"Ako ti jave: umro sam. Pesme o smrti za decu i mlade", priredio Vladimir Vukomanović Rastegorac, Beograd: Dom kulture Studentski grad, 2018.
KAKO DJECA ZAMIŠLJAJU SMRT?
Septembar 2018
Objedinivši profesionalne i umjetničke interese, Vukomanović Rastegorac napisao je vrijedan pedagoški priručnik obogaćen kritičkim čitanjima književnih tekstova kojim utire put ozbiljnom razgovoru o smrti u odgojno-obrazovnom sustavu. Lišavajući tematizaciju smrti u dječjoj književnosti nelagode i šutnje, zbirka ne nudi konačne odgovore na pitanja smrti, ali predlaže razgovor i verbalizaciju
Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.1
Branko Ćopić, Bašta sljezove boje
Poezija za djecu često se percipira kao književno polje naseljeno poučnim, veselim, lakim i neozbiljnim temama, u kojemu nema mjesta traumatičnim iskustvima i složenim sociokulturnim fenomenima. Zagrebemo li površinu ove, u suštini, pogrešne pretpostavke, susrest ćemo se s vlastitim „čitateljskim djetinjstvom“ gdje smo nerijetko bili suočeni s potresnim prizorima patnje i smrti na koje smo reagirali razočaranjem, strahom i tugom. Polazeći od osobnog iskustva i „subjektivnog viška“ uloženog u raspravu o jednoj zastrašujućoj, ali uobičajenoj, temi dječje književnosti, Vladimir Vukomanović Rastegorac, pjesnik i docent na beogradskom Učiteljskom fakultetu, priredio je originalnu zbirku poezije okupivši niz različitih poetskih odgovora na iskustvo smrti.
U obrazovanju i odgoju djece, primjećuje autor, nastavnici nerijetko izbjegavaju razgovarati o smrti s djecom jer im ova tema izaziva stanovitu nelagodu. Nelagoda da se o ovoj temi razgovara s djecom javlja se prije svega kod odraslih jer suvremena istraživanja pokazuju da i nastavnici i roditelji prepoznaju kako djeca već u ranom djetinjstvu promišljaju smrt i konceptualiziraju je na različite načine bez obzira jesu li se s njom susrela na neposredan ili posredan način. Upravo je ovaj ambivalentan odnos prema temi smrti poslužio autoru kao povod da priredi zbirku srpske poezije za djecu i mlade naslovljenu prema Besmrtnoj pesmi Miroslava Mike Antića Ako ti jave: umro sam. Pesme o smrti za decu i mlade.
Zbirka okuplja stotinjak pjesama i kronološki predstavlja dvadeset i tri srpska autora, zahvaćajući širok vremenski period od prve pjesničke zbirke za djecu na srpskom jeziku iz 1856. (Jovan Sundečić: Niz dragocjenih bisera) do pjesnika mlađe generacije. Ona nije namijenjena djeci, nego odraslima – nastavnicima i roditeljima – o čemu svjedoči opremljenost zbirke iscrpnim uvodom u temu dječje konceptualizacije smrti, opširan popis literature o metodici nastave književnosti, psihologiji, antropologiji i filozofiji, te pažljiv izbor građe koji čitatelju omogućava praćenje osnovnih razvojnih puteva poezije o smrti za djecu. Najznačajniji i najvredniji doprinos ove knjige diskusiji o smrti čini uvodni prilog zbirci, tekst Smrt u srpskoj poeziji za decu i mlade: tradicija jednog tabua, gdje autor ukazuje na moguće čitateljske ulaze u ovu temu. Temi smrti prilazi iz različitih znanstvenih stajališta – psihološkog, sociološkog, filozofskog, književno-teorijskog, metodičkog – pri čemu posebno dolazi do izražaja otvorenost njegova napora da razgovor o smrti detabuizira i oslobodi šutnje, nelagode i neravnopravnosti.
