POEZIJA
IZBOR PJESAMA GORANA BABIĆA
Juli 2026
Ovaj izbor nema antologičarskih pa ni skromnijih, preglednih, reprezentativnih ambicija. Lični je izbor urednika, savjesnog čitatelja tog najosebujnijeg opusa jugoslavenske književnosti, obuhvaćen dvjema pjesmama koje stoje na početku i kraju svake Babićeve geste: borbe za komunizam i dignitet poniženih i uvrijeđenih
Šta bi morao komunizam
Za Starog
I
morao bi biti ona ljubav prva
koja te jednom ostavila
i otišla s drugim nekim,
a ti poslije, cijeloga života,
voliš nju i njega
morao bi imati
na strani svojoj očajnike,
ljude što se bacaju s mosta,
pod vlakove, pod tenk,
što zaustavljaju sat, svjetlost
i stroj; nježni i mrtvi
morao bi… morao bi strijeljati
svaku hulju koja ga sramoti,
s tugom da puca u bivšega druga,
i ako mu tad suza kane, mimo volje,
morao bi znati –
izdajnik je buduća životinja
koja danas kolje
II
prezreti morao bi laskavca
koji ga hvali da ukroti sjaj,
divljinu, žestoke pravde bijes
rukavicom svilenom gladeći vranca
hvališa ga vodi u mrtvilo – užas
morao bi biti i jest dostojanstvo
svega što će doći, svega što se zbilo,
stanje bojne gotovosti, oklopni vlak
što odbacuje licemjere,
kao drezinu; u ništavilo
III
neka ga ne rastače zlo,
neka ga laž ne prlja,
njegovo je dijete i luđak koji srlja
u mjesečinu, sa rdečim stijegom u grudima,
zabijenim kroz pluća, u srce direktno
da bude poštanski konj!
u trku da gubi noge,
ali da osvaja svijet!
koji ne izdrži neka gine,
postoji smrt i slava, postoje daljine
od svega što se može znati
on mora odudarati
(iz zbirke Noćna rasa, 1979)
Mala zvijezda, spomenica
Ivan Gaće, da se ne zaboravi
umiru partizani
osipa se stara garda
jedan po jedan odlaze
na groblja, pod petokrake
u kasne noćne sate
spikerica na ekranu
pogrešno im sriče imena
kao da su Marsijanci
još ih je nešto ostalo
bolesni, čekaju u ambulantama
dok drugi ulaze preko reda
oni se ne bude, oni se srame
sad javno ljube unuke
sad imaju pravo na nježnost
sad, radišni, pišu memoare
obraćajuć’ se mrtvim drugovima
koji se, jedini, sjećaju
mladosti one, njezine ljepote
(iz zbirke Okus oskoruše, 1982)
Trčećim korakom
Protrča jučer djevojče,
vitko, hitro, lakonogo.
Negdje joj se žurilo.
Slično su jurcale, gole,
u logoru, pred psima, Jevrejke.
Žureći pod tuš u gasnoj komori.
Ne znam je li baka Ana
ulazila trčećim korakom
u dušegupku na Sajmištu.
Ili je koračala polagano,
dostojanstveno,
kao što ide stara gospođa
kad ide u smrt.
(iz zbirke Vješnja, 2018.)
Odisej u šumi
Na Sinanov nagovor
zar u šumama mračnim
gdje kuna, zlatica, bdije
nad svim što živo još jeste,
i takvo bi ostati htjelo,
pitome duše bar malu
zadržati nadu bi mogle?
ako sve zaista novo
starom ni približno nije,
a ne s njim da se mjeri,
kako bi opstati mogla
vjeverice ubijena kćerka
kad to ni vještija od nje
mater umjela nije
ni za kog tu neće biti spasa
u nijemoj konačnoj smrti,
al zlatasto njezino krzno od čije će krvi bit svježe
il’ će na grani, na visokoj,
tek mrtva pobjedonosno vrebat
zvijer što proždire sviju
duša živih suštinu?
(iz zbirke Voda za led, 1986)
Baš smo bili sretni mi
Baš smo bili sretni mi,
imali smo krasnog psa,
ugriz’o je gosta tri
i poštara i majstora
što je doš’o da popravi
stara vrata od ormara.
Baš smo bili sretni mi,
imali smo krasnog mačka,
ukrao je susjedi
crnog pijevca iz dvorišta,
kobasicu sa ognjišta,
tri jaja iz kokošinjca
i praščića iz svinjca.
