Čedomir Višnjić: "Vreme sporta i razonode", Zagreb: SKD "Prosvjeta", 2017.
DEMISTIFIKACIJA OPSENA
Septembar 2018
Iako posvećena vremenu od kojega nas deli više od pola veka, knjiga Čedomira Višnjića je vanredno aktuelna, jer razmatra temeljne uzroke srpsko-hrvatskih nesporazuma koji su doveli do ratnog nestanka SFRJ. Višnjićeva studija na retko pregledan i skrupulozan način kroz dokumente rasvetljava jedno doba koje je naizgled bilo beskonfliktno i progresivno, a zapravo je bilo uvertira za krvavi rasplet koji će uslediti dve decenije potom
Za većinu onih koji su poput autora ovoga teksta rođeni u prvoj polovini 70-ih godina prošloga veka, gledano iz vizure građanskih ratova, sankcija i NATO bombardovanja, decenije postojanja socijalističke Jugoslavije deluju kao gotovo idilična epoha. Kao vreme beskonfliktnog progresa i visokih kulturnih standarda. Naravno, ovakva slika je svakako plod ondašnjeg obrazovnog sistema koji je samoga sebe predstavljao kao apsolutno progresivnog i kao društvo koje je rešilo sve političke i ekonomske probleme koji su vekovima opterećivali narode Balkana. Ali, opet, nameće se i pitanje zašto je onda na tako krvav način, u vatri i krvi, nestala socijalistička Jugoslavija? I to samo deset godina nakon smrti njenog doživotnog predsednika, Josipa Broza. Kako se politika bratstva i jedinstva preobrazila u politiku najmračnijeg šovinizma i duboke mržnje tako bliskih naroda?
Dakle, za generaciju kojoj pripadam, u svemu tome postoji karika koja nedostaje, a koja bi trebalo da ponudi suvislo objašnjenje geneze tako brutalnih sukoba i mržnje koja tinja i danas, dve i po decenije od završetka ratova. Izvrsna studija Čedomira Višnjića upravo je ta analitička karika koja daje jasno objašnjenje. Ovo delo nije pisano s pretenzijom da daje nedvosmislene odgovore na mnogobrojna epohalna pitanja koja sa sobom povlači status Srba u Hrvatskoj. Međutim, izuzetno dobro odabrana tema istraživanja i izuzetna analiza dostupne arhivske građe, dala je rezultate koji nadilaze samo praćenje dvadeset godina rada (1951-1971) Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“. Naoko mali segment veće slike koju je činila SFRJ, pokazuje funkcionisanje celine, dok je, s druge strane – to je sada nedvosmisleno jasno – pitanje odnosa Srba i Hrvata bilo od ključnog značaja za neuspeh i prve i druge Jugoslavije. Upravo zato je analitičko čitanje arhivskih dokumenata vezanih za Srbe u Hrvatskoj u navedene dve decenije pokazalo neke od mogućih odgovora na pitanja vezana za krvavi slom SFRJ. I treba istaći da nijedna strana nije nevina i da je svaka dala svoj doprinos putu do brutalnog kraja. Naravno, svaka na svoj način.
