Transnistrija - podsjećanje na jedno vrijeme
DRŽAVA NA ČEKANJU
Novembar 2017
Događanja u Ukrajini 2014. godine i ruska aneksija Krima, ponovo su ukazala na otvorena pitanja u etničkim odnosima nakon raspada SSSR-a. Na čitavom ovom prostoru ostale su regije sa nedefiniranim statusom koje se žele pripojiti Ruskoj Federaciji. Jedno od takvih područja je i Transnistrija ili Pridnjestrovlje kako ga zovu proruski orijentirani stanovnici
Završetkom Hladnog rata počele su polako slabiti do tada čvrste evropske granice. One nisu bile samo čvrste između dva bloka, istočnog i zapadnog, nego i između evropskih država. Početkom 90-tih godina prošlog stoljeća stvari su se brzo počele mijenjati. Najprije su se raspale višenacionalne federacije na istoku i jugoistoku Evrope. Nestale su Čehoslovačka, SFRJ i SSSR. Na zapadu Evrope granice su postajale sve manje bitne, a Šengenski sporazum ih je sveo na puku formalnost. Posebno zanimljivi procesi događali su se tokom raspada SSSR-a. Iako su neki očekivali da će to sličiti raspadu SFRJ, samo pomnoženo sa deset, to se na sreću nije dogodilo. Sukob u SFRJ i njegove posljedice, očito je bio dobra pouka i upozorenje sovjetskim liderima da dogovore miran razlaz i nastavak suradnje u Zajednici Nezavisnih Država.
Samoproglašene države
Ipak, ovaj razlaz nije prošao bez sukoba i sigurnosnih izazova, kako za Rusku Federaciju, tako i za druge novonastale države. Ruska Federacija se vrlo brzo suočila sa pobunama, prvenstveno na južnim granicama, gdje su neke autonomne oblasti proglasile samostalnost. Čečeni su u tome bili najuporniji, prouzročivši ratni sukob sa centralnom vlašću u Moskvi. Raspad SSSR-a, neki narodi su pokušali iskoristiti i u drugim bivšim sovjetskim republikama. Tako su Gruzija, Moldavija, Armenija i Azerbejdžan postali poprište etničkih sukoba različitog intenziteta. Rezultat su bile nove samoproglašene paradržavne tvorevine: Abhazija, Južna Osetija i Gorski Karabah.
Jedan od većih potencijalnih problema u vrijeme raspada SSSR-a bila je Moldavija. Ova država se na neki način našla stiješnjena između interesa Ukrajine i Rusije na jednoj, i Rumunjske na drugoj strani. U vrijeme SSSR-a Moldavija je zbog industrijskog razvoja i potrebe za radnom snagom bila izložena intenzivnom naseljavanju Rusa i Ukrajinaca. Njihovo naseljavanje utjecalo je i na iseljavanje velikog broja nezadovoljnih Rumunja, čime se mijenjala etnička struktura stanovništva, posebno na istoku države. Novo pristiglo stanovništvo naseljavano je u industrijske gradove, te postepeno preuzimalo većinu upravljačkih funkcija u privredi i politici. Na važnost ruskog i ukrajinskog stanovništva utjecali su i širi interesi centralne države koja je nastojala da Moldavija treba predstavljati svojevrsnu tampon zonu i onemogućiti širenje rumunjskog utjecaja prema istoku.
Događanja u Ukrajini nakon sukoba 2014. godine i ruske aneksije Krima, ponovo su ukazala na otvorena pitanja u etničkim odnosima nakon raspada SSSR-a. Na čitavom ovom prostoru ostale su regije sa nedefiniranim statusom koje se žele pripojiti Ruskoj Federaciji. Jedno od takvih područja je i Transnistrija ili Pridnjestrovlje kako ga zovu proruski orijentirani stanovnici. Ovaj istočni dio Moldavije je proglasio nezavisnost nakon raspada SSSR-a, početkom 90-tih godina prošlog stoljeća, kada su to činile i neke druge manjinske zajednice zabrinute za svoju sudbinu u novonastalim državama. Rusi i Ukrajinci koji žive zajedno sa Moldavcima u omjeru od po 30% te koji uglavnom nastanjuju industrijske centre ove regije, nisu željeli priznati vlast Moldavije, nakon što je ona proglasila nezavisnost. Prema ekonomskim pokazateljima, Moldavija je najsiromašnija zemlja Evrope, duboko podijeljena između proruskih i proeuropskih snaga. Od osamostaljivanja do danas u ovoj državi svi aspekti života prožeti su velikom korupcijom vlasti, podmitljivim pravosudnim i policijskim sistemom, kao i nepravednim i sporim administrativnim procedurama na svim nivoima upravljanja. Dobri poznavaoci situacije u Moldaviji smatraju da zemljom vlada politička oligarhija oslonjena na privrednu mafiju i moćni represivni aparat.
