Pokušaj revizije povijesti preko uvođenja nove nacionalne paradigme
IZNENAĐENJE KOJE TO NIJE
Mart 2016
Uspostava nove nacionalne paradigme, zajedno s nastojanjima da se uspostavi tzv. nulta točka povijesti od 30. svibnja 1990. godine, predstavlja gotovo jedini stvarni sadržaj politike HDZ-a i cjelokupne nacionalističke desnice
Kada je imenovanjem nove vlade i preuzimanjem dužnosti najavljeno uspostavljanje tzv. nove nacionalne paradigme, taj potez je malo koga mogao istinski iznenaditi. Navodimo to iz razloga što je samo takav razvoj događaja mogao Tomislavu Karamarku garantirati provođenje onoga što je u davnom, programatskom intervjuu za Globus najavio kao politiku antikomunističkog manifesta. Da su takvim kadrovskim odabirom, kao i svim potezima kojе je nestabilna nova vlast povukla od preuzimanja zemlje do danas odavno raspršene iluzije mnogih koji su Karamarkov radikalni nacionalizam smatrali predizbornim trikom koji će se nakon izbora ukloniti, sada je naravno posve jasno. Jedino je pak nejasno na čemu se taj optimizam temeljio?
Nulta točka
No, vratimo li se naslovnoj temi uočit ćemo da uspostava nove nacionalne paradigme, zajedno s nastojanjima da se uspostavi tzv. nulta točka povijesti od 30. svibnja 1990. godine, predstavlja gotovo jedini stvarni sadržaj politike HDZ-a i cjelokupne nacionalističke desnice, što je činjenica koju demokratska javnost ne bi trebala podcjenjivati. Tim prije što su takva nastojanja sasvim u skladu s onim što se događa u mnogim zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka. Što to u praksi znači i kako se takva nastojanja manifestiraju, vidljivo je svakome tko je makar i površno pratio zbivanja u političkom životu zemlje u proteklih nekoliko godina. Na djelu je proces kojeg je najbolje definirao Marinko Čulić, zaključivši kako današnja desnica želi okončati ono što je započeto devedesetih godina, ali iz raznih razloga nije dovedeno do kraja. Od pozitivnog vrednovanja antifašističke baštine i pozitivnih dijelova socijalističkog naslijeđa, do uvođenja preostalih Srba u geto unutar kojeg će se moći baviti folklornim temama, bez mogućnosti participacije u temama od šireg društvenog značaja. Ovo posljednje vidljivo je u brojnim nasrtajima na Novosti, kojima se u gotovo kompletnoj nacionalističkoj javnosti zamjera profesionalno bavljenje novinarskim poslom i, što je posebno paradigmatično, činjenica da u tim novinama piše značajan broj ljudi koji po etničkom porijeklu nisu Srbi. Takva vrsta shvaćanja na kraju nije manifestirala samo nastojanje da se srpsku zajednicu smjesti u folklorni geto, nego je i posvjedočila vlastitu intelektualnu limitiranost, koja nije u stanju razumjeti stvarnost izvan nacionalnih i nacionalističkih kategorija.
Spustimo li se u konačnici na terene odnosa prema historiografskim pitanjima, doći ćemo do konstantnog nastojanja da se antifašistička borba i socijalističko razdoblje svedu na istu ravan s kvislinškim ustaškim režimom. To što se ta namjera ne iskazuje otvoreno, već putem forsiranja teze o dva jednaka totalitarizma predstavlja isključivo dokaz o jasnoj svijesti među nacionalističkom desnicom da tako otvorenim pristupom toj temi ne bi mogli provesti svoje ciljeve. Način na koji ta teza usklađeno djeluje s politikom HDZ-a i cjelokupne desnice, uočljiv je na tri polja: medijskom, profesionalno-historiografskom i političkom. Pri čemu se pojedina od polja nerijetko međusobno isprepliću.
U pogledu medijskog forsiranja ovakvih teza dovoljno se osvrnuti na učestala pisanja iscrpnih tekstova u Vijencu Matice hrvatske, koji pored otvorenog zagovaranja teze o dva jednaka totalitarizma, neskriveno i nekritički objavljuje tekstove i intervjue ljudi koji sasvim ozbiljno tvrde da u Jasenovcu nije egzistirao ustaški logor smrti. Jednak pristup toj temi, ali bez ove zadnje komponente često je vidljiv i u pisanjima Večernjeg lista te posebno Slobodne Dalmacije, koja je tokom čitave 2015. godine u redovitom ritmu objavljivala navodno ekskluzivne i neprovjerene podatke o masovnim komunističkim zločinima i radila intervjue u kojima se solidarizirala s pripadnicima ustaških postrojbi koji su sudjelovali u bitci na Kozari. O radikalno desnim portalima i ekstremističkim emisijama na lokalnim televizijama nije potrebno detaljnije govoriti.