Dragocena arhivska građa koju nam Čedomir Višnjić izlaže rečita je sama po sebi, a autorovi odmereni i znalački komentari i zapažanja dodatno ukazuju na važna mesta, koja ne samo da demistifikuju eru, već i čitav ideološki sistem koji ju je stvarao. Tako na samom početku 50-ih godina prošloga veka, svega 5-6 godina nakon završetka Drugog svetskog rata u kojem je srpsko stanovništvo u Hrvatskoj na najstrašniji način postradalo od ustaške vojske i u kojem su – kako Višnjić primećuje u svojoj ranijoj knjizi „Kordunaški proces“ – u krvavoj partiji između hrvatskih komunista i hrvatskih ustaša, hrvatski Srbi takođe bili dominantno platežno sredstvo (činili su 73% sastava partizanskih jedinica), zapisnik sa sednice Politbiroa CK SKH od 12. decembra 1950. pokazuje da su razmatrane negativne pojave u sportu. Uočava se u javnosti tendencija da se sve negativno raspoloženje okrene protiv Beograda, vidi se „stvaranje fronta sporta u Hrvatskoj protiv sporta u Srbiji“ a cilj je odbrana od „hegemonističkih nastojanja Beograda“. Tada se na utakmicama čuju parole: fuj Partizan, četnici, srpski koljači… Utakmice „Graničara“ iz Županje i „Sloge“ iz Borova završavaju se tučama igrača i publike uz epitete: ustaše – četnici. A kada je krajem 1951. „Dinamo“ u Zagrebu pobedio „Crvenu zvezdu“ masa navijača skandira: „Zagreb – Split – Sarajevo – Zemun“. I zaista, kao što naš autor primećuje, ove se parole ne bi postideli i prethodnici ni naslednici ovih navijača „Dinama“. Na ove i slične događaje, sem deklarativno, hrvatski komunisti ne reaguju i ostaju na svom glavnom koloseku, a to je bežanje od odgovornosti.
I dok stvari idu u tom pravcu, dok procesi konfederalizacije sve više jačaju, rasplamsavaju se debate o hrvatskom jeziku, hrvatski Srbi uglavnom – ćute. Još u svojim prethodnim knjigama Višnjić daje vrlo razložne odgovore zašto je to tako bilo. Prvu Jugoslaviju Srbi iz Hrvatske su dočekali kao ostvarenje svojih vekovnih želja i kao vrednost koju bezuslovno treba braniti. I ono malo njihovih intelektualaca i političara okupljenih oko Samostalne demokratske stranke i braće Pribićević, koji su dočekali kraj Drugog svetskog rata, verovalo je da je zajednička država, domovina Srba prečana, osnovna vrednost, tolika da su zaključivali da je bolja i crvena Jugoslavija, nego nikakva. A rezultat toga je stvaranje atmosfere u kojoj je većina Hrvata smatrala da su najveće smetnje za ostvarenje njihovih nacionalnih ciljeva upravo Srbi prečani i njihovi saveznici kao i malobrojni Hrvati jugoslovenskog opredeljenja. Tokom samoga Drugog svetskog rata, prepušteni sami sebi i bežeći od ustaškog noža, Srbi u Hrvatskoj prilaze partizanskom pokretu gledajući u njemu svoju odbrambenu vojsku i u vrlo kratkom roku postaju udarna pesnica ove politike. (Na primer, 1943. godine članstvo Komunističke partije Hrvatske činilo je 81% Srba i 19% Hrvata.) Tako za Srbe prečane i druga Jugoslavija postaje bezuslovna vrednost za koju daju sve i odriču se, u skladu s komunističkom dogmom, snažnijeg nacionalnog identiteta. Višnjić s tim u vezi primećuje „da su Srbi iz Hrvatske, potpuno ispražnjeni i od minimuma realnog kulturnog nacionalnog sadržaja i života, o čemu je odlučivalo baš to hrvatsko Bakarićevo vođstvo, svoju nemuštu političku energiju ulivali u ne sasvim jasno definisano titovsko jugoslavenstvo“. Tako su već u prvim poratnim godinama postavljena dva koloseka, srpski i hrvatski, koji će se protokom vremena sve više i dublje razilaziti.
