"Republika Slovenija", kazališna rekonstrukcija državotvorstva
KAKVI TEMELJI, TAKVA I DRŽAVA
/ FOTO: Iztok Dimc
Decembar 2016
„Republika Slovenija“ je predstava koju je SMG realiziralo uz partnerstvo sa Zavodom Maska, kao svojevrsni rodoljubno-otpadnički doprinos proslavi četvrt stoljeća države. Autori se nisu željeli potpisati, napominjući da njihova imena i osobnosti nisu važne, ironično naglašavajući da je njihov rad svojevrsni poklon državi od njezinih građana
„Moći nije potrebno opravdanje jer je oduvijek inherentna svim ljudskim zajednicama“, tvrdi Hannah Arendt u studiji o moći i nasilju, o represivnim sustavima i onima koji to nisu ili samo naizgled nisu. Hijerarhijsko uspostavljanje društvenih odnosa nipošto nije nova ili neistražena tema, pa ipak i dalje publika, čitatelji, građanstvo i društvo u cjelini ostaju zaprepašteni, osupnuti ili ganuti, ponekad čak i revoltirani, kad im se istina o hijerarhijama, nasilju i moći na ovaj ili onaj način predoči, postavi pod nos ili, još gore, grlo. Izvedbene umjetnosti služe upravo ovoj posljednjoj, najgoroj i najboljoj mogućnosti, da najzornije, najplastičnije i najučinkovitije prezentiraju, i reprezentiraju, ono preko čega se, realizirano u manje invazivnim i niže mimetskim oblicima, medijima, žanrovima i umjetnostima, i previše olako prelazi. Unatoč investigativnom novinarstvu, dokumentarnim filmovima, plenumima, debatnim klubovima, istraživačkim studijama ili popularnoznanstvenom spoju činjenica i teorija zavjere, izvedbenost koja i dalje u klasičnom smislu funkcionira u omjeru publika/izvođači u konkretnom srazu materijala, istina i njihove umjetničke obrade, forma je koja odnosi najviše u omjeru učinjenog i proizvedenog.
Jedna od, na ovim prostorima, posljednjih uspješnica angažiranog političkog kazališta, gotovo je primarna uzdanica repertoarne 2016. Slovenskog mladinskog gledališča, kazališta bogate i na trenutke revolucionarne povijesti koje je, nakon svojevrsnih i donekle razumljivih stagnacija, posljednjih sezona ponovno krenulo utabanim stazama relevantnosti u smislu koji ne uključuje samo uspjeh mjeren zvučnošću inozemnih gostovanja, brojem prodanih ulaznica ili strukovnih i ostalih nagrada. Riječ je o predstavi jednostavnog, ali pritom još višeznačnijeg naslova „Republika Slovenija“, koju je SMG realiziralo uz koproducentsko partnerstvo s također ljubljanskim Zavodom Maska, kao svojevrsni rodoljubno-otpadnički doprinos proslavi četvrt stoljeća neovisne slovenske države. Autori predstave nisu je željeli potpisati, napominjući da njihova imena i osobnosti nisu važne, ironično naglašavajući da je njihov rad svojevrsni poklon državi od njezinih građana. U kontekstu koji ne treba posebno objašnjavati domaćem čitatelju, također žrtvi sličnih obljetničarenja, na jednakom ili još višem, u smislu ceremonijalnosti, a zapravo nižem, u smislu iskrenosti poruke i elementarne ljudskosti svođenja kolektivne sreće na pojedinačnu nesreću ili nesreće, stupnju intenziteta, predstava je u Sloveniji odradila svoju žuđenu katarzu, kako prema unutra tako i na van. Dovoljna količina interesa ne samo slovenskih nego i medija s područja bivše države, s očekivanom iznimkom onih hrvatskih koji, zbog tematike i specifičnog lokalnog trenutka, nisu mogli ili smjeli ukazivati na tuđe pogreške dok su vlastite ponavljali ili prepravljali, dokazuje da su i tema i obrada, ali prije njih i namjera te predstave, bile točne. Obljetnički svečani trenutak je samo radio za njih, iako je za takve vrste umjetničkog angažmana uvijek pravo vrijeme, a nažalost ni materijala ne nedostaje.
