Satirični kroničar vremena, Petar Križanić Pjer, djela iz zbirke dr Borisa Vrge, Centralna biblioteka SKD Prosvjeta, Zagreb, 28. septembar –15. oktobar 2017.
KARIKATURA KAO UMJETNOST
Novembar 2017
Izložba je donijela prvorazredno iskustvo uvida u stvaralaštvo čovjeka koji je svojim radom još za života stekao zasluženu slavu, štaviše postao institucija u branši, toliko da je njegovo ime postalo sinonim za karikaturu samu. Neka bude spomenuto kako je i najveća nagrada za karikaturu u zemljama bivše Jugoslavije nosila upravo njegovo ime
U svakoj drugoj sredini i svakoj drugoj prilici izložba poput ove, po logici stvari, izazvala bi nepodijeljeno zanimanje kulturne javnosti. Zašto je ono izostalo vjerovatno se može pravdati već poslovičnom ignorancijom koja zadugo caruje ovim prostorom, moguće i finoj odbojnošću prema srpskoj instituciji koja je predstavlja javnosti, a najmanje izostankom propagandnih aktivnosti organizatora. Bilo kako bilo, jedan veliki umjetnik, a Pjer Križanić je od karikature napravio umjetnost, i jedan strasni kolekcionar barem po pitanju posjećenosti događaja nisu dobili zasluženo priznanje. Posebno to čudi jer se radi o autoru sa prostora ove zemlje, koji je rođen u Glini 1890, školovan u Petrinji i Zagrebu, gdje je stekao osnovna znanja slikarskog zanata, sredini u kojoj je radio i sa kojom nikad nije gubio vezu. Ipak istinsku društvenu afirmaciju stekao je u drugoj kulturnoj sredini jer već 1922. što zbog cenzure i svakako za rad stimulativnije atmosfere odlazi u Beograd gdje ostaje sve do svoje smrti 1962. godine.
Svejedno, za one upućene ova izložba bila je prvorazredno iskustvo uvida u stvaralaštvo čovjeka koji je svojim radom još za života stekao zasluženu slavu, štaviše postao institucija u branši, toliko da je njegovo ime postalo sinonim za karikaturu samu. Neka bude spomenuto kako je i najveća nagrada za karikaturu u zemljama bivše Jugoslavije nosila upravo njegovo ime. Bio je on ne samo crtač, ilustrator, slikar, nego i likovni kritičar, a okušao se i kao ikonopisac. Zajedno sa Urošem Predićem 1911. oslikavao je ikonostas horske kapele crkve manastira Grgetega, a radio je i ikonostas crkve Velike Gospojine u Kukuruzarima nedaleko Kostajnice. Ipak, Pjer Križanić se najbolje ostvario u karikaturi i umjetnosti crteža, a te vrijednosti, u kratkom, ali vanredno jezgrovitom tekstu objasnio je kolekcionar Boris Vrga koji, mada po vokaciji liječnik, materijom vlada mnogo bolje od profesionalnih istoričara ili kritičara moderne umjetnosti. Ako je jednako dobar liječnik kakav je pisac pacijenti mu mogu s punim povjerenjem prepustiti brigu o vlastitom zdravlju. Znalački je objasnio osnove karikature, specifičnosti Pjerovog doprinosa ovoj zahtjevnoj likovnoj disciplini i osobenosti njegovog izraza u odnosu na svoje doba i istoriju karikature u cjelini. Naravno da u njemu iz razloga skromnosti nije objasnio svu onu strast koja ga je pokretala u namjeri da zakučastim putevima pronađe, sakupi, i naposljetku razumije djelo ovoga umjetnika, još manje probleme na koje je u skupljačkom porivu nailazio. Samo zahvaljujući tom sakupljačkom nervu i upornosti stvorena je vrlo solidna, da ne kažemo odlična kolekcija radova, nastajala u širokom, gotovo poluvjekovnom kronološkom rasponu, sasvim reprezentativna o odnosu na sve ono što se zna o natprosječnom plodnom radu Pjera Križanića. A koliko obiman je opus morao biti kod onoga koji dnevno komentariše društvene događaje i objavljuje ih u najtiražnijim novinama Jugoslavije, može se samo u približnim brojkama predstaviti.
