Monah i sveštenik iz planine koji je postao čovjek s mora
GERASIM ZELIĆ – HOMO MEDITERRANAEUS?
Mart 2018
U stalnoj žudnji za novim, urbanim, uljuđenim i učenim obrascima mišljenja i ponašanja, monah i sveštenik Zelić, iako nikad ne zaboravlja svoje „otačestvenike“, protokom vremena sve im je više stran, a oni njemu sve više potrebni. U tom su smislu Žitije ispovijest o smislu „velikog putovanja“ neshvaćenog među onima zbog kojih je bilo poduzeto
Gerasim (Kiril) Zelić (Žegar, 11. VI. 1752. – Budim, 26. III. 1828.), započinje svoje Žitije geopolitičkom ubikacijom zavičajnog kraja (Bukovice) i sela (Žegar): „Tromeđa je jošte dobro poznato ime u Iliriku, prije bivše, sirječ, ograničje Republike Mljetačke, Cesarevine Avstrijske i turske, sile osmanske“ (13).1 Odmah potom slijedi geomorfološka ubikacija: „Tu na zapadnjem podnožju planine velebitske leži dalmatinsko selo Žegar, đe sam ja od drevnjeg blagočestivog svešteničkog plemena ljeta gospodnja 1752. u 11. dan mjeseca junija od oca Andrea i matere Joane na ovaj bijeli svijet rodio (se) i u svetom kreščeniju imenom Kiril nazvan“ (13). U nastavku, Zelić ne posvećuje ni jednu riječ žegarskom i podvelebitskom kulturnom pejzažu! Iskazi o zavičajnom krajoliku su škrti kao i krajolik sam. Moguće ga je tek naslutiti u opisu epizoda iz sedme i osme godine njegova života, koje su presudno utjecale na izbor njegova monaškog životnog poziva:
U sedmoj godini naiđe na me ljuta nekakva zubna bolest, koja žestokim svojim šest-mjesečnim uporstvovanjem mater moju dovede do očajanija o mome životu. Priteče blagočestiva mati sa suzama k Bogu i k čudotvornoj krunskoj obitelji Bogomateri, zavjetujući me i obećavajući, ako prebolim, da će me darovati na usluženije istoj svetouspenskoj obitelji, koja preko planinice jedne zovome Trebačnik dobar čas oda odstoji od Žegara (15).2
Kiril je ozdravio, ali je inače pobožna majka zaboravila svoj zavjet. Međutim, dijete ga nije zaboravilo te što je u njemu više jačala želja da nauči pisati, jačala je i potreba da ode u manastir Krupu. „Kromje manastira ne bijaše tada u svoj Dalmaciji niđe nikakve škole, kako je pravo postojane i uređene nema ni danas (1820-ih godina – D. R.)“, zapisao je šezdesetak godina kasnije Zelić u svom Žitiju, misleći pritom na pravoslavne pučke škole (16).3 Bijeg u manastir postala mu je svakodnevna opsesija, tim veća što je nikad viđeni manastir bio na dohvat ruke:
Do Trebačnika nije daleko, ni odonle kuda bi ja preko njega od kuće viđao đe kaluđeri dolaze i, vraćajući se u manastir Krupu, zamiču za brdo. Jedno jutro, 3. nojembra 1760. ljeta, rano ukradem se od matere s postelje, i bježi od kuće uz rijeku Zrmanju, kako ću na most preko nje i preko one planinice, kud Bog da i Bogorodica (17).4
Iako su Krupa i Žegar među najčešće spominjanim toponimima u Zelićevim Žitijima – često je u njima i poimenično riječ o njegovoj krupljanskoj subraći i bliskim srodnicima – tek ponešto se iz njih može saznati o zavičajnom okolišu i naročito o kulturnom pejzažu. Jednom, u vezi s pučkim nemirima pod francuskom vlašću 1810. godine, oteo mu se zapis koji objašnjava tu prazninu:
.. namislim ići u Zadar i kazati sve Dandulu i Marmontu, no kako? Valjalo mi je viđeti hoću li zdrav iz Krupe kroz pustinju 10 časova putovati i da neću upasti u ruke rečenim razbojnicima? (274)
Naime, trebalo je jašući desetak sati prijeći put od Krupe do Zadra, od podvelebitskog manastira do jadranskog grada. Dakle, dalmatinska Bukovica je inače nadomak moru pa čak i Zadru, pokrajinskom središtu, ali su Zelićevi suvremenici načinom svog života bili vrlo daleko od njega. Dijelila ih, kako on sam zapisuje 1810. „pustinja“, više kulturna nego geografska. U konačnici je nevažno značenje njegova pojma „pustinja“ u ovom slučaju. Mnogo je važnije što prosvijećeni pravoslavni kaluđer, sveštenik i spisatelj Gerasim Zelić u poznoj životnoj dobi svoj gorštački, podvelebitski zavičaj u Dalmaciji, svom inače adoriranom „otečestvu“, kulturno svodi na oblike egzistencijalnih insuficijencija (siromaštvo, svakojake oskudice i nesreće, bolesti, neznanje itd.) od kojih se on istovremeno čitav život odmiče i kojima se čitav život vraća.