Nacionalistički imaginarij
Što se tiče pristupa profesionalne historiografije, za nju je pored samostalnog djelovanja čitave skupine povjesničara koji zastupaju tezu o dva totalitarizma, poput Josipa Jurčevića, Stjepana Matkovića, Ive Lučića, Marija Jareba, Jure Krišta, Ive Rendića Miočevića, Ive Banca i ostalih, posebno indikativno djelovanje Hrvatskog instituta za povijest, koji je nekadašnju ideološku zadaću pravovjernog istraživanja povijesti radničkog pokreta, zamijenio jednako pravovjernim pristupom procesima osamostaljivanja Hrvatske, Domovinskog rata i čitavim kompleksom nacionalističkog imaginarija. Tako se u izdanju tog instituta pojavio čitav niz izdanja koja iscrpno dokumentaristički prikazuju komunističke zločine, s minimalnim nastojanjima nuđenja kompleksne historiografske slike, ponajprije pitanja zašto je do svega toga došlo i što je prethodilo ‘45. godini.
Upravo takav pristup obilježio je i simpozij pod nazivom „1945. – na razmeđi dvaju totalitarizama“, kojeg je nedavno organizirao Hrvatski institut za povijest. Okupivši na jednom mjestu gotovo sve revizionističke hrvatske i srpske povjesničare, simpozij nije ponudio doslovno niti jedan rad o fašističkom kvislinškom totalitarizmu, zahvaljujući čemu se čitav skup pretvorio u pamflet usmjeren protiv partizanske borbe i njezinih rezultata. Skrivena poruka takve škole mišljenja krije se u još uvijek neizrečenom zaključku kako zemlja zapravo nije oslobođena 1945. godine, s obzirom da je jedan totalitarizam zamijenio drugi. Sličnu poruku poslala je i izložba posvećena 1945. godini, koja je nedavno otvorena u Hrvatskom povijesnom muzeju. To što je kao i u svemu ostalom ovakav pristup umnogome slijedio slična nastojanja u srpskoj historiografiji ne treba nimalo čuditi. Bitno je za napomenuti kako je ovaj diskurs također vidljiv i u govorima na komemoraciji koja se održava na Bleiburgu, a kojoj je odlukom nove vladajuće većine vraćeno pokroviteljstvo Sabora. Što je moment koji je toliko malo naglašavan u raspravama posvećenim ovom pitanju, da je gotovo iščeznuo. Nije, naime, ključni problem te komemoracije pitanje da li je u publici bilo više ili manje ljudi s ustaškim obilježjima, koliko u tome da niti jedan govornik, niti jednom nije kontekstualizirao zbivanja na Bleiburgu. Zahvaljujući čemu neupućena publika ima dojam da su jugokomunistički zločinci, ničim izazvani došli na Bleiburg kako bi se obračunali s nedužnom hrvatskom vojskom.
Tisućljetni san
Sve navedeno je, kao što je u uvodu već istaknuto, praćeno sa snažnom političkom akcijom koja sada dolazi iz same Vlade, a odnosi se na potpunu negaciju bilo kakvog racionalnog vrednovanja socijalističkog razdoblja. Tim pristupom kojeg karakterizira paušalni neargumentirani govor o kvaliteti udžbenika iz povijesti, potpuna negacija činjenice da je hrvatsku državnost utemeljila antifašistička borba koja je iznjedrila ZAVNOH i da je u tom istom ZAVNOH-u Hrvatska definirana kao država hrvatskog i srpskog naroda te ostalih građana, a koji se poziva na tisućljetne snove i sve vrste nacionalnih kontinuiteta, dok pokušava izbrisati gotovo čitavo naslijeđe 20. stoljeća, proizvodi se nevjerojatna količina buke u javnosti.
Jedini cilj takvih nastojanja, koja su praćena neumjerenom glorifikacijom Franje Tuđmana, simbolički začetom podizanjem njegovog spomenika u Splita i zaključenom imenovanjem zagrebačkog aerodroma po njemu, pokušava se osporiti istinska historiografska rasprava i uvažavanje multiperspektivnosti i osnovnih činjenica koje se ne uklapaju u konstitutivne mitove tuđmanizma. Neovisno o tome što je svakome jasno kako su takva nastojanja na duže staze neodrživa i kako je nemoguće suspendirati raspravu o tim pitanjima, koju je uostalom sam Karamarko i najavio izjavom kako će svatko u svoja četiri zida moći misliti što hoće, ali neće moći to i javno iznositi, izvjesno je kako ideološka ofanziva vladajućih može nanijeti ozbiljnu štetu, kako historiografiji samoj, tako i atmosferi u društvu.