Jozef Škvorecki: "Bekstva Lide Barove", Beograd: Clio, 2017.
KAD SE HITLER UPUCAVA
Juni 2018
Knjiga Jozefa Škvoreckog ne odgovara ni na jedno krupno pitanje, ali olakšava razumijevanje činjenice da ni u vremenu velikih ideologija nisu svi pripadali tim osviještenim vojskama. Bilo je i tada, kao i uvijek, svijeta koji se ljuljao kao trava na vjetru, padao košen kosama velikih vođa i pokreta i za koji će zauvijek ostati pitanje – u kojoj je mjeri samo žrtva, a u kojoj akter vlastite i kolektivne sudbine. Važno je kod ovakvih djela jedino, da se ne svede sve na njih, da ostanu zanimljivost jedne kritičke javne i historijske svijesti
„Hitler je tako usamljen. Nema sreće sa ženama. To je zato što je previše mekan. Žene to ne vole. Njima je potrebno da znaju ko je gazda…“. Tako, u svom vremenu klasično i sa autoritetom znalca, psihološko stanje svog Vođe na uvijek važnom i osjetljivom sektoru fronta dijagnosticira njegov veliki saradnik i saborac, jedan od fascinantnih negativaca evropskog XX vijeka, Jozef Gebels. Čovjek bez kojeg bi njemački nacionalsocijalizam bio podjednako opasna najava i pojava, ali mnogo manje zanimljiva u svom političko-propagandnom nastupu i izrazu. Uostalom, ovdje je zapisao jednu stranu banalne istine, svakom je poznato da tihi, povučeni i smotani momci, lako mogu postati opasni po svoje okruženje u vanrednim okolnostima, u kojima kompenziraju svoje zastoje. I ova bilješka iz ministrovog dnevnika ne bi zasluživala posebno spominjanje po svojoj intelektualnoj vrijednosti, da nije riječ o biografiji češke glumice Lide Barove, koju su obojica poznavali.
Lida je susrela Hitlera. Bila je na čaju kod njega, spremljenog samo za nju. On je bio fin i emotivan, govorio joj je o tome da ga podsjeća na njegovu staru ljubav, da mu ne smeta što je Čehinja, nagovarao je da dođe opet, u čemu se krila tiha ponuda. Ali njoj, mladoj i veseloj, on je bio čudan i težak, a jedina šansa za njih dvoje je zapravo bila, da ona priđe njemu… Tako je propala Lidina kratkotrajna prilika da utiče na svjetska zbivanja. Propala je i ona sljedeća, ali je ta ipak potrajala pune dvije godine i obilježila joj život. Lida Barova je sretno izbjegla Firera, ali je potom bez pravog otpora ušla u gravitacijsko polje šepavog zloduha i gospodara njemačkog filma, tada najjačeg propagandnog oružja, Jozefa Gebelsa. Ona je bila lijepa, i osim te ljepote nije emitovala u okruženje nikakve druge poruke, svaki oblik društvene misli bio joj je tuđi. Ta „čistota“ od njihovih opsesija očito je godila ekipi preopterećenih manijaka u nacističkom vodstvu, a možda ih je provociralo i to što je bila Slavenka, lijepa ropkinja.
Koliko je češka glumica poznavala i razumjela svijet oko sebe najbolje govore njene riječi o ministru izgovorene mnogo kasnije u pero Jozefu Škvoreckom: „Shvatila sam jedino da iskri duhovitošću i šarmom, a s vremena na vreme spustio bi na mene svoje tamne, lepe oči…“; ili: „počele su da mi se dopadaju njegove lepe ruke…“ dok je prebirao po klaviru. (Ovdje je nužna jedna važna napomena. Iako zasnovano na autobiografskom kazivanju glavne junakinje, ovo je djelo Jozefa Škvoreckog, objavljeno u prvim godinama njegovog političkog izgnanstva. Nemamo razloga sumnjati u iskrenost Lidinog svjedočenja, ali je očito da su pero i dramaturgija u rukama velikog češkog pisca, koji drži stranu svojoj heroini i pokušava razumjeti njena bjekstva. Koja su ih, očito, čvrsto povezivala.)
