Sjećanje na prof. dr. Đorđa Stankovića (Sloboština, 21. 1. 1944. - Beograd, 9. 8. 2017.)
ISTORIJSKE SUDBINE
Mart 2018
Dvadesetak godina intenzivnog historiografskog sazrijevanja u „beogradskoj školi“, što studirajući, što asistirajući, u komunikaciji s ljudima kao što je bio Đorđe Stanković, trajno je oblikovalo moju historiografsku kulturu mišljenja
Kada sam u augustu prošle godine dobio SMS iz Beograda s viješću o smrti Đorđa Stankovića, svoga dugogodišnjeg prijatelja, profesora na Odeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, reagirao sam s pomiješanim osjećajem tuge i bijesa. Bila je to tuga zbog svega što sam za njega osjećao, a bijesa zbog svega za što sam se prijateljujući s njim osjećao prikraćenim nakon odlaska iz Beograda 1990. godine te još više zbog spoznaje da je njegovom smrću nestala nada da ćemo ikada više kao moći krenuti dalje od mjesta gdje smo se bili rastali. Kada sam odlazio s Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu 1989./1990. godine – očito je bilo, zauvijek – znao sam da će mi neke kolegice i kolege nedostajati, a među njima najviše Đorđe Stanković, ali sam vjerovao da će osobni afiniteti i zajednički interesi biti jači od apsurda koji su nas protiv naše volje razdvajali.1 Bila je to iluzija, koja me je nakon vijesti o Đorđevoj smrti tim više zaboljela što sam ipak vjerovao u nju.
Nisam imao snage napisati nekrolog o svom prijatelju jer bih nužno morao izreći puno konvencionalnog pa ne bi ni bilo mjesta za bilo kakav iskaz osobnije naravi. Ni ovo sjećanje ne pišem laka srca, više od pola godine nakon njegove smrti jer je mnogo toga što bi se moglo zapisati, ali je i mnogo razloga da se ne objavljuje asocijativne bilješke, pogotovo da se ne predaje spontanim reakcijama. Ne bi mu se to svidjelo, a i u meni bi pobuđivalo osjećaj tjeskobe.
Studij „Savremena istorija“ na Odeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu bio sam upisao 24. augusta 1971. godine, kao svoj drugi studij – poslije zagrebačke filozofije i sociologije – kada je Stanković već dvije godine bio asistent profesora Jovana Marjanovića. Nisam ga odmah bio upoznao u nastavi, ali sam vrlo brzo saznao za markantnog, kultiviranog i vrlo vrijednog Slavonca, Požežanina, koji se bavi poviješću srpsko-hrvatskih odnosa, Nikolom Pašićem i stvaranjem Jugoslavije. Sve to što sam o njemu čuo bilo me je intrigiralo, ali kako su to bile godine kada je on vrlo mnogo radio u arhivima, često u svijetu, dosta dugo nismo ni bili u prilici osobno se upoznati. Ako dobro pamtim, upoznao nas je isto tako pokojni profesor Andrej Mitrović, koji je negdje u to vrijeme stvarao svoj ingeniozno zamišljeni „Okrugli stol“, transgeneracijski, studentsko-nastavnički Arbeitskreis posvećen „velikim temama“ srpske, jugoslavenske i evropske povijesti, kombinaciji tematskih, inovativno artikuliranih rasprava na podlozi novootkrivenih vrela i recentnih publikacija. Najviše se raspravljalo o Prvom svjetskom ratu. Kako je to bilo vrijeme punih učinaka kontroverzi koje su bili inicirali Franz Fischer i Immanuel Geiss u Saveznoj Republici Njemačkoj, neizbježno je bilo otvarati pitanja srpskog, južnoslavenskog i jugoistočnog kompleksa. Đorđe Stanković je sa svojim beogradskim, pariškim, londonskim i moskovskim arhivskim spoznajama bio dragocjen sudionik u tim diskusijama. Prije nego što sam ušao u „beogradsku školu“, kada je jugoslavensko pitanje posrijedi, načitao sam se bio tekstova Frana Supila i Miroslava Krleže, pa je moja startna pozicija – tim više što sam bio student – bila kompleksnija nego u skoro svih drugih mlađih sudionika „Okruglog stola“. Tim sam više imao razloga ulaziti u rasprave s Đorđem Stankovićem, s kojima sam već kao s požeškim maturantom, spontanije nalazio zajednički jezik, ali i otvorenije formulirao pitanja koja su me intrigirala.
