Što je Franjo Tuđman napisao Gojku Nikolišu u polemici 1969. godine?
DVA GENERALA
Septembar 2017
Donosimo polemiku Gojka Nikoliša i Franje Tuđmana iz Vjesnika 1969. godine u atmosferi sve složenijih međunacionalnih i međurepubličkih odnosa. Zainteresirane će i danas privući ozbiljnost Nikoliševe opomene i misionarska snaga Tuđmanovog uvjerenja, kao i reagiranje Miloša Žanka u “Borbi” o nacionalističkim skretanjima u hrvatskoj službenoj politici
Od 10. do 13. novembra 1969. godine, u Topuskom u zgradi ZAVNOH-a, tadašnja je JAZU organizovala “Simpozij o Petrovoj gori – u povodu 25-godišnjice III. zasjedanja ZAVNOH-a”. Kako je i priličilo u ono vrijeme, Simpozij je imao vrhovno pokroviteljstvo. Nominalno na čelu organizacionog odbora je uz Grgu Novaka, predsjednika Akademije, bio predsjednik Sabora Jakov Blažević, a jedan od članova, prvi po abecedi, Vladimir Bakarić.
Skup je organizovan i izveden domaćim snagama, bilo je to vrijeme u kom su republički okviri i kriteriji već bili društveno dominantni. Ali je primjetno da se strogo vodilo računa o hrvatsko-srpskom paritetu, u mjeri koja je govorila da je jedan od političkih ciljeva skupa trebao biti zadovoljavanje političkih i drugih potreba Srba iz Hrvatske, koji su se upravo tada još uglavnom nemušto, počeli osvještavati da se oko njih, u Hrvatskoj, nešto događa, a onda i oglašavati se.
Ovaj put su priliku da govore dobili i Branko Sučević, Milan Radeka, Nikica Rapajić, tada predsjednik “Prosvjete”, Bogdan Stojsavljević, poratni predsjednik “Prosvjete”, Ćanica Opačić, Stanko Korać, Gojko Nikoliš, Mile Dakić, Đuro Zatezalo, Dušan Korać, Đuro Stanisavljević i ostali. Rukovodstvo “Prosvjete” je tada otvoreno propagiralo stvaranje od Petrove gore centralnog memorijalnog kompleksa partizanskog rata i revolucije, ako ne na nivou Jugoslavije, a onda svakako na području SR Hrvatske. Uostalom, mnogi od spomenutih učesnika Simpozija bili su tada članovi rukovodećih tijela Srpskog kulturnog društva. Određenu dozu političke snage i uvjerljivosti skupu je davalo značajno učešće generala JNA, vezanih porijeklom ili ratnim ulogama za to područje. Generale koji tada nisu ni izbliza bili istomišljenici o bitnim pitanjima ni prošlosti ni budućnosti, o čemu je šira publika znala malo ili nimalo. U organizacionom odboru su se tako nalazili: Rade Bulat, Srećko Manola, Gojko Nikoliš, Bogdan Oreščanin i Ivo Rukavina. Tuđmana nije bilo u takvom društvu, ali kako mu je te godine izašla knjiga “Velike ideje i mali narodi”, tokom skupa zazvao ga je Gojko Nikoliš, vjerovatno najpogodnija ličnost da upozori na neke ideje i politike.
Gojko Nikoliš je na Simpoziju govorio o “Značaju i osobitostima zdravstvene službe u Petrovoj gori za vrijeme NOR.” Tekst je kasnije objavio stručni časopis “Vojnosanitetski pregled”. Govorio je, kao i uvijek i o svemu, slobodno i drugačije, pa i o vrijednosti iskustava iz partizanskog za neki budući rat. Kaže on, da je stanovništvo obrazovanije, da su materijalne mogućnosti društva i pojedinaca znatno veće, ali i da su se ljudi odvojili od prirode, “pa će lukave zemuničare, oštroumne izviđače i neumorne kurire biti sve teže nalaziti…” Osim toga, porastao je i standard zdravstvene zaštite i budući vojnik neće lako pristati na to da ga umjesto hirurga liječi priučeni bolničar. Nikoliš je smatrao da upravo pripreme zdravstvene službe spadaju među najvažnije segmente priprema na neki budući rat.