U ovom bismo članku htjeli propitati kakav je Zelićev odnos prema okolišno „Drugom“ u Dalmaciji, tj. prema moru. Javlja li se morski okoliš u njegovu imaginariju kao opreka njegovim planinskim „pustinjama“? Ili, nasuprot tome! Ne konstruira li Zelić u svom imaginariju primorsku urbanu kulturu kao opreku planinskim ruralnim „pustinjama“?5 On sam olakšava formuliranje ovakve hipoteze svojim zapisima u Žitijima. Jedan je u vezi s njegovim djetinjim maštarijama u manastiru Krupi:
U ona vremena dolazili bi kaluđeri od Svete Gore u Dalmaciju iz Jerusalima za milostinju, koji bi pri objedima svašta raskazivali o svijetu. Otuda se rodila u srcu mome velika želja k putovanju i sve sam među mojima drugovima prorokovao da ću poći u svijet da gradove i carstva vidim (19).6
Drugi je nastao u zreloj njegovoj životnoj dobi (1809.), a svjedoči da nikada nije prestao maštati što bi još volio vidjeti, a to su prije svega gradovi na obalama mora ili nedaleko mora:
…kad bi se mogao pomladiti, još bi jedan put želio viđeti svijeta, a osobito Rim, London, Neapelj i Bar, đe počivaju mošči svetitelja Nikojala; no onda bi morao bradu brijati i svijetske aljine obući (291).
Rim, Napulj i Bari sredozemni su gradovi, a i do Londona moguće je također doći s morske strane. Kao dijete želio je na prvom mjestu vidjeti gradove u svijetu, a u zreloj dobi, u pedeset i sedmoj godini – nakon što ih toliko mnogo bio vidio – želio ih je vidjeti još više, ponajviše onih na obalama mora. Istina, srednjovjekovni ktitori bazilike sv. Nikole u Bariju bili su i Nemanjići, sv. Nikola je i najučestalija srpskopravoslavna krsna slava itd. Sve je to njemu bilo važno. Ipak, najvažnije je da je upravo taj svetac bio i zaštitnik onih koje je Gerasim/Kiril/ Zelić utjelotvoravao, prije svega putnika i pomoraca.
Ipak, Zelić nije bio putnik bilo kojeg doba već putnik doba prosvjetiteljstva. K tome, bio je autodidakt, a formirao se iskustveno sam kao prosvjetiteljski racionalist, lišen bilo kakva ranoromantičarskog sentimentalizma, koji je, vrijeme u kojem je kao zreo čovjek živio itekako poznavalo. Njegov je trajni izazov bio grad, čak velegrad i to ne bilo koji već onaj iz kojeg se najlakše može otići do nekog drugog (vele)grada u kojem će zadovoljiti neku drugu svoju znatiželju, ambiciju ili interes ili, pak istu, ali na drugačiji način.7 Budući da je u kasnom 18. i ranom 19. stoljeću, u predželjezničkom vremenu, putovanje morem – neovisno o svim neizvjesnostima i opasnostima – bilo najbrže putovanje, mnogobrojna su njegova pomorska putovanja. O njima samima vrlo je malo zapisao, razmjerno isto tako malo kao i o zavičajnim, podvelebitskim „pustinjama“. Kao da je i samo more bila tek vodena „pustinja“, nerijetko isto tako pogibeljna za život kao i planinske gudure. Kada je pisao o moru, redovito su to bile upravo te životno pogibeljne situacije.
