Skidanje YU okvira
KAZALIŠTE UMJESTO SUDA
Decembar 2015
Dvije su predstave – Vojnovićeva i Buljanova „Jugoslavija, moja dežela“ i „Kompleks Ristić“ Olivera Frljića – ostvarene jesenas imale manje ili više razvikane i zapažene premijere, a obje, svaka sa svoje strane, pokušavaju nešto reći o vezi vremena koje je navodno prošlo i onog koje još živi, vremena koje pamti i vremena koje se pamti, iako u oba slučaja selektivno
Četvrt stoljeća brojimo od na ovim prostorima značajne 1990. i vrijeme je za zbrajanje računa. Ne radi se to ni brzo niti lako, zato niti sada počinje niti će već sutra završiti. Kod točke na povijesnim događajima treba biti oprezan, jer naglo i odrješito postavljene lako se razmnože, pa od jedne nastanu tri…
No, u pokušaju globalne metaforike koja izuzima legendu o balkanskim narodima koji se ciklički kolju ili o buretu baruta koje se puni i pali samo od sebe ili nekom čudnom geološkom mutacijom, ostaje prikaz o ljudima i njihovim pojedinačnim grijesima, pogreškama i glupostima.
Vrijeme laži, naravno, ne jenjava, samo što su laži danas malo drukčije prirode, i pokušavaju se što više odmaknuti od mitova koji su bili dominantni tada, četvrt stoljeća ranije, na istom mjestu i u istoj, ili gotovo istoj slici, uzme li se u obzir tisuće pobijenih, stotine tisuća raseljenih i nezanemariva infrastrukturna šteta.
I kazalište ovih prostora došlo je do pokušaja zbrajanja računa – ono srbijansko pokušava sagledati stvari iz svoje perspektive, bosanskohercegovačko se trudi uspostaviti suživot žrtava i konteksta, hrvatsko uglavnom inzistira na jednoj istini dok sve ostale pripušta tek kroz iglene uši, dok se slovensko uglavnom izmaknulo. Naravno, raspodjela podsjeća na onu političku i geopolitičku, koja je rezultirala i dramskim funkcijama u onome što je prije četvrt stoljeća aktivno započeto, iako je godinama ranije pomno pripremano (toliko o onom mitskom barutu koji se navodno sam sipa u bure!).
Pokušaj sagledavanja rasturenog područja i iskidanih ili stanjenih ali ne i potpuno prekinutih veza između kultura koje se i dalje razumiju, barem onoliko koliko su se razumijevale kad im je to bilo i prirodno i programirano, stao bi na nekoliko primjera koji svaku od ovih općenitosti ruše. Ipak, općenitosti i postoje zato da bi im se suprotstavilo. Dvije su predstave ove godine imale manje ili više razvikane i zapažene premijere, a obje, svaka sa svoje strane, pokušavaju nešto reći o vezi vremena koje je navodno prošlo i onog koje još živi, dakle vremena koje pamti i vremena koje se pamti, iako u oba slučaja selektivno. Nastale iz različitih pobuda i u različitim produkcijskim uvjetima, od strane autora čije poetike su tek rubno usporedive, te dvije poprilično različite predstave bavile su se ove godine naslijeđem četvrt stoljeća skidanja YU okvira s prostora, kultura i ljudi, sa svim tragedijama i tragičnostima koje je ta specifična tranzicija objedinila, na društvenom i pojedinačnom planu. Stoga, izvana i iznutra, obje imaju i sasvim osobnu crtu i globalnu metaforičku kabanicu, obje funkcioniraju ili se igraju sa svojom mogućnošću biografičnosti, dok govore o svijetu koji se, upravo te 1990. i samo naizgled naglo, prevrnuo i obrnuo, pri čemu su neki ispali, u bezdan ili emigraciju, a drugi se vrtoglavo uzdigli na račun svih koji su (pro)pali. Povezane ničime osim svojim temama, točnije svojim pravim temama a ne tek njihovim u propagandne svrhe isticanim otiskom, njihova je zajedničkost želja da se crta koja je navodno povučena pod završene priče nakon kojih navodno „nema povratka na staro“, otkrije u svojim ne napuknućima, nego u cjelini svoje izmišljenosti i nametnutosti.
U travnju je u ljubljanskoj Drami Slovenskog narodnog gledališča Ivica Buljan postavio dramatizaciju romana Gorana Vojnovića „Jugoslavija, moja dežela“, s dosta premijerne pompe ali bez puno regionalnog odjeka. Svoj drugi roman hvaljeni je autor sam dramatizirao, vješto jer je iskusni scenarist, pa je Buljan samo morao okupiti kvalitetan suradnički tim, s čime rijetko ima problem, i kvalitetnu glumačku postavu, što zaista nije teško kad je riječ o najboljem ansamblu čija kvaliteta nadmašuje i slovenske gabarite.