I sve to nije privuklo značajniju pažnju javnosti, ali jeste Nikolišev osvrt na atmosferu koja je tada vladala u sve složenijim međunacionalnim i međurepubličkim odnosima. O tome svjedoči ova kratka polemika koja se povela na stranicama zagrebačkog “Vjesnika” i kojoj nikakav komentar nije potreban. Pažnju privlači jedino podudarnost ove kratke polemike sa izlaženjem tekstova Miloša Žanka u “Borbi” o nacionalističkim skretanjima u hrvatskoj službenoj politici i nacionalističkoj atmosferi među kulturnim radnicima i u javnosti. Odatle Tuđmanovo usputno otresanje na njega i Žankova reakcija. Sve to, dva mjeseca prije čuvene X sjednice CK SKH na kojoj će uslijediti obračun sa Žankom i unitarizmom u hrvatskoj politici.
U svakom slučaju, zainteresirane će i danas privući u ovim tekstovima, ozbiljnost Nikoliševe opomene i misionarska snaga Tuđmanovog uvjerenja. To nam se čini dovoljnim razlogom da još jednom podsjetimo na ovu zaboravljenu polemiku dvojice generala iz Hrvatske.
* * *
Dva pitanja dru Gojku Nikolišu
(Vjesnik, srijeda, 19. 11. 1969.)
Prema »Vjesnikovom« prikazu »Treći dan simpozija o Petrovoj gori – Inteligencija u revoluciji« od 13. ov. mj. Vi ste, istaknuvši da je taj »naučni skup potvrdio realan doprinos kraja oko Petrove gore narodnoj revoluciji«, dodali da »autori nekih publikacija pokušavaju to osporiti« a kao primjer »iz tog« – kako piše da rekoste – »organiziranog izazova« spomenuste »najnoviju knjigu Franje Tuđmana«.
S obzirom na to da takva neobrazložena tvrdnja može izazvati pogrešan sud o mom znanstvenom radu kod onih čitatelja koji sami nisu upoznati s mojom knjigom »Velike ideje i mali narodi« (pretpostavljam da ste o njoj govorili), molim Vas: prvo, da navedete tekstove iz moje knjige na kojima zasnivate svoju tvrdnju, i drugo, da obrazložite o kakvom se to »organiziranom izazovu« radi kad je riječ o mojoj knjizi?
Budući da u svom radu ne samo da nisam osporavao »doprinos kraja oko Petrove gore narodnoj revoluciji«, nego sam nasuprot sličnim pojavama nastojao dati prilog znanstveno-objektivnom prikazu revolucije u svim krajevima SR Hrvatske i SFRJ, jer su se baš u tom pogledu iz nekih jednostranih tumačenja izvlačili i pogrešni zaključci o povijesti revolucije, te hrvatskog i drugih naroda SFRJ uopće, to i Vašu tvrdnju, tako dugo dok u slobodnoj raspravi ne dokažete njezinu osnovanost, odbacujem kao primjer nedobronamjerne tendencioznosti i onog »organiziranog izazova« što se tako uporno održava usprkos svim povijesnim iskustvima, sprečavajući razborito i znanstveno pretresanje nekih spornih pitanja iz povijesti socijalističke revolucije i državne zajednice naših naroda, o čemu je dijelom riječ i u mojoj posljednjoj knjizi »Velike ideje i mali narodi«, koju ste Vi uzeli kao povod za onakav svoj »doprinos« raspri što nije počela pa neće ni završiti sa simpozijem o Petrovoj gori.
U Zagrebu,
16. studenoga 1969.
Dr FRANjO TUĐMAN
Odgovor dru Franji Tuđmanu na njegova pitanja
(Vjesnik, 26. 11. 1969.)
Zahvalan sam vam na pitanjima koja ste mi postavili u “Vjesniku”od 19. studenoga. Tačno je, riječ je o vašoj knjizi “Velike ideje i mali narodi”. U ovoj prilici ću navesti samo one stavove iz vaše knjige koje sam naveo i na simpoziju u Topuskom.