Da bi se zakaluđerio, morao je prijeći put od Krupe do Stanjevića, tj. od Zadra do Budve. Pišući o tome, Zelić uopće ne zapisuje kako je putovao. Teže je pretpostaviti da je pješačio ili jahao jer bi inače morao prelaziti i osmansku i dubrovačku granicu te prolaziti krajevima u kojima najčešće uopće nije bilo pravoslavnih. Lakše je pretpostaviti da se prevezao brodom od mletačkog Zadra do mletačke Budve i uspeo do manastira Stanjevići u njezinoj neposrednoj blizini. Ako je tome uistinu bilo tako, kako to da je prešutio svoje očito prvo oduže putovanje morem?
Zelić u svom Žitiju prvi put spominje more sjećajući se 1782. godine, godine koja je uistinu bila presudna u njegovu životu. Shvativši da je voljom krčkog arhimandrita Nikanora Bogunovića, pravoslavnog „general-vikarija iliti administratora“ u Dalmaciji, dugoročno razriješen svih dužnosti u svom manastiru, odlučio je krenuti u svijet, ne odričući se svog kaluđerskog zavjeta:
Razmišljavajući svakojako u sebi, stanem se s tijem tješiti; možebiti, pomislim, da je ovako od Boga suđeno, da ja ostanem bez svake službe i posla, i da je sada došlo vrijeme da se ispuni moje proročestvo što sam dijakom jošt malen govorio, da ću poći po svijetu, viđeti različne zemlje i gradove o kojima sam slušao razgovorije od kaluđera, osobito o slavnijem Mljetkama, o Svetoj Gori, o Carigradu, o Beču, o Poljskoj i o Rusiji (44).
Kako nije htio otići iz manastira bez suglasnosti i blagoslova manastirskog igumana i cijelog bratstva, dobio ju je obećanjem da će otići izučiti se za ikonopisca u Krfu i pokloniti se svetom Spiridonu u istom gradu (44). Budući da je do Krfa morao ići preko Venecije, krenuo je na put brodom:
…oprostim se s braćom i treći dan (god. 1782) odlučim se iz manastira u Zadar. Odavle po moru stignem na Lazarevu subotu u Mljetke, đe nađem gospodara Gavrila Petrovića sama, koga u Zadru poznava. Tu sam proveo praznik Voskresenija Hristova i bavio sam se čekajući da bi mi se namjerio kakav korabalj, koji bi polazio u Krf, čitav mjesec dana. (45)
Ponovo ni riječi o iskustvu plovidbe morem! Shvativši u Veneciji da neće moći podmiriti troškove obrazovanja za ikonopisca u Krfu, odlučio je krenuti preko Trsta i Beča u Rusiju, gdje je bilo izglednije da će se moći obučiti. Iz Venecije je putovao u Trst brodom i o tome ostavio sljedeći zapis: „Iz Mljetaka navezem se za Trijest, đe prispijem uoči Svetog Georgija“ (49). Mnoštvo je sličnih, oskudnih zapisa o putovanju morem. Ravnodušnost, ipak, nije bila odbojnost. Racionalni Zelić, razmišljajući 1784. godine kako se vratiti u dalmatinsko „otečestvo“ iz Rusije, birao je između kopnenog i pomorskog prijevoza i odlučio se za pomorski, preko Crnog, Mramornog, Egejskog, Jonskog i Jadranskog mora:
Godine 1784, kada je nastupala sveta četiridesetnica i počelo se proleće približavati, namjerim odlučiti se od Rusije obratno, no kroz Crno more iz Hersona u Carigrad, jedno što mi je manje troška i truda, i drugo da vidim onaj od djetinjstva želajemi i slavni grad i stolicu grečeskije blagočastivije cara, koga poslednji za gordost i grijehe izgubiše (68).
