Rezime dvije i pol decenije Haaškog suda
KNJIGA ZLOČINA
Decembar 2017
Kad se danas valorizira rad Haaškoga suda zapravo je čudo da je uspio optužiti ukupno 161 osobu i privesti ih u svoje sudnice. Od toga njih 90 je osuđeno, 19 oslobođeno, a protiv 37 osoba postupci su prekinuti ili su optužnice povučene. Tokom 10.800 dana suđenja u haškim sudnicama svjedočilo je 4650 svjedoka pa zapisnici sa suđenja ukupno broje 2,5 milijuna stranica na kojima je zapisana strava i užas koji su jugoslavenski ratovi ostavili za sobom
Nema više Haaškog suda. Funkcionirao je četvrt stoljeća, iako je sklepan na brzinu. Rat na prostoru Jugoslavije vrlo brzo je postao zločinački i Vijeće sigurnosti UN-a početkom listopada 1992. godine ovlastilo je UN-ova glavnog tajnika Boutrosa Boutrosa Ghalija da osnuje komisiju stručnjaka koja će prikupiti i analizirati informacije o kršenju Ženevske konvencije i drugih povreda međunarodnog prava u ratovima koji su tada vođeni u Hrvatskoj i BiH. Za njezinog predsjednika imenovan je nizozemski pravnik Frits Kalshoven, ali je on ubrzo podnio ostavku, a naslijedio ga je egipatski pravnik i američki profesor Mahmoud Cherif Bassiouni.
Bassiounijeva komisija je u svega nekoliko mjeseci rada prikupila više od 65 tisuća stranica pisanih dokaza te velike količine video zapisa o počinjenim ratnim zločinima. Identificirala je 151 masovnu grobnicu i u izvještaju napisanom na 84 stranice predložila osnivanje ad hoc međunarodnog suda za procesuiranje zločina u postjugoslavenskim ratovima.
Neprihvatljiv koncept
Već u veljači 1993. Vijeće sigurnosti donijelo je rezoluciju u kojoj je predložilo „osnivanje međunarodnog suda za progon osoba odgovornih za teške povrede međunarodnog humanitarnog prava, počinjene na području bivše Jugoslavije od 1991. godine“ te zatražilo od Boutrosa Ghalija da u roku od 60 dana definira prijedlog kako da se to realizira. I 25. svibnja 1993. godine osnovan je Međunarodni tribunal za progon osoba koje su odgovorne za teške povrede međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije i definiran njegov statut. Mediji su Cherifa Bassiounia nazvali ocem Haškoga suda, a bio je i prvi kandidat za njegova glavnog tužitelja. No to se nije dogodilo: prvi je za glavnog haaškog tužitelja imenovan Južnoafrikanac Richard Goldstein.
Brojni novinari su špekulirali da velikim silama nije odgovarao Bassiounijev koncept rada Haaškoga suda kojega je zagovarao, a opisivao ga je slijedećim riječima: „Mene ne interesira da istražujem zločine običnih vojnika, koji se svode na pojedinačne zločine. Ono što želim je da izgradim slučajeve protiv vođa, koji su donosili odluke. Želim dokazati da je etničko čišćenje bilo dio zvanične politike, da je silovanje bilo dio zvanične politike, da je uništavanje kulturnih dobara bilo dio zvanične politike te da je uništavanje Sarajeva bio sistematski proces“.
Bassiouni je nišanio u političke i vojne vrhove, a svjetski moćnici su s njima šurovali pokušavajući iscrtati novu kartu Balkana i usput zaustaviti rat, a sprječavanje zločina i njihovo kažnjavanje bilo im je u drugom planu. Čak su neko vrijeme prodavali maglu da će već puko osnivanje Haaškoga suda zaustaviti zločine, ali ih je stvarnost brzo demantirala jer su neki od najtežih zločina počinjeni nakon što je počeo s radom (na primjer, Srebrenica). Većina postjugoslavenskih ratnih vođa već su ukalkulirali ratne zločine u svoje političke koncepte: srpski i hrvatski parlamenti su odmah nakon što se zapucalo ukidajući smrtne presude u svojim zakonodavstvima i za najteže zločine propisali maksimalne kazne od 20 godina zatvora, umjesto naslijeđenu 40-godišnju zatvorsku kaznu kao zamjenu za smrtnu kaznu. Poruka je bila jasna: ako ćemo i morati procesuirati najteže „naše“ ratne zločine radit ćemo to s figom u džepu. I to traje do današnjih dana.
Rad Haaškoga suda presudno je ovisio o volji i ciljevima njegovih osnivača, ali isto tako i o suradnji država koje su neposredno sudjelovale u postjugoslavenskim ratovima. A njihova suradnja se uglavnom morala međunarodnim batinama utjerivati jer ogromna većina njihovih lidera ponajprije se trudila spriječiti i otežati haaške istrage i procese, a i veliki dio ovdašnjih javnosti u tome ih je podržavala, osuđujući „njihove“, a pravdajući „naše“ zločine i zločince. Stoga kad se danas na kraju njegova rada valorizira rad Haaškoga suda zapravo je čudo da je uspio optužiti ukupno 161 osobu i privesti ih u svoje sudnice. Od toga njih 90 je osuđeno, 19 oslobođeno, a protiv 37 osoba postupci su prekinuti ili su optužnice povučene. Tokom 10.800 dana suđenja u haaškim sudnicama svjedočilo je 4650 svjedoka pa zapisnici sa suđenja ukupno broje 2,5 milijuna stranica na kojima je zapisana strava i užas koji su jugoslavenski ratovi ostavili za sobom. Bez Haaškoga suda svi ti zločini bili bi zakopani pod zemljom ili skriveni na marginama „slavne“ povijesti, kao što se već uglavnom dogodilo s onim zločinima kojima se Haaški sud nije ni bavio, nego ih je prepustio ovdašnjim pravosudnim i inim sustavima da ih rasvjetljavaju i procesuiraju.
