Rasprave o notornom (17)
IZDAJA, ZLOTVOR I ZLOSILJE
Mart 2018
Držim da ćemo se složiti kako u proteklih stotinjak godina hrvatska kultura i politika nije dala većih ni značajnijih imena od Antuna Gustava Matoša, Josipa Broza Tita, Miroslava Krleže, Augustina Tina Ujevića i Ive Andrića. Ne vidim šesto ime koje bi se u tu družinu udjenulo, a svu petoricu ponajviše povezuje upravo strašno srbofilstvo, simpatija za Srbiju i Srbe, čemu današnja dragovoljačka populacija iz nekog razloga nesuvisle mržnje nije osobito sklona
Dobra mati historija ne pati od teze po kojoj se tragedija ponavlja kao komedija. U hrvatskoj (Tuđmanovoj) varijanti nacionalsocijalizam jest prometnut u nacionalkapitalizam, ali to ne mora značiti da je svaki član Hrvatske demokratske zajednice zapravo nacista pod krabuljom, premda stanovite sličnosti postoje. Neki su zalutali u tu monstruoznu neman, neke je ponio val, a što se sličnosti tiče, u Rajhu su progonili Jevreje, a ovdje progone Srbe. No pored podudarnosti postoje i razlike. Ovdje je nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac povremeno iz raznih razloga posjećivao poglavnika Antu Pavelića i nije išao u Jasenovac, a tamo sveti Maksimilijan Kolbe nije posjetio nacističkog gospodara Poljske, ali jest ušao u logor da zamijeni na smrt osuđenog zatočenika. Kao što znamo, Kaptol se trudi da Stepinca prometne u Kolbea što se može (i hoće) dogoditi čim se papa Franjo predstavi Gospodu. Postojeća Hrvatska je, naime, idealno mjesto za pretvorbu tragedije u komediju pa otud i ovaj tekst.
Kad se u Haškom sudu nakon izricanja pravomoćne presude, kojom su šestorica rukovodilaca Herceg-Bosne osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, dogodilo to što se dogodilo, bilo je svima upućenima jasno da se na balkanskom jugu završila jedna žalosna i tragična epoha. Premda se od njih šestorice ubio, ispivši u sudnici pred kamerama otrov, samo moj dugogodišnji nekadašnji prijatelj (još iz mostarskih đačkih klupa), budućnost će vrlo brzo pokazati da će svi osim njega biti zaboravljeni. Teško da bi većina „pučanstva“, osim dobrano involviranih u zbivanja iz devedesetih, već koliko danas mogla nabrojati imena preostale petorice (preživjelih) tako da će se događaj pamtiti isključivo po njemu i njegovom činu. Čak i ja, koji sam se davno s njim razišao upravo u ovoj tačci (da tako kažem) u kojoj je na tako dramatičan način izgubio glavu i ušao u historiju, pamtim dvorište barake 34 – b u ulici Breza, u naselju Retkovec na dalekoj periferiji Zagreba. Sunčan je dan, rano je ljeto, Ivica (Račan) i ja igramo stolni tenis, a Praljak priprema roštilj da bi pedesetak godina kasnije njih dvojica otišli u nebesa, a ja u Srbiju. Sve zaista prekrije Zaborav, jedno od najstarijih grčkih božanstava.
Zaboravljeno će biti i ono najvažnije iz Haga, a najvažnije je svakako to što je Haški sud (ne zaboravimo – organ Ujedinjenih naroda!) također pravomoćno zaključio da je Franjo Tuđman, kao predsjednik Republike Hrvatske (uz asistenciju Gojka Šuška i Janka Bobetka) bio vođa tzv. udruženog zločinačkog pothvata, drugim riječima da je ratni zločinac.
Osuđena šestorka je predano i temeljito sprovodila njegove zamisli i naredbe što, naravno, njih ne oslobađa odgovornosti, ali su u toj smrtonosnoj igri oni ipak bili tek epizodni igrači. Da je to tako i nikako drukčije govori i činjenica da je imenom “vođe udruženog zločinačkog pothvata” nakon njegove smrti nazvano jedanaest (morskih) riva, dva mosta, pedesetjedan trg, četrdesetdvije ulice, sedam šetališta, dvanaest ustanova, šest parkova, najveća zračna luka itd, sve u svemu pola države.