1. Na str. 287 vaše knjige stoji: »Razmjerno znatno veće sudjelovanje srpskog pučanstva u Hrvatskoj u NOB-u bilo je uvjetovano time što je ono okupaciono-kvislinškom politikom bilo i fizički ugroženo«. Ne želim uopće da ulazim u raspravu da li je sudjelovanje srpskog »pučanstva« (uzgred i najblaže rečeno: izrazi »pučanstvo« i »stanovništvo« kojima se vi služite kad govorite o srpskom narodu u Hrvatskoj nisu baš najpogodniji!) bilo veće ili manje od sudjelovanja hrvatskog naroda. Oko toga mogu da se još nadmeću samo jedni i drugi okorjeli nacionalisti, jer im brojke i postotci sudjelovanja služe ne toliko radi utvrđivanja historijskih činjenica koliko u cilju zadovoljavanja suvremenih političkih ambicija. Za mene je ovo pitanje neaktuelno, dabome sve donde dok bilo tko ne pokuša dovesti u sumnju činjenice koje su već poodavno utvrđene ne samo u historijskoj nauci nego i u dokumentima naših predstavničkih tijela još u vrijeme rata. Ako je netko i negda pokušao da umanji ulogu hrvatskog naroda u NOB-i, taj isti je već dobio dostojan i zaslužen odgovor od strane naučne kritike. Vama je to dobro poznato, pa je tim čudnije zašto vi danas, baš u vrijeme kad u ovoj zemlji već ionako pušu razni nacionalistički vjetrovi, nalazite za potrebno da polemizirate (na str. 202) sa »nekim povijesnim radovima« koji su već doživjeli poraz. Nije li to dodavanje vjetra u nacionalističko jedro koje je već ionako prenapeto? Pomislite na to, kakvu lančanu reakciju mogu izazvati ovakve i slične rasprave. Ono što predstavlja povijesnu netačnost i što je glavni predmet moje kritike to je vaše objašnjenje zašto se srpski narod (»pučanstvo«) u Kordunu, Baniji i Lici digao na ustanak onako masovno i to već 1941. godine. Vi tvrdite da je fizička ugroženost bila glavni uvjet tome. Ne! Glavni uvjet je ležao u činjenici da su komunisti, članovi KPH, uspjeli da već nekoliko godina prije ustanka 1941. osvoje političke pozicije u srpskim selima i da potpuno neutraliziraju politički utjecaj velikosrpskih hegemonističkih elemenata kakvih je u svoje vrijeme i te kako bilo. Organizacije KPH u selima Korduna, Banije i Like bile su i brojne i aktivne i čvrsto stopljene s narodom te su već u svibnju 1941. počele zauzimati jasan kurs na pripremanju oružanog otpora okupatoru. Bez aktivne uloge komunista srpski narod u Hrvatskoj ne bi se uopće digao na ustanak. Dokaz tome je i činjenica da je i poslije svih strahota koje su ustaše počinile nad nevinim narodom, još uvijek bilo slučajeva da je srpski narod, u nekim selima gdje komunisti nisu na vrijeme stigli u akciju, odazivao se pozivima na »pokrst« te kao stado ovaca odlazio na klaonicu. S tim u vezi ne može se prihvatiti vaše razlikovanje otpora srpskog »puka« od svjesne akcije komunista (str. 202) jer nikakvog otpora mimo akcije ili nezavisno od akcije komunista u spomenutim krajevima nije ni bilo. U nekim drugim krajevima Jugoslavije bilo je i drugačije. Ovim ne želim nimalo da veličam antifašističku i patriotsku svijest srpskog naroda u Hrvatskoj, još manje da od toga stvaram nekakav mit, ali historijski tok stvari bio je takav. Istini za volju treba reći da i vi na jednom mjestu pišete o ulozi komunista, ali je nedopustivo da na drugom mjestu ovu ulogu zanemarujete i dajete primarni značaj strahu od fizičkog uništenja te na taj način osporavate antifašističku i revolucionarnu svijest srpskog naroda koja je bila potvrđena i oblikovana dugotrajnim radom komunista. U raspravljanju ovako osjetljivih pitanja neophodna je maksimalna preciznost i dosljednost, pogotovo u jednom »znanstvenom radu«.
2. U kazalu imena piše da je Ante Pavelić bio »hrvatski političar i publicist, osnivač i šef ustaškog pokreta, poglavnik NDH«. Neshvatljivo je da se u jednoj knjizi koja izlazi u SFRJ može prešutjeti istina da je Ante Pavelić bio, prije svega, ratni zločinac, a da mu se daje atribut »hrvatskog« publiciste i političara. Priznati hrvatstvo jednom izrodu i krvniku srpskog i hrvatskog naroda, zar to nije uvreda za hrvatski narod? Ratno zločinstvo, kao bitna karakteristika, ispušteno je da bude spomenuto i uz imena drugih »publicista i političara«, sličnih Paveliću, osim uz ime Eichmanna. Ako vi možda mislite da je termin »ratni zločinac« isuviše ružan i nedoličan da bi mogao ući u jednu znanstvenu knjigu, onda vas moram podsjetiti da taj termin nije smislio nitko drugi nego — pravna znanost.
