Razjedinjena Evropa na putu do tvrđave Evrope
IZBJEGLICE KOJE POLITIKA NE ŽELI VIDJETI
/ FOTO: Hrvoje Polan
Izlaz nije ni u Orbanovoj bodljikavoj žici, ni u boljim uvjetima u prihvatnim logorima u Turskoj, Libanonu i Jordanu, nego u odustajanju od politike nametanja „svojih“ rješenja drugima, u odustajanju od bezdušnog iskorištavanja zemalja u razvoju u bjesomučnoj utrci za ostvarivanjem profita, u odustajanju od izvoza demokracije
Izbjeglička kriza, zapravo plimni val desetaka i stotina tisuća ljudi s Bliskog i Srednjeg istoka, te Afrike koji je u ljeto godine 2015. zapljusnuo nepripremljenu Evropu, nameće neka ključna, nezaobilazna pitanja na koja se odgovori nude kao na pladnju, ali koja – čini se – ni političari ni tzv. main-stremmediji naprosto ne žele vidjeti. Pa je stari kontinent došao u poziciju da se Evropska unija, hvaljena i slavljena kao projekt bez premca, kroz prizmu poznate priče „Car je gol“ ukazuje kao ono što zaista i jest: skup ne ujedinje-nih, nego razjedinjenih zemalja, zarobljenica vlastitih nacionalizama, zao-djenutih u ruho obrane nacionalnih interesa i nesposobnih, ali i nespremnih da se ponašaju u duhu onih evropskih vrijednosti što ih propovijedaju i koje bi trebale biti osnova općeevropskog i duha i identiteta.
Pođimo, dakle, od osnovnog pitanja. Je li se val izbjeglica mogao pred-vidjeti? Naravno da jest. Izbjeglice već godinama u sve većim skupinama dolaze krhkim brodicama iz sjeverne Afrike u Italiju (koja je sve do nedavno uzaludno pozivala Evropsku uniju da pokaže solidarnost i da joj pomogne). Ti su ljudi žrtve neoliberalnog kapitalizma koji njihove nerazvijene zemlje kori-sti, u „najboljoj“ neokolonijalnoj maniri kao izvore sirovina, pretvarajući ih u golema područja siromaštva i nedostupnosti osnovnim ljudskim potrebama
(obrazovanje, zdravstvo, da dalje ne nabrajamo). Izbjeglice s Bliskog istoka otkrile su da mogu, uz znatno manji rizik, mada i ovdje pogibaju u vodama Sredozemlja, prijeći relativno kratku udaljenost od Turske, gdje su smješte-ni veliki izbjeglički logori, do najbližih grčkih otoka, pa tako opet dospjeti u Evropsku uniju. No, Unija je bila primarno zaokupljena discipliniranjem Grčke, pogotovo otkako je tamo kormilo preuzela lijeva vlada (s desnim partnerom) Aleksisa Ciprasa. Pa je bilo mnogo važnije natjerati – doslovno – Grke da progutaju još jednu gorku pilulu dokazano neuspješnog modela rješavanja gospodarske krize radikalnom štednjom, nego potrošiti i jednu, jedinu riječ (eure da i ne spominjemo) na izbjeglice u Grčkoj. Pri tome bilo je savršeno jasno da se ti nevoljnici neće zadržati u Grčkoj, nego će krenuti put zemalja razvijene Evrope. O takvom scenariju, međutim, Evropa nije željela ni razmišljati, sve dok val nije krenuo. A onda je bilo kasno.
Uzroci i posljedice
Postoje, a kako bi drugačije i moglo biti, i teorije kako se sve to ne doga-đa slučajno. Pri tome valja razlučiti između dvije stvari. Jedno su uzroci koji su stotine tisuća, pa i milijune ljudi pretvorili u očajnike (pri čemu nikakvu ulogu ne igra činjenica jesu li oni do sada bili siromašni, ili imućni) koji bježe iz razorenih domovina, od rata, bijede, razaranja i potpune besperspektivnosti, a drugo su neposredni povodi.
