KRITIKA - Miloš Kordić: "Grumen zemlje očinje", Zavičajno udruženje Krajišnika „Nikola Tesla“ Plandište, 2016.
GRUMEN GORČINE
Mart 2017
Nijedna od srpskih priča iz posljednjeg rata nije lagana ni junačna, ako ništa drugo, konačni ishod to ne dozvoljava. Ali ni iz jedne se ne bije takav mrak besmisla i beznađa kao iz Kordićevog "Grumena zemlje očinje", knjige o izbjeglištvu Krajišnika u Srbiju, knjige koja sadržinom to nije, ali je po svom duhu
Priča je koliko i ljudi, ali je malo onih koji pišu. A ima krajeva iz kojih pismeni vole otići, pa je njihovih priča još manje. A ima i vremena iz kojih pismeni vole pobjeći na sigurnu udaljenost. Priča Srba iz Hrvatske nikad nije bilo mnogo, čak ni onih iz čestih i brojnih ratova, izuzev Drugog svjetskog, koji je opričan tako jednoznačno i inflatorno da je danas potpuno nestao i moraće proći komad vremena da vidimo što će od njega ostati.
Ni iz ovog zadnjeg rata nema ih mnogo i prava je sreća da neke valjaju. O preživljavanju Srba po hrvatskim gradovima novele su ostvarili Simo Mraović i Dragan Božić, o životu u ratom zamračenom Benkovcu izvanredan dnevnik je ispisao Nenad Kosović. Spominjemo samo neke knjige u izdanju „Prosvjete“. A nedavno je u Beogradu izašla knjiga za koju je uredniku žao što je nije priključio prethodnima.
Nijedna od srpskih priča iz posljednjeg rata nije lagana ni junačna, ako ništa drugo, konačni ishod to ne dozvoljava. Ali ni iz jedne se ne bije takav mrak besmisla i beznađa kao iz Kordićevog Grumena zemlje očinje. Knjiga o izbjeglištvu Krajišnika u Srbiju, knjiga koja sadržinom to nije, ali je po svom duhu.
I snažno autobiografska što joj daje dio snage i uvjerljivosti. Koja se tom atmosferom diže do literarne visine koja nadilazi svoju izvornu dokumentarnost i koju ne bi bilo lako postići standardnim književnim tehnikama, koje inače ovaj autor voli i rado primjenjuje. To je jedan od onih sretnih slučajeva u književnosti kad pisac ni ne zna što je uradio, nego mu to čitaoci moraju reći. Pišući redovno za jednu grafički neuglednu novinu za beskućnike, dobro uređivanu, netragom distribuiranu, duboko je urezao črtu o vremenu i ljudima. Valja i to reći, a na to bi i sam Miloš pristao, bilo bi bolje da on ima manje čitalaca, koje je sticao pričom o Komogovini koja je odletjela sa svog mjesta pjesmom „Ne nosite sa sobom“, ovom knjigom … Milošu Kordiću ovo nije glavni književni posao, i zato je tako dobro. Jer da jeste, malo ko bi se osvrtao.
Kao što se malo ko osvrće za njegovim junacima, poželjno Banijcima, ali i ostalim Krajišnicima po beogradskim autobusima i buvljacima. Ovo je knjiga o tuzi povratka i očaju ostanka. O povratku Dušana D., majstora za kopanje čatrnje, koji ide u svoje selo po „meštrije“ jer mu ne valja voda u ravnici, a i ništa mu tamo ne valja, koji sebi, kad dođe iznad sela postavlja neizbježno pitanje: „Za koga smo podizali“. Jedan otišao u Australiju, drugi u Kanadu, sve zaraslo, hladno, obezljuđeno, promijenjeno. I priča ima jedini životno i literarno mogući kraj. O ostanku bezimenog diplomiranog inženjera, autorovog poznanika: „Mogu još samo da ostanem bez stanarskog prava. Bez svega drugog odavno sam ostao. Ćerke su odavno otišle na Zapad. Tamo su završile fakultete, udale se i imaju svoju djecu. To jest, moje unučiće. Žena je poslije kraćeg batrganja ovdje sa mnom, otišla za njima. Ja nisam mogao. Spremam se u Hrvatsku…“. Može li crnje? Vjerovatno može, ali teško i ne svuda. Kakva su to vremena i kakvi su to životi kojima je institut stanarskog prava zadnja stečevina?
Ovo je knjiga o Milošu ispod Šamarice, koji se objesio u jednom šumadijskom selu, nakon što se skućio i iznova započeo život. Autor kao da mu se malo čudi. A ne bi smio. Jer, neke se stvari ne mogu raditi dvaput, i to su one najvažnije. Kako se može živjeti iznova, kakva zemlja to mora biti koja prekinutu žilu odmah primi i hrani je? Kakav je to odnos prema životu koji ovisi o cijeni putne karte? I kad sve napraviš na drugom mjestu kakvog to smisla ima? Ne znam što bismo morali misliti o svom narodu da se barem poneko od njih nije ubio.
Dva se pravca razmišljanja nameću nakon čitanja ove knjige, od jedno desetak tabaka, gornja granica podnošljivosti za ovakvo štivo. Otkud takav bezizlaz? Nije li barem dio odgovora već u predratnoj napuštenosti i zapuštenosti tog naroda, ostavljenog od svojih obrazovanih sinova, bez svojih sveštenika, a često i bez svojih učitelja. Sa jedinim starim graničarskim programom čuvanja države, jer će ih inače neko poklati, a koja im više nije bila iza leđa, nego im je dolazila nekako bočno. Reći će neki, historija i politika su odredile i pravila igre i rezultat. I to je tačno, ali takav manjak hrabrosti, poduzetnosti, programa, pokušaja!? Kakvo pravo imamo da se žalimo?
Nisu bili kadri stvoriti program ni za djecu svoju. Odnosno, jesu, jedan magistralan program; bježanje od domaće nesreće. Oni su to, kao i onaj Miloš, živjeli punim plućima, ali malo je njih svoju djecu i djecu svoje djece vidjelo kako nasljeđuju, kultiviraju, koriste ono što su oni stvorili. Sve su to bili ukleto jednokratni životni poduhvati, koji završavaju nekom od Kordićevih priča. Odlazak djece u svijet je u međuvremenu dobio i svoje tržišno, ekonomsko opravdanje, ali taj odlazak je bio upisan u svoje životne knjižice mnogo ranije. U tome je osnovni razlog poraza, razlog tužnog izbjeglištva, u tome je motiv ove knjige. Uostalom, kao što i priliči zavičaju, ovo je knjiga o muškarcima i njihovoj muci, žene su ili djevojčice ili starice. Iz grupa koje ne prave probleme i čine život toplijim. I ta je činjenica jaka potvrda napred rečenog života u zavičaju, u kojem su žene ravnopravne, kaže autor, ili više od toga, jer su brojnije, ali ravnopravne u čuvanju svijeta takav kakav je bio.
Možda je pomalo i nepravedno sve ove teške stvari reći i zapisati povodom jedne knjige zapisa. Ali njen sadržaj je tako ozbiljan i tako već zaboravljen, da čavrljanje o njoj nema smisla.
Zato je i odgovor na neizbježno zaključno pitanje jednoznačan:
– Da li je autor raspetljao čvor izbjegličke gorčine?
– Nije. Ne može se to.