Priču o mladiću iz miješanog braka Slovenke i Srbina, ujedno i oficira JNA, koji desetak godina nakon raspada i obitelji i vojske i države i samoga sebe pokušava barem nešto od toga spojiti potragom za ocem koji nije, kako ga je majka uvjeravala, mrtav. A nije ni zaboravljen, jer istina je mnogo gora: ratni je zločinac zaslužan za počinjenje ili „tek“ dopuštanje jednog od ratnih zločina nad civilima u Slavoniji 1991. Vojnovićeva saga kreće iz Ljubljane, ali se proteže i Bosnom i Hercegovinom i Srbijom, sa stalnim sjećanjem na djetinjstvo u Puli, ali završava tamo gdje mnoge ovdašnje priče završavaju – u izbjeglištvu, konkretnije u Beču. Njezin tijek je retrospektivan i raspršen u fragmentiranju prošlosti i sadašnjosti, ali i kontrapunktiranju utemeljenosti djetinjstava i izgubljenosti protagonista u času pripovijedanja. Teza kako su svi pomalo raspadom bivše države izgubili nevinost bila bi tek privid i rezultat ograničenog dječjeg poimanja svijeta ili ideološki, armijskom stegom i vjerom u beskonfliktno bratstvo i jedinstvo nametnutom pojednostavljenju. Roman, a ni predstava, ipak nisu toliko jednodimenzionalni, pa kroz sondu Vladana i njegove potrage za identitetom koji nije uspio izgraditi u limbu između majke Slovenke koja je od prošlosti odustala i vlastitog „čefurstva“ s kojim se ne može pomiriti ali ga ne može niti odbaciti, narativ pobrojava većinu čvorišta krvavog jugoslavenskog raspada. I nema jasan ili sretan kraj, niti ga najavljuje čak i nakon što i izrijekom sruši famu o sudbinskoj skrojenosti pojedinačnih života i presudnih odabira u njima.
„Kompleks Ristić“, autorski projekt Olivera Frljića ostvaren jesenas u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivan pl. Zajca u Rijeci, beogradskog Bitef Teatra, Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane i Međunarodnog kazališnog festivala MOT iz Skoplja, bio je, naprotiv, jedna od najočekivanijih predstava godine. Međutim, o njoj se govorilo puno više prije, nego nakon premijere, jer je „Kompleks“ ispao previše kompleksan, pa beogradska publika nije dobila zadovoljenje u smislu obračuna s onim što Ljubiša Ristić jest nakon 1990., a ljubljanska posvetu onome što je bio ranije, dok riječku, a donekle i skopsku, tema toliko ne zanima.
Iako je već postalo uobičajeno da Frljićeve predstave uz premijeru donose i skandale koji dugo traju i izazivaju nove, ova je po mnogočemu iznimka. Između ostaloga i zato što svoje nimalo suptilne poruke suptilno ne verbalizira, nego ostaje vjeran jeziku slika unutar kazališnog koda koji, umnogome, nasljeduje upravo od Ristića. Lažna zaklinjanja i institucionalizacija samoga sebe, kao i izdaja i onoga u što se zaklinjalo i samoga sebe, jesu okosnice ove predstave, ali je njihovo značenje šire od pojedinačne sudbine ili opusa.
Već odavno prozivan za jugonostalgiju, Frljić se ovdje osvrće na Ristića kao umjetnika koji je upravo u takvoj zemlji sanjao, ili tek glumio da sanja, još više slobode, pa je spajao nespojivo u jedinstveni amalgam brehtijanske geste i širine, mentalne kao i fizičke. Zajedničkost jugoslavenskog kulturnog prostora Ristić je naglasio i u organizaciji nazvanoj KPGT, osnovanoj u Zagrebu, institucionaliziranoj u Subotici i konačno okamenjenoj u beogradskoj Šećerani, gdje i redatelj i njegovo kazalište uglavnom životare. Predstava prelazi put od Ristićevog kulturnog i kazališnog značaja do političke karijere u zloglasnom JUL-u i činjenice da je „jedina žrtva lustracije“ u srbijanskoj kulturi, ne imenujući niti se baveći isključivo jednom osobom nego opusom koji je ionako želio biti veći.
Naprotiv, Frljić ristićevsku poetiku, kojoj je i njegova vrlo slična, preslikava kako bi istodobno odao počast kazalištu i stavu koji su puno značili u vrijeme kad su se pojavili, ali ih je upravo njihovo zajedničko (ne)činjenje pretvorilo u vlastite suprotnosti, i činjenici koju sam Ristić nije mogao ili nije htio vidjeti – da je od progresivnog i aktivističkog redatelja postao partijski aparatčik i zagovaratelj politike koja je svoju nacionalističku i zločinačku namjeru skrivala pod šinjelom brige za Jugoslaviju. Previše kompleksno za uspjeh, ali sasvim dovoljno za ozbiljnu predstavu koja kao da završava jedan dio Frljićevog opusa.