Plovidba Crnim morem od ruskog Hersona do osmanskog Carigrada prva je detaljnije opisana u Zelićevu Žitiju i to zato što je bila neočekivano životno pogibeljna. Zapis je očito nastao godinama kasnije, ali tragovi traume iz njega nisu nestali. Naprotiv, osobno iskustvo plovidbe Crnim morem je uopćeno, a ono pretvoreno u simbol granice svjetova, između Dobra i Zla:
Crno more nije crno, nego kako i drugo more svoga naravnoga vida i obraza, i zato ga je svijet nazvao crnim što je isto more bio grob mlogijem i što je mlogu majku za sinom, mlogu sestru za bratom i mlogu ljubu za mužem u crno zavilo odjejanije, kako što i mene i moje saputešstvenike malo nije progutalo (72)
Potom je uslijedio opis oluje, koja je Zeliću bila tim teža što je brod zatekla na otvorenom moru, na pučini. Budući da se do tada Zelić kretao putovima obalske plovidbe, oluja mu se morala činiti traumatičnijom nego što je uistinu bila:
Drugi dan našeg plovenja podigne se strašna i užasna burja, koja je tri dana i tri noći trajala. Črez to vrijeme ništa o drugom ne mislismo, nego o milostivom Bogu, predavajući mu i preporučujući mu dušu i gledeći kada će nas duboko progutati more. Naš se korabalj sad spuštaše niz užasne volne u bezdnu morsku, a sad se dižaše iz nji, čini mi se, do više oblaka. Za tri dana ne viđosmo mi ni neba ni koji kraj zemlje. Istom se četvrti dan utiša vjetar ili, da rečem, vjetrovi, jer su se, mislim, svi vjetrovi na svijetu bili skupili i dogovorili da uzvare onake silu širine i dubljine morske. Malo-pomalo ukažu nam se planine od Evrope i Azije; ugleda se i ferar veliki, koji stoji na jednom visokom tornju na Kanalu carigradskom, putniku noću za pravilo, da se ne razbiju. Ploveći mi naprijed, pogledamo oko sebe i ugledamo tolike bačve, kapute, mace svijeća, arbore od brodova, đe plivaju po moru, zašto se bilo njekoliko korablja utopilo, kad je ono tri dana more bjesnilo (72).
Godine 1785. Zelić je krstario istočnim Sredozemljem sve dok se nije vratio u dalmatinsko „otečestvo“, a sve što je proživljavao, ponovo i na rubu egzistencijalne opstojnosti, relativiziralo se u mnoštvu različitih doživljaja i senzacija:
S ovim bailovim pasošom na 16. julija p. n. 1785. partimo iz Carigrada u Solun, a iz Soluna u Svetu Goru, đe mi bijaše ostalo nješto malo bogažije na Kareji u tipikarnici Svetoga Save, srpskoga prosvjetitelja. […] Julija 25. odlučim se iz Atonske Gore za Skopulo, a iz Skopula dođem u Anatolije, ležeće u Aziji, grad Smirnu 15. avgusta baš u podne, sljedovateljno posle leturgije. Tu iziđem iz broda i pođem jednom ulicom pitati Grka, đe je dom gospodara Stefana Kurtovića, vtorago stranoljubivago Avraama, koje i saznam. Idući tamo, viđo jednoga Turčina đe prodaje vodu i led, a ja gotov bi izdanuti od žeđi i vrućine, jer nije šala šest dana od Skopula do Smirne putovati i na korablju se peći od sunca. Uzmem, dakle, od Turčina za paru leda i olbu (kvartuč) vode, metnem led u vodu, a kada se bijaše istopio, ispraznim olbu na dva duška. Zatim nađem rečenoga Kurtovića, koga nijesam prije poznavao, no za koga sam čuo u Svetoj Gori, i on me lijepo primi. Ne prođu ni dva časa, a ja osjetim da sam slab, jer je počeo onaj led i voda u meni, zapaljenom od sunca na moru, djejstvovati. Probije me sančija, kako iz puške. Šest nedjelja ležao sam u postelji i već se nijesam nadao da ću ozdraviti. Tri su me ljekara liječila i ostavljala. (…) Poslije 15 dana moga tu pribivanja, piše mi isti gospodar, i pošlje mi konja da dođem u Smirnu da će me ukrcati u njegov brod, đe je kapetan Jevto Vučetić Draškičević, i da tako odem u Trijest i otečestvo (104–105).
