Lekcija iz povijesti
IMAJU LI SVI PRAVO NA SJEĆANJE?
Dobar dio hrvatske javnosti ne može podnijeti pomisao da i Srbi mogu ravnopravno zastupati vlastite ideje i njegovati kulturu sjećanja, koja bi napustila prostor geta dodijeljen nekadašnjem konstitutivnom narodu
Svake godine prilikom obilježavanja onoga što se u javnom govoru ustalilo zvati vojno-redarstvenom akcijom Olujau hrvatskoj javnosti dolazi do pojave forsi-ranog jedinstva, uniformiranosti stavova i gotovo potpune isključenosti drugačijeg pogleda ili sjećanja. Kako je do toga došlo ne treba pretjerano objašnjavati, no ra-zlog zbog kojeg je takav odnos prema prošlosti i dalje aktualan leži u činjenici da je i tzv. ljevica, oličena ponajprije u SDP-u u potpunosti prihvatila nacionalistički narativ vezan uz Domovinski rat, kojeg kad god je u prilici nastavlja njegovati jed-nako ustrajno kao i njihovi politički oponenti iz HDZ-a.
Za razumijevanje takve vrste odnosa, bit će dovoljno vratiti se na početne po-zicije, točnije u vrijeme prvih višestranačkih izbora i neposredno nakon njih. Naime, kako je iz izbornih rezultata postalo očito da je gro hrvatskih Srba glasao za SDP, s obzirom da ih je u to doba u zemlji živjelo nešto više od 12 posto, a da je SDS dobio tek nešto više od 1 posto glasova, odgovornost koja se nalazila pred Rača-novom partijom bila je ogromna. Da je on nije bio spreman prihvatiti bilo je jasno još i tada, budući da nijednom nije došao u krajeve koji su kasnije inkorporirani u ‘Krajinu’, niti pokušao uvidjeti koji problemi muče njegove birače, a koje su poslje-dice takvog njegovog odabira vidljivo je sve do danas. Ponajprije kroz prihvaćanje dominantnih nacionalističkih narativa i povijesnih mitova vezanih uz devedesete godine.
Tek razumijevajući pristanak socijaldemokrata na unaprijed, od strane Tuđma-na i njegove politike, zadana pravila igre, moguće je shvatiti zbog čega je izgradnja kulture sjećanja koja bi predstavljala realnu alternativu onoj mitološkoj i službeno ovjerenoj znatno otežana. Da do toga uopće i ne dođe pobrinula se sama država, osnivajući Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Unatoč tome što ta institucija nije nužno morala predstavljati poligon za suspenziju svake kritič-
ke rasprave o naravi rata i njegovim posljedicama, njezino djelovanje se u biti svodi
upravo na to. Takav razvoj stvari bio je vidljiv još od početka rada tog centra čiji su znanstvenici imali ekskluzivan pristup Tuđmanovom arhivu, za razliku od onih koji su željeli istinski problematizirati određena pitanja.
No svaka sumnja u pravi karakter spomenutog centra mogla je biti odbačena uvidom u kampanju koja se odvijala protiv dvojice ljudi koje je aktualna Vlada ime-novala u Upravno vijeće te institucije, Krune Kadrova i Čedomira Višnjića. Prateći retoriku koja se koristila i histeriju koja je podgrijavana, teško se bilo oteti dojmu novog stvaranja atmosfere iz devedesetih godina, u kojoj je svako neslaganje s unaprijed zadanim istinama, proglašeno kao neprijateljsko i antidržavno.
Pojednostavljeno govoreći, još od gotovo unisonog napada na tjednik Novosti, koji se prilikom pada vojnih migova u Lici satirično poigrao sa poznatim momen-tom rata i usklikom “Oba su pala”, dobar dio hrvatske javnosti ne može podnijeti pomisao da i Srbi mogu ravnopravno zastupati vlastite ideje i njegovati kulturu sjećanja, koja bi napustila prostor geta, koji je nekadašnjem konstitutivnom na-rodu dodijeljen.
