Bajaga ili slučaj jednog nasilja
JAHAČI MAGLE
Septembar 2018
Udara se na one koji se najmanje razlikuju, koji najviše liče, upravo najviše utjelovljavaju najbolji dio vlastite zajednice, zamišljeni ideal samih sebe, onih najciviliziranijih, najblažih, najsofisticiranijih. Ali, organizacija koja je protestirala da se zabrani nastup, ne pripada tome – ona zna da ne spada u takav najbolji dio, ni s ove ni s one strane: ona je šekspirovski Kaliban kome je civiliziranost beogradskog autora naprotiv ogledalo vlastite nedostatnosti, nedostojnosti, nerazvijenosti, sirovosti i niskih nagona
„Čuvari dalekih granica
javljaju preko glasnika
južna plemena ratnička
su stigla ispod zidina…“
Rimljani, Momčilo Bajagić – Bajaga (album „Jahači magle“, 1986.)
1.
„Neće valjda opet?“ ili „nije valjda još uvijek?“ bilo bi logično pitanje čak i u ovakvom stanju stvari danas. Stvarno, potrošili su se i iscrpili dosad lokalni „pravednici“, činilo se, ovdašnje sturm-gruppe za pritisak, jedna podgojena, od države mažena, polupismena, a opasna i mračna bratija koja se svako malo obruši prilikom gostovanja kulturnjaka ili estrade „s one strane“, i danas sad već stvarno djeluju kao anakronizam. Vrijeme ih je pojelo bez obzira što mogu još ujesti – bilo da pokažu da još postoje, ili kad zatreba. Politici i vlasti pak – jer ne misli valjda itko još da se ovakve stvari rade bez podrške centra i političkih struktura – već je neko vrijeme nepotrebno baratati ovim vrstama pritiska.
Posljednja u nizu akcija i iz nje kukavičko otkazivanje događaja, došla je otud nekako manje očekivano pa su i gornja pitanja vjerojatno na mjestu. Međutim, ovdje se radilo o nečemu drugom: o izboru „targeta“, o meti na koju su napenalili. Tu stvari postaju kompliciranije. Meta je bila potpuno nevina, nekontraverzna, „izvan svakog zla“, disovski rečeno: jedan sasvim neokaljan muzičar i autor. U neočekivano vrijeme, došao je red i na beogradskog kantautora, negdašnjeg tinejdžerskog idola iz najbolje faze zajedničke zemlje: na Momčila Bajagića – Bajagu, suptilnog, rafiniranog i blagog kantautora, iza čije se maske vječnog dobrog momka i sasma izuzetnog tekstopisca i muzičara („on je najtalentovaniji“, kako reče jednom Goran Bregović), zapravo odavno krije jedan radikalni pacifist, čovjek operiran od svake pizme i s umom što je izvan svakog nasilja. Bajaga nije „apolitičan“, da se ne pomisli krivo, nego, po đerđkonradovskoj briljantnoj definiciji – antipolitički autor, u smislu „antipolitike kao začuđenosti“, kao jedne od ključnih počela, principa određenog tipa pisca i, šire uzevši, umjetnika:
„Čovjek nalazi da su stvari neobične, groteskne, štoviše: besmislene. Saznaje da je žrtva, i ne želi to biti. Ne voli da mu život i smrt zavise od drugih ljudi.“, određujući finalno samu glavnu karakteristiku, psihološki, emotivni i društveni stav takvoga naročitog tipa čovjeka i načina kako govori odnosno kako se izražava: „To nije govor političara, ni politologa, ni tehnokrata, nego suprotno: jednog ciničnog i diletantskog utopista. On ne nastupa u ime nekakvog mnoštva ili kolektiva. Njemu nije potrebno da ima iza sebe stranku, državu, naciju, klasu, korporaciju, akademski svijet. Sve što radi, radi za svoj račun, sam, u sredini koju je sam odabrao. Nikome nije dužan polagati račune, to je osobni poduhvat, samoobrana.“
I uistinu, nije li to sasvim precizan opis beogradskog (ili zemunskog, ako već hoćemo) kantautora? Onoga koji je već od prvoga svoga samostalnog rada, od nijansirane i inteligentne „Pozitivne geografije“ koja je na vrhuncu blokovske podijeljenosti, hladnog rata i naše pozicije u sredini, između svjetova, pjevala o različitim zemljama veselo, u pastišu mnogobrojnih neočekivanih književnih i kulturnih referenci kojima je ovaj, i inače među najnačitanijim pop-autorima, tako lako i bistro garnirao svoje beskrajno radosne pjesme. Apsolutni nedostatak pretenzije omogućavao je dodatnu lakoću poteza i jednako tako obogaćivao tekstove imenima pod kojima bi se inače neki pretenciozniji zahvat rušio pod vlastitom težinom. Kod Bajagića bilo je mjesta i za njegovog „ćaleta“ koji je krenuo „pešaka do Berlina, da uhvati lično Adolfa (!) za uši“, i za južnoameričke pisce – „ Markes i Kastaneda“, i za Gilberta Becauda u Moskvi, i za Ermitaž. I za stih kojim je još 1984. pjevao „limene trube duvaju – ne volim vojnu muziku…“. Dva albuma kasnije, napravio je i svoj hommage glavnom traumatskom mjestu nacije, tadašnjoj „južnoj pokrajini“ – aparthejdu koji se u tišini provodio nad narodom kojem je autor, makar nominalno, pripadao. Kroz silno suptilnu pjesmu Rimljani, on takav razvoj ne konstatira samo kao jedno nesređeno i nasilno, trenutno kulminirajuće, i dugotrajno, političko-ideološko stanje, nego ga vidi mnogo šire i delikatnije, smješteno u neočekivanu kulturno-historijsku paralelu: osjećaj da nešto veliko i dugotrajno, što se činilo nepromjenjivo, ide prema svom kraju. Da štoviše čitava jedna civilizacija ide ka svom nestanku:
„južna plemena ratnička
su stigla ispod zidina –
i sve je više Varvara,
a sve je manje Rimljana“.
