslati na vrijeme
Prikaz knjige danske spisateljice.
Kad započnem pisati, umjesto analize i stilema,
Vidim samo “Doba praznine” Gillesa Lypovetskog,
Davnu knjigu o narcizmu i postmodernizmu, o jastvima
Koja se ogledaju u staklu retrovizora, i o nestanku
Univerzalizma. Onda mi pogled, umjesto na stihove,
Odluta na instagramm, na tirkizno plavo more koje se
Prelijeva preko rubova ekrana, zajedno s reklamama,
Pomoć psu, čovjeku, slika ptice grabljivice i opet sunce
I otoci na kojima buketi ruža plutaju površinom.
Umorne pjevačice leže u blještavim haljinama na haubama,
Nije važno da li pjevaju. uostalom, tirkizno more svuda će se
Preliti, na jahtama ležat će pjesnici i bolesnici, naftni magnati,
Kako da uopće zamislim dubinu, nakon svega?
Biljka, ja
Sve me je čekalo: ručak, odjeća, čaj,
Nije bilo razlike između mene i sobne biljke,
Možda jedino to da biljke ne čuju zvono ili udarac
Žlicom po vrućem radijatoru.
Sobna biljka i ja krademo svjetlost jedna drugoj,
Moje su ruke manje zelene, noge niti ne osjećam.
A ako napravim pokret, biljka će doći u krevet,
I pustiti korijenje na bijeloj plahti, kao usred svemira.
Kozmos sobe začas će se osušiti: čaj se razliti,
Sunce će se povući. snijeg se već spušta s ruba krova.
Koje je moje poslanje? Svrha svijeta ?
Tko nas uopće može razlikovati?
Velika spremanja
Otvaramo ormare i kapute bacamo na balkone, da se ondje
Danima povijaju na vjetru, ispod krova.
Vrećice s lavandom već su izgubile miris i sad su samo
Kao male nakupine pijeska koji šušti pod prstima i teče
Kao vrijeme, koje sve brže prolazi.
Prvi su dani ljeta, od vrućine nabrekle su nam noge,
Tijela se začas osušila i sagorjela,
Fantazije se zaogrnule toplinom i rasplinule
Na podnevnom suncu. A niti tebe više nema.
Ako se pojavi iznenada miris mora u zraku,
Znat ćemo da je i to samo pričin,
Velike priče razdrobljene kao komadići leda,
I samo sitna jastva svuda oko nas.
Jezera čekaju slabe plivače, ptice sanjaju vodu,
Kontinenti se raspadaju, samo djeca se igraju u parku
i govore o budućnosti.
Bratislava
Petra, Ivana i ja gledamo kroz zamagljen
Prozor mačke u malom kafiću. Sjede pokraj
Ljudi, možda ispijaju kavu. dlake se skupljaju na podu.
U Bratislavi, odmah pored židovske četvrti,
Djevojke satima prebiru po dućanu s maramama
I iznošenim cipelama. I sve je baš kao u Petrinom
Filmu: crvene, žute i plave boje, a okolo posvuda
Tamna mađarska i rumunjska povijest. Povezana.
I ogromna obiteljska kuća u kojoj živi barem šest generacija.
Kako su vulgarni vozači slovačkih autobusa, najradije bi te
Ostavili na cesti, ispred malla s nekom lošom izložbom!
Ivana, u vašem gradu svi studiraju filmsku režiju, zar ne?
Zato i jesu stanovi prepuni ljudi, deset njih kao u realityu,
A samo jedno mjesto, pored vrata ima dostupnu mrežu,
Sve ostalo je offline, izvan vremena.
U obližnjem muzeju leže slike iz rata, karikature. Na ulazu
Stoje dječaci s crnim mantilima, koji se samo bahato
Osmjehuju.