Naša prezimena (17)

KAKO SAM PRIKUPLJAO GRAĐU

Decembar 2016

Glavna poruka napisâ iz rubrike „Naša prezimena“ je da zajedno s ostalim vrstama imena i prezimena Bukovice čuvaju trag viševjekovne opstojnosti novoštokavskog, pretežno srpskog, stanovništva na značajnom dijelu sjevernodalmatinskog prostora

  1. Uvodna napomena

Riječ je o građi koja je objavljena u knjizi Antroponimija Bukovice.1 Građu sam prikupljao osamdesetih godina prošloga vijeka, dakle prije nego što je značajan dio Bukovice petnaestak godina kasnije demografski opustošen. Cilj mi je bio da na terenu čujem uživo sve signale u postavama imena kojima se govornici služe u svakodnevnoj komunikaciji, uključujući i signale koje ti govornici izgovaraju spontano, bez jasne svijesti o tome zašto ih tako oblikuju. Dakako, to su akcenti i neakcentovane dužine. Budući da se u tim signalima najpotpunije ogledaju osobine govora novoštokavskog življa u sjevernoj Dalmaciji, način na koji sam ih bilježio slušajući živu riječ izvornih govornika, opisat ću opisujući dvije zgode iz mojih terenskih istraživanja. Među imenima su i prezimena, dakako i ona o kojima sam ponešto kazao u napisima što ih je pod naslovom »Naša prezimena« objavljivao časopis »Prosvjeta« počevši od broja 114 (juli 2013).

 

  1. Prva zgoda — na putu prema Korlatu

Prvu sam zgodu zabilježio nadomak Benkovcu, na izlasku iz Benkovačkog Sela, na putu prema Korlatu. U godini mojih istraživanja u Benkovačkom Selu, mjestu s isključivo srpskim stanovništvom, bilo je nešto više od četiristo i pedeset stanovnika i dvadesetak prezimena. Samo dvije decenije kasnije u Selu nije više bilo prezimena Ćoso, Skokna i Šušak, ali taj podatak još uvijek ne dokazuje da je došlo do depopulacije, odnosno do promjena u strukturi stanovništva. Svaka se od ovih dviju demografskih pojava može dokazati najprije podatkom da je početkom ovoga vijeka živjelo u Selu deset puta manje stanovnika s nekadašnjim prezimenima, potom i podatkom da je u Selu zabilježeno više desetaka novih prezimena, od kojih nekih nije dotad bilo ni na široj teritoriji sjeverne Dalmacije. Kada bi se usporedili podaci za više naseljenih mjesta ovoga kraja, onda bi demografi, odnosno sociolozi mogli doći do vrlo značajnih spoznaja o demografskim kretanjima na ovom prostoru u procijepu dvaju milenijuma. Tako samo poređenje Benkovačkog Sela sa selom Brgud u istoj općini, selom udaljenom od općinskog centra tek dvadesetak kilometara, ali smještenom u onom dijelu Bukovice koji je zbog kraškog terena pogodan samo za stočarski način privređivanja,2 otkriva vrlo interesantnu sliku o demografskoj strukturi stanovništva. Na jednoj je strani tolika sličnost između ova dva sela osamdesetih godina prošloga stoljeća i tolika razlika među njima dvadeset godina kasnije. To je razlog što sam istakao u predgovoru knjige Antroponimija Bukovice da antroponimskim znakovima oživljavam jedno vrijeme iz života naroda koji se pred kraj prošloga vijeka, poput zgode iz turskih vremena kad je bio izgnan iz svog matičnog prostora, još jednom našao na raspuću.

Na izlasku iz Benkovačkog Sela, ranog augustovskog prijepodneva, primijetim grupu seljaka kako hladuje. Pitam ih, provjeravajući jesam li se dobro zaputio, vodi li me put prema Korlatu. Dovikuju mi da produžim. Taman da ću krenuti, diže se jedan od onih iz hladovine, stasit, sredovječan, blagih crta lica i pita me mogu li ga povesti. Otvaram mu vrata. On alatku kojom se siječe drača pokušava smjestiti u kola. Nasađena na dugačko držalo nikako da stane u unutrašnji prostor kola, ali on se snalazi, spušta staklo i pokazuje mi da će kosijer, položen izvana uz karoseriju, pridržavati rukom i dodaje da ima još nešto. Izlazi iz kola, zviždukne, a na njegov doziv dotrči velik, mlad pas, duge riđe dlake. Lagodi se uz gospodara, a on otvara vrata da će ga smjestiti uza zadnje sjedalo. Kad mu dadoh znak da tako ne može, reče mi da polakše vozim, a pas da će za nama.

