Izbjeglička kriza u Evropi
GAŠENJE VATRE BENZINOM
Juni 2016
Nema potpune integracije u društvo bez zapošljavanja migranata/izbjeglica. U protivnom, rušilački sukobi u evropskim gradovima, između useljenika i njihovih neintegriranih potomaka i autohtonog stanovništva bit će sve češći i žešći
Migrantska/izbjeglička kriza uzburkala je javnost evropskih država kao malo koje pitanje u zadnjih nekoliko godina, posebno u državama na migrantskoj/izbjegličkoj ruti koja polazi od Turske i preko jugoistoka Evrope ide do Austrije i Njemačke. Kriza je pokrenula mnoge rasprave, na političkom i stručnom nivou u kojima se pokušavalo odgovoriti na brojna otvorena pitanja. Većina rasprava uglavnom je bila usmjerena na analizu mogućih posljedica migrantske/izbjegličke krize, odnosno kako efikasno zaustaviti buduće krize ove vrste. Ipak, glavno pitanje je bilo da li se radi o humanitarnom ili sigurnosnom problemu. Migrantska/izbjeglička kriza prije eskalacije 2015. godine već je duže vrijeme opterećivala zapadnu Evropu. Zbog nepostojanja jedinstvene migracijske politike evropske države su na ovaj izazov različito reagirale. Neke od njih, koje su bile krajnje odredište migranata/izbjeglica, strpljivo su ih primale i zbrinjavale. Dio država je samo omogućavao njihov slobodan prolaz, dok su neke zemlje ovo pitanje sekuritizirale ili su to spremne učiniti ako migranti/izbjeglice dođu na njihove granice.
Požar ogromnih razmjera
Migrantska/izbjeglička kriza u osnovi je posljedica globalnih procesa i ne predstavlja novost i neko veliko iznenađenje. Svakome tko prati politička događanja jasno je da se Svijet već više od desetljeća suočio s brojnim izazovima i problemima koje su uzrokovali teroristički napadi na SAD 2001. godine. Američki odgovor na terorističku opasnost, vrlo brzo je zadobio globalnu podršku, što je označilo i stvaranje protuterorističke koalicije. Mnoge države, što direktno, što indirektno, podržale su američke planove i akcije koje su imale za cilj uništenje terorističkih centara. Vrlo brzo su uslijedile intervencije u Afganistanu i Iraku, uz angažiranje ogromnih vojnih snaga SAD-a i savezničkih država. Vojna djelovanja, nakon početnih uspjeha, nisu dovela do nestanka terorističke opasnosti i stabiliziranja stanja u ovim državama. Suprotno, nestabilnost se prelila i na okolne države. Teroristi ne samo da nisu bili poraženi i uništeni, već su prilagođavajući svoju organizaciju i djelovanje, sve više jačali. Pokazalo se da je gašenje vatre benzinom izazvalo požare ogromnih razmjera sa nesagledivim posljedicama.
Destabilizacija čitavog niza država s muslimanskom većinom u sjevernoj Africi i Bliskom istoku, dovela je i do velikih promjena 2011. godine, koje nazivamo „Arapsko proljeće“. Vjerojatno je želja inspiratora ovih promjena bila ne samo rušenje autoritarnih režima od Libije do Sirije, nego i izgradnja liberalno-demokratskih poredaka. Često se događa da put popločen dobrim namjerama, može voditi i tamo gdje se ne bi željelo ići. To se dogodilo i ovaj put. „Arapsko proljeće“ nije dovelo do uspostave demokratskih poredaka nego do višegodišnje destabilizacije ovih država u kojima su terorističke organizacije i islamistički radikalni pokreti osvojili značajan operativni prostor za djelovanje i širenje svoga utjecaja. Poseban problem je Sirija, gdje nije srušen autoritarni režim, ali je pokrenut krvavi višegodišnji građanski rat što je dovelo do ogromnog izbjegličkog vala prema evropskim državama. Mnogi stanovnici destabiliziranih država, zbog nemogućnosti ostvarenja demokratskih ideala u svojim zemljama, ali i izloženosti životnoj opasnosti, pokušavaju emigrirati u Evropu. Iako evropske države imaju višedesetljetno iskustvo s migrantima/izbjeglicama, ipak sve brojniji migranti/izbjeglice i novi putevi njihovog kretanja, pokazuju nespremnost većine evropskih država da se suoče s ovim izazovima.