Baš smo bili sretni mi,
nas, tri brata s trećeg kata,
razbili smo sve prozore,
išarali sve zidove,
na tavanu krumpir pekli,
susjedovu kćer istukli,
nikom ništa nismo rekli,
baš smo bili sretni mi.
(iz zbirke Strašna djeca, 1973.)
Sreća u nesreći
Kriza raste. Majke
Ubijaju đecu.
Ako se užas nastavi
Uskoro će i same
Početi da se spaljuju.
Ove godine u vatri
u četiri straćare
izgorje osam mališana.
Srećom, bijahu Romi.
(iz zbirke Čađ, 2016.)
Averzija prema alkoholu
oh smirit ću se ja smirit
sa svojom tonom beskorisnih znanja
blagim mjestom skladištara
sa svojom perspektivnošću
ljubit ću ručicu generalnom direktoru
blagosiljat gluposti partijskom sekretaru
i to će biti moja revolucija
osim prugice Brčko-Banovići osim malih
lojalnih
usklika
o kakvom revoltu govore bradati
sve moje htijenje svest će se na tih par hiljada
ejakulacija
na pospanu ženu i narušeno zdravlje
i više će me bolit šestica gore lijevo
nego svjetska revolucija
prijelaz kvantiteta u kvalitet je možda
selidba iz jedne podstanarske sobice u drugu
jebe se ministrovu sinu u njegovom
Ford-Mustangu
za Vijetnam i kvantnu mehaniku
u onom lijepom trenutku otkrovenja
pri 160 km/h
kad se opružim konačno na odar pred
idealističko uzašašće pljunut
ću usrdno na razvlaštenu klasu i na radni
narod
na ustajanje u zoru na mitingovanja i sastanke
na pijanke i gladovanja na efektivno radno
vrijeme
i inteligenciju na Froma i Heideggera na
strukturaliste i pragmatiste na nepismene i
LBJ-a na male kurvice ostarjelih
funkcionerčića
na konvencionalnost tužne obavijesti
pišam ja ko bebica na lijepe riječi
dosadno mi je u ovom bespuću u ovoj slobodi
gdje već ne umijem govoriti pravim jezikom
gdje me tek razumiju sasma mala djeca ili
tužni starci
o senilni svijete razbijena molekulo
čemu tvoja vila na Bermudima ili na Hvaru
ili tvoja šuplja
glava u Zagrebu tvoj imaginizam opća
impotencija
profesori su jednako sranje radnici su jednako
sranje i
piljarice i svinjarice i domaćice
poslije Blokove Dvanaestorice nije napisana
pjesma
poslije Ujevića Hrvati tamburaju
Srblji nisu ni prestajali
Mala zemljo tijesna li si svima
Zaboga što uraditi s tobom
hajde zemljo da se pojedemo
tamo si divno horizontalna tako dlakava
zemljo moja davno li se opredijelih
skorašnje li mi je opredjeljenje
(M. Nastasijević)
tako i tvoj kaos kao u židovskoj lubanji
u krematoriju ili u urni
o kakvoj sprdnji govore politikanti
o kojem očajanju
već sasvim sam miran zemljo moja možda
zadovoljan
pijem svoje piće i jedem kruh svoj
i konačno svejedno je to meni i tebi
zvala se ti Hrvatska ili Tasmanija
gazili te majmuni ili ljudi
škropili te dušikom ili kalcijem
kopali u tebi grobove ili zahode
deflorirali te ili pošumljavali
koliko te god ljubili još se uvijek seremo po
tebi
o tome ja tebi nježno a ti kako hoćeš
mudrost tvoja ili župnikova jednaka je
obmana
spavajmo već jednom u dobroj vjeri bez
sjekire za vratom
plodimo ženice bez pomisli o djeci
bez spoznaje bez svijesti
(iz zbirke Noćna rasa, 1979)
***
Ima zla, Gospode, i sa svih strana
prijeti. Može li mu se mali čovjek
oduprijeti? Ima neznanih sila, vampira
i vještica, kako prepoznati uvijek,
na vrijeme, njina lica? Blagodarimo
vavijek na tome što smo živi, jesmo
li od početka svi nevini i krivi?
Pogledaš li kadgod silna naša groblja,
virneš li bar na čas u dušu svoga
roblja? Zar jednako sudiš i krvniku
i žrtvi, zar su za tebe isti i živi
k’o i mrtvi? Otkud nevolja na nas, zar
smo dušmana zvali, sve što je smrt
iskala davno smo jošter dali. Pa opet
nema kraja nesreći kada krene; usliši
dragi, molbu, poštedi, jednom, mene.