Čim smo krenuli, pitam svog saputnika kako se zove. Reče mi samo svoje ime. Ono me ne zanima jer sam ga toliko puta čuo, nije obilježeno, često je u pripadnika i jedne i druge vjere. Pitam ga zato kako se preziva. Reče mi i to. Kakvu samo sreću imam, mislim u sebi. Pa to je jedno od onih prezimena u Bukovici za koja sam utvrdio u fazi pripreme za terensko istraživanje da ga obavezno treba čuti u izgovoru izvornih govornika jer mu je akcenatsko-kvantitativnu razinu moguće oblikovati na nekoliko načina. Prizivam u sebi intonacione vrijednosti prezimena kako sam ih upravo čuo: prvi je slog kratak, silazne intonacije, drugi je slog dug. Prezimenâ takvih osobina ima podosta. U Bukovici su takva npr. Medak, Mijak, Milak, Radak, Sladak, a u širem prostoru takva su Budak, Čolak, Jurak, Lovrak, Perak, Vidak itd. Osamio sam se svojim unutrašnjim monologom, a saputnik se raspričao. Trudi se iz petnih žila da ga slušam. Čujem onako preko uha da je riječ o ženi koju je on, izgleda, volio, a ona se s nekim spetljala. Usred priče trže se pa me upozorava da stanem jer bi mu se pas mogao izgubiti. Radi se o tome da kola dižu prašinu s makadama, pa pas trči postrance. Procjenjuje izdaleka da prilazimo ogradi koju zbog visine ne bi mogao preskočiti. Zato skreće s puta da u širokom luku zaobiđe prepreku. Stanem. Izlazimo iz kola. Dok čekamo da nam se na saputnikov zvižduk pas približi, pruža mi se prilika da ga priupitam još jednom kako se ono preziva. Kad reče, vidim po izgovoru da mu se prezime razlikuje od načina kako ga je izgovorio prvi put. Vraćamo se u kola. On se pogledom nešto sporazumio sa svojim vjernim pratiocem. Kaže mi da vozim još sporije, a pas da će nas pratiti trčeći uporedo s kolima.

Da ne zaboravim, oživljavam u sebi način na koji je svoje prezime moj saputnik izgovorio ovaj drugi put. Prema tom izgovoru sad mu je prvi slog uzlazne intonacije, a cijelo prezime onakve intonacione strukture kakva je u imenica čudak, junak, prostak, seljak, vještak itd. Tek što smo krenuli, saputnik jednakim žarom nastavlja priču tamo gdje je stao. Ne pitam ga za pojedinosti, ali razabirem da se nešto zapetljalo. Usred priče dade mi znak da stanem jer se na mjestima na kojima se put sužava pas opasno približava točkovima. Čim smo stali, priznajem mu da sam zaboravio kako se ono preziva. Nije mu pravo što mi to mora reći po treći put. Nakon premišljanja reče svoje prezime, ali u obliku koji se razlikuje od načina kako ga je izgovorio i prvi i drugi put. Prekoravam ga da ne zna ni kako se preziva jer mi je prvi put kazao da se zove Rȕjak, drugi put da se zove Rùjāk a sad kaže da se zove Rùjak. On se tvrdokorno brani. Uzvraća mi da njega ne treba učiti kako da se preziva. Ponavlja za mnom sva tri oblika prezimena i za svaki kaže da ga je dobro izgovorio. Time samo dokazuje da je u svojoj govornoj zajednici usvojio modele po kojima se razlikuje dug od kratkog sloga, silazna od uzlazne intonacije, ali da ove dvije vrste opreka nosilac ne čuje u vlastitom prezimenu. Svoju ljutnju završava upozorenjem da je pas ispred kola, pa samo čeka da krenemo. Zaustavljamo se na ulazu u selo. Na rastanku se vrlo srdačno rukuje. Zahvaljuje mi što sam ga povezao, ali ne propušta priliku da mi zamjeri što sam nezgodan za razgovor, što nisam znao saslušati čovjeka koji mi se iskreno povjerio i što sam zaboravan.