Još samo nešto o jeziku kojim se vi služite. Završna rečenica u predgovoru vaše knjige glasi:
»Razumije se, rasprave i ogledi ove knjige sastavni su dio ali i nastavak mojih dosadašnjih radova te oni, jamačno, sadržavaju i nove rezultate mojih znanstvenih istraživanja suvremene povijesti hrvatskog naroda i državne zajednice naroda SFRJ, a isto tako i mojih novih spoznaja o bitku, i o filozofiji povijesti; o počelima što uvjetuju i oblikuju povijesnu sudbu i pojedinih naroda i njihovih međusobno prijepornih državnih tvorbi i prijetvornih saveza, pa i cijele međunarodne zajednice u vječitim borbama i smjenama starih i novih društvenih sustava i ideja, u trajnim protimbama između težnji za hegemonijom velikih i za samoodržavanjem malih naroda, u nikad prevladanu protuslovlju između općesvrhovitih načela velikih ideja i njihove himbene zloporabe od velikih sila životnim probicima malih naroda.«
Teško je povjerovati da se i Vi u svakodnevnom govoru i pisanju služite ovakvim jezikom, a pogotovo je sumnjivo da li se on može čuti na hrvatskim njivama, hrvatskim tvornicama i hrvatskim ulicama. Čitalac se ne može oteti utisku da izrazi »protimba«, »himbene zloporabe« i sl. treba da znače neku vrst demokracije i egzibicije. Da ne bi bilo povoda za bilo kakav nesporazum: Ustavom je zagarantirano svakoj naciji da se služi svojim jezikom. Da li to znači da se svako na svoj način može i mora i koristiti ovim pravom? Pravo je svakog čovjeka, na primjer, i da se zabavlja. Ali, da li to pravo podrazumijeva i pravo da jedan član obitelji udara iz sve snage u bubanj ako u kući leži rekonvalescent poslije teškog ranjavanja? Elementarna pristojnost nalaže da se od upotrebe ili zloupotrebe takvog prava suzdržimo, barem dotle dok bolesnik potpuno ne ozdravi. Znači, da li ću se koristiti nekim pravom, to može ponekad zavisiti od niza vanpravnih okolnosti, a u slučaju jezika to zavisi od čitavog kompleksa političkih okolnosti u kojima živimo datog trenutka. Vi i ostali pobornici čistunstva i isticanja, pod svaku cijenu, razlika između hrvatskog i srpskog jezika zanemarujete činjenicu da je Socijalistička Republika Hrvatska zajednica ravnopravnih naroda prema kojoj se mora prilagoditi svaka naša djelatnost pa tako i na području daljnjeg razvitka hrvatskog jezika. Sve ono što izaziva, htjeli mi to ili ne vrlo neugodne asocijacije na ne tako davnu strašnu prošlost, treba izbjeći ako ne želimo izazvati teške političke posljedice u sferi međunacionalnih odnosa. Inače, kud bi nas odvelo ako bi i druga narodnost u Hrvatskoj, tobože u ime svojih »prava«, krenula istim putem pa svoj govorni i pisani jezik počela čistiti od raznih »tuđica« koje je već usvojila preko administracije, prosvjete, štampe itd? Vizija takvog »raščišćavanja« jezičnih (čitaj: političkih, međunacionalnih) odnosa je naprosto stravična.
Eto razloga, koji su mi dali osnova da i vašu knjigu shvatim kao jedan potez u nizu reakcionarnih i nacionalističkih akcija koje su započete famoznom deklaracijom i nastavljene pisanjem »Hrvatskog književnog lista«, »Kritike« i drugih.
Bit ću jako sretan ako se u budućnosti pokaže da sam se prevario u svojoj ocjeni.
