Crkve sjeverozapadne Hrvatske
FRAGMENTI KULTURE U NESTAJANJU
Mart 2016
Prije više od dvjesto godina na ovim prostorima postojala je kultura koja je nastajala sa punom sviješću o pripadnosti vlastitom nacionalnom korpusu, pritom otvoreno prihvaćajući savremena strujanja srednjoevropskog kulturnog kruga, kojem je – iako na periferiji – jasno pripadala
Obilazeći za potrebe rada na Registru kulturne baštine Srba u Republici Hrvatskoj sakralane objekte na teritoriju sjeverozapadne Hrvatske, danas pod duhovnom ingerencijom Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, trudeći se zadržati određeni odmak kunsthistoričarske struke, njihova brojnost i stanje u kojem se najveći dio nalazi nikako ne ostavljaju ravnodušnim. Pritom stanje objekata u pomenutom geografskom i duhovnom prostoru, svakako nadilazi ono poražavajuće u kojem se nalaze crkve i manastiri Eparhije pakračko-slavonske ili Eparhije gornjokarlovačke. Evidencijom i identifikacijom svih toposa, bilo da su oni danas očuvani ili ne, te snimanjem zatečene situacije, došlo se do brojke od gotovo devedeset lokacija i sedamdesetak postojećih objekata. Dobar dio njih nalazi se pod nekim oblikom zaštite Ministarstva kulture, odnosno nadležnih konzervatorskih ureda kao kulturna dobra pa i spomenici kulture Republike Hrvatske. Brojnost i nezavidni uslovi u kojima pomenuta baština u najvećem dijelu nepovratno propada samo su dio kompleksne situacije. Presudno je rapidno nestajanje zajednice koja ih je u proteklim, nimalo naklonjenijim vremenima podizala i koja je danas gubitkom biološke, ali i socio-ekonomske moći, čini se – bez suvišnog lamenta, osuđena da u ovoj generaciji svjedoči nestanku jedne vanredne kulture formirane vijekovima na ovom području, barem njenog materijalnog naslijeđa.
Izostanak snažnije inicijative „iznutra“ i složenost postupka prilikom apliciranja za određena državna sredstva Ministarstva, pri čemu je za dobar dio objekata nužna izrada osnovne arhitektonske dokumentacije, a tek potom eventualna prijava za financiranje, prolongira često sam proces unedogled. Većina rješenja o zaštiti provedena su posljednjih desetak godina, uglavnom samih crkvenih objekata kao nepokretnih kulturnih dobara, koji u najboljem slučaju zahtijevaju opsežne zahvate sanacije vlage i promjene krovišta, a nerijetko i cjelovitu rekonstrukciju. Kao posljedica nepoznavanja materije stručnih lica koja izlaze na teren, gotovo redovito su izostavljeni čitavi slikarski ansambli baroknih ikonostasa i pratećeg crkvenog mobilijara koji su do današnjih dana očuvani in situ, uglavnom u manjim parohijskim crkvama u okolici Kutine, Bjelovara, Koprivnice i Križevaca. Kulturološki, ništa manje značajni su primjerice historicistički crkveni inventari, nastali krajem XIX vijeka pod direktnim utjecajem tadašnjih vlasti, koje su redovito brinule i o opremanju pravoslavnih bogomolja, pazeći i na kvalitetu majstora i umjetnika kojima su poslovi povjeravani. Posebnu pažnju zavređuju gradska i seoska groblja, paradoksalno presudna iz današnje perspektive za očuvanje nacionalne memorije, čiji najstariji spomenici sežu ne dalje od sredine XIX vijeka, ali desetljećima neodržavani, ispirani padalinama i obrasli mahovinom gotovo jedva da su više čitljivi.
Pa ipak, bogatstvo kulturnih slojeva promatranog prostora, iako tek fragmentarno sačuvano i nedovoljno istraženo kada je to njihovo stanje još omogućavalo, svjedoči o jednoj značajnoj kulturi i umjetnosti koja se razvijala na periferiji glavnih umjetničkih i duhovnih strujanja i interesa, sa svim specifičnostima i slobodama koje takav položaj pruža. Obilježena vojno-krajiškim sistemom i reformiranom pravoslavnom crkvom Srba u Habsburškoj Monarhiji, možda na momente provincijalna i slaba, ali uvijek aktualna sa tokovima svoga vremena, formirala je pritom iznimne ličnosti i domete u svim stvaralačkim područjima, bez kojih nema cjelovitog shvaćanja većinske kulture, kao ni one iz koje je proistekla.
