Rade Ljubišić sakuplja predmete koji svjedoče kako se nekad živjelo na Baniji
ČUVAR NEKADAŠNJEG ŽIVOTA
Mart 2017
Radina ljubav za starim predmetima Banijaca i predan posao sakupljača starina nakon dugog niza godina prerasla je u ozbiljnu zbirku upisanu u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske
Među stranicama bogate istorije Dvora, nalaze se stranice posvećene dvorskom selu Zrin čije samo pominjanje imena budi različite interpretacije i isključivosti kod Srba i Hrvata dvorskog kraja, i šire. Ono jedino što je sigurno, u čemu se slažu, i jedni i drugi, da je srednjovjekovni Zrin bio sjedište hrvatskih plemića i banova Šubića po čemu su kasnije i prozvani Zrinski iz kojih je najpoznatiji Nikola Šubić Zrinski koji je i rođen na obroncima Zrinske gore.
Vjekovima kasnije od srednjovjekovnih Šubića, u posljednje dvije decenije buđenja srpsko-hrvatskih razlika, Zrin zauzima specifično mjesto ekstremnih razlika u shvaćanjima nemilih događaja iz Drugog svjetskog rata. Ono što je Hrvatima i Srbima izvjesno u povijesti Zrina jeste da je on bio jedna od najznačajnijih utvrda u borbi protiv Turaka, ali ta se značajka Zrina gubi u interpretacijama događaja iz bližnje povijesti.
Srbi dvorskog kraja pamte odvođenja u Jasenovac i krvave zločine i pokolje srpskog stanovništva po brdskim selima koji su radile njihove komšije iz Zrina koji su 1941. godine stali na stranu ustaša. Samo 20. januara 1942. ustaše su upale u susjedno selo Šegestin i poklali 242 srpska lica, a iz istog pravca krvavi masakr preživjeli su i mještani Rogulja, Dabića, Vukelića, Drage, Šamaričkih Brana, Goričke.
S druge strane, hrvatska povijest bilježi podatak da su Titovi partizani 9. septembra 1943. počinili pokolj i protjerali sve hrvatsko stanovništvo koje se većinom skrasilo u Đakovu, a nakon Drugog svjetskog rata Zrin je postao srpsko selo kakvo je i ostalo do Oluje. Nakon čega je, kao i sva ostala krajiška sela, postao prostor bez ljudi u koji povremeno navraćaju hrvatski hodočasnici pod vodstvom sisačkog biskupa Vlade Košića koji vjerno potpiruje međunacionalnu vatru.
Zaštićena privatna zbirka
U selu sa takvim povijesnim i političkim konotacijama, mjestu srpsko-hrvatskog prijepora, prometno izoliranog i okruženog Zrinskom gorom ili Šamaricom, danas živi sakriveno tek par mještana srpske nacionalnosti. Među njima i srpski povratnik Rade Ljubišić, sa svojom porodicom, koji na ovom trusnom tlu srpsko-hrvatskih odnosa pokušava živjeti i dati smisao životu.
U svakodnevnoj borbi za egzistenciju, između burne prošlosti i jednolične sadašnjosti, Rade Ljubišić svoj smisao našao je u traganju i sakupljanju starih predmeta koji govore o banijskoj tradiciji, običajima i životu malih, običnih ljudi. Iako je sve počelo sasvim slučajno u traganju za izvorom zarade, Rade je uspio sakupiti i sačuvati 860 starih predmeta koje je pronalazio po devastiranim kućama, zapuštenim šupama, zaraslim štagljevima i garažama koji su ostali nakon svojih vlasnika poslije Oluje kao rijetki podsjetnici nekadašnjeg života.
Radina ljubav za starim predmetima Banijaca i predan posao sakupljača starina nakon dugog niza godina prerasla je u ozbiljnu zbirku koja je registrirana kao 28. po redu zaštićena privatna etnografska zbirka u Hrvatskoj i 2010. godine upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske na što je Rade izuzetno ponosan. „Kada sam se vratio, kako bi preživjeli, brat i ja sakupljali smo po zapuštenim tavanima, podrumima i šupama staro željezo koje je ostalo poslije pljačkanja i devastiranja naših sela nakon Oluje. Iz te hrpe željeznih predmeta koje smo prodavali Romima počeo sam odvajati stare predmete za koje sam mislio da imaju svoju priču, da svjedoče o banijskom životu. Puno puta su se dešavale anegdote između brata i mene. On skuplja te predmete i stavlja na prikolicu, a ja za ono što mislim da je autentično skidam i ostavljam po strani. Ispada da oštećujem kućni budžet. Kako bi se reklo, sukob interesa između mene i brata“, reći će iz šale Rade o nastajanju etnografske zbirke „Ljubišić“.