Dr Gojko NIKOLIŠ,
Beograd
“Stravična vizija” dra Gojka Nikoliša
U svom odgovoru (Vjesnik, 26. 11. 1969.) na moja pitanja dru Nikolišu očito nije pošlo za rukom da obrazloži svoj doprinos razobličavanju moga “nacionalizma” u knjizi Velike ideje i mali narodi, ali je zato razotkrio dublji smisao svoga pothvata.
Pod 1) dr Nikoliš, odbacujući moje tumačenje (sa 287. str.) o razmjerno većem sudjelovanju srpskog pučanstva u NOB, izričito kaže: “Ne želim uopće da ulazim u raspravu da li je sudjelovanje srpskog ‘pučanstva’ … bilo veće ili manje od … hrvatskoga”, jer za njega je “ovo pitanje neaktuelno”. Ako je tako, zašto je onda napao moju knjigu baš zato što sam tobože “osporio” njegov “realan doprinos”? I zašto je dru Nikolišu potrebno da navedenoj rečenici daje upravo suprotan smisao no što ga ima u mom tekstu? Ja sam, naime, prije rečenice što je navodi dr Nikoliš doslovno napisao da je nacionalni sastav pripadnika NOB u Hrvatskoj bio: Hrvati 57%, Srbi 33% (ostalo drugi i neutvrđeno), pa onda nastavio: »Razmjerno znatno veće sudjelovanje srpskog pučanstva u Hrvatskoj u NOB bilo je uvjetovano time što je ono okupaciono-kvislinškom politikom bilo i fizički ugroženo«. Ali ta ocjena nije se odnosila samo na nj. »Razbijanjem Jugoslavije… fašistički okupatori nametnuli su svoje gospodstvo svim narodima Jugoslavije, ali je položaj srpskog stanovništva u NDH i u Vojvodini, isto tako i cijelog slovenskog naroda i dijela hrvatskog naroda na anektiranim područjima Dalmacije postao takav da je doveo u pitanje i sam njihov opstanak« (str. 287/8). Prema tome, ne samo da nisam »osporio« nego sam istaknuo »razmjerno znatno veće sudjelovanje« srpskog pučanstva u NOB u Hrvatskoj (33% od pripadnika NOB prema 15% pučanstva) i tome sam dao svoje znanstveno objašnjenje, nalazeći ga u različitu položaju pučanstva pojedinih zemalja ili krajeva pod okupacijom.
Dr Nikoliš se s mojim sudom ne slaže. »Ono što predstavlja povijesnu netačnost i što je glavni predmet moje kritike to je vaše objašnjenje zašto se srpski narod (»pučanstvo«) u Kordunu, Baniji i Lici digao na ustanak onako masovno, i to već 1941.«. On ima na to pravo a čitatelji i povijesna znanost reći će svoju. Ali kad dr Nikoliš dalje piše: »Vi tvrdite da je fizička ugroženost bila glavni uvjet tome«, i da je »nedopustivo« što dajem »primarni značaj strahu od fizičkog uništenja«, i to radi toga da »na taj način osporavate antifašističku i revolucionarnu svijest srpskog naroda« — onda to više nije pitanje samo opreka u njegovim i mojim povijesnim sudovima, nego pitanje korektnosti i moralno-intelektualnog odnošaja i prema subesjedniku i prema predmetu o kome se raspravlja. Jer ja nigdje i nikada nisam »tvrdio« da je »fizička ugroženost« bila »glavni« ili »primarni« uvjet za to, i još k tome s onako dalekosežnim ciljem kako me Vi to okrivljujete. U rečenici koju navodite ja sam rekao da je to bilo uvjetovano i time što je ono bilo »i fizički ugroženo«, a inače u cijelosti svom radu a ne na »jednom mjestu« upravo dokazujem da je NOB u Hrvatskoj od početka do kraja imala revolucionarni karakter zbog djelatnosti KPH. Ako pak ja ne znam svoj rad, pa mi Vi to dokažete, ja ću se Vama i čitateljima javno ispričati jer tako ne mislim niti sam mislio, znajući i kao sudionik revolucije i kao povjesnik da je i srpsko isto kao i hrvatsko pučanstvo stupalo u borbu prije svega radi nacionalnih i revolucionarnih ciljeva. Ako Vam pak to ne pođe za rukom, onda preostaje da cijenjenom općinstvu sami objasnite svoju odveć himbenu osudu moje knjige ili će ono samo za sebe izvući zaključke.