Budući da je nakon iskustva 1971. godine bilo nemoguće izbjeći pitanje je li povijesno uopće bilo smisleno stvarati jugoslavensku državu 1914. – 1918., vrlo mnogo mi je značila njegova metodički suvereno izvođena argumentacija da je to u svjetskom ratu bio jedini racionalni izbor, imajući na umu da bi bilo kakva „Velika Srbija“ – kakvu su sile Antante ovako ili onako nudile Srbiji – bila prenapučena pripadnicima drugih naroda, prije svega Hrvata, koji Srbiji nikada ne bi mogli oprostiti sudjelovanje u novoj podjeli njihovog etničkog korpusa. S druge strane, kakva god takva „Velika Srbija“ bila, nikada ne bi mogla inkorporirati sve Srbe pa bi i s te strane bila fragilna. S treće strane, jednostranim redizajniranjem granica kakve su stvorene nakon Drugog balkanskog rata, nijedna zemlja u susjedstvu od Bugarske do Italije, preko Albanije nadalje, ne bi odustala od daljnjih revizionističkih projekata. Drugim riječima, jugoslavenska država bila je jedino rješenje koje je u ludilu Svjetskog rata moglo biti dugoročnija alternativa. Sljedeće je pitanje bilo – a kakva je jugoslavenska država u to doba i u kontekstima svega što se u Evropi zbivalo 1917. i 1918. godine imala perspektivu.
Možda će se nekom učiniti nevjerojatnim da bi netko, jedva nešto više nego „brucoš“, mogao ulaziti u sve ove i druge kontroverze. Stoga moram dodati da sam beogradski studij povijesti bio upisao u svojoj dvadeset i trećoj godini kao savezni omladinski funkcionar, hrvatski član Predsjedništva Saveza socijalističke omladine Jugoslavije (1969. – 1974.) i predsjednik Komisije za međunarodne odnose (1971. – 1974.) i to nakon što sam već 1966./1967. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bio počeo studirati filozofiju i sociologiju, dakle u vrijeme kada je Praksis bio u zenitu svog utjecaja. To nije moglo biti nepoznato na Odeljenju za istoriju, tim teže što sam studirajući i javno djelovao, kako u Beogradu tako i u Zagrebu pa i drugdje. Mnogo je važnije bilo što sam od početka bio među nekoliko najboljih studenata povijesti svoje generacije, razvijao razne svoje studijske interese daleko preko granica redovnih obaveza te u tom nailazio na podršku cijelog niza drugih nastavnika. Među njima je Đorđe Stanković bio jedan od najotvorenijih i najpoticajnijih.
Dvadesetak godina intenzivnog historiografskog sazrijevanja u „beogradskoj školi“, što studirajući, što asistirajući, u komunikaciji s ljudima kao što je bio Đorđe Stanković, trajno je oblikovalo moju historiografsku kulturu mišljenja. Kao kritičar NIN-a za historiografiju pisao sam o njegovoj dvosveščanoj studiji Nikola Pašić i jugoslovensko pitanje (Beograd 1985.). Čitajući danas što sam tom prilikom objavio, izdvojit ću jednu ocjenu, koja je inače bitna za Stankovićev znanstveni diskurs: „Mnoštvo pitanja moguće je postaviti u vezi sa Stankovićevom knjigom. S njom je moguće suglašavati se ili ne suglašavati. U svakom slučaju čitalac se osjeća prisiljenim biti s njom u dijalogu. Nesumnjiv je to uspjeh u vrijeme kada je o ‘velikim temama’ povijesti naroda i narodnosti Jugoslavije u XX stoljeću nerijetko probitačnije, nažalost, pisati ‘knjige svađalice’.“2 U NIN-u smo se znali i zajednički pojaviti kao kritičari. Pamtim nijansiranja u kojima je nastala zajednički potpisana ocjena dvosveščane VI. knjige Istorije srpskog naroda (Beograd 1984.), koja obuhvaća razdoblje od 1804. do 1878. godine.3 Nismo štedjeli djelo koje su objavili ključni akteri srpske historiografije 19. stoljeća, k tome, naši zajednički profesori: „Na žalost, po našem mišljenju, ovo delo nije sinteza u strogom smislu ove reči. Pre bi se moglo reći da je to zbirka sintetičkih radova o pojedinim pitanjima istorije srpskog naroda u ovom razdoblju. Pri tom su vrlo velike razlike u metodološkoj utemeljenosti pojedinih delova, koji se kreću od doslednije izvedenih socijalno-istorijskih interpretacija do izrazito tradicionalističkih“.4