Uzroci su jasni svakome tko ne želi nojevski zabijati glavu u pijesak. Izbjeglice su izravna posljedica „izvoza demokracije“ silom, bombama i gra-natama, likvidiranja čelnika pojedinih režima i pretvaranja do tada uređenih i funkcionirajućih država s izraženim socijalnim elementom (ma koliko da su one bile autoritarne i pod vlašću diktatora), u poprište kaosa i anarhije, bukvalnog razaranja državnih struktura, bezvlađa i otvorene međusobne borbe onih koje je Zapad tako usrdno pomagao i naoružavao kako bi omogućio da i „potlačeni građani u tim autokracijama iskuse što su to ljudska prava“. Dakle, ono što je bilo euforično hvaljeno kao Arapsko proljeće, ono u čemu je sudje-lovala tzv. koalicija voljnih, rušeći irački režim Sadama Huseina uz fabricirane „dokaze“ o postojanju za cijeli svijet opasnog oružja za masovno uništavanje, ono u čemu je do nedavno sudjelovao Atlantski pakt (što, naravno, nije moglo proći bez Hrvatske) u Afganistanu, gdje su talibani opet sve uspješniji i u ofanzivi, sve je to proizvelo izbjeglice. Drugim riječima, Zapad, Sjedinjene Države u prvome redu, ali i Velika Britanija, Francuska, pa i Njemačka i Italija, izravno su odgovorne za sadašnji izbjeglički val s kojim – to je iz dana u dan sve jasnije – ne znaju kako se nositi.
Neposredni povod pokretanja stotina tisuća ljudi prema centralnoj Evro-pi, u prvome redu Njemačkoj, nešto je sa čime će se analitičari vjerojatno baviti još godinama. Da je malo vjerojatno kako se takva spontana želja javila kod velike mase ljudi raspoređenih na raznim lokacijama u isto vrijeme i kako su svi oni „znali“ da će ih Njemačka primiti raširenih ruku, to teško da je pita-nje oko kojega bi se bilo tko sporio. Da, malo je vjerojatno. I to je sve što se u ovome trenutku o tome može odgovorno reći.
Krajnji je, međutim, cinizam, gotovo ruganje nesretnicima koji traže šansu da prežive, kada se govori o tome kako krizu valja staviti pod kontrolu tako što će se krijumčarima ljudi onemogućiti dopremanje onih koji bježe u sigurnu Evropu (Donald Tusk), ili – što je podvarijanta iste priče – kako tre-ba poboljšati uvjete života u izbjegličkim kampovima u zemljama Bliskoga istoka, Turskoj, Libanonu, Jordanu, jer onda – kažu takvi „mudraci“ (među koje se uvrstila i hrvatska Predsjednica) izbjegli neće osjećati potrebu da da-lje bježe. Da bi trebalo mijenjati politiku koja je dovela do toga da moraju, upravo tako: moraju bježati, to kažu samo rijetki, od onih na vlasti – nitko. A to je jedini način da se priljev izbjeglica u Evropu najprije smanji, a potom i zaustavi.
Odmetnuti teroristi
Koliko je jako „političko sljepilo“ kada je to u pitanju, najbolje se vidi na pitanju Sirije. U toj su zemlji, autokratski upravljanoj, ali i s prisutnim politič-kim pluralizmom, pa i korektno provedenim predsjedničkim izborima (već u jeku rata), po „libijskom receptu“ izvana potaknuti unutarnji nemiri na koje je vlast odgovorila silom (što u osnovi nije baš previše različito od načina na koji se u zemljama demokratskog Zapada reagira na javne manifestacije onih za koje se procijeni da ugrožavaju sistem).
Samo, za razliku od Libije, gdje je bombarderska kampanja kojom su podržavani sve bolje naoružani domaći „prosvjednici“ uspjela srušiti režim pukovnika Gadafija za nekoliko mjeseci (a njega brutalno likvidirati, mada je nudio svoje povlačenje sa svih funkcija), u Siriji stvari nisu išle tako glat-ko. Pa ne idu ni danas. Gotovo pet (!) godina režim predsjednika Bashara al Assada odolijeva, ne zato što je diktatorski, nego zato što uživa podršku većine stanovnika (koji, u najmanju ruku, procjenjuju da im je pod Assadom bilo bolje, no što bi im bilo pod vlašću onih koje im se nudi kao „demokratske vođe“, mahom političkih emigranata, lociranih godinama u SAD, Britaniji, ili Francuskoj i pomognutih islamskim fundamentalistima). U sve nemilosrdni-jem ratu razoreni su gradovi i sela, pobijeni mnogi civili i nije nikakvo čudo da je sve više ljudi tražilo spas bijegom iz Sirije. Nisu oni, međutim, bježali od Assadove diktature, nisu bježali da bi se napokon domogli toliko željene slobode (kao što se i danas lažno tvrdi), nego od rata, bježali su da spase živu glavu, a sada bježe i oni imućniji, rasprodajući prethodno svu imovinu, jer procjenjuju (ili su barem procjenjivali sve dok nije počela ruska vojna akcija) da će tzv. Islamska država, sve moćnija skupina ne islamista, nego koljača i ubojica koji se kriju pod maskom islama, a koje je stvorio i naoružao Zapad, da bi rušili Assada, napokon ostvariti svoj zadatak.