Teško je i gotovo nemoguće očekivati uspostavljanje jedinstvenog narativa o naslijeđu rata, niti bi njegova izgradnja bila poželjna. Ponajprije iz razloga što nas povijest uči kako proklamirano jedinstvo obično vodi u jednoumlje. No da se dija-log ispostavlja kao jedina formula koja bi mogla izgraditi barem korektne odnose među narodima i građanima u ovom društvu, nije uopće sporno.
Prateći pak društvenu i političku situaciju u zemlji tijekom protekle dvije godi-ne, neće nam biti teško ustvrditi kako smo kao društvo upravo od dijaloga i najuda-ljeniji. Odgovor na to pitanje je istovremeno i jednostavan i poražavajući. Društvo je nespremno na dijalog iz razloga jer se nije u stanju suočiti sa prošlošću. Kao ma-lim, ali znakovitim detaljem u potvrdu navedene teze, poslužit ćemo se slučajem
u kojem su neposredno nakon Oluje iz Splita išli vlakovi prepuni ljudi, o čemu je reportažu napravio tjednik Feral Tribune. Ako je vjerovati novinarima i urednicima tog lista, stoji činjenica da kao redakcija koja je konstantno djelovala u atmosferi otvorenog neprijateljstva od strane vlasti i dobrog dijela građana, oni nikad nisu doživjeli toliko otvorenih prijetnji kao nakon objavljivanja spomenute reportaže. Drugim riječima, društvo je i tada, kao i sada bilo potpuno svjesno onoga što se događa i u čemu je uostalom masovno sudjelovalo, ali i dalje odbija sve te stvari nazvati pravim imenom. To jednako vrijedi i za hrvatsku nacionalističku desnicu, kao i te pripadnike te simpatizere Vlade RSK u izbjeglištvu.
Tek je uvažavajući navedene teze moguće razumjeti nedostatak ikakve ozbiljne problematizacije života u urbanoj jezgri Knina za vrijeme egzistencije ‘Krajine’, ali i izostanak znanstveno-publicističke problematizacije sudbine urbanih Srba. Kako u većim, tako i u manjim sredinama. Kao što je već rečeno, nije nužno, a ni poželjno, gajiti nikakve iluzije u pogledu mogućnosti zajedničkog sagledavanja ovih stvari i ratnog naslijeđa. Hrvatsko društvo je poput ostalih europskih i svjetskih društava koja su prošla traumu građanskog rata, takvom vrstom traume nepovratno obilježe-no. Posebno u svjetlu činjenice da hrvatsko društvo nije još uvijek nadišlo ni traumu Drugog svjetskog rata, a kamoli ovog posljednjeg. Jasno je kako odgovornost za ovakvu vrstu nemogućnosti da se trauma prevlada leži u nezrelosti dobrog dijela društva, no možda i prije u naslijeđenoj navici pokoravanja autoritetima i dogmama. O toj stvari naravno ne treba trošiti previše riječi, s obzirom da je zaključak o istom stanju svijesti koje je samo promijenilo predznak i nastavilo djelovati s jednakom vrstom dogmatske ostrašćenosti odavno prerastao u opće mjesto.
Sve ovo je naravno utjecalo na izgradnju kulture sjećanja, koja je u srpskom slučaju osuđena na duboku alternativu i trajnu marginalizaciju. Pojednostavljeno govoreći, situacija je sljedeća. Službena država, tj. njezine državne i javne insti-tucije grade kulturu sjećanje koristeći nacionalističke narative o bezgrešnosti Do-movinskog rata, kao i čitavog državnog ustrojstva iz devedesetih godina. Civilna scena, koja je pored aktivista i njihovih organizacija, uključivala i uključuje neke nezavisne intelektualce, pojedine novinare te par alternativnih medija, jasno uka-zuje na sistemske greške, ratne zločine počinjene s hrvatske strane i plansko one-mogućavanje povratka srpskih izbjeglica. S druge pak strane, Srbi koji su ostali u Hrvatskoj, putem manjinskih institucija uvažavaju osjećaje većinskog stanovništva te neupitne činjenice o odgovornostima i ratnim zločinima vlastitog naroda, isto-vremeno tražeći pravo na vlastito viđenje i kulturu sjećanja. U konačnici, izbjegli Srbi, barem njihov radikalniji dio, koji se nije vratio u Hrvatsku, niti to namjerava, odbija uvidjeti bilo kakvu vlastitu odgovornost za stanje u koje su se doveli.