Kroz nekoliko poglavlja knjige autor daje pregršt izuzetno zanimljive arhivske građe koja pokazuje gde su se i na koje sve načine dva spomenuta koloseka, srpski i hrvatski, neopozivo razilazili već u prvim poratnim decenijama. Sport, kao jedan od prvih i vrlo značajnih indikatora, već smo spomenuli. Drugi značajan indikator je odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj. Njen položaj u drugoj Jugoslaviji i Hrvatskoj kao njenoj federalnoj jedinici, proisticao je iz njenog srpskog imena i stanja svesti njenih vernika koji su preživeli Drugi svetski rat. Dokumenti svedoče da je ona bila i jugoslovenskim i srpskim komunistima sporedan problem. Najpre zbog njene slabosti (u odnosu na Katoličku crvu u Hrvatskoj), a potom i zbog nesporno patriotskog odnosa pripadnika ove crkve prema zajedničkoj državi. Međutim, odnos samih Srba iz Hrvatske prema SPC-u u poratnom vremenu pokazatelj je stanja duha jednog naroda koji je bezuslovno prihvatio komunističke dogme. Kada novi mitropolit zagrebački Damaskin odlazi vozom u Pakrac, kao administrator tamošnje eparhije, 14. jula 1947. godine, dočekuje ga rulja sa pripremljenim jajima i parolama: „dolje razbijači bratstva i jedinstva“ i „živjeli narodni popovi“. Kada je nestalo jaja, demonstranti su počeli da pljuju mitropolita i sveštenike iz njegove pratnje. Od ovoga organizovanog i doziranog nasilja „ratobornih ateista“ sveštenike je spasila narodna milicija. Nekoliko meseci kasnije slično će biti postupljeno prema episkopu gornjokarlovačkom Nikanoru. Jerej Manojlo Krga je u Korenici premlaćen kocima. Paroh drežnički Đorđe Žutić je ubijen metkom 1946. kada se vratio u svoju parohiju. Na to Duško Brkić, drugi čovek komunističkog režima u Zagrebu, nominalno tada vodeći predstavnik Srba, kaže da njima „treba episkop, ali da taj bude dobar Srbin-rodoljub, koji će čuvati tekovine NOR, koji će poštovati ono što je Tito dao Srbima u Hrvatskoj“. A Udruženje pravoslavnih sveštenika, sasvim pod okriljem novih vlasti, poručuje mitropolitu Damaskinu „da mi Srbi u NRH samo zahvaljujući Kom. Partiji koja je podigla ustanak i dovela do pobjede naših naroda u ratu, imamo zahvaliti takva prava i slobodu u NRH, u bratstvu i jedinstvu sa braćom Hrvatima…“ Onda nije čudno što šef milicije stanuje u parohijskom domu, što se u manastirskom dvorištu osniva farma svinja, što se na temeljima crkava koje su porušile ustaše prave fudbalski tereni i što po starim pravoslavnim grobljima po Lici pase stoka. Majke nose decu desetinama kilometara daleko na krštenje, s nadom da će na ruševinama neke crkve naći sveštenika koji će krstiti dete, premda su vlasti strogo zabranile krštenja van hramova. Iz Knina javljaju da nema ni potrebe da se u ratu porušeni hram Pokrova Presvete Bogorodice obnovi, jer „vjernici u Kninu uopće ne pokreću to pitanje.“ A lokalni organi vlasti u kojima su Srbi dižu u vazduh ostatke crkava koje su ustaše uništavale i tako pokazuju koliko su temeljno raskrstili sa religijom. U okolini Slunja, u crkvi u mestu Sadilovac ustaše su 1941. najpre ubile, a potom spalile oko petsto ljudi iz toga kraja. Međutim, kada u oktobru 1952. episkop gornjokarlovački Simeon šalje sveštenika da održi službu-pomen žrtvama na ruševinama crkve, on dobija pismo od seoskog odbora Socijalističkog saveza kojim se „zabranjuje svešteniku da uopšte dolazi u Sadilovac“. U porti čeka Boško Zatezalo, direktor tamošnjeg poljoprivrednog dobra, koji svešteniku Slavoljubu Pantiću viče: „Natrag! Natrag se vraćaj odmah! Mi te ne primamo, niti dozvoljavamo da ikakav obred vršiš na ovom mestu“. Čini se da je direktor Zatezalo, kako lucidno primećuje Čedomir Višnjić, verovao da je bolje da mrtve zakopaju još dublje i da ih pretvore u bezoblične žrtve fašističkog terora, ne bi li tako olakšali živima da se nose sa svakodnevicom. Otuda sledi autorov logičan zaključak da su glavni problem Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj u deceniji posle rata, i kasnije, bili „njeni, domaći sinovi, hrvatski komunisti srpske nacionalnosti.“ Kako bi ojačali svoju poziciju oni su „bezobzirno čistili svoju polovinu terena. (…) oskudno obrazovani, zapuštene tradicije, bili su cinično svjesni da im njihova crkva više nije obrana pred opasnošću kojoj su jedva umakli i okrenuli su se sasvim državi“.