Islamska je država, međutim, dodatni problem i mada zapadni propa-gandisti sada optužuju Assada kao krivca za njezino postojanje (jer – kao – nije htio odstupiti kada su Obama, Cameron, Hollande et comp. proglasili da on „mora otići“), svakome tko je pratio kronologiju zbivanja i tko zna (i hoće) logično razmišljati jasno je da je novi Kalifat, ili Islamska država proizvod Za-pada, baš kao što je svojedobno, u borbi protiv Sovjeta u Afganistanu, takav proizvod bila Al Qaida na čelu s Osamom bin Ladenom. Problem je „samo“ u tome što se takvi, od Zapada financirani, obučavani i naoružavani borci za demokraciju ubrzo odmetnu od Zapada i pretvore u notorne teroriste koje bi – da je imalo pameti – cijeli svijet trebao udruženim snagama suzbijati. Islamska država danas kontrolira ne male dijelove Iraka (također „demokrat-ski reformiranoga“ nakon rušenja i likvidiranja Sadama Huseina), ali i sve veće dijelove Sirije. A u Siriji protiv tih zaista mračnih snaga bore se samo pripadnici Assadove armije i kurdske milicije (one kojima Turska nikako nije htjela pomoći prigodom opsade Kobanea na sirijsko-turskoj granici). Zapad sada pokušava ostvariti ono što bi se filmskim jezikom nazvalo „mission im-possible“, više-manje glumi već godinu dana zračne udare protiv Islamske države koji očito ne rezultiraju njezinim ni slabljenjem, ni povlačenjem, a pri tome je ostavlja dovoljno snažnom da i dalje radi na rušenju sirijskog predsjednika, što je sada ne samo Turskoj, nego i Sjedinjenim Državama doslovno postalo stvar prestiža. Pa dok Rusija upozorava da se Islamsku državu koja već jest opasnost za cijeli svijet, može suzbiti samo u suradnji s legitimnim sirijskim vlastima (a to jest Assad, sviđalo se to nekome, ili ne), Amerika ublažava dosadašnji kruti stav „dobrohotnim“ prihvaćanjem ne samo Rusije, nego čak i Irana kao partnera u naporima da se razriješi sirijska kriza (čitaj: suzbije ISIL), ali i dalje inzistira na nužnosti odlaska Assada s vlasti.
Novi element u cijeloj priči su ruski vojni udari – iz zraka – na pozicije ISIL-a, pri čemu to Rusija radi posve legalno, u skladu s međunarodnim pra-vom, a na temelju zahtjeva za pomoć sirijske vlade i odobrenja parlamenta u Moskvi. Za razliku od toga neke zapadne zemlje (Francuska) napadaju ISIL u Siriji, ne pitajući nikoga, što je flagrantno kršenje međunarodnoga prava. To, međutim, jedva da nekoga zanima. Zapad i dalje drži razvijenom zastavu borbe za demokraciju, vodeći se pri tome ne potrebom uspostavljanja demo-kracije, nego vlastitim interesima i planom redizajniranja cijeloga Bliskoga i Srednjeg istoka. I dok će tako biti, nema šanse da se stvari počnu smirivati, a još manje da posustane izbjeglički val što zapljuskuje Evropu.