Ni ta Zelićeva plovidba morem uopće nije bila idilična, ali su muke pretrpljene u oluji u Jonskom moru obilno bile nadomještene tršćanskim božićnim užicima u društvu sa sunarodnjacima. O potonjima, uostalom, piše opširnije i strastvenije nego o pretrpljenim neizvjesnostima za vrijeme krfske oluje:
Jedrili smo lijepo od Česme do pod Krf; ali nas pod Krfom uvati strašna burja. Od tremuntana tri dana i tri noći nije se nit’ jelo nit’ pilo, nego se neprestano gledalo kada će nas more proždrijeti, a četvrti dan ugledamo Zanat (o, Zićito), […] u lazaret, đe kapetan popravi sve što mu je vjetar pokvario bio. Odavde se krenemo dalje i osamnaesti dan iz Česme stignemo blagopolučno u Trijest, đe smo stajali u lazaretu (kontumacija) 41 dan. Dekemvrija 12. iziđemo ujutru iz lazareta i uđemo u Trijest, đe sam proveo s dobrijem i blagorodnijem gospodar’ma i trgovcima sve praznike roždestva Hristova, a osobito kod Jove Kurtovića, …, i kod Petra Palikuće, Stefana Riznića, Jove Popovića, Ante Kvekića, Dimitrije Rajevića i mlogije drugije, koji su me sebi prizivali i častili do pol mesojeđa na objedije svojije. (106).
Umijeća kapetana Vučetića da se nosi s olujom, a ništa manje umijeće da otklanja štete pričinjene „korablji“, toliko su djelovala na Zelića da su uočljive promjene u stilu i ugođaju Žitija u usporedbi sa zapisima o oluji na Crnom moru. Zelićev neutralni, instrumentalni odnos spram mora pretvorio se najkasnije 1785. godine u iskustvo čovjeka koji živi i na moru, ali i s morem.
Neovisno o tome, Zelićev odnos prema moru nikada nije usporediv njegovu odnosu spram gradova na moru, prije svega Veneciji. Ni o jednom drugom gradu na Sredozemlju ili bilo gdje drugdje u Europi on isto tako nije pisao kao o ovome 1784. godine, iščekujući kada će krenuti na Krf:
Črez to vrijeme odao sam po Mljetkama i razgledao sam čudesa neviđena istoga grada. Sav je nikao iz vode i vodom opkoljen: niđe ni jedne stope gole zemlje nema, razvje po vrtogradima ovđe-onše među domovi. Kromje bezbrojnije pouskije ulica za pješce i kromje mlogije većije ploščadij (pijaca), koje su postavljene četireugolnim tesanim kamenom, prolaze kroz sav grad i presijecaju se na sve strane, na podobije ulica drugđe, oluci (kanali), preko kojije do 600 mostova ima za pješce, i po kojijem, i ispod mostova na svod od kamena, vrve različni čunovi i čamci kako druđe kola i karuce. (…) Pogotovu na svaku ploščad i ulicu, u svaki dom i crkvu može čovek doći pješice po suvu, i ravno u čunu po vodi, oluku, s druge strane (45).