Stvarati karikaturu, onda kao i danas, značilo je misliti brzo, djelovati još brže i pritom uz aktuelnost zadržati i trajnu duhovitost. Takve zadatke mogu u kratkom roku, čak i u hipu rješavati samo veliki umjetnici i veliki umovi. Da crtež stoji u osnovi karikature aksiomatska je izjava, ali je tek kod nje jedan i jedini elemenat građenja forme i izraza. Pogotovo jer je čovjek, figura ili njegovo lice osnovni motiv ove likovne discipline. Tim više na važnosti dobija sposobnost umjetnika da se samo njime predstave tipična fizionomska obilježja predstavljenog i na višem nivou njegov psihološki izraz. U toj vještini Pjer Križanić je postigao maksimum. Danas, otklonjeni od tekućih motiva vremena u kojem je karikatura nastajala, pažnju uglavnom usmjeravamo prema umjetničkim vrijednostima pojedinih djela i opusa u cjelini. One su neizbježno izgubile na aktualnosti, ali su dobile na likovnosti. Gledajući pojedine radove teško je ne prizvati u sjećanje, po angažmanu i likovnom prosedeu Pjeru savremena imena umjetnika poput Georga Grosa ili Dijega Rivere, kojima je on u nekim svojim odabranim izdanjima kvalitativno sasvim dorastao. Za razliku od njih Pjer je u svemu prednost davao crtežu, tek bi tu i tamo volumen znao naglasiti šrafiranjem ili blagim sjenčenjem, ostajući tako uvijek vjeran grisaju. Tu ocjenu mirne duše možemo izreći za Beogradski kvartet, iz 1933. djelo nastalo ekonomičnom ali moćnom, gotovo pikasovskom linijom, sigurnom u potezu i suštinskoj u karakterizaciji predstavljenih likova. NJihovog izgleda i njihovog psihološkog profila i to je ono što Pjerovo djelo čini čistom umjetnošću. Karikatura kao način likovnog pristupa motivu zaista ne trpi dotjerivanja, nadograđivanja, još manje bilo kakva oduzimanja pošto je ona sama svedena na elementarno. Ona traži fokusiranog i vještog portretistu koji tek sa par karakterističnih detalja umije i najčešće uspijeva dočarati sličnosti sa modelom. Ako se zna da model baš i nije mirno stajao pred njim, ili nije uopće stajao, za pretpostaviti je da se znao poslužiti fotografijom kao predloškom i na temelju toga sa par znalačkih poteza iznjedriti ono bitno, po čemu su ih savremenici prepoznavali, tako da mi danas pred sobom imamo najraznovrsniju galeriju likova, figura i fizionomija, a napose karaktera.
Pjer je bio cijenjeni pripadnik međuratne i posebno poratne kulturne elite, intenzivno se družio sa najviđenijim piscima, slikarima, glumcima kao i intelektualcima svoga doba i niko nije bio pozvaniji od njega da ih na svoj način predstavi, kako savremenicima tako i potomcima. Teško je u tom smislu ne izdvojiti jedan neobično komponirani grupni portret iz 1935. u kojem su po vertikali kao na stubu predstavljene glave najviđenijih stvaralaca svoga vremena ujedno i Pjerovih znanaca. Na toj kao i na njegovim ostalim karikaturama, majstorijama posmatračkog dara zaiskri pokoji rošavi obraz, oveći podvoljak, kruškoliko tijelo, orlovski nos, kondotijerovski profil, pronicivo oko, sve ono što su nekadašnji pridodavali imenima poznatih, a baš su oni, intelektualna elita svoga vremena, bili njegovi najčešći modeli. Jednako političari, premijeri, ministri, ambasadori, oni sa vrha društvene ljestvice, fabrikanti, veleposjednici i generali kojima karikatura kao angažirana umjetnost dodijeljuje posebno mjesto. I sa njega ih najčešće drsko skida. Možda je Pjer bio pretjerano naklonjen jednom društvenom poretku na uštrb drugoga, naravno da se njemu ne može odreći pravo na političke stavove, međutim ono što je u svemu određujuće, makar za nas neopterećene mukama prošlih doba, jeste jedinstven, jezgrovit i nadasve duhovit pristup stvarima koje stavlja u vlastiti fokus. Nekako se uvriježilo karikaturu smatrati, recimo to tako smiješnom, kao da je njena obaveza da nas svakodnevno nasmijava, ali u isti mah treba istaći da raspon njenog manifestovanja kreće od blage humoreske pa preko ironije, često završavajući u jetkoj satiri ili čak alegoriji, u čemu je Pjer svojim ukupnim djelom dao jednako dobrih dokaza. U to nas svakim izloženim radom uvjerava i ova izložba nastala skupljačkim marom jednog pozvanog kolekcionara i jedne institucije koja se javno bori protiv nacionalnog i drugih zaborava.