Obračunavajući se s mojim tobožnjim »dodavanjem vjetra u nacionalističko jedro«, ali ne na mojim stvarnim tekstovima, nego na nestvarnim osnovama svojih domišljaja, dr Nikoliš daje svoje tumačenje zašto se srpski puk masovno digao na ustanak već 1941, nailazeći razloge jedino u tome što su komunisti »uspjeli da osvoje političke pozicije u srpskim selima i da potpuno neutraliziraju politički utjecaj velikosrpskih hegemonističkih elemenata«. Usprkos tome što se dr Nikoliš ograđuje da time nije želio nimalo uveličati »antifašističku i patriotsku svijest srpskog naroda«, a valja dodati i revolucionarnu jer je baš to bitna značajka NOB, to objektivno ipak tako ispada u odnosu na hrvatski narod, koji se 1941. nije onako masovno digao, jamačno ili zbog pomanjkanja takve svijesti ili zbog drugačijeg položaja pod okupacijom, tj. zato što on ne samo da nije bio »i fizički ugrožen« nego je dijelom imao iluzije da je konačno dobio svoju državu.
Sa svog stajališta dr Nikoliš ne prihvaća ni moje šire objašnjenje tog pitanja, na str. 202, ali kako se njegov stav ne zasniva na nekim novim činjenicama, to ostajem pri onome što sam napisao.
A evo odgovora na pitanje dra Nikoliša zašto je bilo potrebno da polemiziram s nekim stavovima koji su »već doživjeli poraz«: zato što su moji stavovi u borbi protiv nacionalno jednostranih i idejno unitarističkih tumačenja i teorija etiketirani bez stvarne rasprave nacionalističkim, a nasuprot tome takva gledišta kakva dijelom u svom napadu na mene zastupa i dr Nikoliš ostajahu dosljedno »marksističkim«, a da su ta pitanja još uvijek aktuelna, pokazuje i to što se dr Nikoliš ni danas se slaže sa mnom.
Kad dr Nikoliš pod 2) svog odgovora navodi goli činjenični podatak za Antu Pavelića iz kazala moje knjige da bi time i moj »nacionalizam« doveo do »proustaškog koketiranja« kako je to ovih dana iz unitarističkog bezdana žankov-izma prilijepljeno i mnoštvu hrvatskih intelektualaca, onda je to znak ako već ne rasula, a ono posvemašnje razudbe bilo kakve rasudne moći onih što se usuđuju iznositi takve insinuacije. Prije svega zar dr Nikoliš nije vidio da je u kazalu knjige kod svih osoba (primjer Eichmanna je propust) primijenjena uobičajena metoda u znanstvenim djelima iznošenja osnovnih objektivnih podataka. Zašto ne uzima u obzir da su u kazalu dane na potpuno isti način odrednice i za Dražu Mihailovića, Nedića, Rupnika, Hitlera, itd. Osim toga ako se u cijeloj knjizi u kojoj se (po tom istom kazalu) govori o Paveliću izravno na 12 stranica, a o NDH na 34, o ustaškom teroru i dr. na 31 stranici nije našla nikakva druga zamjerka, kako se onda može pisati kao da sam tobože zatajio da je Pavelić ratni zločinac i da sam »priznao« »hrvatstvo jednom izrodu i krvniku srpskog i hrvatskog naroda«? Povijest hrvatskog naroda ne sastoji se na žalost samo od naprednih ljudi, patriota i revolucionara nego i od natražnjaka i kontrarevolucionara, od mađarona i talijanaša, od hrv. šestojanuarskih integralista i Pavelićevih ustaša, do današnjih šovinista i dogmatskih unitarista i etatističkih protivnika samoupravljačkog socijalizma. Povijest ne ostavlja nikakve dvojbe da je isto tako i u slučaju srpskog i svakog drugog naroda. Problem povijesne znanosti nije da se nešto što je bilo ili jest prizna ili ne, nego da se ispitaju uzroci pojava i zbivanja da bi se potpomogla pozitivna a spriječila negativna kretanja.