Mnogi će teško razumjeti takvu raspolućenost modernog hrvatskog društva, a napose povremenu euforiju, koja četrdesetih godina prošlog vijeka Dalmatince vodi u partizane, na Sutjesku (gdje hametice ginu pod Krstulovićevom i Kukočevom komandom) da bi devedesetih istog stoljeća njihovi potomci vojevali kao satnici, krilnici, bojnici pod ustaškim stjegovima Nikole Štedula i Ljube Ćosića Rojsa (vidjeti primjer oca i sina Bebića).
Zastanimo na trenutak na ovome mjestu i prisjetimo se euforije, koja je bila zahvatila Hrvatsku nakon izricanja oslobađajuće presude Gotovini i Markaču. Je li možda tada i jedan jedini „hrvatski“ glas doveo u sumnju Haški sud, njegovu kompetenciju, politiku, rješenja itd?
Ne, nije bilo takvog glasa, koji bi doveo u pitanje sramotnu rabotu suca Teodora Merona. Otkud sad to da se nakon presude „šestorki“ sve stubokom mijenja i da ono što smo do jučer nekritički hvalili sad i ubuduće jednako nekritički kudimo? Nije se u međuvremenu promijenio sud, tj. njegova legitimacija, jer je i ovo promijenjeno sudsko vijeće jednako meritorno i podjednako podržano od strane Ujedinjenih naroda. Ali tu je potrebno dodati još nešto, svakako važno a po posljedicama možda i najvažnije. Naime, kao najveće (ako ne i jedine) nevine žrtve zločinačke rabote osuđene šestorke i njihovih glavnokomandujućih mentora i nalogodavaca (Tuđman, Šušak, Bobetko) ukazuju se muslimanski (bošnjački) civili. O razmjerima i dimenzijama njihove tragedije govore obrazloženja presuda tako da sad i ovdje o tome neće biti riječi. Ne bih da uspoređujemo te žrtve sa žrtvama do kojih je dovela čuvena operacija „Oluja“, ona koju su vodili Gotovina i Čermak, a opravdao Teodor Meron. I tu je, u tom zločinu, uloga Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka bila podjednako presudna i odlučujuća, a bitno različita je bila isključivo nacionalnost žrtve budući da su u slučaju „šestorke“ nastradali Muslimani (Bošnjaci u Agramu zvani balije), a u slučaju „Oluje“ žrtve su bili krajinski Srbi, u Agramu popularno četnici.
Današnja predsjednica Republike Hrvatske, gospođa Kolinda Grabar Kitarović, nalazi za shodno da svako malo, u različitim prigodama, oda svaku počast svome prethodniku, doktoru plagijatoru Franji Tuđmanu, pa se to događa i nakon izricanja presude Haškog suda u slučaju bosanskohercegovačke šestorke, kojom je (presudom) dotični njen prethodnik osuđen kao ratni zločinac. Postavlja se logično pitanje (jer je riječ o istoj osobi) – kome ona odaje počast? Svom legendarnom slavnom predšasniku ili čovjeku zaslužnom za zvjerstva i ubojstva, za progone na nacionalnoj osnovi, za etnička čišćenja, silovanja, mučenja i druga zla? Da li bi se ona (gospođa predsjednica) jednako ponašala i da jadni sudac Meron nije glasao kako je glasao u slučaju „Oluje“ u kojemu i nakon četvrt stoljeća četvrt milijuna stradalnika ne može da se vrati u svoj jedini zavičaj iz kojeg su prognani sa malo blata (gliba) na obući?