U isto vreme jedna pedagoško-politička inspekcija obilazi fakultet Družbe Isusove, u Palmotićevoj ulici u Zagrebu gde u glavnoj slušaonici visi velika slika Alojzija Stepinca, dok nakon posete Bogoslovskom fakultetu na Kaptolu beleže kako nigde nema slika državnih rukovodilaca, ali je zato Stepinčevih slika bilo svuda, u učionicama, spavaonicama, sobama za prijem. Članovi inspekcije zaključuju: „Stekli smo dojam da teško podnose sadašnje stanje i da su u isti čas ispunjeni borbenim duhom, naročito isusovci. Stoga nema sumnje da je odgoj svećeničkog podmlatka u tim školama prožet specifičnim duhom otpora i misionarstva u narodu.“
S ovim u vezi zanimljivo je i zapažanje zagrebačkog paroha Aleksandra Skočića koji u jednom razgovoru o aktivnostima sveštenika u religioznom smislu iznosi „da oni nisu tako zadrti kao katolički, ali da moraju vis a vis katoličkih, jer da katolički svećenici govore da su oni prodane duše i da su Srbi krivi za komunizam.“ Dakle, jezgro i nacionalnog i ideološkog sukoba između dva naroda već je tokom 50-ih godina bilo jasno definisano. I čekaće vreme u kojem će nesputano, u potpunosti, moći da oslobodi svoj razorni potencijal.
Sledeći indikator koji dodatno osvetljava epohu je rad Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“. Ova kulturna ustanova Srba u Hrvatskoj osnovana je u novembru 1944. godine na oslobođenoj teritoriji u Glini na Baniji i radila je do 1971. godine, kada je nakon političkih previranja u Hrvatskoj prekinut njen rad. Iako osnovana s ciljem čuvanja i afirmacije srpskog kulturnog identiteta u Hrvatskoj, rukovodioci „Prosvjete“ su u decenijama kojima se ova knjiga bavi zapravo činili sve suprotno od osnivačkih ciljeva, sledeći i tu dosledno politiku titovskog jugoslovenstva. Višnjić to detektuje i precizno definiše: „Osnovno proturječje nisu imali vremena ni spoznati, a kamoli savladati; nastojali su nacionalno probuditi, obuhvatiti i učlaniti sve Srbe u Hrvatskoj, likvidirajući istovremeno sve manifestacije tradicije i nacionalnog osjećaja, unapred prokazanog kao nacionalizam.“ Nakon ovakvih uvida ne čudi nas činjenica da „Prosvjeta“ tokom 50-ih godina sistemski odbija svaku saradnju s tako velikim srpskim piscem iz Hrvatske, kao što je Vladan Desnica: „oni nisu učestvovali u napadima, ali da se oni zauzmu za nekoga koga UDB i CK vode kao talijanskog i četničkog radnika (Desnicu, nap. M.V.), to nije dolazilo u obzir, tu snagu oni nisu imali, bez obzira na to što su znali i mislili o samom slučaju.