Marginalizacija antifašističkih vrijednosti i relativizacija kriterija i činjenica
IZVRNUTA LOGIKA BRUNE ESIH
Novembar 2016
U intervjuu Slobodnoj Dalmaciji Bruna Esih je stigla zaključiti da bi u slučaju poraza u proteklom ratu čitava zemlja bila pretvorena u Ovčaru, jednako kao i 1945. godine, nakon čega je poželjela kadrovirati po sveučilištu, ističući da je skandalozno to da na sveučilištu predaju osobe koje opravdavaju komunističke zločine
Teorija o post-činjeničnom društvu, koja je zahvaljujući Trumpovoj pobjedi na predsjedničkim izborima u SAD-u počela postajati opće mjesto, savršeno oslikava aktualni društveni trenutak u Hrvatskoj. Zemlji u kojoj se ne priznaju nikakvi kriteriji i u kojoj ljudi s potpunom neupućenošću u temu o kojoj govore i s proporcionalnim viškom ostrašćenosti, puštaju u javni prostor nevjerovatnu količinu besmislica, bez imalo srama.
Jedna od vodećih pojava tog tipa je Bruna Esih, znanstvena novakinja na Institutu ‘Ivo Pilar’, aktivistica bleiburških komemoracionista, zagovarateljica lustracije i odnedavno posebna savjetnica predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. To što Esih nije u roku od 15 godina uspjela steći doktorat i što joj to ničim nije ugrozilo radno mjesto na Institutu, predstavlja skandal svoje vrste. No druga vrsta problema nalazi se u činjenici kako je to ni na koji način nije spriječilo da, nastupajući s pozicije neupitnog znanstvenog autoriteta donosi konačne historiografske ocjene kompleksnih povijesnih procesa.
Iako joj je takva vrsta rijetko besramnog djelovanja u javnosti sad već prešla u naviku, u intervjuu kojeg je dala Slobodnoj Dalmaciji, Esih je otišla i korak dalje. U tom intervjuu, koji je s njom vodila novinarka Snježana Šetka i koji ima sve elemente propagandnog, beskonfliktnog razgovora, u moru izgovorenih besmislica, Bruna Esih je stigla zaključiti da bi u slučaju poraza u proteklom ratu čitava zemlja bila pretvorena u Ovčaru, jednako kao i 1945. godine, nakon čega je poželjela kadrovirati po sveučilištu, ističući da je skandalozno to da na sveučilištu predaju osobe koje opravdavaju komunističke zločine.
Izvrnuta logika
Najveći problem s ovakvom vrstom izvrnute logike imamo zbog činjenice da je Bruna Esih tek glasnogovornica jednog raširenog stanja svijesti na desnici, koja je tim agresivnija, što je logički neutemeljenija. Uvjerenje koje iza ovakve vrste razmišljanja stoji je u potpunosti totalitarno, pa je tim čudnije da oni koji ga javno iznose, nisu svjesni te činjenice.
Krenimo od posljednjeg. Bruna Esih bi zapravo dijelila otkaze na javnom sveučilištu ljudima s čijim se mišljenjem ne slaže, ali bi se istovremeno borila protiv nasljeđa komunističkog totalitarizma, kako ga ona naziva. Ovo je naravno posve jednostavno provjerljiva tvrdnja, budući da ona ne ispunjava nijedan preduvjet znanstvene valorizacije ljudi čiji su rezultati i radovi svjetlosnim miljama ispred njenih. Ovakvo propagiranje ideološki obojenog diletantizma predstavlja zapravo najnižu točku do koje su kulturna, medijska i znanstvena javnost dogurali. Slijedom ovoga, ne treba nas čuditi niti zaključak o tome da Esih posve opušteno izjednačava antifašističku borbu s užasima Vukovara i ovog rata.
No, činjenica da nas ovakva njena logika ne začuđuje, ne umanjuje začuđenost nad tim da je uspjela završiti humanistički studij, bez ikakvog korištenja logičnog aparata. Pored toga što konstantno ponovljena laž o 1945. godini kao godini terora nad Hrvatima, ne predstavlja ništa drugo doli potpunu glupost, njezino uspoređivanje s Ovčarom ukazuje na spajanje nespojivog i suštinsku perfidnost njezine pozicije. Činjenice su vrlo jednostavne. Partizanska vojska je 1945. godine oslobodila Jugoslaviju od fašizma, ujedno se osvetivši poraženim kolaboracionističkim snagama s područja čitave Jugoslavije, koji su se povlačili prema Bleiburgu. Unatoč tome što je takva vrsta osvete tada predstavljala raširenu praksu u Europi, na jednostavno pitanje radi li se o zločinu odgovor je jednostavan. Da, to je bio zločin.
No teza koju Esih i slični pokušavaju nametnuti kao općeprihvaćenu, o tome da je to bio obračun s Hrvatima je toliko lažna, da je nevjerovatno da još uvijek opstaje u javnom prostoru. Prije svega, u partizanskim snagama borilo se na kraju rata više Hrvata, no u snagama NDH. Neupitni vođa antifašističkog pokreta bio je Josip Broz Tito, po nacionalnosti Hrvat i, što je za ovu priču najbitnije, antifašistička borba je stvorila hrvatsku državnost u okviru Federalne Jugoslavije. Drugim riječima, iznositi tezu kako je 1945. označila obračun s Hrvatima i potezati paralelu s Ovčarom je prije svega glupo. No, potezanje paralele između Ovčare i partizanske borbe, nije samo glupo, nego i amoralno. Navodimo ovo iz razloga što su upravo vrijednosti antifašističke borbe, među kojima je jedna od ključnih sastavnica bila izgradnja povjerenja i zajedništva između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, bile te koje su opsadom Vukovara i zločinom na Ovčari potpuno zgažene.
Esih kao Šljivančanin
S obzirom da je ovo jasno i samoj Esih, koliko god šutjela o tome, izvjesno je kako se ovdje radi o nečemu potpuno drugačijem. Nju zapravo nervira simbolika, s tim da joj se mora priznati kako na tom polju ne pravi razliku. Drugim riječima, slijedimo li njezinu logiku, zločinci s Ovčare nosili su na kapama petokrake i samim tim ih možemo smatrati nasljednicima partizana u svakom pogledu.
S druge pak strane, ljudi koji su branili Vukovar su na kapama imali šahovnicu pa im samim tim trebamo smatrati nasljednicima ustaške države. Dosljednom primjenom ovakve logike Esih je u prvom redu besramno uvrijedila sve ljude koji su stradali u Vukovaru, izjednačivši ih s ustašama. No, pored toga, što nam je ovdje puno zanimljivije, ona koristi istu argumentaciju i retoriku kojoj su koristili Šljivančanin i slični. Drugim riječima, i za Esih i za Šljivančanina tamošnji ljudi su ustaše, s tim da im kao takvima drukčije pristupaju. Ovakva poražavajuća logika, podržana od nezanemarivog dijela mainstream medija i šire javnosti, proizvela je potpunu marginalizaciju antifašističkih vrijednosti i totalnu relativizaciju kriterija i činjenica, po kojima u prvoj fazi diplomirana povjesničarka može voditi kompetentan razgovor s redovitim profesorima, da bi u sljedećoj fazi, nakon što se podijele potrebni otkazi na sceni ostali samo nesvršeni studenti koji bi današnju Hrvatsku proglašavali ustaškom državom. Ako je i od Brune Esih, previše je.