Ne zanemarujući važnost nijedne od četiri navedene perspektive, ono što je za izgradnju kulture dijaloga najbitnije, nalazi se u odnosu između službene države i preostalih Srba. Ako ništa drugo, onda zbog toga što bez ozbiljnih napora vlasti, više nikakav povratak neće biti moguć.
Kako se u takvim okolnostima održava i gradi kultura sjećanja? U prvom redu kroz usmenu predaju ljudi čiji je zavičaj bio zahvaćen ratnim zbivanjima, a potom i kroz službene rituale izgradnje kulture sjećanja, kao što je obilježavanje određe-nog datuma, podizanjem spomenika i spomen-ploča, imenovanjem ulica i slično. Osvrnemo li se samo na problem Vukovara i pitanje postavljanja ćiriličnih ploča, postat će nam jasno kako je mogućnost izgradnje bilo kakve oponirajuće kulture sjećanja svedena na minimum. Što iz nekoliko razloga nije dobro. Ponajprije stoga što ne uvažava realnost i činjenice, a potom i zbog toga što bilo kakvo nametanje dominantnih narativa suštinski atakira na osjećaje među manjinom, te u konačnici ne pomaže izgradnji kulture mira, ni istinski demokratskog društva.
Sve navedeno jasno ukazuje na potrebu da se traumatični procesi, pa čak i oni koji su doveli do oslobođenja zemlje, jednostavno moraju sagledati iz pozicije uvažavanja svih mogućih perspektiva. Barem u onoj mjeri u kojoj pretendiraju na odgojnu ulogu među mladom populacijom. Stoga nije pravo pitanje imaju li Srbi u Hrvatskoj pravo na izgradnju vlastite kulture sjećanja, s obzirom da im tu mo-gućnost čak ni najzagriženiji nacionalisti neće osporiti. Pravo je pitanje može li ta kultura sjećanja steći pravo građanstva, ili ne može? Ako je vjerovati sadašnjem stanju u društvu, takvo što je gotovo nemoguće očekivati.
No ono što u konačnosti ohrabruje je činjenica da se posljednjih godina u ze-mlji razvio čitav niz alternativnih organizacija i malih, nezavisnih medija, koji stva-rajući paralelnu stvarnost pokušavaju, a često i uspijevaju pomiriti suprotstavljene narative o ratnim događajima i njihovim posljedicama. To što u takvoj vrsti djelo-vanja koriste neku vrstu integrirane postjugoslavenske platforme u ovom slučaju predstavlja plus i istinsko opredjeljenje za nezavisne aktivnosti. Ne gubeći iz vida činjenicu kako se od ovih gotovo pa gerilskih pokušaja, do nekog institucionalnog i javno prihvaćenog dijaloga nalazi čitav niz prepreka, ali i aktivnih protivnika takvih nastojanja, potreba za korištenjem iskustava onih društava koja su prošla sličnu vrstu traume, nikad neće biti dovoljno naglašena. Stoga se sasvim logičnim čini nastojanje za produkcijom takve vrste zbornika ili monografije koja bi po uzoru na onaj naslovljen Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama, ponudio dijaloško viđenje Oluje u svim njezinim aspektima, ali i svega onoga što joj je prethodilo i čime je rezultirala.
Sve je uostalom bolje od ustrajne šutnje o tome da još uvijek dobar dio zemlje nema osnovne preduvjete za civiliziran život i da je veći dio društva suštinski neza-
interesiran za sudbinu ljudi koji su otišli iz zemlje.