A kao dodatna ilustracija mentalnog stanja glavne junakinje mogu poslužiti njene riječi o atmosferi na i oko Olimpijade 1936.. godine. Događaj, mnogo puta opisan i okarakterisan u svjetlu kasnijih činjenica, ona je vidjela ovako: „Svečano raspoloženje zemlje vaskrsle posle otklonjene nezaposlenosti, haosa, zamalo pa i građanskog rata. Nisu to bili samo moji utisci, već i hiljada i hiljada ljudi koji su se slegli u Berlin iz celog sveta…“ Znala sam samo za Berlin pun sunca, kaže ona Škvoreckom. Voljela je svog ministra, igrala u filmovima, vjerovala da će se razvesti zbog nje, i mnogo vremena potom gledala u njemu čovjeka drugačijeg od njegovih partijskih drugova. Nudio joj je da zajedno pobjegnu u Japan i da tamo žive živote običnih ljudi. Tada već nije mogao birati kuda da bježi.
Cijela njihova priča ipak nije mogla potrajati. Kad je zaprijetilo da konačno pukne bruka i da se u germansku političku elitu sasvim neočekivano probije jedna mlada Čehinja i istisne pripadnicu stare vrhuške, Magda se požalila Hitleru. Ovaj je pozvao svog ministra i natjerao ga da mu obeća da će sačuvati svoj brak. „Ko gradi istoriju, nema pravo na privatni život“, navodno je rekao Firer, imajući primarno u vidu vlastiti slučaj. Lida priča da joj je ministar u suzama rekao: „Dao sam vođi časnu riječ“. Nije vrijedilo ni to što je u jednoj zaista neobičnoj situaciji obavila razgovor sa Magdom, bila je privedena toj ženi, koja joj je ponudila da ostanu obje oko njenog Anđela, kako je zvala muža, samo uz uslov da Lida s njim nema djecu. Rasna i svaka druga čistoća porodice bila joj je jedino važna. Sve je to opet bilo preteško za mladu glumicu sklonu jednostavnim i sretnijim zapletima. A koliko je Magda mislila bolesno ozbiljno govori njihov strašni završni čin, od kojeg je valjda i htio pobjeći jednoj Čehinji, a onda i u Japan. Ubistvo njihove djece prije samoubistva njih dvoje, kojim su pokušali pridati antičke dimenzije zločinačkom projektu kojem su pripadali.
Kad izvuče Lidu iz nacističke Njemačke, kao da i Škvoreckom lakne. Ostavivši Gebelsa iza sebe, a na njenu sreću, oko njenog uklanjanja iz kruga oko ministra potrudio se i Gestapo, stavivši je na spisak opasnih i nepoželjnih osoba, ostavivši njega ostavila je najveću opasnost svog života. Iako su bila prošla relativno bezazlena vremena berlinske Olimpijade u kojima još nisu svi bili sigurni u to ko je ko i što je što u evropskoj politici, ona je i dalje bila nesretna zbog takvog kraja svoje ljubavi. Brani je i četrdeset godina kasnije; „zar se ceo svet ne zaklinje u ljubav u svim varijantama od hrišćanske, komunističke, hipijevske…treba li da je se odričem zato što je njen subjekt ušao u istoriju tako kako je ušao…treba da lažem?“ Svaki će se današnji čitalac lako složiti s tim da ne treba da laže, uostalom, ona je sa takvom historijom iza sebe, koja nije mogla biti tajna, na kraju ipak preživjela i dolazak Crvene armije u Češku i nimalo lagan prvi poratni period u oslobođenoj zemlji. Dakle, niko je ni tada nije optuživao mnogo više nego je zaslužila. Ne treba da laže, zato ovo i jeste nama danas zanimljivo štivo, ali prije svega zato što ono potiče na razmišljanje o nekim važnim pitanjima koja sa samom Lidom i njenim bjekstvima nemaju puno veze.