Siguran sam da će i ovaj moj tekst od strane tzv. većinske (domoljubne i dragovoljne) Hrvatske biti dočekan kao izdajnički budući da dovodi u pitanje ono što je navodno neupitno. Međutim, ako je Matija Vlačić Ilirik mogao da čeka pet stotina godina a da Kaptol ne skine prokletstvo s njegove glave (glave jednog od najbližih Luterovih suradnika, autora slavnog „Kataloga svjedoka istine“), zašto moja niskost i malenkost ne bi pričekala koje stoljeće u takvom društvu? Zar nisu ovi Šuškovi domoljubi kad su sišli sa Širokog Brijega u moj (i Praljkov) Mostar u prvim danima po šljeganju oduzeli ulicu Matiji Gubecu i dali je svom miljeniku fra Dominiku Mandiću, iako mučenik sa Markova trga na Griču nije bio ni Srbin, ni Židov, ni komunista kao gospođa Ankica? Zar Mihovila Pavleka Miškinu, seljaka pjesnika i člana stranke hrvatskih seljaka, nije u Jasenovcu ubio Vjekoslav Luburić ili neki drugi ustaša, tako drag današnjim domoljubima Bozaniću, Brkiću, Košiću…?
Držim da ćemo se složiti kako u proteklih stotinjak godina hrvatska kultura (i politika) nije dala većih ni značajnijih imena od Antuna Gustava Matoša, Josipa Broza Tita, Miroslava Krleže, Augustina Tina Ujevića i Ive Andrića. Ne vidim šesto ime koje bi se u tu družinu udjenulo, a svu petoricu ponajviše povezuje upravo strašno srbofilstvo, simpatija za Srbiju i Srbe, čemu današnja dragovoljačka populacija (postrojba) iz nekog razloga nesuvisle mržnje nije osobito sklona. Do čijeg mišljenja da drže nove generacije? Do držanja (stavova i prakse) petorice velikana, najvećih imena našeg roda, ili do arlaukanja sadašnje mizerije? Jasno je, dakle (kad govorimo o izdajstvu), da postoje najmanje dvije oprečne i često sučeljene hrvatske tradicije, koje do današnjeg dana nisu pronašle zajednički jezik, a kako stvari stoje neće ga naći ni ubuduće. Teško je, naime, ako nije i nemoguće, izmiriti tradiciju genija s tradicijom “donjeg čela trpeze”, tih idiota trenutno zasjelih u vrh sofre i u glavu stola. Koja je od tih tradicija izdajnička? Jedna je (tradicija velikana) donijela Hrvatskoj čast i slavu, a druga (tradicija šljama pod šljemom) nesreću i sramotu.
Vjerujem da je Tuđman znao za brojna pisma hrvatskih biskupa srednjeg vijeka u kojima se oni čemerni žale rimskom papi na Osmanlije i njihovu agresiju pa je svejedno potpisivao sa Izetbegovićem sporazum o konfederaciji da bi se dotična storija o prijateljstvu i suradnji završila u Dretelju, Ahmićima i drugim sličnim lokacijama. Imati s nekim susjedom hiljadu kilometara zajedničke granice i pretvoriti tog komšiju iz prijatelja u neprijatelja ako i nije znak političke pameti, svakako jest znak teške bolesti. Poslovica doduše uči da „bolest na konju dolazi, a na dlaci odlazi“, ali u našem slučaju ne odlazi ni na dlaci, već taji kao rana koja ne zarasta. I otporna je na svaki lijek i na svaku presudu.
Haška presuda (povod ovom tekstu) ne može biti prešućena. Prije ili kasnije ona će mnogobrojne pristaše udruženog zločinačkog poduhvata staviti pred dilemu – je li ih u tom pothvatu vodio zločinac ili bolesnik? U samom početku rata Tuđman je u govoru na Grobničkom polju, a u povodu navodne davne pobjede nad Tatarima, kazao i slijedeće: “Vrlo mi je drago kad vidim koliko je ovdašnjih ljudi poginulo u svetom Domovinskom ratu”. Ovo sam citirao u jednom spisu iz daleke 1993. godine, ali to izgleda nikad nije stiglo do šatoraša iz Savske ceste u Zagrebu. Ocu domovine i doktoru znanosti bilo je, dakle, drago što je Đuro Glogoški ostao bez nogu, ali to nesretnom invalidu ne smeta da se kune u svog jedinog i stvarnog krvnika.