Ono što danas možemo zateći obilaskom prostora pod duhovnom ingerencijom Zagrebačke mitropolije, a geografski na području Kalničkog prigorja, Bilogore i Moslavine uz nekolicinu gradskih, brojne su parohijske i filijalne crkve razasute po šumovitim, relativno zabačenim i teže pristupačnim selima. Njihova rasprostranjenost oslanjala se na nekadašnju gustu mrežu srpskih krajiških naselja, formiranih od sredine XVI vijeka uspostavom Slavonske vojne krajine kao i konstantnu prisutnost snažne crkvene organizacije od Marčanske, preko Lepavinsko-severinske do znamenite Pakračke eparhije, čijim dijelom taj kraj ostaje sve do dvadesetog vijeka i osnivanja Mitropolije. Upravo će seoska parohijska crkva u svim tim periodima postati fokus nacionalnog okupljanja i kulturno-umjetničkog pregalaštva. Podizane kolektivnim, višegodišnjim naporima zajednice, u iznimnim primjerima sa značajnijim učešćem istaknutih pojedinaca, pripadnika plemstva (uglavnom vojnog) i episkopa. Bile su mjesta gdje se krštavalo, vjenčavalo i sahranjivalo na obližnjim grobljima, slušala se ne samo crkvena propovijed, već primala i prva prosvjetna pouka. Sačuvane stare crkvene matice – danas pravi rariteti, kulturno-historijski su spomenici prvog reda. Pazilo se na njihovo opremanje i dovodili se umjetnici koji su mogli osigurati pravovjernost dogmatskog likovnog prikaza, u inovjernoj sredini koja je priželjkivala prevjeravanje. U nizinskim područjima crkve su redovito podizane uz glavne puteve u centrima naselja kao i prateći parohijski domovi, dok su blagi brežuljci pomenutih predjela korišteni za njihovo dominantno pozicioniranje, gdje i danas, unatoč nezavidnom stanju u kojem se nalaze, emaniraju okolnim krajolikom.
Unutrašnjost crkve u Podgorcima
Dvije parohijske crkve smještene na zapadnim obroncima Bilogore nameću se kao amblematski primjeri odnosa njihova kulturno-historijskog značaja koje su imale (imaju) i stanja u kojem ih zatičemo danas. Staro krajiško naselje Plavšinac, čije se osnivanje i ime pripisuje vojvodi Plavši Margetiću sredinom XVI vijeka, smjestilo se na sjeverozapadnom, rubnom dijelu Bilogore gdje se šumoviti brežuljci spuštaju prema plodnoj podravskoj nizini, uvučeno od glavnog magistralnog puta Koprivnica – Novigrad Podravski. O nekada moćnoj zajednici danas svjedoči samo velika crkva Sv. četverodnevnog Lazara i stari parohijski dom u centru naselja, na koje se pruža pogled iz svakog dijela sela i dalje vodi prema mađarskoj ravnici u daljini. Kako bilježe stari crkveni inventari na mjestu starodrevne crkve od drveta, podignuta je oko 1847. godine veća graničarska zidana crkva, tipiziranog nacrta za vojno-krajiška naselja kakve susrećemo i nešto istočnije na Bilogori (Velika Barna), ali i na području Banije (Bačuga). Tek visoke profilirane niše koje se nižu poput slijepih arkada ritmizirajući bočne zidove nagrizle i ruinirane od vlage, svjedoče o dobu u kojem se podiže i natruhama romantizma u stilu. Interijer ostavlja dojam monumentalnosti, kojim dominira pozlata visokog historicističkog ikonostasa pripisanog ruci Anastasa Bocarića, no gotovo identičan u strukturi, stilu i ikonografiji onom zagrebačkom Epaminondasa Bučevskog, akademskog slikara iz Bukovine. I ostatak crkvenog inventara skriva umjetničke bisere. Barokni proskinitar na tragu srodnih koje je u podkalničkim crkvama oslikao Jovan Četirević Grabovan, nalazi se nažalost u tako lošem stanju, izblijedjelog slikanog sloja, da je nemoguće sa sigurnošću potvrditi eventualnu atribuciju. Na reprezentativni vladičanski tron, oslonjena je ustakljena ikona Bogorodice sa Hristom, pripisana prema posljednjim istraživanjima Joakimu Markoviću, baroknom majstoru, pridvornom slikaru i knjižaru severinskog vladike Simeona Filipovića. Slikar je bio blizak (vjerojatno zahvaljujući vladici) i najistaknutijem patronu umjetničkih zbivanja na ovim prostorima generalu Mihajlu Mikašinoviću, rođenom u Plavšincu i glavnom ktitoru plavšinačke crkve kroz drugu polovinu XVIII vijeka. Ne