“ Sasvim je jasno da u mimikrijskoj igri srpskih komunista u Hrvatskoj svako okupljanje obrazovanih ljudi oko ma kakve nacionalno definisane ustanove nije bilo dobrodošlo. Članovi uprave „Prosvjete“ tokom svojih sastanaka primećuju kako „naročito srpski političari pažljivo zaobilaze tu sporednu zagrebačku uličicu Berislavićevu“ (sedište SKD „Prosvjeta“, nap. M.V.). Susreću se sa zamerkama na pridev „srpsko“, jer je bilo slučajeva da su u neke uprave lokalnih odbora ulazili „popovi, crkveni tutori i kojekakvi starci preživjelih shvatanja…“ A s druge strane u „Prosvjetu“ stiže pismo drugarice iz sela Prkosa na Kordunu. Po svemu sudeći učiteljica, piše o tome kako je sam narod organizovao pododbor i počeo s radom, ali im treba pomoć od zagrebačke centrale, jer: „Nemamo knjiga, a instrumenti su kupljeni za vlastita sredstva, no kad smo išli na proslavu ove godine, nismo imali novca da kupimo žice za tambure. (…) Dvogodišnje škole nema, jer imaju samo malu djecu, budući da su sva djeca poklana 1941. Ja bih želila da se tim ljudima pomogne, da im se da literature, knjige…“ A pozadina pisma je tragična: u velikom ustaškom pokolju 1941. ubijeno je 428 stanovnika sela Prkos. 192 mlađe od 14 godina, a 94 mlađe od 7 godina. Višnjić primećuje da je jedina politička asanacija ovako strašnog zločina bila propagiranje ideologije bratstva i jedinstva, bez zadiranja u notorne činjenice, dok je sve što je vodilo ka analizi slučaja bilo potisnuto ili zabranjeno. Pa tako kada pododbor iz Kirina javlja da ljudi neće da čitaju ono što im se nudilo (po partijskoj direktivi), dok su pesme o Kraljeviću Marku, naručene iz Beograda, odmah rasprodate, i da hoće da čitaju Ćopićev „Prolom“, te da su knjige „već otrcane, koliko idu po rukama…“ Tadašnji dugogodišnji sekretar „Prosvjete“ Vojin Jelić, i sam književnik, vernik revolucije, iskazuje otpor prema folkloru, za koji misli da je bio smislen za vreme Turaka, dok danas „naša Jugoslavija ide prema socijalizmu, znači neće se vraćati na staro“. Duh modernizacije na totalitaran način Jelića kao paradigmu srpskog komuniste iz Hrvatske vodi dalje, pa, na primer, u jednoj prepisci kaže: „Jer, ako će se i danas mjeriti nečije srpstvo jedino po nekim starim mjerama, onda, onda kad će doći do izraza novo jugoslavenstvo, jugoslavenstvo u kojem je mjesto svakom pravom Srbinu, jer su Srbi za to dali odveć veliku žrtvu.“ Ovakav stav snažno potvrđuje Višnjićevu konstataciju da je to bio pogled mnogih Srba iz Hrvatske, koji je Jelić formulisao, a reč je o čoveku koji je „radio u Društvu u kojem je glavna zadaća bilo prosvjećivanje sela koje je bilo osuđeno na nestajanje; vodio je instituciju, nacionalnu po imenu, koja je svim sredstvima poricala to ime; njegovo srpstvo se mjerilo samoporicanjem i utapanjem u jugoslavenstvo…“ Ironijom onda možemo nazvati činjenicu to što su početkom poslednjeg rata u Hrvatskoj iz svih udžbenika i lektire za osnovnu i srednju školu izbačena sva književnoumetnička dela Vojina Jelića, kao i to što se nakon 1992. godine, kada ga je Nedjeljko Mihanović, tadašnji ministar prosvete i kasniji predsednik Sabora Republike Hrvatske, optužio za sve ono što su njegovi sunarodnici činili u ratu, sasvim povukao iz javnog i kulturnog života Hrvatske, do smrti 2004. godine.