Iste te godine, Đorđe Stanković, Zorica Stipetić i ja objavili smo u zagrebačkim Našim temama poziv za javnu profesionalnu raspravu „Velikosrpski hegemonizam i drugi nacionalizmi u protivrečnostima jugoslovenskog društva 1918–1941. (Teze)“.5 Polazeći od teze da velikosrpstvo, kao ni velikohrvatstvo ili velikoalbanstvo nisu „istorijske sudbine“, elaborirano smo se založili za konceptualno fokusiranu raspravu jugoslavenskih povjesničara, politologa, sociologa, ekonomista itd. o pitanjima koja su tada kontaminirala jugoslavenski medijski prostor bez ikakva ozbiljnijeg napora da se o njima raspravlja kritički. Nas troje smo se bili založili i dogovorili da Naše teme budu glasilo koje će podržavati jugoslavensku raspravu na ovu temu. Odjeci su bili više nego skromni, a s pojavom Memoranduma SANU potreba za znanstveno utemeljenom raspravom postala je irelevantna.
Zagrebačko-beogradska ekipa nastavnika i studenata (nastavnici: Marijan Maticka, Nikša Stančić, Đorđe Stanković i Drago Roksandić) realizirala je sredinom 1980-ih godina istraživanje o primjeni zajedničkih jugoslavenskih jezgri u udžbenicima povijesti u školama srednjeg usmjerenog obrazovanja. Spoznaje su bile poražavajuće. Ispod „glazure“ oficijelnog političkoideologijskog diskursa posvuda su republički i pokrajinski udžbenici reciklirali tradicionalne nacionalne narative. Put prema „boljoj prošlosti“ očito je posvuda bio otvoren!
Na kraju tog perioda, Đorđe Stanković, iako svega četiri godine stariji od mene, bio je tada – vrlo zasluženo – u izbornoj proceduri za redovnog profesora te od 1987. do 1989. i prodekan Filozofskog fakulteta, a ako me pamćenje ne vara i sekretar fakultetske Osnovne organizacije Saveza komunista Srbije. Ja sam bio enfant terrible, čovjek za kojeg na tom Odeljenju više nije bilo mjesta. Međutim, neovisno o tome koliko god je nas dvojicu akademska hijerarhija dijelila, toliko nas je mnogo što drugog povezivalo – profesionalno, ali i privatno.
Đorđe Stanković je sjajno crtao. Bio je i talentiran kolorist. Imao je očit dar za manje-više bilo koji materijal iz kojeg je moglo biti stvoreno nešto umjetnički oblikovano. Osjećao je silnu potrebu za prirodom. Osamdesetih je godina imao mali posjed na šumadijskom rubu Beograda, gdje je provodio svaki slobodni trenutak, uvijek u nekom unutrašnjem dijalogu s bilo čime što je uspijevalo na tom komadiću zemlje. Kasnije je otišao živjeti na Frušku goru. Tada se više nismo sretali, ali ne sumnjam da je tamo još više živio prirodnim ritmovima.
Razmišljajući o toj njegovoj strani, nikada se nisam mogao oteti uvjerenju da je uvijek iznova osjećao potrebu živjeti u okolišu koji će ga podsjećati na njegovu rodnu, zavičajnu i doslovno rodnu, plodnu Sloboštinu. Bio sam njegov gost u obiteljskoj kući u Sloboštini, u kraju koji mi se učinio kao komadić raja na zemlji pa sam tim više bio šokiran kada sam shvatio da je u toj istoj Sloboštini 16. augusta 1942. godine bestijalno masakrirano 1.368 identificiranih civila, oba roda i svih životnih doba s Kozare, Potkozarja, ali i mjesnih nesretnika i pobacano, nerijetko poluživo u pet bunara oko seoske srpskopravoslavne crkve. Mislim da ga je taj traumatski šok trajno pratio u životu.
