Mirela Slukan Altić: „Gomirje: povijest, identitet i fenomeni prožimanja", Lokalna akcijska grupa Gorski kotar i Naklada Kvarner, Gomirje, Rijeka, 2016.
GOMIRJE – POVIJEST JEDNOG KRAJA
Septembar 2016
U knjizi je obrađen povijesni razvoj gomirskog kraja kroz praćenje različitih aspekata života, od promjena u prostoru, preko razvoja gospodarskog, društvenog i vjerskog života, do prikaza najvažnijih političkih procesa i ličnosti koji su obilježili povijest Gomirja
Knjiga Mirele Slukan Altić, „Gomirje: povijest, identitet i fenomeni prožimanja“, objavljena je 2016. godine u izdanju Lokalne akcijske grupe Gorski kotar i Naklade Kvarner iz Rijeke. Knjiga je nastala kao rezultat istraživačkog projekta koji je pokrenula Lokalna akcijska grupa Gorski kotar pod radnim naslovom „Povijesna topografija gomirsko-vrbovskog kraja“. Projekt se bavio istraživanjem povijesnog razvoja Gomirja u njegovom mikroregionalnom okviru, uzimajući u obzir njegovu poziciju kao rubnog dijela Ogulinske kapetanije/pukovnije ali i njegovu okrenutost prema obližnjim feudalnim posjedima Brodskog i Severinskog vlastelinstva te osobito prema kraljevskom trgovištu Vrbovsko. U tom smislu, ova knjiga kao rezultat istraživanja u svom prostornom obuhvatu je fokusirana na područje Gomirja, odnosno prostor između Gomirja, Vrbovskog i Moravica, kao reprezentativnog prostora gospodarskog i interkulturalnog ispreplitanja feudalnih/komorskih vlastelinstava s vojnokrajiškim prostorom.
Autorica knjige, Mirela Slukan Altić, rođena je Zagrepčanka, gdje je završila osnovnu i srednju školu te doktorirala 1999. godine na Odsjeku za geografiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U profesionalnoj karijeri radila je u Hrvatskom državnom arhivu (1994.-2004.). Od 2005. godine zaposlena je na Institutu društvenih znanosti „Ivo Pilar“ gdje radi kao znanstveni savjetnik za područje povijesnih znanosti i vodi Centar za urbanu i lokalnu povijest. Na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u statusu naslovnog redovitog profesora predaje kolegije „Uvod u čitanje starih karata“ i „Kartografski izvori za hrvatsku povijest.“ Na odsjeku za povijest Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli predaje kolegij „Povijesna geografija i povijesna kartografija.“ Objavila je stotinjak znanstvenih i stručnih radova, šesnaest knjiga te sudjelovala na brojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima. Dobitnica je godišnje nagrade za znanost „Oton Kučera“ (2004.) za knjigu „Povijesna kartografija – kartogafski izvori u povijesnoj znanosti“ (izdavač Meridijan Samobor). Znanstveno se usavršavala u Sjedinjenim Američkim Državama. Već ove kratke biografske napomene govore da se radi o respektabilnoj znanstvenici i autorici. Njena znanstvena usmjerenost prema izučavanju prostora iz kartografske i povijesne perspektive odredila je i sadržaj ove knjige, koja sadrži i šezdesetak karata i skica iz različitih povijesnih razdoblja. Doprinos u realizaciji ovog projekta, pored autora ovog prikaza dala su i druga dva recenzenta, Drago Roksandić i Karl Kase, kao ponajbolji poznavaoci krajiške povijesti. Projekt se ne bi mogao realizirati i bez urednika knjige Petra Mamule.
Sadržaj knjige prati povijesni slijed razvoja Gomirskog kraja od srednjeg vijeka do današnjih dana. Temeljni izvori za istraživanje su klasični arhivski pisani izvori, ali i stare geografske karte (kartografski izvori) koje je autorica komparativno analizirala kao dokumente koji zajednički svjedoče o povijesti spomenutog kraja. Povijesni izvori koji su istraženi za potrebe ove knjige čuvaju se u Hrvatskom državnom arhivu, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Manastiru Gomirje, Ratnom arhivu u Beču, Komorskom arhivu u Beču, Državnom arhivu u Grazu i Državnom arhivu u Karlovcu. Sve su to institucije koje je autorica posjetila i u njima pomno obradila i izučila dokumente vezane za Gomirje.