Rijetko je nešto tako suptilno napravljeno u domaćem pjesničkom i popularnomuzičkom svijetu.
Kad su na kraju „varvari“ prevladali i sve otišlo dođavola, autor je pričekao koju godinu, da preživi, da se sredi i da ponovo zapjeva. Zapjevao je gorče nego ikad i poraženije, sa jedva primjetnom uznemirenošću koja se dobro prikrila u onom čuvenom dubokom baritonu, smirujućem kao čista i hladna voda. U neobično žestokoj pjesmi vapio je jedva se uzdržavajući, i time još efektniji, još potresniji, pjevao o užasu koji se iz relativno „sigurnog“ glavnog grada ne vidi, ali što može naslutiti svatko tko je imalo osjetljiviji od pomahnitale mase čije je vrijeme to bilo:
„Stotine kilometara daleko od mene
il’ prostim jezikom, sa one strane reke
gde noću gore duše, planine i kuće
i neke svetiljke sad toliko daleke
Hiljadu krikova i istrganih slika
hiljadu užasa i strahova u noći
hiljadu stvari o kojim ne želiš da pričaš
hiljadu onih o kojim nećeš moći…“
Do refrena gdje se zbog sintakse može dvostruko razumjeti kome se obraća – u pjevanom stihu bez obzira na cezure nema zareza, sasvim na liniji proročice Dodone – Ibis redibis nunquam per bella peribis – pa je i ovdje ambivalencija veća (i namjerna?) : obraća li se onome/onima upravo koji su ostali s druge strane, u paklu, onima koji su do jučer bili njegovi, najbliži, bratstvo po mladosti, širini, dobroti i civiliziranosti, ili se vapijući obraća Vrhovnom Biću:
„Gde si Bože gde si,
Crni se dani ređaju u nizu
Šta još da se desi
Tako daleko a tako, tako blizu“.
Da ne bi bilo sve apstraktno i neodređeno, da se ne bi moglo pribjeći obrani da se govori o „bilo kojem“ sukobu i užasima, govorila je treća i finalna strofa, u kojoj pjesnik ne izuzimajući se, autopoetički uvodi sebe i mjesta koja su ostala s druge strane, van njegovog života i dometa, i za koja nema nimalo optimizma da će im se vratiti, iz čega probija čak i zrnce samoodgovornosti i opravdanja takve (zaslužene?) kazne nepovratka:
„Sve one ulice što poznavao sam dobro
niz koje ove noći niko neće proći,
svi oni ljudi koje voleo sam mnogo,
a videti ih više nikad neću moći.“
Sudbina pokazala se ipak milosnijom i autor se vratio i među ljude i na ulice o kojima je pjevao s daljine, iza zabrana i granica. A tamo su mu priredili onakav doček, evo. Nakon toliko godina, nakon svih potrošenih priča i ideologije, nakon svih laži, i nakon godina već unormaljenog i stabilnog odnosa koje je muzičar ponovo ostvario sa svojim slušateljima. Sve dok se jednog dana nemirna neman opet nije probudila i ritnula blatnim kopitom na čistu riječ i misao, na pjevani tekst i zabavu uz koju se i misli i osjeća duboko a lako.
U redu, ništa se strašno zapravo nije dogodilo. Jedan neodrađen koncert u Karlovcu – gradu, ironično, među onima s najviše putra na glavi, kao takvom – i odmah nakon toga zadovoljština i trijumf u slobodnoj Puli. Ali razmišljajući o svemu, o izboru ove najnovije mete, i pitanje se mijenja, postaje drugačije, interesantnije.