I pored očigledne apsolutne, slepe odanosti Komunističkoj partiji i njenim deklarativnim ciljevima većine rukovodilaca, „Prosvjeta“ će biti ugašena 1971. godine, kako bi se postigla ravnoteža na srpskoj strani prilikom sankcionisanja Matice hrvatske i drugih aktera hrvatskog proleća. I kao da je tek tada nemalom broju članova „Prosvjete“ prvi put bilo moguće da naslute veličinu nepoznanice koja se otvarala pred njima. Dramatično i proročki izgledaju danas zapisnici sa raznih sednica i sastanaka, većih i manjih narodnih zborova, razmišljanja i dileme visokih sveštenika Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, kao i partizana-prvoboraca iz Like, Banije, Korduna. Dakle, 1971. je godina, a iz Osijeka u Berislavićevu stižu vesti da „nijedna jedinstvena tabla ćirilicom ne može opstati“, a oni koji pišu ovim pismom „ispadaju bijele vrane“, dok se latinica uvodi u škole po srpskim selima tog dela Slavonije, a Baranji se nameće ijekavski govor. U Slunju stari borci i komunisti razmišljaju: „A nećemo li opet bježati u Plješivicu? …Razmišlja se o tome da li imam pušku, da li imam šmajser, tko zna, doćiće ti kakve bande po noći, kupit će nas nosioce spomenice, partizanske borce, naročito bivše oficire Udbe, i što se zna…“ Jedan od članova Izvršnog odbora „Prosvjete“ Đuro Potkonjak kaže: „Mene uzbuđuje jedan pasivitet koji je tu došao do izražaja… Ja ne bih mogao prihvatiti da svakih 5, 10 ili 40 godina moram potvrđivati pravo Srba u Hrvatskoj, počev od 1630…pa preko Marije Terezije. (…) Ali, postoji i stalna obrana od nečega jer naša nacija, da se razumijemo, ima određene komplekse. Ja imam mater koja je stara 80 godina i koja sanja ustaše i ja njoj moram tumačiti mnoge stvari koje čovjeka malo zbunjuju…“ I ovo je središte stvari, ovo je, kako Višnjić kaže, klasična krajiška istina i arhetipska slika njihovih mentalnih okvira i raspoloženja. Na njihov način shvaćen unitarizam, bezuslovna orijentacija na titovsko jugoslovenstvo postali su pretnja za njih same i toga prvi put postaju svesni, ili barem naslućuju koliko su krhke partijske parole o bratstvu i jedinstvu. Psihološki profil tipičnog Srbina iz Hrvatske, koji nosi svoje strahove i računice, svoje bežanje od nacionalnog identiteta i nastoji da po svaku cenu sačuva kontakt sa okruženjem, pokazao se kao beskoristan, mimikrijski, ali ipak nedovoljan. Već samom činjenicom svoga postojanja pod srpskim imenom, makar i potpuno ispražnjenim od svakog srpskog sadržaja u ideologiji bratstva i jedinstva, on je bio vidljiv i nepoželjan, jer su Srbi iz Hrvatske percipirani od strane najvećeg broja Hrvata kao prepreka hrvatskoj slobodi, odnosno obliku države koji oni zapravo žele.
Vršnu tačku povesti o ovoj delikatnoj eposi moglo bi da bude izlaganje Bože Mrkobrada, za koga znamo jedino da je bio iz Mekinjara u Lici i da je na sednici Glavnog odbora „Prosvjete“ 17. oktobra 1971. rekao, između ostalog, da u kampanji prebrojavanja Srba u miliciji, na položajima i po preduzećima, prebrojavanju dece po školama, on vidi jasnu nameru da se ljudi zastraše „računajući da će se jedan dio od straha za položajem i zbog progona izjasniti kao Hrvati, a jedan dio pobjeći u Srbiju“. I završava govor proročkom slikom: „Drugovi, ja se bojim i upozoravam odgovorne drugove rukovodioce u Hrvatskoj da će hrvatski šovinizam prijeći iz euforičnog stanja i zanošenja za insignijama na fizičke napade na Srbe, a ako dođe do toga, to može koštati strahovito mnogo života i hrvatskog i srpskog naroda…“
Odgovorni drugovi rukovodioci nisu učinili ništa suvislo. Uz definicije „par šovinista i vrlo uska grupa“ veliki talas hrvatskog proleća će biti koliko-toliko potisnut za neko vreme, zataškan i prekriven praznim ideološkim frazama, bez izvođenja ikakvih jasnih zaključaka. I tako hiberniran čekaće bolje vreme. I, kako je to u jednom svome pismu iz te godine lepo definisao episkop gornjokarlovački Simeon Zloković: „Poznati su mi zakoni psihologije po kojima nema zdravog odnosa ni pravilne komunikacije među ljudima, ako išta ostane nekazano, odnosno potisnuto“. A između Hrvata i Srba u preostalih 19 godina postojanja Socijalističke Republike Hrvatske sve je ostalo nezdravo, potisnuto i neiskazano i kao takvo moralo je kulminirati, kao nelečena bolest, 1990. godine baš na zlokoban način koji je prorekao Boža Mrkobrad – uz mnogo života i hrvatskog i srpskog naroda.