U knjizi je obrađen povijesni razvoj gomirskog kraja kroz praćenje različitih aspekata života, od promjena u prostoru, preko razvoja gospodarskog, društvenog i vjerskog života, do prikaza najvažnijih političkih procesa i ličnosti koji su obilježili povijest Gomirja. U metodološkom smislu radi se o istraživanjima temeljenim na arhivskim izborima koji su omogućili dolazak do novih, nepoznatih spoznaja o Gomirju, ali i širem prostoru koji se razumije kao gomirski kraj. Autorica se umješno koristila rezultatima i prethodnih istraživanja, kao i publikacijama u kojima je obrađivana povijest Gomirja. Tu se prije svega misli na knjige: Manojla Grbića, „Karlovačko vladičanstvo“ (1893.); Milana Radeke, „Gornja krajina ili karlovačko vladičanstvo“ (1975.); Dušana Kašića, „Manastir Gomirje“ (1975.) i Snježane Orlović, „Manastir Gomirje“ (2011.). Gomirje kao važno goransko naselje je obrađeno i u nekim drugim publikacijama poput monografija „Gorski kotar“ (1982.) i „Općina Vrbovsko“ (1985.) koje su objavljene osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Knjiga sadrži dvadeset dva poglavlja u kojima autorica vrlo sistematično obrađuje pojedina razdoblja povijesti Gomirja i gomirskog kraja. U prvim poglavljima prikazuje se metodologija koja je korištena u radu, a Gomirje se situira u širi prostor i opisuje se stanje ovog područja u vrijeme turskih pustošenja te prije naseljavanja srpskog pravoslavnog stanovništva. Kraj 16. i početkom 17. stoljeća vrijeme je u kojem se učvršćuje Vojna krajina koja obuhvaća i gomirski kraj. To je vrijeme kada se na ovaj prostor naseljava značajan broj pravoslavnih Srba, a Gomirje postaje njihovo središte. Ovo područje nakon doseljavanja srpskog stanovništva, bilo je obilježeno sporovima koje je doseljeno stanovništvo imalo sa feudalnim vlasnicima naseljenog prostora Zrinskim i Frankopanima. Doseljeno stanovništvo imalo je obećanje habsburških vlasti da će kao vojnici po pozivu imati status slobodnih seljaka. Tome su se protivili feudalni vladari koji su željeli da doseljenici budu njihovi kmetovi. Započeti spor trajao je više desetljeća i završio je 1657. godine kada je potpisan sporazum između Gomiraca i feudalnih gospodara uz posredovanje i suglasnost Beča. Temelj Sporazuma bio je prijedlog Ugovora iz 1632. godine uz određene ustupke s obje strane. Konačna svota otkupnine za koju su Frankopani prodali zemljište Gomircima iznosila je 15.000 forinti. Tako potpisani Ugovor dva puta je potvrdio i car Leopold (1659. i 1660.). Ugovor su potvrdili i car Karlo VI. (1727.) te carica Marija Terezija (1759.). Iako su Gomirci prema Ugovoru bili formalno zakupnici zemljišta na neodređeno vrijeme, u stvarnosti oni su bili njezini pravi vlasnici, jer su mogli neograničeno raspolagati ovim velikim prostorom. To je Gomircima davalo puno povoljniji položaj nego što su ga imali slobodni seljaci na području Vojne krajine. Ovaj ugovor značajno je popravio i ekonomski položaj Manastira Gomirje koji je počeo u posjed dobivati zemlju i šume te povećavati manastirsko bratstvo. Tekst Sporazuma objavljen je u knjizi u jednom od rijetkih prijepisa koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu.
Nakon što su Gomirci otkupili zemlju uslijedilo je burno povijesno razdoblje. Dogodila se zrinsko-frankopanska urota (1670.) i Bečki rat (1683. – 1690.) nakon kojeg su Turci bili prisiljeni napustiti Liku. To je Gomirje dovelo u novi položaj jer se više nije nalazilo u blizini granice sa Turskom. Gomirski kraj polako gubi vojni i sve više dobiva gospodarski i prometni značaj. On je posebno došao do izražaja nakon izgradnje Karolinske ceste (1725. – 1736.) koja je omogućila povezivanje podunavskog prostora sa lukama na Jadranu. Putovanje Karolinom od Karlovca do Rijeke trajalo je tri dana, što je u to vrijeme bio veliki napredak. Na trasi ceste izgrađena su svratišta, kovačnice, konjušnice, kolarske radionice, gostionice i cestarske kuće. Ova važna prometnica sa sobom je dovela i novo stanovništvo koje je bilo u funkciji brzog i sigurnosnog prometa. Tada dolazi i do bržeg razvoja naselja na trasi ceste, posebno Vrbovskog u koje počinje dolaziti stanovništvo iz različitih dijelova Monarhije. Na ovaj veliki civilizacijski iskorak srpsko stanovništvo na trasi ceste teško se prilagođavalo. Kako je promet Karolinom sve više rastao, tako se i srpsko stanovništvo odseljavalo sa trase ceste, ili je mijenjalo svoj nacionalni i vjerski identitet. Nakon reforme Karlovačke vojne granice, čitavo je područje Gomirske općine 1746. godine ušlo u sastav Ogulinske pukovnije, nakon što su ukinute stare kapetanije. Vrlo brzo, 1754. godine donošenjem novih krajinskih zakona dokinuta je i sudbena autonomija Gomirske općine, što je i bila suština općinske samouprave. Ipak, općina je i dalje formalno imala potvrđen svoj teritorij i vlasništvo nad zemljom. No, to je bio početak dioba Gomirske općine i njeno svođenje na sve manji teritorij.