„Republika Slovenija“ trodijelna je predstava, koja igra na dvije lokacije, i sustavno je prilagođena pomalo skrajnutoj lokaciji Mladinskog u Ljubljani. Poput mnogih domaćih središta kojima samo iz lokalpatriotizma ili grandomanije tepamo kao metropolama, ni Ljubljana svoj modernitet nije do kraja razumjela niti obavila, unatoč nekim bitno pozitivnijim pomacima u samom središtu grada. Mladinsko je zato blizu, doslovno vrata do vrata, s Gospodarskim razstaviščem, sajmišnim kompleksom paviljona od betona i stakla koji, poput Zagrebačkog velesajma, u postindustrijskom dobu tek preživljavaju pokušavajući osmisliti svoju novu svrhu. Predstava koristi takav položaj i profitira od njega, jer nakon prva dva dijela predstave u kazališnoj dvorani, publika prelazi u paviljon koji jedini može ugostiti rekreiranu zbilju eksterijera. Donekle spektakularni razvoj prizorišta nije tek posljedica jednostavnog građenja dramaturške napetosti sve dojmljivijom rekonstrukcijom nekadašnje stvarnosti, nego i logična posljedica temeljne ideje cijelog projekta: predstavljanja kako male, naizgled nevažne tajne iz kabineta svoju refleksiju dobivaju na terenu, što nužno povlači i sljedeću paralelu prema životu, sigurnosti i uvjerenjima svakog građanina.
Drugim riječima, predstava rastvara mehanizam po kojem pojedinci predaju dio svog osobnog suvereniteta većoj ili višoj strukturi društvene organizacije, i kako ih ona, tad već imenovana državom, ignorira ili „čuva od sebe samih“, skrivajući takozvane državne tajne, vodeći politiku za koju se ne smije znati, igrajući igre na koje građani sami najvjerojatnije nikad ne bi pristali. Specifični trenutak kad se sve to događa u Sloveniji je onaj uspostave vlastite nezavisne države u trenutku dok se bivša federacija raspada na nimalo nježan način, što je i sama Slovenija, kao prva u nizu, i iskusila, iako u bitno manjem žrtvoslovnom mjerilu od ostalih nekadašnjih jugoslavenskih republika. Kontekst propuštenog ili glumljenog rata za slovenske granice također je krucijalan za događaje opisane u ovoj predstavi, jer u specifičnoj poziciji prve koja je nečasno „otpuštena“ iz Jugoslavije, Slovenija je istodobno imala i prava i obaveze, i mogućnosti i određenu vrstu moralne odgovornosti da još uvijek ne bude samo svoja, ali i da ne sudjeluje u novim „balkanskim ratovima“. Sve joj je to, istodobno i novostvorena distanca i sudbinska povezanost sa susjedima s kojima dijeli velik, ako ne i najvažniji dio ne samo novije nego povijesti uopće, omogućilo da san o neovisnosti bude nepovratno uprljan političkom manipulacijom, borbom za vlast nimalo demokratskim sredstvima i najobičnijom pljačkom. Ukratko, svime onime na čemu se, s minimumom cinizma i maksimumom objektivne historiografske analize, bazira osnivanje svake države.
Sama struktura predstave relativno je jednostavna, iako ne i banalna. U prvom dijelu umirovljenik, ali bivši pripadnik tajne službe, doslovno opisuje kako je počekom devedesetih u uredu brojao milijune njemačkih maraka. Bez grižnje savjesti, tek s nekom nejasnom slutnjom da bi taj novac mogao biti nelegalan, dobiven iz pogrešnog izvora i namijenjen ne samo za državne svrhe, aktivni sudionik pred publikom pola stoljeća kasnije više (se) zabavlja činjenicom da je toliku količinu novca bilo groteskno vidjeti na kupu, da ju je bilo nespretno brojati i nemoguće složiti u putnu torbu, kako je glasio njegov službeni zadatak. Intimni iskaz neupitne vjerodostojnosti zamjenjuje sljedeći prizor, u kojem glumci ansambla Mladinskog gledališča ponavljaju situaciji u vrhu slovenske vlasti 1993., dokumentiranu transkriptom s kojeg je oznaka tajnosti skinuta tek nedavno. Predsjednik države, premijer, ministri vanjskih i unutarnjih poslova kao i onaj zadužen za obranu, na zatvorenoj sjednici bez ikakvih ograda političkog ili politički korektnog diskurza raspravljaju o preprodaji oružja, kršenjima međunarodnih zabrana i interesu javnosti koja je nešto načula o svemu tome putem medija. Od rasprave o samoj biti istine do puke političke pragme manipulacije medijima ili strategije narogušene šutnje vlasti, prijepis je autentični dokaz svih negativnosti pozicije moći, u rasponu od aktivnog do pasivnog pristajanja na nedosljednost, laž i suučesništvo, uz naznaku prijetnje. Da je riječ o kriminalističkom filmu, bila bi to tipična žanrovska scena, ali s obzirom da je riječ o službenom dokumentu, riječ je o konkretizaciji koja nadilazi žanr, od kriminalističkog do onog političkog trilera s primjesama teorije zavjere. Nakon Wikileaksa takvi transkripti nisu novost, ali i dalje zapanjuje njihov nonšalantni ton, beskarakternost sudionika i autentični vonj izgovorenog.