Uzevši u obzir svu kompleksnost fenomena smrti, autor ističe da se u našoj nelagodi krije naš bijeg od vlastite nesigurnosti i strepnja da odgovor na pitanje smrti zapravo ne znamo. Prešućivanje, međutim, ne znači da djeca o smrti neće razmišljati i da je neće konceptualizirati, posebno jer će se s ovom temom susretati već u školskom programu namijenjenom za prva četiri razreda osnovne škole. Istražujući kako i kad djeca počinju konceptualizirati fenomen smrti, Rastegorac ulazi u temu navodeći psihološka istraživanja koja su pokazala da se različiti subkoncepti (ireverzibilnost, nefunkcionalnost, univerzalnost i kauzalnost) ne usvajaju istovremeno, ali da ih djeca usvajaju između pete i sedme godine. Razumijevanje smrti ovisi i o spolu ispitanika, pa dječaci smrt često povezuju s nasiljem i ratom, dok je kod djevojčica naglašenija emocionalna reakcija na smrt. Iskustvo smrti bliske osobe i sociokulturni faktori također utječu na formiranje predstave o smrti, a budući da je ponašanje djece potaknuto oponašanjem roditeljskih modela za psihološko je stajalište važno odrediti i roditeljsku ulogu u zamišljanju smrti: dječja percepcija se uglavnom podudara s roditeljskom percepcijom smrti.
Drugi ulaz u temu otvaraju analize sociokulturnih faktora, pa autor nastoji odgovoriti na pitanja kako se pogled na smrt mijenjao kroz povijest, te kakva je veza između smrti i ideologije. Naime, današnji odnos prema smrti nije ni jedini mogući ni jedini ispravan, te je način na koji se odnosimo prema smrti uvjetovan društvenim primjenama. Sve do kraja osamnaestog stoljeća, opisuje autor, smrt je ljudima bila bliska i javna, ona je bila organizirana ceremonija u čijem se središtu nalazio umirući. To pak znači da je sobu umirućeg bilo gotovo nemoguće zamisliti bez djece. Devetnaesto je stoljeće donijelo promjenu, pa naglašeno tugovanje za umirućim počinje sugerirati kako je smrt bliske osobe događaj od kojeg čovjek strahuje, a posjeta groblju počinje se smatrati njegovanjem uspomene na mrtve. U drugoj polovici 20. stoljeća započinje marginalizacija smrti potaknuta humanom težnjom da se o smrti ne govori, pošteđujući umirućeg dodatne boli. Ova je težnja vremenom prerasla u svojevrsnu zabranu govorenja o smrti, a šutnji je pridonijelo izmještanje umirućeg iz vlastitog doma u bolnicu ili hospicij. U skladu s nametnutom šutnjom, počinje se podrazumijevati da djecu treba štititi od tužnih osjećanja i da se pred njima smrt treba skrivati. Paradoks je, tvrdi autor, što je internaliziranje zabrane ispoljavanja emocija proizvelo dublje i dugotrajnije traume. Premda je odnos prema smrti povijesno uvjetovan, univerzalne su ideje o posmrtnom trajanju i društveni ugled koji uživa smrt za vjeru i domovinu. Kad je riječ o političkoj (zlo)uporabi smrti, Rastegorac ističe da ni govor ni šutnja o smrti nisu ideološki neutralni, a ponajmanje u školi koja je državni aparat. U takvom kontekstu postaje jasno koliko je važna i osjetljiva pozicija učitelja i nastavnika koji kroz pokretanje ili nepokretanje ove teme staju „na stranu vladajućeg zaborava ili nasuprot njemu“.