U vremenu koje je dolazilo, Gomirje pokušava zadržati dotadašnji značaj. Ovo prilagođavanje nije bilo ni malo jednostavno. Glavnu ulogu u očuvanju značaja Gomirja, odigrao je njegov Manastir u kojeg su počeli dolaziti sve obrazovaniji monasi koji su pored duhovne misije imali i važnu ulogu u očuvanju srpsko-pravoslavnog identiteta i narodnog jedinstva. Posebno je bila važna njihova uloga u zaustavljanju unijaćenja gomirskog stanovništva. Jačanje uloge Manastira u životu Gomiraca dao je vladika Danilo Ljubotina koji je izgradio zidanu crkvu te Danilo Jakšić koji je sudjelovao u pregovorima oko vlasništva nad zemljom te zadržavanja dotadašnjih prava. U manastiru je u 17. stoljeću započela sa radom Ikonopisačka škola Simeona Baltića, a boravak u Manastiru Save Mrkalja i Josifa Rajačića obilježio je početak 19. stoljeća kada Manastir postaje važno središte pravoslavnih Srba u Hrvatskoj. To je i vrijeme kada Manastir doživljava procvat i ima presudnu ulogu u oblikovanju srpske zajednice i njenoj pripremi za modernizacijske procese koji će uslijediti. Posebno važnu ulogu u tim procesima imao je arhimandrit manastira Gomirje Sevastijan Ilić koji je pokrenuo prosvjetne aktivnosti, sudjelovao je u važnim političkim procesima tadašnje Hrvatske, a ima zasluge i za današnji izgled Manastira.
U 19. stoljeću polako se napušta dotadanji krajiški način života i u Gomirju se počinju razvijati nove djelatnosti kao što su šumarstvo i pilanarstvo te prateći zanati. Izgradnjom željezničke pruge Budimpešta Rijeka (1873.) i ukidanje Vojne krajine (1881.) završilo je jedno i započelo novo razdoblje u povijesti Gomirja. Nestanak potrebe za vojnom službom, jednim dijelom je bio kompenziran potrebom za radnom snagom na željeznici, ali i šumarskoj i pilanarskoj djelatnosti. Ipak, dio stanovništva je ostao izvan radnog procesa i bio je orijentiran na poljoprivredu i stočarstvo. Porast stanovništva, prvenstveno zbog nesudjelovanja u stalnim ratovima, utjecao je i na sve veće iseljavanje u prekomorske zemlje. Dio knjige koji obrađuje 19. i početak 20. stoljeća zbog dostupnosti povijesnih izvora najsadržajniji je dio. Za razliku od ovog razdoblja, 20. stoljeće nakon Prvog svjetskog rata je obrađeno puno skromnije. Autorica je samo ukazala na glavne događaje i procese vezane za Gomirje bez šire elaboracije.
Osim što je dala uobičajeni historiografski pregled, knjiga se prije svega bavi poviješću prostora odnosno pitanjem kako su se povijesni događaji odražavali na razvoj naselja i naseljenosti te na transformaciju prirodnog i kulturnog pejsaža. Takav pristup u konačnici dao je nov i inovativan uvid u uvjete razvoja Gomirja smještenog na razmeđu vojno krajiškog i feudalnog svijeta, a koji je utemeljen na znanstvenom istraživanju. Istodobno, grafički prilozi starih geografskih karata omogućava lakše razumijevanje i dobru vizualizaciju svih opisanih promjena i procesa, što omogućava i popularizaciju povijesnih spoznaja prema širem krugu korisnika. U knjizi su objavljeni i najvažniji dokumenti iz povijesti Gomirja, kao i fotografije najvažnijih ličnosti. Pored već spomenutih ličnosti navedeni su i hrvatski barun i zapovjednik Dalmacije Laza Mamula, borac Narodnooslobodilačkog rata Jovo Mamula po kojem se zove i glavna ulica u Gomirju te episkop gornjokarlovački Simeon Zloković koji je imao važnu ulogu u obnovi i oživljavanju Manastira nakon Drugog svjetskog rata.
Knjiga „Gomirje: povijest, identitet i fenomeni prožimanja“ donosi brojne nove spoznaje te proširuje dosadašnja shvaćanja povijesnog razvoja Gomirja i njegove bliže i šire okolice. Ne bi bilo pretenciozno reći da danas u Hrvatskoj nema manjeg naselja i veće i značajnije monografije. I ova monografija pokazuje da je Gomirje u prošlosti, kao i danas puno značajnije nego što bi se moglo zaključiti na prvi pogled, polazeći od demografskih pokazatelja. Ova će knjiga sasvim sigurno u hrvatskoj javnosti i posebno u srpskoj zajednici pobuditi značajan interes.