2.
„Odlazim mokrom ulicom
Dane protekle, brišem gumicom
Trudim se da se ne sećam,
Kad zaboravim, lakše podnosim.“
(Rimljani)
Svaki put kad bismo ranije pomislili „neće valjda i na to?“, i „zašto baš na ovoga?“, kad bi se činilo da ne može niže, drugim riječima – prevarili smo se naravno i odmah ispadali naivni. Kod takvih napada i pritisaka naime, nije se nikad zapravo ni radilo o izuzetku, nego je tako od početka – stvar je krenula čim je ova država započela svoje postojanje.
Krenulo se praktički odmah sa sistemskim i sistematičnim brisanjem, napadima i odvajanjem svih imena u međuvremenu neprijateljske, suprotstavljene kulture izvan i unutar novih granica, ali naročito onih koja su za nekadašnjeg, zajedničkog vremena imala najveći utjecaj ili pak najvišu kulturnu i simboličku vrijednost. Najprije su ih, kao i mnogobrojne pojmove, odstranili iz kulture, iz škola, knjiga i medija i onda, finalnim udarcem, iz sjećanja. U tome nasilju bilo je logike, onako kako su se pomahnitali nacionalšovinizam i duboki totalitarni impuls već mogli odnositi prema svemu.
No, proradila je i dodatna, neočekivana, strahovito niska strategija i zlost onih koji su iz mračnih centara novog režima spremali i provodili čišćenje kolektivnog sjećanja: zahvaljujući nedostatku informacija i manipuliranju neznanjem, počelo se puštanjem dezinformacija o imenima nekad značajnima svima, a koja su ostala s druge, zabranjene strane. I u tome se krila prava podmuklost: nije se udaralo na „kontroverzne“ toliko, na one koji su zajašili zmaja suprotnog nacionalizma i nehumanosti. Ne, tračevi i ogovaranja, dezavuiranje u ideološkom ključu izmišljani su upravo za potpuno drugačije, za suprotne, koje ideologija nije mogla stavljati u svoje uske gabarite, a koji su nekada u sebi nosili sve što je bilo nepodijeljeno dobro, najdelikatnije osobine, te što su izazivali najmekša i najnježnija sjećanja, kao ljudi i kao simboli. Mora da su negdje bili birani namjerno, suviše velika je bila provalija između optužbe-trača i stvarnosti. A možda i gore – tjerano podlim i nezdravim nagonom da se udari baš po najčistijima, što su zbog toga najviše značili. Da je neki zli demijurg birao, nije mogao izabrati bolje za daljnje, „podsvjesno“ trovanje običnoga svijeta, ionako razočaranog, smušenog i ne uvijek sigurnog u to da je novo ujedno i jedino dobro.
Jer, lako je bilo udariti recimo u nekada glavno rokersko ime, vođu velikog benda i beogradskog boemskog pjesnika, ili u najvećeg sarajevskog i jugoslavenskog režisera što je neočekivano, s obzirom na porijeklo, „pobjegao“ neprijatelju – takvi su spremno dočekivali udarac. I vraćali ga. Dakako da su ih također prozivali i gledali priliku da se očešu o njih, ali nekako očekivano i u nekom trenutku gotovo iz navike, a ovi im, kažemo, redovito uzvraćali s kamatama, odgovarajući na jedan nezdravi no nesvjesno prizivan i željen poriv međusobnog provociranja izazivajući time bijes i lažnu konsternaciju. I nešto drugo: sakriveno, nepriznato poštovanje, često upravo kod najekstremnijih. Tu je ideologija vodila svoj mačevalački duel sa suprotnom stranom vješto i lako, hraneći se sukobom, mržnjom i strašću borbe.
Ali, bio je i jedan red imena koje nacionalistički režim nije mogao podvući pod „takve“, pod agresivne, provokativne neprijatelje koji se nisu izvinjavali i nad kojima se u svom ideologiziranom i neautentičnom osjećaju lažne žrtve moglo skandalizirati do mile volje.