Njemački primjer
Migrantska/izbjeglička kriza kakvoj smo na granicama Evropske unije svjedočili proteklih mjeseci, nije ništa novo u globalnim razmjerima. Migracije postoje od uvijek, a prema njima se odnosilo različito. U prošlosti je bilo poželjnih i projektiranih migracija, ali i onih nekontroliranih i nužnih, koje su uglavnom imale i sigurnosnu dimenziju. Sekuritizacija ilegalnih migracija postaje sve češća u različitim dijelovima svijeta. Izbjegličke krize su posljedica brojnih ratova i sukoba koji obilježavaju suvremeno doba. Sve veće kretanje stanovništva iz nerazvijenih u razvijene države, predstavlja sve složeniji društveni fenomen na koji utječu brojni faktori od političkih, ekonomskih, etničkih do vjerskih. Ilegalne migracije povezuju se i s organiziranim kriminalnim grupama koje većinom kontroliraju krijumčarenje i trgovinu ljudima. Višegodišnje zanemarivanje ovog problema dovelo je i do nedavne eskalacije migrantske/izbjegličke krize u Evropi. Analizirajući ovu krizu postavlja se pitanje: Da li se mogu razdvojiti humanitarni i sigurnosni aspekti migracijske/izbjegličke krize, te kakva je uloga medija i javnih diskursa u državama Evropske unije prema ovoj krizi? To je sve više područje čestih manipulacija zbog medija koji su pod utjecajem nacionalnih politika i njihovih pragmatičnih interesa. Mediji postaju i važno sredstvo sekuritizacije ovog pitanja u nekim državama. Najbolji primjer za to je Mađarska koja je uz pomoć medija ovo pitanje vrlo brzo sekuritizirala. Trenutna migrantska/izbjeglička kriza je prvenstveno humanitarno pitanje, iako postoje snažne tendencije njezine sekuritizacije.
U raspravu o ovoj temi uključen je široki spektar aktera, kako na nacionalnom, tako i na evropskom nivou, u svrhu iznalaženja što kvalitetnijih i primjerenijih odgovora na potrebe uzrokovane dolaskom velikoga broja ljudi u Evropu, posebno na područje Austrije, Njemačke i skandinavskih država. Zbog toga je posebno zanimljiv i važan njemački pristup migrantskoj/izbjegličkoj krizi. Nedvojbeno je njegovo humanitarno utemeljenje. Međutim, postoje i drugi razlozi koji su Njemačku poticali na navedeni pristup. To su prvenstveno ekonomski interesi i potreba za novom radnom snagom. Ova potreba i interesi mogli su se iščitati i iz izjave koju je njemačka kancelarka Angela Merkel dala prilikom posjete Sarajevu u julu 2015. godine u kojoj je navela kako je “… Njemačka spremna Bosni i Hercegovini olakšati posljedice reforme olakšavanjem kvalificiranim radnicima iz Bosne i Hercegovine da nađu posao u Njemačkoj.” Pokazatelj njemačke potrebe za novom radnom snagom bila je i odluka njemačke Vlade da „… od 1. jula 2015. godine ukine sva ograničenja pristupu njemačkom tržištu rada za hrvatske državljane.“ Ekonomski interes je konačno potvrdila njemačka kancelarka, navodeći kako „… bi priljev imigranata mogao biti dobar za Njemačku, čije se stanovništvo smanjuje i kojoj jako manjkaju radnici.“. Naime, njemačka ekonomija se u svom rastu suočila sa značajnim nedostatkom radne snage. Konačno tu je i politički aspekt njemačke politike prema ovom pitanju. Njemačka je, zbog sve većeg utjecaja u globalnoj politici, nametnula svoje vodstvo u rješavanju ukrajinske i grčke krize, te je migracijska kriza bila treće područje njezine vanjskopolitičke dominacije u Evropi. Neki analitičari smatraju kako je Njemačka s humanitarnim pristupom u migrantskoj/izbjegličkoj krizi željela popraviti ugled narušen tokom rješavanja ukrajinske političke i grčke dužničke krize.