Među „ploščadima“ izdvaja se trg sv. Marka: „Pijace (ploščadi) sv. Marka ne ima ravne ni u kojem gradu na svijetu“ (45). Nužno je naglasiti da je Zelić to napisao tridesetak godina kasnije, nakon što je bio u mnoštvu drugih gradova širom Europe i kada Mletačkoj Republici više nije bilo traga, osim u sjećanjima. Ushićujući je i njegov opis crkve sv. Marka. Smisao za monumentalnost isprepliće se u njemu sa smislom za detalje: „Sve ikone po stjenama, po stupcima izobražene su rabotom muzajčeskom, to jest složene su od sitnije mrvica kamenije i staklenog vida svakojake boje, što je zaista udivitelno; tako su složena i sva napisanija pokraj ikona. Na isti način je sva crkva sa hodnicima popodnjena s mramorom mnogorazličite boje, raznovidno raspoloženim, najviše drobnim, i malo većim od nokta mramorima“ (46). Ostarjeli Zelić prepušta se snazi impresija koje kao da ništa nisu izgubile od svog izvornog intenziteta: „Nalaze se takođe u Mljetkama mloge druge velikoljepne palate, preveliki manastiri i preizredne crkve, i šta tu toga nije, čemu nije broja, a veličiju ni kraja ni konca“ (47). Takav je i zaključak opisa Venecije: „Ovaj grad tko ne vidi ne može iz opisanija znati ni vjerovati, a tko ga vidi ne može da mu se da načudi“ (47).
Кartа Zelićevih putovanja iz Zadrugina izdanja “Žitija”
Bitno je drugačiji odnos prema Carigradu, koji je prije svega trajno ambivalentan: „Gledajući neiskazanu veličinu ovoga grada i rasuždavajući o njemu, čij je bio prije i čij li je sada, poduzmu me dvostruka čuvstva: radost i žalost! Radost, što me je sudba u njega donijela, što sam od djetinjstva moga želio; a žalost, što ovako prekrasno mjesto u rukama varvara leži“ (73). Zelić u Carigradu ne prestaje gledati dva grada, tj. nekadašnji „grčki“ i sadašnji, „osmanski„. Ko bi mogao izbrojiti neiščislene one turske visoke munare na džamija, koje su bile sve prije blagočestive crkve, i đe se sad penju odže turske na dan po triput i viču da Turci idu u džamije Boga moliti. Odže ove, vičići na munarije, služe namjesto zvona hristijanskije“ (73). Zelić ima očito razvijen osjećaj za urbane kontinuitete mjesta obreda i diskontinuitete religijskih/kulturnih identiteta. Umije i kontrastivno percipirati religijske statusne odnose u carigradskom prostoru: „Blizu Vizantije leži Sveta Sofija, koja je sad sultanova džamija. Tu ide sultan svakoga petka publično klanjati se, i ko gođ hoće od Muhamedove vjere. (…) Patrijarh carigradski stoji u jednom malom manastiru i prostoje jednoj crkvi, koja je dosta podugačka i široka, i blizu Fenari. (…) Kad sam viđeo sadašnje stanje ovog neiskazanog veleljepija grečeskije blagočestivije cara, suze su me od žalosti oblivale“ (74). Rijetki su u Žitijima zapisi koji su toliko emotivno nabijeni kao ovaj o carigradskom patrijarhu.
Zeliću se spontano nameću i usporedbe Carigrada s Venecijom. One su redovito Veneciji u prilog: „Ulice carigradske jesu posve tijesne, na podobije venecijanskije kontrada, i mlogo nečiste, zašto turska policija ne nabljudava tako čistoću kao policija drugije evropejskije gradova“ (74).