čudi stoga da je za njega Marković oslikao u soklu crkve Sv. Lazara dvije najznačajnije historijske kompozicije u srpskom crkvenom slikarstvu uopće – Srbi i Hrvati primaju privilegije od bizantskog cara Vasilija Makedonca i Srbi dobivaju privilegije od cara Rudolfa Drugog, proizašle upravo iz Mikašinovićevog shvaćanja vojno-krajiškog položaja naroda kojem je pripadao. Ikona Bogorodice sa Hristom svojom fizionomijom, ali i formatom podsjeća na Markovićeve druge radove i mogla bi biti temelj pretpostavke i daljnjeg istraživanja njegovog autorstva čitavog ikonostasa, ne samo dviju poznatih slika pohranjenih u Muzeju SPC u Zagrebu. Pjevnice čuvaju nekolicinu prašnjavih i crvotočinom uništenih bogoslužbenih knjiga, uglavnom ruskih iz XIX vijeka. Najvrednije i gotovo čudom sačuvano, čitavo je kolo mjesečnih mineja iz 1741. godine koje je kupio i poklonio crkvi podmaršal Mikašinović. Na Posnom Triodu sačuvani su potpisi iz 1800. godine paroha Atanasija Majstorovića (Mikašinovićev unuk), kapetana Stefana Radančevića, pojca Vasilija Petrovića, crkvenog saslužitelja Andreja Ljubišića i tutora Simeona Jankovića. Donedavno, crkva je čuvala i protokole rođenih i umrlih iz 1778. godine, u kojem su bilježeni stari plavšinački rodovi – Milankovići, Mikašinovići, Usoraci, Sučevići, Petrovići, Liščići, Ciganovići, Jovičići, Vučkovići i Pulje…
Danas se crkva otvara na Lazarevu subotu ili Vrbicu, kada se okupe malobrojni Plavšinčani i oni iz okolnih mjesta.
Triod posni iz 1757.
Sa druge strane Bilogore, one južne, uvučeno od glavnog puta između Rovišća i Bjelovara smjestilo se selo Podgorci. Vremenski gotovo podudarno u nastanku, ime zahvaljuje krajišnicima koji su došli u ovaj kraj iz zapadnoslavonskog sela Podgorja krajem XVI vijeka. Crkva Sv. Petke također u centru naselja, obnavljana je sedamdesetih godina prošlog vijeka, o čemu svjedoče očuvana fasada i krovište. Ne zna se točno kada je podignuta zidana crkva, no historiografija je spominje već 1693. kao mjesto narodnog zbora protiv unije. Crkveni inventari bilježe da je još 1813. godine od drvene građe i da ima piltaorsko templo, odnosno ikonostas rađen od strane priznatog majstora, za razliku od onih slabije kvalitete koji se u starim rukopisima nazivaju tišljarskim. Pripisuje se već spomenutom baroknom slikaru porijeklom s balkanskog juga, Jovanu Četireviću Grabovanu i datira u 1777. godinu. Ono što se danas tek nazire kao ostatak jest drvena rezbarija ikonostasa koja podsjeća na one sa slikarevih sačuvanih djela. Nažalost stanje crkvenog interijera onemogućava ikakve istraživačke poduhvate na slikanom dijelu, jer je čitava unutrašnjost uništena golubljim izmetom. Na samoj poleđini ikonostasa opstaju, čak u nešto boljem stanju stare dveri, stilski srodne majstorima koji su radili po bilogorskim selima s kraja XVII i samog početka XVIII vijeka kao što je Kuzma Damjanović. Kako pravoslavnih u selu gotovo više da i nema, crkva se rijetko otvara, a učestalo razbijanje prozora, omogućilo je nesmetan ulazak čitavim jatima golubova. Apokaliptičnost situacije i zatečenost svih koji smo tome prisustvovali ostaje…
Ono što ostaje nakon ovakvih obilazaka, svoj težini i lošem stanju unatoč, jest spoznaja da je prije više od dvjesto godina na ovim prostorima postojala kultura koja je nastajala sa punom sviješću o pripadnosti vlastitom nacionalnom korpusu, pritom otvoreno prihvaćajući savremena strujanja srednjoevropskog kulturnog kruga, kojem je – iako na periferiji – jasno pripadala. Kao spomenici jednom narodu sve što se danas poduzme za njihovo očuvanje bit će uistinu poduhvat u posljednji trenutak, pri čemu riječi istaknutog srpskog prosvjetitelja Pavla Solarića postaju sasvim bliske i jasne: „…Potraživati prve početke naroda, to je danguba; no ova povijest naša, tako je osobitom nesrećom nekom, isprelamana i pozarubljena, u mrak sva zamotana, da se o davnašnjim sasvim ništa, o srednjim jedva-li-što-god, a o posljednjem vremenu našem malo s izvjesnostiju može kazati…“