Treći dio predstave samo je konzekvenca, svojevrsna rezultanta djelovanja prva dva. Između malog službenika sustava koji broji novac i vrha vlasti koji to omogućuje, postoji zlokobna veza s posljedicama koje Slovenija i danas osjeća. Kriminal s (pre)prodajom oružja navodno je dio paralelnog represivnog sustava koji je preko Ministarstva obrane stvarao tadašnji ministar Janez Janša, tada još uvelike s aureolom mučenika iz bivšeg režima i upravo zato gotovo neupitne pozicije u novonastalim strukturama vlasti. Kad se policija, dakle civilni sektor, preko agenta Milana Smolnikara zainteresirao za slučaj, pripadnici posebnih jedinica, gotovo privatne Janšine vojske, presreli su ga na lokalnoj cesti kod mjesta Depala Vas i pretukli. Slučaj je dospio do medija, pa onda i do suda, gdje su iznesene tri različite verzije događaja: od toga da je paravojnim formacijama prijetio oružjem do toga da je policija odigrala više ili manje nečasnu ulogu u cijelom slučaju. Vrhunac pravosudne farse je oslobađajuća presuda za vojne specijalce koji su prekoračili ovlasti djelovanjem u civilnom sektoru, čime se pokušala staviti točka na turbulentno vrijeme ranih devedesetih i sumnje da je uspostavljanjem paralelnih formacija Janša želio zastrašiti civilne vlasti te da je tako zapravo pripremao teren za državni udar. Iako ga je nakon „slučaja Depala Vas“ tadašnji premijer Janez Drnovšek razriješio dužnosti ministra obrane, Janša se nastavio baviti politikom kao kontroverzna osobnost čiju karijeru obilježava nekoliko premijerskih mandata, ali i optužbe za korupciju te zatvorska kazna.
Iako je, iz rakursa potraga za istinom, ova produkcija manje važna jer ponavlja činjenice već odavno ili nešto kasnije objavljene u medijima i višestruko komentirane, njezina je prava snaga i veličina u rekonstrukciji i posljedičnoj objektivizaciji, pa čak i scenskoj konkretizaciji već „potrošenih“ istina. Dokumentarno kazalište u ovom se slučaju pokazuje kao jedno od najefektnijih sredstava u aktiviranju javnosti, ili barem onog njezinog dijela koji je pristankom na sudjelovanje u kazališnoj rekonstrukciji odlučio dio vlastitog suvereniteta nad istinom i procjenom iste predati umjetnicima. Situacija u kojoj se gledatelj pritom nalazi nipošto nije jednaka onoj gledatelja dokumentarnog filma, koliko god dokumentarci danas bili svojevrsni nadomjestak kritičkih medija, a ponekad i neovisnog sudstva, i to upravo zbog specifičnosti izvedbene situacije. „Republika Slovenija“ svojom suptilnom dramaturgijom koristi različite podvrste dokumentarizma u kazalištu: od izravnog prenošenja osobnog iskustva, preko „čiste“ rekonstrukcije s glumcima, do rekonstrukcije s komentarom. Dok Brane Praznik u prvom dijelu predstave priča svoju priču i amaterski nevješto pokušava pred publikom pokazati kako se broje milijuni, u drugom članovi ansambla Mladinskog verzirano igraju političke osobe bez pretjerane želje da im nalikuju ili da ih imitiraju, jer sam tekst transkripta dovoljan je za „svjesno ukidanje nevjerice“ kao i za sasvim nedvosmisleno prepoznavanje. Korak dalje prema kazališnoj iluziji, koja ovdje iznevjerava svoje postulate, nastupa u trećem dijelu, nakon što se škripa automobilskih guma, razbijanje vjetrobranskog stakla i premlaćivanje ponovi pred gledateljima onoliko puta koliko je to zahtijevala sudska istraga. Konkretnost i vjerodostojnost čina, međutim, postaju manje katartičnima kad pripadnici specijalne policije, ponovno u izvedbi profesionalnih glumaca, odigraju smotru koja se pretvori u slet-balet pod koreografskim vodstvom Dragana Živadinova, specijalista u toj specifičnoj kazališnoj formi, i ritualno odaju počast svojoj spasiteljici, tj. sutkinji koja ih je na koncu oslobodila. Ono što započinje kao rekonstrukcija zločina završava kao obred posvećenja, a kaotičnost drumskog nasilja pretvara se u grotesknu ceremoniju moći, strukturno istu od plemenskih do totalitarnih rituala.
Krug se tako zatvara, i dokumentarizam dobiva svoj komentatorski oblik, a ono zrcalo koje kazalište navodno nudi društvu se, nakon dokumentarističke realističnosti, ponovno zadobiva svoju konveksnost kako bi refleksija, ponovno iskrivljena, paradoksalno postala jasnija. Kazalište je, na koncu, odustalo od čiste zbilje, samo zato što je i zbilja odustala od istine, politika od barem pokušaja moralnosti, a pravosuđe od osude zločina. Reklo bi se, a to nipošto nije samo slovenski slučaj: kakvi temelji, takva i država.