Kako sam ratne godine provodio uglavnom između Zagreba i Beča, bio sam s vremena na vrijeme u prilici ponešto saznavati o njemu, a znam da se i on raspitivao za mene. Meni je bilo najvažnije čuti da nije iznevjeravao samog sebe u kaosu koji nije mogao, a koji nije ni htio izbjeći. Znam da sam mu jednom prilikom iz Beča privatno poslao jednu svoju knjigu (Srpska i hrvatska povijest i ‘nova historija’, Zagreb 1991.) i pamtim koliko me je poslije kraćeg vremena obradovala njegova knjiga Izazovi nove istorije (Beograd 1992.), s posvetom „Bgd., 10.09.1993. / Kumek! Vraćam milo za Drago! Hvala na knjizi i srdačan pozdrav, Đ. Stanković“. 6
Nakon 1995. godine ne bih neko vrijeme bio išao u Beograd da mi u njemu nisu živjeli roditelji. U svakom slučaju ne bih otišao na Filozofski fakultet. Kada sam prvi put stigao, pokušao sam telefonski doprijeti do Đorđa Stankovića, ali u tom nisam uspio. Saznao sam da puno radi, ali i da vrlo malo komunicira s ljudima. Kako su moji boravci u Beogradu redovito bili vrlo kratki, prošle su godine prije nego što smo se ponovo sreli. Bilo je to sasvim slučajno, 28. aprila 2004. godine, nakon što sam se bio našao na ručku u „Maderi“ sa svojom isto tako cijenjenom, nažalost također pokojnom beogradskom prijateljicom profesoricom Olgom Popović Obradović i krenuo na tramvajsku stanicu na Bulevaru kralja Aleksandra (nekadašnjem Bulevaru Revolucije), gdje sam doslovno naletio na Đorđa Stankovića. Pozdravili smo se kao da smo se prethodnog dana već bili sreli i odmah započeli razgovor o temama o kojima smo raspravljali prije petnaestak godina. Pozvao me je u svoj stan, u Ulici generala Ždanova. Razgovarali smo kao da ćemo se sutra ponovo sresti. Poklonio mi je svoju tek objavljenu knjigu Istorijski stereotipi i naučno znanje (Beograd 2004.), u kojoj je objavio i svoj i moj tekst o istraživanjima udžbenika u poglavlju „Ispitivanje stereotipa“ te naš zajednički spomenuti tekst, zajedno sa Zoricom Stipetić, o velikosrpskom hegemonizmu. Zanijemio sam listajući stranice koje su nastajale s posvećenošću idealu demokratskog humaniziranja jugoslavenske zajednice u vrijeme kada smo vjerovali da takva šansa još uvijek postoji. Učinilo mi se da Đorđe i dalje vjeruje u takvu budućnost. Nikada se više nismo sreli.
1 „Univerzitet i moralnopolitička podobnost (O montiranom političkom procesu na Filozofskom fakultetu beogradskog Univerziteta“, Naše teme 34 (3 – 4), Zagreb 1990., 516–600.
2 Drago ROKSANDIĆ, „Pašić, ispit“, u: ISTI, U NIN-u i Danasu, Zagreb 2011., 159.
3 Đorđe STANKOVIĆ, Iskušenja jugoslovenske istoriografije, Beograda 1988., 133 – 139; Đorđe STANKOVIĆ i Drago ROKSANDIĆ, „Šesti tom tradicije i inovacije“, u: ISTI, U NIN-u i Danasu, Zagreb 2011., 54–59.
4 Nav. dj., str. 58.
5 Drago ROKSANDIĆ, Đorđe STANKOVIĆ, Zorica STIPETIĆ, „Velikosrpski hegemonizam i drugi nacionalizmi u protivrečnostima jugoslovenskog društva 1918–1941. (Teze)“, Naše teme, 29 (7–9), 1985, 878–885.
6 Bio sam mu vjenčani kum kada se drugi put oženio 1980-ih godina.