„I tako iz osnovne životne potrebe nastala je ova moja zbirka. Sve je bilo zaraslo, nismo imali čak ni vrata na kući, zmija svuda po dvorištu, svašta je bilo… Čovjek sve pretrpi, jači je od željeza na neki način. Dobro da je netko prepoznao moj trud, da nisam džaba sve skupljao. U početku nisam bio svjestan što radim i da taj moj posao može biti od nekog šireg značaja. Bila je to samo moja ljubav i potreba da spasem naše starine, predmete koji govore o našim precima“, govori skromno Rade Ljubišić.
Stara banijska kuća
I kako po onoj staroj izreci, kamen po kamen palača, tako i u Radinom povratničkom životarenju na obroncima Zrinske gore dan po dan, predmet po predmet i nastade zbirka koju je smjestio u prostorima devastirane seoske škole. „ Smatrao sam da je to sakupljanje starina humano. Ta naša sela, poslije nas, ostaju prazna i neka se sačuva uspomena i saznanje kako su naši stari ljudi bili pravi majstori, vrijedni, pametni i brižni ljudi koji su čuvali svoje. Da je meni tada netko, u to vrijeme povratka, preživljavanja, pustoši i žalosti, rekao da će taj moj skromni rad postati neka kulturna zbirka, od države priznata, ma rekao bih, ma kakvi, odmahnuo bi rukom… Već sam mislio da će mi ovi moji seljani reći da sam poludio“, priznaje ovaj vjerni sakupljač starina Rade Ljubišić koji svoju zbirku sa pravom zove svojim muzejom.
Radina zbirka zamišljena je kao primjerak nekadašnje banijske kuće iz tri djela: spavaće sobe, kuhinje i blagaone. Tu su u spavaćoj sobi kolijevka i nekadašnji stalak za djecu u kojem su djeca nekada hodala u krug po sredini sobe. Vjerno je prikazana i nekadašnja banijska kuhinja i ostava. Nekadašnji tanjuri, zdjele, nekadašnji bokci u kojima su banijske domaćice svako jutro i veče nosile mlijeko u seoske mljekarne.
Ono što odudara od banijske kuće, jeste Radina kancelarija u kojoj su smješteni komunikacijski aparati koji su se koristili u minulim decenijama, kao i kutak posvećen Titovom vremenu. „Eto, da se zna da se živjelo pod Titom. Prošlost je dio nas i ne može se izbrisati“, reći će sa nostalgijom Rade i odmah nestrpljivo prelazeći pokazati stare televizore, gramofone, prve veš mašine, te jedan ormarić, u kojem pod staklom i ključem Rade čuva banijska kresiva od čega se nekada proizvodila vatra. „Postoji određeni kamen, željezo se uzme kao kresivo, a zatim skuvana gljiva koja se osuši, i koja se stavi uz kamen i željezo koje se tuče. Kada iskra skoči gljiva se upali i nastane vatra. To je vrlo zanimljiv postupak“, navodi Rade u čijoj se zbirci nalazi i ormarić na kojem je oslikan grb Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kojeg je pronašao u selu Vukelićima.
„Vidio sam taj ormarić pričvršćen šerafićima za gredu. Ormarić je bio ofarban krečom i grb se uopće nije vidio, ali učinio mi se zanimljiv i sjekiricom sam ga lagano skinuo sa grede. Sjećam se kako je ormarić napravljen od hrastovog drveta, bio je težak za nositi. Kada sam ga oprao od kreča ono se ukazala slika grba. Vjerojatno, nakon propasti Kraljevine, sljedeći naraštaji su prefarbali taj grb kako bi taj ormarić i dalje koristili, uglavnom za skladište ili su tu ostavljali novac“, objašnjava i pokazuje sljedeći predmet polovnjak, kojeg Bosanci zovu i varćak. „To je zanimljivo bure i teži 12,5 kila. Nekada je to bila mjera za koju su seljaci cijeli dan radili kod gazde. Izrađuje se iz jednog dijela drveta, tako da ga se stavi u vodu da kuva, i onda se utisne dno. Ima tu predmeta za koje nisam ni znao ni da postoje, ni za što služe“, govori Rade o zaboravljenim predmetima koje vraća u život.
Strijela iz turskog doba
„Dok sam radio gore na Kuli našao sam brojne predmete. Tako sam jednom otkopavajući njenu unutrašnjost naišao na komadić željeza. Kada sam imao vremena, očistio sam ga i ono se ukazala strijela iz turskog doba, stara preko 500 godina. I to je možda najvredniji predmet u mojoj zbirci. Najmanji, a najvredniji. Ta je strijela kroz sredinu šuplja, vjerojatno su tu stavljali otrov. Ona je tako napravljena, da je i sada dati nekom kovaču, ne bi je znao tako napraviti“, priča Rade priču o strijeli iz turskog doba.