Iako posvećena vremenu od kojega nas deli više od pola veka, knjiga Čedomira Višnjića je vanredno aktuelna, jer razmatra temeljne uzroke srpsko-hrvatskih nesporazuma koji su, nažalost, tako se pokazuju u istorijskoj perspektivi, zakonomerno doveli do ratnog nestanka SFRJ. Za razliku od mnoštva knjiga koje ili potpuno nekritički glorifikuju ili ideološki ostrašćeno kritikuju vreme o kojem ova knjiga govori, Višnjićeva studija na retko pregledan i skrupulozan način kroz dokumente rasvetljava jedno doba koje je naizgled bilo beskonfliktno i progresivno, a zapravo je bilo uvertira za krvavi rasplet koji će uslediti dve decenije potom. Otuda se i sam naslov – Vreme sporta i razonode – čita kao gorka ironija i demistifikacija opsena koje je stvarala socijalistička ideologija i propaganda. Ali, Višnjićeva knjiga i način analize iznetih dokumenata i stil pisanja – inače, stilski briljantan, često sasvim nalik vrhunskoj prozi sa suptilnim ironijskim otklonom – nisu usmereni na satanizaciju partizanskog pokreta u Hrvatskoj, pa ni Komunističke partije, već pre svega na pružanje što celovitije i argumentovanije slike o tome kako su iznevereni ideali jedne revolucije i političkog pokreta koji ju je izveo. O tome kako se projekat druge, socijalističke, samoupravne i federalne Jugoslavije već te 1971. godine nedvosmisleno našao na svome kraju, dok je proces stvaranja samostalnih nacionalnih država otišao vrlo daleko i da je samo međunarodni politički kontekst omogućio poslednje dve decenije postojanja SFRJ. Čim njega više nije bilo, ta se zemlja raspala u ratu, a političke nomenklature stasale upravo u vremenu o kojem ova studija govori nisu imali ni volje ni znanja da izbegnu najgori mogući scenario u poslednjem činu postojanja Jugoslavije. I nije nevažno reći da Višnjić u ovoj knjizi analizirajući primarno u arhivskoj građi koju je izložio, srpsku poziciju u Hrvatskoj u decenijama o kojima piše, razmatra i hrvatsku poziciju istom analitičkom optikom, ne dopuštajući da studija bude više srpska, nego istinita. Naprotiv, ovo je delo koje zainteresovanim i Srbima i Hrvatima daje jasnu sliku problema sa kojima se srpska zajednica u Hrvatskoj suočavala u socijalističko doba i koji su, s obzirom da nije bilo demokratskog dijaloga, doveli do oružanog sukoba. Svako ko želi da razume prirodu srpsko-hrvatskog spora i učini koliko je moguće na njegovom rešavanju, ovu knjige nikako ne sme da zaobiđe. Kao što ne bi trebalo da je zaobiđe ni ozbiljan istoričar druge Jugoslavije, s obzirom na mnoštvo prvorazrednih izvornih dokumenata koji mnogo bolje od ma kakvih protokolarnih akata pokazuju mehanizam jedne partije i njene države koja je izneverila ogromne žrtve i ideale na kojima je deklarativno počivala. A mnoge od tih mehanizama, pogotovo one najrđavije, nasledile su u velikoj meri i sve bivše jugoslovenske republike, već tri decenije samostalne države, pa je i u tom smislu Višnjićeva knjiga izuzetno instruktivna.
Kao i u prethodnim svojim knjigama Čedomir Višnjić je i ovoga puta pokazao da je jedan od vodećih autentičnih srpskih građanskih intelektualaca u Hrvatskoj, dakle čovek od one vrste koja je nasušno nedostajala Srbima u Hrvatskoj u decenijama iza nas.