Moldavija je u početku problem Transnistrije pokušala riješiti silom, započevši oružani sukob sa pobunjeničkim snagama. Sukob je zaustavila Ruska vojska 1992. godine, od kada je garant očuvanja uspostavljenog primirja. Od tada, sukob je zamrznut bez ozbiljnijih napora da se trajno riješi. Kao da je svima u interesu postojanje jednog takvog, nedefiniranog teritorija. U zaustavljanju sukoba posebno važnu ulogu je imao Aleksandar Lebed, karizmatični general Crvene armije, ratnik iz Afganistana, koji je tada komandovao 14. armijom. On je uspio ne samo zaustaviti sukob, nego pokrenuti i ekonomsku suradnju sukobljenih strana, posebno krijumčarenje različitih vrsta robe što je i učvrstilo primirje. Kasnije je ovaj general pokušao graditi i političku karijeru te je bio i ruski predsjednički kandidat. Poginuo je u padu helikoptera u Sibiru 2002. godine u nerazjašnjenim okolnostima.
Vojska garant mira
Od sukoba do danas u Transnistriji je stacionirano oko 2.500 ruskih vojnika koji su garancija da se sukobi neće obnoviti, ali su i u funkciji zaštite ruskih interesa na ovom području. Transnistrija koju ne priznaje ni jedna država, ima izdužen i uzak teritorij, širine oko 35, a dužine 200 kilometara, što je uz relativno mali broj stanovnika čini ranjivom na moguće iznenadne napade. Zbog toga, ne samo da na svom teritoriju ima ruske vojnike, nego ima i vlastitu vojsku koja je znatno brojnija od vojske Moldavije. Od proglašenja nezavisnosti tamo vlada paralelni sistem sa pravilima kojima se krše sve norme moldavskog Ustava i pravnog poretka.
Pored loše ekonomske situacije i ovisnosti o ruskoj pomoći, najveći problem Transnistrije je kontinuirani pad stanovništva. U trenutku proglašenja nezavisnosti, imala je oko 750.000 stanovnika da bi danas imala tek 50% od toga broja. Samo u zadnjih 10 godina stanovništvo je smanjeno za 10% što nije samo rezultat pada prirodnog prirasta stanovništva, nego sve većih migracija, prvenstveno u Rusku Federaciju. Iako Transnistrija pokazuje namjeru da se pripoji Ruskoj Federaciji, nakon 2006. godine kada se na referendumu za ovu opciju izjasnilo čak 97% stanovnika, to će teško moći ostvariti, ako zbog ničega drugog, onda zbog nepostojanja kopnene veze sa ruskim teritorijem. Motiv da se to učini povećan je nakon što je Moldavija potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom, što će joj omogućiti lakši pristup tržištu ove organizacije. To bi za Transnistriju moglo značiti zatvaranje moldavskog i evropskog tržišta na koje se sada izvoze značajne količine proizvoda. Nemogućnost izvoza na zapad, Transnistriju bi doveo u još težu ekonomsku situaciju i veću ovisnost o Ruskoj Federaciji. Zbog te ovisnosti, aktualna vlast i opozicija su potpuno proruski orijentirane i ne razmišljaju o povratku u sastav Moldavije. To će sasvim sigurno utjecati i na proces pridruživanja Moldavije Evropskoj uniji za što poseban interes pokazuje Rumunjska.