Možda i nesvjesno, dio predstavnika i sluga ideologije shvatio je da ima dio koji je bio iznad ili izvan tih podjela, izvan crno-bijelog dijeljenja i jasne odredivosti. I da kad se u strašnom raspadu povukla crta između „nas“ i neprijatelja, treba udariti drugdje, „da ne ostane ni pomen na ljepotu“, kako bi rekao pjesnik. Da treba udariti na one koji se ne mogu braniti i koji se ne bi branili ni da su znali da su napadnuti. Tako, među prvim glasovima (iz podzemlja), da je netko od nekada općevoljenih pojava prešao „na tamnu stranu“, bio je onaj o glumcu Branku Milićeviću – davnom voljenom „Branku Kockici“ – baš pojavi koja je nekada imala najviši i najčišći sjaj, što je obilježila najtananije razdoblje života i (pr)osvijetlila tolika djetinjstva – uspomena na vlastita djetinjstva najljepše je i najvrjednije što čovjek nosi pa time u nečasnim vremenima podložnije manipulaciji. Kad je godinama kasnije sve završilo (?), ovo nije prestalo i nastavljalo se pojavljivati periodično iz mračnih krugova koji se takvim stvarima bave i inače – tračevi nisu samo proizvod individualne prljave mašte, oni su strukturni. Najgore i najružnije od svega, nisu udarali samo na žive, nego i na mrtve. A kad to krene onda nema zaustavljanja, nijedno ime nije van domašaja prljavih ruku i još prljavijih misli, ne zaustavlja se nagon i delanje dok se ne zaprlja i ono što je ranije bilo kao snijeg čisto i neuprljano ni u jednoj čestici bilo ponaosob ljudskoj ili kao kulturnog pojma.
Nedavno, a ne dok je sukob trajao, otišlo se i do one krajnje točke zamislive: pokušalo se uniziti i vjerojatno najljepše ime kulture – najdražeg dječjeg pisca, trageda golubije ćudi i profetskog pogleda što ga je na kraju koštao vlastita života. Preko policijsko-špijunskih novina u paru s mahalskom kanaljom, onom istom koju je opisao Andrić višestruko i precizno, kao voljnim izvršiocima, krenuli su i nisu stali ni pred sjeni i imenom samog Branka Ćopića, obijedivši ga u njegovoj (?) Bosni prije koju godinu načinom kakav se činio nezamislivim nakon svega. Čak ni u Hrvatskoj nije se išlo tako daleko – tu su ga „samo“ okljaštrili na jednoj beskrajno ironičnoj i po cenzorsku kulturu ridikuloznoj točki, kad su u predragoj dječjoj knjizi o dobrom ježu, priči koja je zapravo bila čudesna parabola slobode one zemlje, promijenili stih: „za druga Ježa“ postao je „za dragog ježa“ – nema drugova kod bivših drugova.
U tu grupu pripada i kantautor iz naše priče kojem eto nisu dozvolili da se pojavi u negdašnjem grencerskom centru, i napadnut je baš iz takve okoline, jerbo da je u najgorim godinama svirao „na neprijateljskom teritoriju“ tadašnje RSK. Dobro, čak i da je tako i bilo. A šta ćemo s „neprijateljskim teritorijem“ odakle je sad objeda došla – s mračnim bivšim austrougarskim garnizonom gdje su tokom posljednjeg rata nestajale i duše i kuće, kao u pjesmi autorovoj, a da zato do danas nitko nije do kraja i pošteno odgovarao? Umjesto daljnjeg „nadgornjavanja“ retoričkog koje zadojeni mračnjaci, ti jahači magle ionako neće razumjeti, moglo bi se opet zamoreno skratiti sve naslovom jednoga djela Vojina Jelića: „Pogledaj svoje ruke“.
3.
„Oči ti ne pokazujem
Vidim, ne gledam,
Samo osećam.“
(Rimljani)
Nije valjda sve to trebalo ni čuditi. Iako čovjek ostane svejedno negdje zapanjen i pita se umorno i začuđeno – dokle više? Ali ne, to je krivo pitanje. Neće se nikada umoriti. Pitanje je bolje: a zašto udaraju baš tu, i u takve? Rekli smo, neće na jake, na one koji su zauzeli stav, koji su jasno „markirani“ kao pripadnici omrznute kulture. U jednom trenutku čak su se napadači znali i povući, kao kod spomenutog negdašnjeg Sarajlije i nepomirljivog, provocirajućeg renegata (u takvim situacijama opet kreće okret i prelazi se ponovo na tupo prešutkivanje).
Udara se naprotiv na one koji se najmanje razlikuju, koji najviše liče, upravo najviše utjelovljavaju najbolji dio vlastite zajednice, odnosno, u krajnjoj točki, zamišljeni ideal samih sebe, onih najciviliziranijih, najblažih, najsofisticiranijih. Ali, organizacija koja je protestirala da se zabrani nastup, ne pripada tome – ona zna da ne spada u takav najbolji dio, ni s ove ni s one strane: ona je šekspirovski Kaliban kome je civiliziranost beogradskog autora naprotiv ogledalo vlastite nedostatnosti, nedostojnosti, nerazvijenosti, sirovosti i niskih nagona, fundamentalne anticiviliziranosti. Oni nemaju drugo nego da, poput istog lika iz Bardove „Oluje“ (!), to ogledalo neprestano pokušavaju razbiti.