Da djecu svoju rađam u znoju i u
muci, i da mi sitna, zlaćana, guguću
na ruci. Nikog robio nisam, tuđe
otim’o blago, jednom mi pusti koljenu
da ljubi svoje drago. Spomenik da mi
nitko kraj puta ne uruši, stan vječni
kad ozidam umornoj svojoj duši. Odmakni
se i drugom grijehe sada sudi, neka
predahnu malo ovdašnja groblja, i ljudi.
Ovdje si, Svevišnji, dovoljno pravdu
istjeriv’o, valjda je sada nevino bar
ovo što je živo. Pomiluj Švabe, Gospode,
kao nas što si milov’o, nek’ uče
tvoje strpljivo, tvoje mudro slovo.
Od nas sve im je prosto i Ti se
njima bavi, i tamo rijeka teče,
i nebo se, valjda, plavi.
(iz zbirke Duša, 1987.)
Moj jezik
pišem na jeziku malom kao dugme
pišem na beznačajnom
na sićušnom hrvatskom jeziku
koji je još i te sreće
da se ne razlikuje od srpskog
pišem na jeziku jednom i jedinstvenom
kojim osim Srba i Hrvata
piše još i druga boranija
Crnogorci, Muslimani, ovdašnji Jevreji
i Jugoslaveni
jer sve je to jedan jezik
i jedan te isti minijaturni narod
koji se još i među sobom trijebi
pišem na malom i ništavnom jeziku
koji ima više gramatika
u zadnjih stotinu godina
od jezika naroda Han
u pet hiljada godina njihove historije
pišem na smiješnom i dragom jeziku
čiji se pravopis mijenja češće
nego što se mijenja vjetar
koji lista listove pravopisa.
pišem na efemernom, na jeziku s dva pisma
od kojih nijedno nije naše
ali to tolikima ne bijaše smetnja
da nepismeni izgube glavu
ratujući zbog slova koja ne razumiju.
pišem na jeziku kojim ne govori
nijedan razuman čovjek
tako da ni ovo što ovdje stoji
neće razbrati jednako stranci
ako im bude tumačeno
kao ni domaći, ovi koji laprdaju
mojim jezikom
jer ja pišem na jeziku
satkanom od noža i sječiva,
od omče za vješanje i koca za nabijanje
živog čovjeka
jer ja pišem na jeziku kojim urlaju
silovane žene
na kojem plaču majke
na grobu mrtvih sinova
jer ja pišem na jeziku kojim govori
prljava mržnja i sulud užas
prevara i prijetnja, Satana, Nečastivi
bez padeža i sintakse a sa mnogo samrtnih hropaca
u kojima se ne razlikuju vokali
od krvi koja istječe iz grla
koga god zovneš na mome jeziku
stići će nesreća
što god pozoveš na mome jeziku
doći će nevjesta njezina, smrt
(iz zbirke Srča, nešto slično ogledalu, 1996.)
Rad na čovjeku
Vidim – ljudi su odjedared nastali lijepi,
a sjećam se, prije stotinjak godina,
mnogo je bilo sakatih, kljastih,
hromih i ćoravih, grbavih, krastavih…
Čitavog čovjeka gotovo da nisi mogao sresti.
Bar ne u mehani ili na drumu
kojim su lutali hajduci, pustahije.
Narod se, jednostavno, proljepšao.
Nema nepravilnih, razrokih, hiljavih,
sklonili smo negdje čak i sumanute,
gotovo da nijedan razuman ne muca
u iole pristojnom društvu
ili na javnom mjestu.
Gdje nestadoše tolike nakaze,
mnogobrojna čudovišta?
Gdje su oni s jednim okom,
bez nogu gdje su invalidi?
Na sreću, pamet je ostala ista
te se misao oslanja na silu
baš kao u prvo vrijeme.
I to me tješi, čini me spokojnim.
Jer prije hiljadu godina bio sam Barbarin,
koji se iza granice, limesa,
iskreno divio Rimu.
Bio sam Hun i Avar, Got, Vizigot,
bio sam Travunjanin, Druid, Gal i Dačanin,
Liburn i Delmat, Japod, možda Ilir.
I tad sam prvi put upitao –
kako bismo izdržali dobrotu,
mi koji smo od pamtivijeka
na zlo naviknuti?
Ovako znam – sve će,
ma koliko postalo prekrasno,
jednako biti poharano, razoreno,
popaljeno, opljačkano, uništeno.
Kad dođe čas koji će svakako doći.
Kad se oglasi rog u mračnoj šumi
i iz šipražja izmile prikaze s močugama.
Podlaci na čelu s herojem.
(iz zbirke Čađ, 2016.)