Loša ekonomska i politička situacija ne samo da motiviraju mlade na odlazak, nego utječu i na jako izraženu nostalgiju za bivšim sovjetskim vremenima. Tako se posebno u glavnom gradu Tiraspolu na svakom koraku mogu vidjeti simboli bivše zajedničke države i osjetiti žal za prošlim vremenima. Ako se uzme u obzir da među stanovništvom prevladava ono starije životne dobi, to i ne iznenađuje. Ne samo brojni spomenici koji podsjećaju na sovjetsko vrijeme, nego i državni simboli sadrže obilježja komunističkog vremena. Iako je prošle godine Moldavija na granici sa Transnistrijom provodila vojne manevre zajedno sa NATO snagama, što je dovelo odnose do usijanja i prijetilo ozbiljnim sukobom, stvari su se smirile nakon što je na predsjedničkim izborima u Moldaviji pobijedio proruski kandidat Igor Dodon. On se vrlo brzo nakon preuzimanja vlasti sastao sa predsjednikom Transnistrije Vadimom Kranoelskim u Benderu, transnistrijskom gradu na desnoj obali rijeke Dnjestar. Cilj njihovog sastanka bio je definirati probleme kojima treba dati prioritet u rješavanju da se uspostave bolji međusobni odnosi i povjerenje. To nije značilo i otvaranje ključnih političkih problema, odnosno statusa Transnistrije, već rješavanje pitanja kao što su sloboda kretanja građana, željezničkih i cestovnih linija, priznavanja dokumenata u obrazovanju i registarskih oznaka automobila, što su problemi koji su identificirani kao prioritetni u njihovim međusobnim odnosima.
Carstvo šverca
Transnistriju danas neki uspoređuju sa Kalinjingradom kao ruskim teritorijem sa kojim nema kopnenu vezu. Smatraju da i u slučaju Transnistrije Ruska Federacija ima jasne interese zbog kojih će željeti trajno zadržati kontrolu nad ovim teritorijem ili ga uključiti u svoj državni sastav, ako se za to ukaže prilika. Time bi Ruska Federacija osigurala pristup Crnom moru, što je njezin strateški interes još od 19. stoljeća. Neosporno je da bolja povezanost sa Turskom i Dunavskim bazenom imaju sve veći značaj za izgradnju novih energetskih pravaca. Preko Transnistrije Ruska Federacija će pokušati zaustaviti i približavanje Moldavije Evropskoj uniji i NATO-u, a time i jačanje zapadnog i rumunjskog utjecaja u ovoj regiji. Gubitak kontrole nad Transnistrijom bio bi negativan i zbog ruskog utjecaja u pobunjenim pokrajinama Gruzije i Ukrajine.
Ono što će u budućnosti predstavljati najveći problem u Transnistriji su ekonomska pitanja. Prema procjenama, više od 40% BDP-a dolazi iz sive ekonomije, jer je zbog nejasnog pravnog statusa idealno mjesto za šverc i ilegalnu trgovinu oružjem, cigaretama, naftom, alkoholom, ukradenim automobilima, ali i za pranje novca. Korumpirane vlasti to omogućavaju jer im ove aktivnosti donose više od milijardu dolara godišnje, dok je zvanični budžet samo nekoliko desetaka miliona dolara. Iako bez međunarodnog priznanja Transnistrija je uspostavila dobre trgovinske veze sa susjednim državama, a naročito sa njihovim kriminalnim i pobunjeničkim strukturama, na primjer u Čečeniji ili Abhaziji. Na to je utjecala i činjenica da Transnistrija raspolaže ogromnim količinama sovjetskog naoružanja kojeg kontinuirano prodaje.
Čini se da jedno ovako nedefinirano područje, za sada odgovara susjednim državama iz više razloga, ne samo ekonomskih i političkih, nego i sigurnosnih. Sukob oko ovog teritorija danas nikome nije u interesu, a posebno ne kriminalnim strukturama. Iz ovih razloga i odnos između Kišinjeva i Tiraspolja danas je sve bolji, iako to neće moći dovesti do rješavanja ključnih političkih problema. Ako se to i dogodi u budućnosti, ovisit će prvenstveno o politici Ruske Federacije, koja ovaj sukob, kao i onaj u Ukrajini, koristi za ulog u pregovorima sa Evropskom unijom. Budućnost Transnistrije i Moldavije u velikoj će mjeri ovisiti o vezama Moskve i Brisela i njihovoj spremnosti da sporazumno i kompromisno rješavaju otvorena pitanja.