Bilješka uz ratne dnevničke zapise Miljenka Smoje
KAKO JE POČEO RAT NA MOM OTOKU
Mart 2018
“Judi i beštije” su poučna sonda u povijesti tadašnjeg svagdana, dokument koji pokazuje kako su psihoza napadnute zemlje i osjećanje pravedničkog revolta neizbježno inficirali i ljude poput Smoje, napisao je o knjizi Jurica Pavičić
Miljenko Smoje osamdesetih godina je bio zvijezda. Spadao je u uzak krug ljudi od pera koje su podjednako uvažavali i publika i kritika, barem onaj dio nesklon elitizmu. Tiraže njegovih knjiga išle su u nebesa, posebno u Dalmaciji, a prilikom emitiranja „Velog“ i prije toga „Malog mista“, ulice od Vardara pa do Triglava bile su prazne. Čak i oni koji nisu baš najbolje razumjeli Smojinu splitsku čakavštinu kao začarani gledali su televizijsku kroniku nevelikog grada na jadranskoj obali koji je baš negdje u to vrijeme Mediteranskih igara doživljavao procvat.
I onda su došle devedesete. Smoje se penzionirao i sve više vremena provodio na Braču, baveći se pisanjem. Četiri mjeseca nakon odlaska iz redakcije „Slobodne Dalmacije“, počeo je zapisivati prve stranice „ratne kronike Maloga mista“ koja je prije koji mjesec objavljena pod nazivom „Judi i beštije“ (Hena com, Zagreb, 2018.). Nije sasvim jasno da li je i sam Smoje razmišljao o njegovoj objavi, mada spominje i tu mogućnost. Kako bilo, rukopis je završio u njegovoj ostavštini da bi ga više od dvije i po decenije kasnije objavila urednica Marina Vujčić.
Dnevnik započinje tipičnom „smoještinom“. Opisuje Supetar u osvit rata. Prve malomišćanske političke svađe, osnivanje HDZ-a, izbore na kojima pobjeđuju komunisti, ali se ne libi analizirati i širu političku situaciju često otvoreno, gotovo pamfletski, zauzimajući poziciju tadašnje vlasti. Međutim, čak i tada ima razumijevanja za drugu stranu, pa ovako piše o Srbima u Hrvatskoj: „Gubitak privilegij, male pritnje, bandire, rječnik, sve je to nji podsjetilo na NDH i oni se pripali reprize iz godine 1941. Nije važno da njijov straj nije bija realan, odnosno opravdan. Čin se straj javija, on je za nji posta i te kakva realnost.“
Posebno je zanimljivo poglavlje „Četničke orgije“ koje možda najbolje oslikava poziciju u kojoj se našao Smoje koji je – ne treba na to zaboraviti – nekoliko godina ranije bio žestoko prozivan zbog iskazivanja razumijevanja za „birokratsku revoluciju“ u Srbiji i Crnoj Gori. „Lako bi moga najebat. Već vidin kako me niki stari znanci i prijatelji škivaju (izbjegavaju). Raniji godin lipili su se uza me, nikad nisan uspija pet minuti sidit sam na kafanskome štekatu, a sad projdu mimo me i sidu za drugi stol. Jedino se družin sa doturom Bogdanom i graditeljon Radon. A oba su Srbina.“ Piše tako Smoje opisujući druženja s profesorom Denićem i građevincem Radom koji oba „osuđuju srpsku agresiju“, ali, „šta in to vridi kad su Srbi“. „Prijateji su ji napustili. Tako je vrime, nije lipo sa Srbima sidit. Vrag nikad ne spava.“ Dobija pritom Smoje i jasna upozorenja, pa mu tako jedan stari udbaš kaže da se s njim opasno družiti, ali Smojina žena Lepa ne odustaje pa je skuhala večeru za njih četvero, pa se po Supetru odmah sutra ujutro šuškalo kako se kod Smoje održavaju „četničke orgije.“
Slično je prošla i jedna starica koja je redovno pila kavu sa svojom susjedom Beograđankom. Godinama su pile zajedno kavu, pa su ovoj zamjerili da šuruje s četnicima, jer da su ovu Beograđanku, također staricu, vidjeli na fotografiji u „Politici“ na demonstracijama. Kad je poslije toga došla na tržnicu, žene su vikale za njom pa je utekla doma i više nije izlazila iz kuće. „Opasna nika starica. Mogla bi bit i snajperista“, ironično zaključuje Smoje.
Na izlogu najveće samoposluge u mjestu pojavio se plakat upozorenja Srbima i komunjarama da u roku od 24 sata napuste Supetar. Za razliku od sličnog grafita koji je na ulazu u mjesto stajao pun mjesec, plakat je ipak isti dan skinut.
Smoji su posebno na udaru lokalci kojima su puna usta Hrvatske, ali im ne pada na pamet ići u rat. Prepričava zgodu iz kafića gdje jedan mladić viče da sve Srbe treba poklat, jer da nema milosti za taj pasji nakot, pa ga otac pita zašto onda ne ide u Vukovar, na što se ovaj povlači i kaže da svako treba braniti svoje. Takvih je sve više, pa Smoje prepričava kako je cijeli dan na terasi kafića sjedila grupa mladića u crnim majicama s natpisom „Crna legija“, a u izlogu brijačnice osvanula je slika poglavnika Ante Pavelića. Međutim, nitko to ne komentira, svi se prave da ne vide.