U prvom redu pitanje je to našeg današnjeg odnosa prema, dakako, postojećim normalnim ljudskim crtama i relacijama u krugu pripadnika nacionalsocijalističkog vodstva. Danas je sve to postalo redovna tema i ozbiljne historiografije i publicistike različitih inspiracija, ali nad svim i dalje lebdi ono staro pitanje – u kojoj mjeri razumjeti znači i oprostiti, naročito s protekom vremena i odmicanjem od direktnih posljedica zločinačkih projekata. Ne samo Hitlerovog. U krajnjoj instanci pitanje je to stvaranja i očuvanja kritičke historijske svijesti nekog kolektiva. Naravno da su i nacisti voljeli, imali svoje biografije i svoje strahove, možda je baš u svemu tom Gebels jedan od najzanimljivijih slučajeva. Ali, što nam danas znače sličice sa istorijske stranputice, koje i kakve potrebe one draškaju i ispunjavaju? Je li to štivo za užu publiku ili baš za onu najširu?
Danas i ovdje, čini nam se da bi mogli zaključiti ovo: za razumjeti je njemački oprez prema relativizacijama, jer oni najbolje znaju kako je to i iz čega niknulo. Što se tiče nas ostalih, na nama je da pokušamo razumjeti, a za to su svi primarni i sekundarni izvori dobrodošli. Pa i biografija mlade češke glumice koja je dala svoj skromni doprinos njemačkom propagandnom stroju. Ova knjiga ne odgovara ni na jedno krupno pitanje, ali olakšava razumijevanje činjenice da ni u vremenu velikih ideologija nisu svi pripadali tim osviještenim vojskama. Bilo je i tada, kao i uvijek, svijeta koji se ljuljao kao trava na vjetru, padao košen kosama velikih vođa i pokreta i za koji će zauvijek ostati pitanje – u kojoj je mjeri samo žrtva, a u kojoj akter vlastite i kolektivne sudbine. Važno je kod ovakvih djela jedino, da se ne svede sve na njih, da ostanu zanimljivost jedne kritičke javne i historijske svijesti.
Prisilnim povratkom u Češku 1945. godine došao je trenutak da i politički neinteligentna glumica plati dio dugova i pokaže nešto karaktera u zatvoru kojeg je dopala. Padom Češke pod vlast komunista i pero Jozefa Škvoreckog u zadnjim poglavljima ove priče kreće utabanim stazama. To je tema koju je znao bolje no i jednu drugu i o kojoj smo mnogo toga pročitali. Zato opis Lidinog bijega iz domovine djeluje i dramatično i već poznato. Cijela njena pripovijest je tragedija na češki način, sve na granici ozbiljnosti, a sa vrlo realnim posljedicama. Jedna tužna i vrlo skupo plaćena karijera, završena u izbjeglištvu, daleko od mjesta sa kojeg je krenula.
Samoobrambeno, ona i njen zapisivač, zaključuju knjigu očekivanim stavom i riječima: “ko hoće može, naravno, da se baci na mene i poznatim biblijskim kamenom. Prijateljstvo koje mi ukazuje tako mnogo ljudi, poznatih i prepoznatih, pruža mi nadu da kaznu kamenovanjem većina ljudi smatra previše surovom i neprimerenom…“
Takav odnos ljudi na ulici je lako razumljiv, bilo da je u pitanju odnos prema mladoj i lijepoj glumici iz starih filmova, bilo da se radi o starici koja ovo kazuje. No, ne radi se o tome i to skoro ništa važno ne govori. Nešto drugo je u pitanju. Kad to estetika definitivno potre političku historiju, kad prestanu biti važne hiljade mrtvih robova, a spremni smo vidjeti samo ljepotu starih građevina i njihovih stubova, kad prestaju biti važni prijatelji i ljubavnici zločinci, a ostaje samo lijepo lice u starom filmu, zanimljivo i privlačno nostalgičarima svih ideoloških struja i frakcija. Kako se stvara ta vremenska granica i pomiče li se sve više ka nama i našem vremenu?
Preporučamo za čitanje ovu tužnu češko-njemačku priču sa margine stvaralaštva pisca „Kukavica“, „Oklopnog bataljona“, „Bas saksofona i drugih priča o džezu…“. Da spomenemo samo knjige koje su formirale i nas ovdje, dok smo se još znali smijati i tuđoj i svojoj nevolji.