Tu je i ručni žrvanj od Radine tetke koji se u banijskoj neimaštini koristio prije skoro dvadesetak godina kada se Radina tetka iz izbjeglištva vratila na svoje ognjište. „Žrvanj je star preko 100 godina. Težak je i iziskuje ogromnu snagu. Morao se ručno okretati i ubacivati žito. Siromaštvo i oskudica prečesto su bili vjerni pratitelji naših banijskih brda. Nekada se kruh pekao samo subotom i čitav dan se jela jedna šnita kruha koji se stavljao na gredu. Ali živjelo se. Možda su ljudi bili zdraviji nego danas. Imam i pet-šest vrsta starih plugova. Ako slučajno, nekada zatreba nekoj svrsi…“, napominje Rade Ljubišić.
Jedan od svakako najljepših predmeta u Radinoj zbirci jest ručno rađena preslica od bukovog drveta još iz 1932. godine, ali i danas jako dobro očuvana, kao da je jučer pravljena. „Nigdje nema crvotočine na sebi, a nije lakirana. Ne znam gdje su je držali, kao da je bila negdje konzervirana, izolirana. Taj čovjek koji je radio preslicu, bio je pravi umjetnik. Svaka crtica ima svoj smisao“.
Iz predmeta Radine zbirke iz kojih progovara vrijeme kojeg više nema, zanimljiva je i jedna cipela koja je pronađena u Brđanima. A cipela je posebna jer ima drvene klince od grabovine na đonu. „Kažu stari ljudi da su ti drveni klinci bolje držali od eksera. I upravo sa takvim cipelama, stari ljudi su išli u vojsku“, govori Rade o svojoj zbirci u kojoj jedino čega nema, nema oružja. „Nema banijske kubure. Od svih vojski i ratovanja, naših pobjeda i poraza ni jednu nisam našao. Turska strijela je jedino oružje u mojoj zbirci“, reći će Rade koji vrijedno skuplja svaki zanimljiv trag prošlosti svoga kraja.
„Danas sam čuvao ovce pa sam naišao na jedan neobičan kamen. Stavim ga u džep i donesem uveče u svoju zbirku. Osim zanimljivog i različitog kamenja nalazim i komadiće nekadašnjih zemnih lonaca. Svaki taj trag ima svoju svrhu i priču. Nadam se da će jednom doći arheolozi da utvrde iz kojeg je stoljeća koji predmet“, navodi Rade. Predmete za zbirku nalazi svuda. “I u rijeci, za vrijeme velikih voda, kada voda iskopa korito, i kada se povuče, zađem malo rijekom i znam naći zanimljive predmete. Ili kada ljudi oru, onda isto prođem po oranju. A događa se čak da pojedine stvari izruju i divlje svinje po njivama. Možda bi netko rekao da skupljam svašta. Ali svaka stvar ima svoju vrijednost, pa tako i stari predmeti“, kaže Rade čiju su zbirku u nekoliko navrata popisivali i sa Filozofskog fakulteta iz Zagreba, detaljno je fotografirajući i evidentirajući. „Popisivali su sve te predmete, mjerili ih, zapisivali književni i lokalni naziv“, reći će vjerni čuvar banijskih predmeta. „Dobro je. Moja zbirka ne traži kruva. Ona je moj smisao i moralna satisfakcija u ovom bezvrijednom vremenu“, govori Rade o svojoj zbirci koja je specifična i zbog samog mjesta njenog nastanka, Zrina, sa svojim teškim povijesnim teretom.
Samo da je više ljudi
Tako Radini predmeti povezuju više nego zanimljivu i turbulentnu istoriju Zrina sa sadašnjim vremenom. A Rade živi mirno i u skladu sa prirodom. Mimo svih povijesnih i političkih vjetrova koji su njegov rodni Zrin smjestili među beživotne puste toponime bogate istorije. Ali, kako on kaže, na ovim prostorima nikada se nije lako živjelo. Da li se njegova brda zvala Zrinska gora ili Šamarica, Radi je najvažnije, zdrava i čista priroda, bistri izvori, koji su njegovo najveće bogatstvo bez kojih bi on teško mogao. Rade na svom putu neće odustati. On i dalje čuva svoje ovce, traži ostatke nekadašnjeg života, i sa puno brige ih posprema i čeka da do njegovog Zrina do kojeg se dolazi samo preko drvenih mostova poneko navrati.
„Samo da je više posjetilaca, prolaznika kroz ovu našu zrinsku priču. Ovo je naša tradicija. Naša djeca bi trebala da znaju kako se nekada živjelo. Neka ovi predmeti govore umjesto ljudi. Sa nama, posljednjim stanovnicima Zrina umire i taj nekada bogati banijski život. Neka bar neki trag ostane“, reći će Rade Ljubišić.