U povijesnom pregledu, priređivač zbirke obrazlaže izbor pjesama i autora poprativši kronološki niz kratkim analizama autorskih poetika i tematiziranja smrti u pojedinačnim opusima. Homogenizirajući zbirku tematizacijom čovjekove smrti kod Jovana Jovanovića Zmaja, Desanke Maksimović, Branka Ćopića, Grigora Viteza, Miroslava Antića i brojnih drugih pjesnika, autor utvrđuje kontinuitet pjevanja o smrti u srpskoj dječjoj poeziji, ali naglašava da je ipak riječ o kontinuitetu pjesničke margine. U povijesnom pregledu autor navodi da je moguće uočiti kretanje od moralističkog preko empatijskog do humorističnog pjevanja o smrti, te da se ovaj prijelaz može tumačiti kao promjena konceptualizacije djeteta u svijesti autora. U prvoj fazi razvoja srpske književnosti za djecu dominirala je moralistička upotreba smrti jer se djeci prilazilo kao nedovršenim bićima koja se kroz književnost trebaju podučavati. Od Zmaja je moguće uočiti tendenciju ka empatijskom modelu što se može čitati kao buđenje većeg povjerenja u dijete i njegovu sposobnost nošenja s emocijama koje smrt izaziva. Drugu polovicu dvadesetog stoljeća obilježava snažnija prisutnost humora koja se može protumačiti kao „pripitomljavanje“ ove teme u poeziji za djecu.
Nakon povijesnog pregleda, Rastegorac sugerira da se tumačenje pjesama o smrti u radu s djecom ne treba voditi samo estetskom vrijednošću pjesama, već i potencijalnom „biblioterapijskom“ ulogom književnog teksta koja može biti dragocjena djeci koja se susreću sa smrću. Književnost može pomoći prihvaćanje realnosti smrti i razvijanje empatije, pa autor u izabranim tekstovima vidi i neiskorišteni potencijal koji se može aktualizirati u nastavi, ali i primijeniti u razgovoru s djecom izvan škole. Završni dio rasprave, pisan u formi praktičnog priručnika za nastavnike i roditelje, predlaže smjernice za analizu reprezentacije smrti u književnom djelu s obzirom na psihološka, sociokulturna i ideološka stanovišta, ne gubeći iz vida literarni aspekt teksta. Budući da je riječ o književnim tekstovima, neophodno je u središte analize postaviti umjetničko oblikovanje, ali psihološki i ideološki aspekti sugeriraju kako je fenomenu smrti u dječjoj književnosti najbolje pristupiti komparativnom analizom.
Zaključak studije podvlači tezu da je smrt, kao životno iskustvo, dragocjeno mjesto susreta djece i odraslih, i mjesto ravnopravnosti jer nitko o smrti ne zna sve i različite perspektive su jednako vrijedne bez obzira na dob sudionika rasprave. Autor se stavlja na stranu otvorenog razgovora o tematizaciji smrti, navodeći niz smjernica koje odraslima mogu pomoći da razgovaraju s djecom, vodeći računa o kreativnom potencijalu djeteta kojemu treba pružiti priliku da o smrti govori i da joj pristupi stvaralački. Ovako zamišljeno „obrazovanje o smrti“ u konačnici ima veliku važnost u razvoju empatije kod najmlađih i uvažavanju različitosti što može imati posebnu važnost u multikulturnim sredinama, te u društvima u kojima se religijske i znanstvene spoznaje suprotstavljaju. Paradoks je, zaključuje autor, da je smrt mjesto radikalnog diskontinuiteta i tema u sklopu koje se može govoriti o najdubljim pitanjima ljudske egzistencije koja se tiču sviju nas.
Objedinivši vlastite profesionalne i umjetničke interese u jednoj knjizi, Vukomanović Rastegorac napisao je vrijedan pedagoški priručnik obogaćen kritičkim čitanjima književnih tekstova kojim utire put ozbiljnom razgovoru o smrti u odgojno-obrazovnom sustavu. Lišavajući tematizaciju smrti u dječjoj književnosti nelagode i šutnje, zbirka Ako ti jave: umro sam ne nudi konačne odgovore na pitanja smrti, ali predlaže razgovor i verbalizaciju putem tumačenja tekstova, slušanja i razmjene iskustava zastupajući stranu onih koje nazivamo djecom.
1 Ćopić, B. (2014). Bašta sljezove boje. Beograd – Banja Luka: Zadužbina „Petar Kočić“: 14.