U poglavlju „Svi znaju osim policije“ kroničar prepričava supetarske odjeke rata: miniraju se kuće u vlasništvu Srba. Smoje piše da ne samo da se točno zna koja je kuća tu noć na redu, nego se zna i vrijeme kada će biti minirana. Kako kaže naslov, svi znaju sve, osim policije. Sreo se sa policajcem kojem je rekao da cijelo mjesto, pa i on, zna tko to radi, ali ovome nije palo na pamet da ga pita tko su mineri!?
Nisu na meti samo Srbi. Minirana je i kuća komercijaliste Tome iz postirske tvornice ribljih konzervi. Tomo, kako piše Smoje, nije znao o ničemu razgovarati, nego samo o fabrici i moru. Čak su ga vratili iz penzije, koliko je bio značajan za prodaju konzervi. Međutim, i njemu je miniralo kuću. Bacili su mu minu na terasu što mu je bila prva opomena da prekine prodaju sardina Srbiji. „Nije šjor Toma ni četnik ni petokolonaš ni snajperista, ali trguje s Beogradom“, piše Smoje. „Ništa Toma nije mislija. On se još falija kako se najviše sardini konzumira u Beogradu. Beograd in je glavno tržište. I, dakako, nima više za četnike sardini. Sad će ji papat naša Garda i mupovci.“
Još je gore prošao Lovre, prvi tenor lokalne klape „Boduli“ i tajnik mjesne zajednice. Njemu je do penzije nedostajalo pola godine kad je dobio otkaz. Razlog? Bio je komunjara. „A ko nije bija komunjara? Ajde, recite ko: Od Tuđmana i Manolića do Đodana. Svi, ama baš svi!“, objašnjava Smoje. Ali, to nije sve. Zaprijetili su mu da će ga likvidirati, jer da se doznalo da Lovre ima rođaka u Kninu. „I šjor Tome i Lovre Bodul judi čestiti i zaslužni za progres i blagostanje svog mista, umisto da su slavjeni i faljeni, umisto priznanja i dekoracijuni, svršili su na crnu listu. Prokleti štađun!“ (Prokleto doba!)
Izmjenjuju se tako slike jednog malog otočnog dalmatinskog mjesta s događajima na prostoru bivše Jugoslavije. Vrijeme je to kad rat dolazi i u Dalmaciju. Traju vječni pregovori dviju strana čiji je rezultat samo dodatno razbuktavanje rata i sve više mrtvih. Mornarica napada Split i blokira otoke. Smoje se vraća u Split, ali ni tamo se ne osjeća dobro. Prozivaju ga jer ne odlazi u sklonište kad je uzbuna. „Sve se registrira, sve se piše“, rezignirano će Smoje. A njemu je zapravo cijeli problem u osamdeset stepenica koliko mora proći do svog stana. To, kako kaže, može samo jednom dnevno i to uz više stajanja i hvatanja daha. A dnevno ima i po četiri-pet uzbuna.
Valja mu iz Splita, a uvijek kad se nađe u takvoj situaciji, rješenje je Pisak, selo kraj Omiša, u kojem sada živi novinar Boris Dežulović. „Pisak je moje sklonište i moja klinika“, piše Smoje i počinje drugi dio ratne kronike.
Na jednoj od promocija knjige Feralovac Dežulović je otkrio da je davno vidio taj Smojin rukopis. Dala mu ga je njegova udovica Lepa, ali nije objavljen jer nije bilo para, objasnio je Dežulović, demantirajući razmišljanja da je zatajen jer se kosio s nekim mitovima o njemu. Složio se s onim što je napisao Miljenko Jergović, da je ovo jedina iskrena knjiga o Domovinskom ratu jer se radi o intimnom dokumentu. Smoje na iznenađenje mnogih, kako piše Jurica Pavičić, usvaja diskurs i vrijednosti ranog tuđmanizma. Napadačku vojsku naziva “četničkom bandom”, “armijsko-četničkom bandom” ili “dušmanima”, Tuđmana zove “naš prežidente”, a dan priznanja Hrvatske proglašava “najsvitlijim danom” u “povisti Ervacke”, a kad dozna da je mornarica granatirala Veli Varoš piše da bi im “on sad na Terazije atomsku bombu bacija”. “Judi i beštije” u tom je smislu poučna sonda u povijesti tadašnjeg svagdana, dokument koji pokazuje kako su psihoza napadnute zemlje i osjećanje pravedničkog revolta neizbježno inficirali i ljude poput Smoje, zaključuje Pavičić.
„Pisac sve bilježi i prema svemu se više emocionalno nego racionalno određuje. Čas se oduševljava hrvatskim osamostaljenjem, čas se uživljava u perspektivu one dvojice malomišćanskih Srba i osvještava činjenicu da je on taj kojemu njih dvojica mogu sjesti za stol. On i više nitko“, napisao je o knjizi Jergović.