Zapošljavanje preduvjet integracije
Izuzev Austrije i Njemačke, postavlja se pitanje da li druge evropske države imaju dovoljne integracijske kapacitete za prijem i zbrinjavanje novog stanovništva. Odgovor je uglavnom da nemaju. Dio država na „Balkanskoj ruti“ od Grčke do Slovenije, svoju ulogu u aktualnoj situaciji ostvaruje samo u okviru omogućavanja sigurnog prolaska ljudi prema državama zapadne Evrope. Ove države u manjoj mjeri se percipiraju kao države koje bi mogle biti krajnje odredište migranata/izbjeglica unatoč dogovorenom sistemu kvota Evropske unije. Ipak, i u ovim državama je važno otvoriti raspravu o politikama integracije migranata/izbjeglica u koju je važno uključiti pitanja poput političke participacije, pristupa tržištu rada, pristupa obrazovanju, te sigurnosne aspekte ove teme (u smislu moguće radikalizacije dijelova migrantske/izbjegličke populacije u odsustvu kvalitetnih integracijskih mjera).
Dugoročne politike integracije migranata/izbjeglica ne bi trebale biti jednosmjerne, nego višesmjerne i to na relaciji „država“ – „domicilno stanovništvo“ – „izbjeglice/migranti“, pri čemu je posebno važna uloga obrazovnog sistema. Na evropskom nivou već sada je vidljivo da je potrebno preispitati pravnu dimenziju evropskog sistema azila, posebno u kontekstu Dablinske uredbe i koncepta mehanizma privremene zaštite, koji u migrantskoj/izbjegličkoj krizi na „Balkanskoj ruti“ nije bio primijenjen.
Migrantska/izbjeglička kriza je pokazala ne samo brojne slabosti u funkcioniranju Evropske unije, nego je ukazala i na različite političke i ekonomske interese nekih država članica Evropske unije. Politički interesi su prvenstveno usmjereni na jačanje konzervativnih i desnih političkih opcija. Ekonomski interesi su usmjereni na potrebu za kvalificiranom i obrazovanom radnom snagom koja će pospješiti njihova gospodarstva o kojima ovisi i nivo socijalnih prava domicilnog stanovništva. Takav utilitaristički pristup ne bi smio biti prevladavajući, odnosno da obrazovni/stručni profil migranta/izbjeglice ne bi smio biti odlučujući faktor u primjeni koncepta prava na međunarodnu zaštitu.
Zabrinjavajuće je da je u nizu evropskih država, posebno na istoku, migrantska/izbjeglička kriza potaknula izmjene postojećih zakona koje ukazuju na tendenciju sužavanja pitanja migracija/izbjeglica na pitanje sigurnosti (i to tradicionalno shvaćene nacionalne sigurnosti), dok se humanitarna i socijalna komponenta stavljaju u drugi plan ili zanemaruju. Još uvijek značajan dio javnosti u evropskim državama zagovara potrebu osmišljavanja cjelovite integracijske politike prema migrantima/izbjeglicama, za koju se mora senzibilizirati i šira javnost, kako bi se izbjegle negativne pojave kojima smo svjedočili proteklih godina u nekim evropskim državama. U cilju kvalitetne integracije osobito je važan položaj i prava migranata/izbjeglica na tržištu rada. U tome smislu, pitanje njihove integracije smješta se u kategoriju razvojnog pitanja, a cjelovita i kvalitetna integracija bila bi zapreka radikalizaciji dijelova društva, što se na žalost u nekim državama već događa. U osnovi, pitanje migracija/izbjeglica treba depolitizirati ili spriječiti njegovu politizaciju, odnosno desekuritizirati ili spriječiti njegovu sekuritizaciju, te ga smjestiti u područje migracijske, ekonomske i socijalne politike. Nema potpune integracije u društvo bez zapošljavanja migranata/izbjeglica. U protivnom, rušilački sukobi u evropskim gradovima, između useljenika i njihovih neintegriranih potomaka i autohtonog stanovništva bit će sve češći i žešći.