Čudan čovjek, samotnjak, tvrdoglavac, ratoborna prznica, primjer da se i u tijelu snažne konstitucije može kriti tankoćutna duša. Ne znam kamo se zaputio sa svojim psom, ali znam da odlazi od mene ojađen, s osjećajem neshvaćenosti. Sa sličnim raspoloženjima sjedam u kola da obavim još nekoliko planiranih zadataka. Moj saputnik, očito, nije shvatio zašto sam ga triput pripitkivao kako se preziva ni zašto nisam pažljivije slušao njegove jadikovke.

Dva su važna razloga što sam ovu zgodu ispričao s pojedinostima koje naoko nemaju značajniju ulogu u bilježenju antroponimske građe. Prvi je da pokažem kako su antroponimi dio životne zbilje, srasli s ljudima i njihovim sudbinama daleko više nego što nam se čini da jesu. Zato sam oblike imena (prezimena i nadimaka) bilježio u kontekstu u kojem neposredni govornici izgovaraju spontano imena iz žive upotrebe, a ne oblike kakvi im se čine da bi bili poželjni. Drugi je razlog u vezi s činjenicom da su prezimena nestabilna u većoj mjeri nego ostale antroponimske vrste, naročito u intonacionim dijelovima forme. Posebno je pitanje zašto svoje prezime moj saputnik izgovara u tri intonaciona oblika, a da toga nije svjestan. Na to bi pitanje najkraći odgovor bio da mu se prezime javlja u tri varijante zato što ni jedna od njih nije razlikovna.

Smisao razlikovnosti pokazat ću na primjeru dvaju prezimena iz dvaju sela u neposrednom susjedstvu. Prvo od njih, Pavić, javlja se u Đevrskama i to u obliku naglašenog sloga kakav je u imenica bráco, gláva, strána ili zákon, a drugo je u Bribiru i razlikuje se od ovoga u Đevrskama samo po tome što mu je naglašeni slog drukčije intonacije jer se izgovara kao u imenica lâđa, prâvda, strâža ili zlâto. Nosilac ovoga prezimena iz Đevrsaka ne samo da će s posebnom pažnjom izgovoriti naglašeni slog svoga prezimena, nego će još istaknuti da su Pâvići u Bribiru, kao što ni nosilac ovoga prezimena u Bribiru neće propustiti priliku da istakne, kad god je to potrebno, kako se svojim prezimenom razlikuje od onih iz susjednog sela. Na ovaj će način svaki od njih stati na granicu na kojoj mu se prezime dodiruje s drugim prezimenom slična sazvučja i svaki će braniti tu granicu da tako obrani svoj identitet. I jedno i drugo prezime razlikovno je u odnosu na ono drugo, makar razlika ne bila velika.

Na moj prijekor da svoje prezime izgovara čas ovako čas onako, moj me saputnik začuđeno pita zar bih ja htio da se on preziva kako drukčije. Sigurnost mu je utemeljena na činjenici da on nesvjesno, bez ikakva napora, bilo kojim oblikom prezimena ostvaruje željeni cilj, tj. da nepogrešivo unutar uže društvene zajednice odvaja od svih ostalih i sebe i sve one koji se prezivaju onako kako se on preziva.

 

  1. Druga zgoda — na putu prema Rudelama

Drugu sam zgodu doživio poviše Kistanja, na putu prema Rudelama. Rudele se u nekim administrativno-teritorijalnim podjelama prikazuju kao samostalno naselje, u drugima kao zaselak Ivoševaca. Tek što sam skrenuo s ceste koja vodi prema Kninu i zaputio se u selo, susrećem dva seljaka. Kažem im tko sam i zašto dolazim. Stariji se snebiva da zastane i da sa mnom porazgovara. Mlađi ga na to nuka. Kad ga je udobrovoljio, vidim po načinu na koji oblikuje prezimena iz svoga sela (Grčić, Masnikosa, Nikolić ili Traživuk) da se radi o pouzdanom informantu. Ali, prezimena me ne zanimaju. Znam o njima sve značajnije pojedinosti. Jednako tako znam gotovo sve i o obiteljskim nadimcima toga sela. Pitam svog sabesjednika ima li u selu onih kojima je ime Milan, znajući unaprijed da ću dobiti potvrdan odgovor. Pitam odmah ima li koji među njima da mu kažu. Milančina. Odgovara mi da nema, ali da je bio sve donedavno jedan koji je umro kao starac. Meni je to značajan podatak. Da bi Milan bio Milančina, treba imati godine starosti. Kako to nije jedini uvjet i jedina značenjska komponenta ove varijante imena, pitam ga da li je taj Milančina bio sitan čovjek. Razumio je smisao onoga na što ciljam, pa mi odgovara sa smiješkom da je taj Milančina bio gora od čovjeka, posebno dok je bio u svojim najboljim godinama. Tako sam dobio potvrdu da je konstitucija druga značenjska komponenta ovoga imena.