Osjećaj zapuštenosti pa i urušenosti Zelić je imao u Solunu, ali, s druge strane, stekao je spoznaju o interkulturnim/interkonfesionalnim translacijama kakve nigdje drugdje u gradovima u Osmanskom Carstvu nije uočio, ali ni bilo gdje drugdje: „Grad je starodrevan i zdanija mloga blizu padenija. U njemu je ponajveće čislo Turaka, no ima i Jevreja, Grka i Bugara. Grci su se s bugarskom nacijom tako pomiješali, da se ne zna koje Grk, koje li Bugarin. Tu se govori i grčki i bugarski, a ponajviše turski“ (77). Za razliku od Carigrada, u Solunu nisu bili brisani iz urbane kulturne memorije ni tradicije koje su obnavljale svijest o krucijalnosti njegove kršćanske baštine: „U ovome gradu u ono vrijeme sveti apostol Pavel njekoliko poslanica jest pisao. (…) Ovđe sam imao u crkvu bivšu Svetog Dimitrije Mirotočca, sadašnju pak tursku džamiju, đe mu se u vrhu oltara vidi od maramora sazidati grob nad kojijem vavijek gori jedno kandilo od srebra, koje Turci žegu, i za one novce jelej kupuju što hristijanski narod daje milostinju kad dolazi na poklonenije. No je li onđe pod grobom sveto tijelo, koje potvrđuju, Bog zna?“ (77).
Umjesto zaključka, nužno je upitati se bi li monah i sveštenik Gerasim Zelić, „čovjek iz planine“ postao i „čovjek s mora“, homo Mediterraneus, da nije baštinio svijest o pravoslavnom Sredozemlju, ali i da nije sazrio kao podanik Mletačke Republike i to na prijelazu 18. u 19. stoljeće, dakle u vrijeme kada je sav europski svijet bio u pokretu. Pozitivnim odgovorima na oba pitanja ipak bi se devalvirao smisao njegovih „putešestvija“ na razne strane euromediteranskog svijeta, koja su redovito počinjala i/ili završavala u nekom gradu na jadranskoj obali, najčešće Zadru, a da su sami grad i obala rijetko kada bili konačno odredište. Autodidakt Zelić bio je pravoslavni prosvjetitelj, koji je za razliku od Dositeja Obradovića ostao vjeran svom monaškom zavjetu, a, s druge strane, koji je ponovo za razliku od njega bio dosljedniji racionalist. Radoznalost, ljubopitljivost, potreba za upoznavanjem neviđenog i nepoznatog, komunikacijska otvorenost, kritičke opservacije pa i njegov jaki svjetovni „ego“ itd., itd. sve su to prije nego karakteristike monaha koji primarno hodočasti svijetom skupljajući milostinju za svoj siromašni manastir u gorštačkoj „pustinji“. Međutim, u stalnoj žudnji za novim, urbanim, uljuđenim i učenim obrascima mišljenja i ponašanja, monah i sveštenik Zelić, iako nikad ne zaboravlja svoje „otačestvenike“, protokom vremena sve im je više stran, a oni njemu sve više potrebni. U tom su smislu Žitije ispovijest o smislu „velikog putovanja“ (le grand tour), neshvaćenog među onima zbog kojih je bilo poduzeto.
1 Gerasim ZELIĆ, Žitije, Beograd 1988. /ćir./ Radi uštede ograničenog prostora, sve navode iz ovog izdanja ćemo citirati stavljajući stranicu/e citata u malu zagradu nakon završenog navoda. Više o Tromeđi (Triplex Confinium), u: Drago ROKSANDIĆ, Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500–1800, Zagreb 2003.