Klaustrofobija iza žice
Evropska unija, kao ni do sada, uvijek kada se radilo o ključnim pitanji-ma, nije u stanju pronaći zajednički jezik. Njemačka se u prvome trenutku „isprsila“ izjavom svoje kancelarke „Mi to možemo“, što je onda bilo pogreš-no i zlonamjerno interpretirano kao poziv izbjeglicama da dođu u Njemačku (takvoj interpretaciji nije odoljela ni hrvatska Predsjednica koja je Angeli Merkel „očitala lekciju“ da bi potom samouvjereno izjavila kako je to nor-malan način komuniciranja između „dviju državnica“ (?!). Sada kancelarka sve više dolazi pod udar saveznih država, osobito konzervativne i katoličke Bavarske, pa nije nerealno očekivati ni izjavu tipa „Mi to više ne možemo“ (mada je činjenica da je Zapadna Njemačka, ne cijela, nego samo Zapadna, svojedobno bez problema apsorbirala gotovo milijun „gostujućih radnika“ samo iz bivše Jugoslavije). A cijela bi Evropa bez bojazni gubitka svojega identiteta (sa čime nas plaše desničari) mogla prihvatiti i nekoliko milijuna došljaka („neznanaca koji nam prolaze pod prozorima“ kako ih vidi jedan HDZ-ovac), naravno raspodijeljenih na sve zemlje članice EU. To opet, neće ići, jer neke nove članice koje su još dalje od zajedničkog evropskog duha od članica – osnivača, decidirano odbijaju primiti nesretnike koji traže svoje mjesto pod suncem – pod okriljem onih koji su za njihovu nesreću najviše krivi. U tome prednjači mađarski premijer Viktor Orban koji svoju zemlju ograđuje bodljikavom žicom, ali tragom njegove klaustrofobičnosti kreću i svi oni koji – odbijajući priznati prave uzroke tragedije – sve češće govore o potrebi jače obrane vanjskih granica Unije. Time se cijeli kontinent kreće posve neželjenim putem – od razjedinjene Evrope prema „tvrđavi Evropi“, što sigurno nije bila ideja onih koji su nakon 2. svjetskog rata zamislili projekt evropskog ujedinjavanja.
O Hrvatskoj u cijeloj toj priči bolje bi bilo i ne govoriti. Najprije se pra-vila kao da izbjeglički val neće nju ni dodirnuti (mada je to bilo neizbježno očekivati nakon što je Orban najavio zatvaranje granice prema Srbiji). Potom je prve skupine samouvjereno dočekala izjavama kako ćemo mi to „lako ri-ješiti“, da bi već dva dana kasnije kroz usta svojega premijera poručila „mi tako dalje ne možemo“. Potom je zatvaranjem granice prema Srbiji i optuživanjem Beograda da u dosluhu s Budimpeštom šalje izbjeglice samo prema Hrvatskoj, dramatično zakomplicirala i pogoršala odnose sa susjednom ze-mljom, da bi tek nakon nekih desetak dana uspjela uvesti red (prvih dana svi su strani izvjestitelji unisono govorili o anarhiji) i praktične mjere postupanja s izbjeglicama, uključujući i njihovo registriranje, te otpremati izbjeglice pre-ma Mađarskoj, odakle idu dalje kroz Austriju prema Njemačkoj.
No, ako se ima u vidu potpuna nepripremljenost Evropske unije (npr. do dana današnjega nitko se nije „sjetio“ potrebe da se uvede centralni evropski punkt u koji će se slijevati podaci o svakom izbjeglici koji uđe na područje Unije, neovisno o Shengenskom režimu i bilo kakvim uhodanim mehanizmima), onda bismo gotovo mogli i reći kao je Hrvatska imala pra-vo da, također, bude nepripremljena.
Zaključno, samo ovo: kako god se izbjeglička kriza dalje razvijala, ona neće i ne može biti riješena ako se ne promijene prilike koje su stotine tisuća ljudi nagnale da traže spas u bijegu. Dakle: izlaz nije ni u Orbano-voj bodljikavoj žici, ni u boljim uvjetima u prihvatnim logorima u Turskoj, Libanonu i Jordanu, nego u odustajanju od politike nametanja „svojih“ rješenja drugima, u odustajanju od bezdušnog iskorištavanja zemalja u razvoju u bjesomučnoj utrci za ostvarivanjem profita, u odustajanju od izvoza demokracije, ili onoga što neoliberalni kapitalizam pod tim poj-mom podrazumijeva i u vraćanju nekim osnovnim načelima odnosa u me-đunarodnoj zajednici, kao što su puna ravnopravnost svih njezinih članica i nemiješanje u unutarnje poslove drugih. Kako stvari stoje, prilično su male šanse da se tako nešto dogodi, što znači da će izbjeglički val jačati i da ne treba isključiti mogućnost doslovnog pretvaranja Evrope u tvrđavu sa čvr-sto branjenim granicama, što bi bio krah i koncepta i politike evropskoga ujedinjavanja, ali i krah koncepta mulitikulturalnosti (Orban ga je već pro-glasio propalim, a takva se ocjena prije koliko godina „omakla“ i kancelarki Merkel). Tako da, gledano iz današnje perspektive, put od razjedinjene (a formalno ujedinjene) Evrope do tvrđave Evrope uopće nije dug, a još je manje nezamisliv.
Što bi Hrvatsku, kao evropsku državu i članicu Unije, uz sudbinu milijuna nesretnika i realno rastuću opasnost Islamske države, najviše trebalo brinuti;
ako smo još uopće zadržali sposobnost realnog sagledavanja stvari.