Na kraju svog odgovora dr Nikoliš je, govoreći »još samo nešto o jeziku« kojim se ja služim, posvetio tom pitanju više od trećine prostora, što je veoma zanimljiv podatak za prilike u kojima vodimo ovu raspravu. Na otkriće da rabim riječi puk i pučanstvo kad govorim o »srpskom narodu« u Hrvatskoj, što bi imalo biti dokaz da ga poričem, mogu kratko odgovoriti: iz cijele knjige vidi se da ja govorim izrijekom i o srpskom narodu u Hrvatskoj i da iste riječi rabim kad govorim i o hrvatskom puku ili pučanstvu. To zato što u hrvatskom jeziku i pisci i obični ljudi razlikuju riječ puk (Volk, populus) od pojma narod (Nation). Dr Nikoliš se zgraža nad mojim riječima, himba, himben, protimba, zloporaba. Vjerovao on ili ne te su riječi u porabi pa i u zloporabi u hrvatskom puku. A kad i ne bi bile u svakodnevnoj, ratarskoj, ili uličnoj porabi, svuda u svijetu se dobra pisana riječ, pa tako i u hrvatskoj književnosti, razlikuje od govorne. Dra Nikoliša te riječi podsjećaju ni manje ni više nego na političku demonstraciju s NDH, pa me u ime »elementarne pristojnosti« poučava da se ne bih trebao koristiti ustavnim pravom i rabiti takve riječi dok »u kući leži rekonvalescent«. Eto, tu smo. Ali kojim pravom dr Nikoliš proskribira stare hrvatske riječi, koje sam naučio od majke ili iz hrvatske književnosti a ne u NDH, nekakvim ustaškim prokletstvom, pozivajući me da se uzdržim od njihove »zloupotrebe… barem dotle dok bolesnik potpuno ne ozdravi«?! Neka otvori rječnike hrv. jezika iz prošlog st. pa će sve te riječi naći u njima.
No očito je da bit spora nije u pojedinim riječima, nego oko mnogo sudbonosnijih pitanja. Jer, kad dr Nikoliš u slijedu sličnih teorija preporučuje, u ime »čitavog kompleksa političkih okolnosti«, da se ne služimo ili kako on kaže da se »suzdržimo od prava« uporabe onih riječi kojima se odlikuje osebujnost hrvatskog jezika, onda on time dovodi pod znak pitanja jedno od elementarnih prava samobitnosti i suverenosti hrvatskoga naroda u SRH, kojom je on još u revoluciji ostvario svoju socijalističku državnost, i to kao pretpostavku za ravnopravan život u zajednici naroda SFRJ. A dr Nikoliš bi baš kao marksista morao znati da nijedan narod ne trpi u svojoj zemlji maloljetnički položaj i da prije ili kasnije odbacuje skrbništvo koje mu propisuje što smije a što ne smije govoriti u svom domu.
A da li dra Nikoliša valja podsjećati da je jezik baš u našim »političkim okolnostima« već stoljeće i po jedan od bitnih elemenata za očuvanje hrvatskog nacionalnog individualiteta naspram neprestanog ekspanzionizma hegemonističko-unitarističkih tendencija. One traju od Vuka, koji je 1836. u ime jezičnog jedinstva prorekao da će se Hrvati morati »malo-pomalo naviknuti« na to da postanu Srbi; od Skerlića, koji je 1913. predviđao pobjedu »ekspanzivne« srpske ekavice jer »ima silu stvari uza se« (nadmoćnost drž. administracije, od Belića, koji je 1914. također jezičnim razlozima osporavao »sumnjiva istorijska prava« Hrvatske što ima da »padaju pred težnjama sadašnjosti«, do šestojanuarskih i do današnjih u socijalističko ruho prerušenih unitarista. Dr Nikoliš vidi »naprosto stravičnu« viziju u tome što ja hrvatskim jezikom nastojim govoriti istinu o povijesti revolucije u Hrvatskoj i o borbi hrvatskog naroda za održavanje nacionalne samobitnosti. On nam savjetuje da se suzdržimo od toga jer »kud bi nas odvelo« ako bi i druga narodnost u Hrvatskoj, tobože u ime svojih ‘prava’ krenula istim putem«? Ali u toj dobronamjernoj brizi i jest bit nesporazuma. Povijest je već dokazala da je potpuno pogrešno ako se od hrvatskog naroda traži da on za ljubav tobožnje sloge odustane od bilo kojeg elementa svoje nacionalne posebnosti i samobitnosti. Štoviše, kome nije jasno, da se baš u takvim nastojanjima kriju izvori »stravične vizije«, taj, jamačno, nije izvukao prave poučke iz svih povijesnih zbivanja. Da bi se izbjegle Nikoliševe »stravične vizije«, rješenje nije u samoodricanju, nego u samoupravljanju, tj. u cjelovitom razvitku nacionalne samobitnosti hrvatskog naroda, te u osiguranju njegove pune ravnopravnosti sa svim ostalim narodima SFRJ u svim elementima društveno-političkog života, a isto tako i svih prava i pune ravnopravnosti srpske narodnosti u SR Hrvatskoj, a hrvatske u SR BiH i u SR Srbiji.