Imam pred sobom govornika sa značajnom kompetencijom pa pokušavam saznati koje se značenjske nijanse ostvaruju intonacionim varijacijama imena. Pitam ga jesu li toga Milānčinu (izgovor kao pòdvōljčina od podvoljak) zvali još Milànčina (izgovor kao magàrčina), odnosno Milánčina (izgovor naglašenog dijela kao járčina od járak). Vidim da razmišlja. Pomažem mu potpitanjima, ali ga ona još više zbunjuju. Odgovori su mu neodređeni: »čuje se i ovako i onako«. Kad pokušava objasniti šire, zapetlja se. Meni je jasan razlog: neke jezične signale, prije svega akcente, govornici ostvaruju mimo kontrole svijesti, nepogrešivo podudarno sa značenjskim kontekstom, ali takve vrijednosti nisu podatne da se opišu. Primjećujem da moj sagovornik postaje sve nervozniji. Kao da se osjeća krivim što mi na pitanja ne može suvislo odgovarati. Zato mijenjam temu. Pitam ga ima li nadimaka u Rudelama. Odgovara: ne samo da ima, nego nema onoga koji nema nadimka, od djeteta do stare babe. Prisjećam se da je najbolji srpski realista kazao u svom romanu kako u Zvrljevu (a Zvrljevo je literarni naziv za selo uz Krku, dakle u kraju u kojem su i Rudele) »niko nikoga ne zove pravijem prezimenom ni pravijem imenom, nego svako čeljade ima nadimak«.3 Sagovornik mi spomenu neke od nadimaka, ali naglo zastade. Ohrabrujem ga. Uporno ćuti, ćuti kao zaliven. Nakon što me prodorno pogledao, reče mi poslije podulje stanke kako mu se čini da sam ozbiljan čovjek, ali da je prava šteta što se bavim ovakvim budalaštinama.

 

  1. Imena kao ogledalo stvarnosti

Smisao onoga što mi je na kraju nenadanog susreta kazao seljak iz Rudela reći će povelik broj čak i obrazovanih ljudi samo što bi isti sadržaj izrekli s više takta, npr. da se imenima može baviti samo onaj koji nema pametnijeg posla. Takve razuvjeravam istinom da se u imenima ogleda čovjekovo kretanje kroz vrijeme i prostor. U prilog ovoj tvrdnji spomenut ću već navedeni primjer iz analize prezimena Uzelac. Povezujući historijske činjenice s jezičnim signalima u postavi ovoga prezimena, otkrivamo istinu dublju od one koju spominje historiografija opisom migracija u smiraju turskih ratova na Balkanu. Prema tim signalima Uzelci su se našli u migracionoj struji na samom kraju migracionog ciklusa. Jedino se tako može razumjeti činjenica da su Mlečani i Austrijanci useljavali doseljenike u prazne prostore već useljenih mjesta i da su Uzelcima (Uselcima) bili nazvani oni koji su se našli u krajevima oslobođenima od turskog okupatora tek pred kraj XVII vijeka, i oni u Lici i oni u sjevernoj Dalmaciji. Glavna je poruka napisâ iz »Prosvjetine« rubrike »Naša prezimena« da zajedno s ostalim vrstama imena i prezimena Bukovice čuvaju trag viševjekovne opstojnosti novoštokavskog, pretežno srpskog, stanovništva na značajnom dijelu sjevernodalmatinskog prostora.

 

 

 

1  Izd. SKD Prosvjeta, Zagreb, 2012.

2  Naziv mu jedan onomastičar dovodi u vezu s latinskom imenicom virgultum, značenja “pašnjak”, v. P. Skok, Prilozi k ispitivanju srpsko-hrvatskih imena mjesta, RAD JAZU, knj. 224, Zagreb, 1921, str. 26 i 259.

3  Simo Matavulj, Bakonja fra Brne, izd. Nolit, Beograd, 1966, str. 15.