Zelićevo Žitije citiramo prema ovom Nolitovu izdanju jer udovoljava interpretacijskim potrebama u ovom radu. Inače, dijelimo ocjene Željka Đurića u vezi s dosadašnjim izdanjima Žitija: „Odlučili smo se da čitamo prvo izdanje Zelićevog Žitija, objavljeno 1823. godine u Budimu, … Ta nam se knjiga čini kao najautentičniji izraz Zelićevih književnih namera i njegovog raskošnog književnog dara. Mislimo da su potonja izdanja (pančevačko iz 1886, beogradsko Srpske književne zadruge iz 1897-1900. i, naročito, beogradsko Nolitovo izdanje iz 1988), izostavljanjem nekih dokumentarnih delova iz originalnog izdanja i spajanjem sa Dodatkom Žitiju koji je u književnom pogledu bitno drugačiji, odnosno nižeg kvaliteta, narušili, u izvesnoj meri, estetski doživljaj koji se ima pri čitanju originala i celovitost velikog književnog, kulturnog i dokumentarnog potencijala koji Zelićeva knjiga sadrži.“ (Željko ĐURIĆ, Veliko putovanje Gerasima Zelića, Beograd 2015., 14 /ćir./)
2 „Krupa, manastir sa crkvom Uspenja Bogorodice, podignut u donjem toku rječice Krupe, pritoke Zrmanje, sjeverozapadno od Žegara u dalmatinskoj Bukovici.“ (Vidi: Branko ČOLOVIĆ, „Krupa“, u: ISTI, Sakralna baština dalmatinskih Srba, Zagreb 2011., 187–195 /ćir./; Snežana ORLOVIĆ, Manastir Krupa. Monografija – Monastery Krupa. Monograph, Beograd – Šibenik 2008. /ćir./)
3 Profesionalni oficir Lujo Matutinović – inače, prosvijećeni katolik – piše s tim u vezi caru Napoleonu 1811.:
„Ako su katolički svećenici u Dalmaciji slabo obrazovani, pravoslavni su još manje. Tko želi postati svećenikom, bez obzira na dob, odlazi nekom pravoslavnom kaluđeru (Calogero). (…)…svaki od njih prosi. Bolesniku će otići tek nakon što se s obitelji dogovore o cijeni.
Onaj tko želi postati svećenikom, dakle, radi nekoliko godina kao sluga kod monaha koji ga poučava u čitanju Svetog pisma i pisanju nekoliko pisama, koja zasigurno ne bi ušla ni u najjednostavniji priručnik o korespondenciji (le parfait Secretario).
Nakon tri ili četiri godine takvog novicijata postaje se monahom. Kada se negdje isprazni svećeničko mjesto, onamo šalju monaha, nakon što ga posveti crnogorski vladika ili onaj u Srijemskim Karlovcima (Carlowitz). Iz toga možemo zaključiti da je neznanje tih monaha nasljedno jer se to malo obrazovanosti prenosi s jednoga na drugoga.“ (Lujo MATUTINOVIĆ, Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori (s francuskog prevela Jagoda Milinković), Zagreb 2009., 141–142)
O katolicima i pravoslavnima u Mletačkoj Republici u 18. stoljeću, vidjeti: Giuseppe GULINO – Egidio IVETIC (ur.), Geografie confessionali. Cattolici e ortodossi nel crepuscolo della Republica di Venezia (1718 – 1797), Milano 2009.
4 Iako tog dana nije uspio pobjeći od svoje samohrane majke, djetinjom se ustrajnošću ipak našao na pragu svešteničkog poziva te, konačno, 3. lipnja 1774. godine i zamonašio u crnogorskoprimorskom manastiru Stanjevići. Zamonašio ga je crnogorski mitropolit Sava Petrović (22–23).
5 Vidjeti referentna djela: Fernand BRAUDEL, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II, 1. sv., Zagreb 1997; J. R. MCNEILL, The Mountains of the Mediterranean World. An Environmental History, Cambridge University Press 1992; Egidio IVETIC, Un confine del Mediterraneo. L’Adriatico orientale tra Italia e Slavia (1300–1900), Roma 2014.
6 Vidjeti referentna djela: S. N. EISENSTADT, Patrons, clients and friends. Interpersonal relations and the structure of trust in society, Cambridge University Press, 1984; Antoni MĄCZAK, Travel in Early Modern Europe, Polity Press 1995; Justin STAGL, A History of Cruriosity. The Theory of Travel 1550 – 1800; Harwood Academic Publishers 1995; Hermann Bausinger et al. (ur.), Reisekultur. Von der Pilgerfahrt zum modernen Turismus, München 1999.
7 Vidjeti: Norbert ELIAS, O procesu civilizacije 1 – 2. Sociogenetska i psihogenetska istraživanja, Zagreb 1996., 457–538.