A da li je moja knjiga, ili pak gledište što ga zastupa dr Gojko Nikoliš, prilog spoznaji nužnosti oživotvorenja tog načela u zbilji ili pak »jedan potez u nizu reakcionarnih i nacionalističkih akcija« to prepuštam razboritom sudu javnosti i konačnoj presudi daljeg povijesnog zbivanja.
Dr Franjo Tuđman
Polemika Tuđman – Nikoliš
U svom jučerašnjem napisu u »Tribini čitalaca« dr Franjo Tuđman napustio je okvire konkretnog odgovora dr Gojku Nikolišu zacrtane Zakonom o štampi koji precizira pravo na odgovor, jer je u svom tekstu nepravo zahvatio ljude, pojmove i događaje što inače nemaju nikakve veze s temom koju su dvojica pomenutih autora otvorila u svojoj uzajamnoj polemici.
Urednik Vjesnikove »Tribine čitalaca« smatra svojom dužnošću da u skladu s poštivanjem Zakona o štampi ukaže na tu omašku.
Vjesnik, 6. 12. 1969.
»Stravična vizija« dra Gojka Nikoliša
Poštovani glavni uredniče,
Molim vas da u »Vjesniku« objavite ovo moje pismo.
U »Vjesniku« od 5. prosinca ove godine objavljen je u »Tribini čitalaca« napis dra F. Tuđmana pod naslovom »Stravična vizija« dra Gojka Nikoliša. U njemu je napisano i ovo: »Kad dr Nikoliš pod 2) svog odgovara, navodi goli činjenični podatak za Antu Pavelića iz kazala moje knjige da bi time i moj »nacionalizam« doveo do »proustaškog koketiranja«, kako je to ovih dana iz unitarističkog bezdana žanko-vizma prilijepljeno i mnoštvu hrvatskih intelektualaca, onda je to znak ako već ne rasula, a ono posvemašnje razudbe bilo kakve rasudne moći onih što se usuđuju iznositi takve insinuacije«.
Dr F. Tuđman — koji je 1967. godine zbog svog nacionalističkog stava isključen iz Saveza komunista Hrvatske — dozvolio je sebi da se izražava i izjašnjava o mojoj ličnosti na gornji način i ako osobno dru F. Tuđmanu nisam tim povodom ništa, pa ni sada ne želim kazati. Vaš je urednik, kako kaže, omaškom omogućio da se to objavi urbi et orbi, i to u vrijeme kad ni drugi sve do »Glasa koncila« i »Kritike« br. 8 ne »štede« moju ličnost.
Urednik će možda reći da je ukazao na tu omašku u »Vjesniku« od 6. prosinca u kom je napisao: dr Tuđman je »u svom tekstu nepravo zahvatio ljude, pojmove i događaje što inače nemaju nikakve veze s temom.«
»Vjesnik« je najprije objavio, a zatim smatrao svojom dužnošću da u skladu s poštivanjem Zakona o štampi ukaže na tu omašku«.
Ja sam građanin sa svojim imenom i prezimenom, pa sam dužan – ne samo zato što je povrijeđen neki paragraf, kako je urednik napisao, već i zato što je povrijeđena bez povoda moja osoba – da Vam se obratim da objavite ovo pismo i da se konkretno i određeno ogradite od javno objavljenog pasusa koji sam citirao, ako već urednik nije smatrao potrebnim, da se zbog omaške – koja je omogućila dru Tuđmanu javno klevetanje moje ličnosti – i javno izvinite.
Radi izbjegavanja bilo kakvog nesporazuma moram da izjavim da se u odnosu na »dvojicu autora« u polemici ograđujem od bilo kakve veze sa dr Tuđmanom, dok mi čini čast ukoliko se nalazim u društvu dra Gojka Nikoliša.
S poštovanjem
Dr Miloš ŽANKO
Beograd