„Kompleks“ i „Jugoslavija“ naizgled ne mogu biti udaljenije u regionalnoj kazališnoj ponudi. Jedna je institucionalna produkcija koja svoju matičnu pozornicu brojnim ansamblom i scenografijom od namještaja „iz bolje prošlosti“ puni do iznemoglosti, oživljavajući tako i sintagmu „ropotarnica povijesti“ s kojom još nismo (ni ropotarnicom ni poviješću!) završili, dok je druga mišljena za komornije prostore, iako u njoj sudjeluju i riječki i ljubljanski glumci. Jedna se sjeća svega pokušavajući zaustaviti vrijeme u protagonistovoj mladosti, upravo onako kako je i on zaustavljen u njoj sve dok ne riješi problem svojeg porijekla, identiteta i time, na koncu, pripadnosti, dok druga povezivanjem kazališnih slika koje su nekada bile avangarda a danas već pomalo nalikuju ilustriranoj povijesti kazališta prošlog stoljeća, dozvoljava gledatelju da sam poveže skokovit niz upečatljivih prizora u vlastitu interpretaciju. Jedna govori tri sata u mnogim varijantama „regiona“ dok druga gotovo demonstrativno u tek malo više od sata šuti isključivo citatima svojeg ikoničkog a gotovo u potpunosti izbjegnutog protagonista. To nije nimalo slučajno jer Frljić želi razumijevanje najprije kazališno, a tek onda i kontekstualno, već prema potrebi i želji publike ili publika, dok je Buljanova predstava matematički montirana čista mimetika, nezavršeni bildungsroman i obiteljska saga istodobno.
Međutim, samo takva može donijeti pravo značenje priznanja sina majci da ju je zamrzio onog trenutka kad je s njim počela govoriti slovenski, a on je, zbog mladosti i drukčije kodiranosti, (tada još) nije mogao razumjeti. Ta je rečenica jedna od ključnih, jer podsjeća na jezičnu diferencijaciju, koja, čini se, upravo u Hrvatskoj najdulje traje jer se pomama za razlikovnošću i čistoćom kontinuirano četvrt stoljeća ne smiruje, a koja je u vrijeme raspada odigrala ključnu ulogu u raspoznavanju i obilježavanju drugog, čak i kad taj drugi to zapravo nije bio.
Ipak, prava zajednička tema ovih predstava je čovjek stavljen, ili samostavljen, u funkciji društva, oprimjeren svojom ulogom, bez obzira koliko ju je opsesivno tražio ili mu je bila logično ustupljena, možda čak i nametnuta. Između kazališnog redatelja i vojnog lica na prvi pogled je malo sličnosti, ali kad se stvari stave u perspektivu koju nude „Jugoslavija, moja dežela“ i „Kompleks Ristić“, razlike se brzo tope, kao i izgovori za osobne izbore koji dovode do lustracije ili suđenja za ratne zločine. U kojem trenutku se izdaja može promatrati kao dosljednost, a kad je obrnuto, kad se zakletva pretvara u svoju suprotnost a stamenost u kolaboraciju, pitanje je historijskih uvjeta i osobnog uvida, kao i materijala od kojeg je čovjek napravljen. Previše je stoga jednostavno za obje predstave ustvrditi kako im je idealni podnaslov „Misa za Jugoslaviju“, jer one, unatoč svim svojim kvalitetama, ni izbliza ne iscrpljuju veliki ju i ex-ju katalog. Međutim, izuzetno dobro mogu poslužiti kao podsjetnik na apsolutnu nužnost kategorički uvjetovanog mišljenja pojedinca kao jedinog oslonca u turbulentnim povijesnim i društvenim okolnostima. Obje predstave, svaka na svoj način, pokazuju što se dogodi i koja se cijena plaća kad se to zaboravi, i funkcioniraju na koncu kao stroj primijenjene katarze puno uspješniji od lokalnih ili međunarodnih sudišta jer zahvaćaju simbole zajedno s ljudima i teže ih je diskreditirati niskim motivima ili dnevnom politikom. Međutim umjesto presude i pravde, koliko god ti pojmovi bili problematični a njihov učinak minoran, kazalište je u ovim slučajevima značajnije jer pokazuje ono što se svakodnevno već dvadeset i pet godina viđa, s većim ili, uglavnom, manjim razlikama, na cijelom prostoru bivše države: gomilu povrijeđenih, slijepih i silovanih, opterećenih tragedijama kojima ne dopuštaju proći, nesigurnih u ono što jesu i još nesigurnijih u ono što nisu. Ukratko, nažalost, idealni materijal za nastavak, spajao se dezintegrirani „region“ nostalgijom ili razdvajao demokracijom, Schengenom i žilet-žicom.