Stoga je u najmanju ruku licemjerno kad se s ovih prostora pljuje po Haaškom sudu, licitiraju svi njegovi propusti i nedorečenosti, nabrajaju čudne i proturječne presude, jer ako ništa drugo na osnovu svega što je uradio i ostavio u svojim arhivima pravosuđa ovdašnjih država mogu nastaviti i završiti procesuiranje zločina za koje su prikupljeni brojni dokazi i svjedočenja. No od toga vjerojatno ništa biti neće, prije će sva ta haška knjiga zločina poslužiti za održavanja već ispisanih nacionalnih istina o postjugoslavenskim ratovima i njihovim herojima a ne zločincima.
Diktirani ritam rada
Mahmoud Cherif Bassiouni umro je prošle jeseni i nije dočekao zatvaranje Haaškoga suda. Prije četvrt stoljeća umrla je njegova ideja da se tragom prikupljenih dokaza na mjestima zločina preko neposrednih počinitelja dođe do onih koji su zapravo bili njihovi kreatori i inspiratori te ih privesti u haaške sudnice i osuditi kao najodgovornije za masovna ubojstva, protjerivanja, silovanja, razaranja… Umjesto toga, voljom moćnih osnivača iz Vijeća sigurnosti Haaški sud se u devedesetim godinama, kad su zločini i dokazi o njima bili očigledni, svježi i lakše dokazivi, bavio procesuiranjem neposrednih izvršitelja uglavnom sa dna zločinačkog lanca.
Izuzetak su bili Radovan Karadžić i Ratko Mladić koje je Tribunal u studenom 1995. godine optužio za genocid u Srebrenici koji se dogodio u srpnju iste godine, paralelno sa održavanjem mirovne konferencije koja je završila potpisivanjem Daytonskog sporazuma kojim je završen rat u BiH, pa se teško oteti dojmu da su vođe bosanskih Srba ponajprije optuženi kako bi se osigurala njegova provedba, a tek potom kako bi ih se kaznilo zbog zločina za koje su krivi. Prije toga prva optužnica podignuta je u studenom 1994. protiv Dragana Nikolića, zapovjednika logora Sušica u Vlasenici, a prvo suđenje započelo je u svibnju 1996., također protiv bosanskog Srbina Duška Tadića, optuženog za zločine u logoru Omarska kod Prijedora.
Da su globalni centri moći diktirali ritam rada Haaškog suda već tada je bilo sasvim jasno, jer dok su podizane optužnice protiv Karadžića i Mladića predsjednik SRJ Slobodan Milošević sjedio je u Daytonu i potpisivao sporazum o budućnosti BiH, a optužen je tek u svibnju 1999. godine zbog rata na Kosovu, ali i retroaktivno zbog ratova u Hrvatskoj i BiH. Tadašnja haaška tužiteljica Carla del Ponte javno je tvrdila da bi optužnice podigla i protiv preostale dvojice ovdašnjih potpisnika Daytonskog sporazuma – Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, ali ju je preduhitrila njihova smrt.
I završna svečanost kojom je zatvoren Haaški sud pokazala je da je njegov rad bio pun rupa, a o tome puno govori i to što se na njoj nisu pojavili brojni bivši tužitelji i suci, pa i oni poput Carle del Ponte koji su bili simboli njegova rada. Mnogi među njima danas su žestoki njegovi kritičari, s puno argumenata dokazuju što je sve propustio učiniti i koje je zločine i zločince propustio kazniti, a mogao je da mu nije nametnuta politika selektivnog procesuiranja i uloga žandara u postratnim političkim procesima na prostoru bivše Jugoslavije.
Pravni stručnjaci još dugo će bistriti rad Haaškoga suda i njegovu ulogu u razvoju međunarodnog kaznenog prava. Profesor Mirjan Damaška sa sveučilišta Yale, u svojoj izjavi za analizu rada Haaškoga suda „Pitanje vjerodostojnosti ICTY“ u svjetlu slučaja Gotovina, koju su uradili Andro Atlaga i Lovre Vulić sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, primjerice, kaže: „Teško je ocijeniti učinkovitost neke ustanove ako njeni ciljevi nisu jasni. Negdje sam citirao jednu staru mornarsku poslovicu da nijedan vjetar nije povoljan lađi bez jasnog odredišta. To je pak slučaj sa ICTY -om, kao i drugim međunarodnim sudovima. Ako im je, na primjer, poglaviti cilj kaznama spriječiti zločine, ni ICTY, pa ni ICC nisu se pokazali uspješnima. Sjetite se da je Srebrenica uslijedila nakon osnivanja ICTY, a sad je dovoljno pogledati što se zbiva na Bliskom istoku. Po mom je mišljenju najvažnija uloga suda dugoročan odgojni utjecaj na stvaranje moralne klime u kojoj će biti lakše stvoriti konsenzus o nedopustivosti određenih nehumanih djela. Ako se stvari tako postave teško je u ovom trenutku davati konačnu ocjenu. Uzmite, na primjer, da Reichtsgericht Njemačkog Carstva nije uopće bio učinkovit, ali se dugoročno pokazala korisnost njegove judikature. Možda će se to pokazati i u slučaju ICTY. Osobno mislim da se optimizam o ICTY može održati samo u pogledu tog dugoročnog utjecaja“.
„Naši“ protiv „njihovih“
A hoće li se taj dugoročni utjecaj dogoditi na ovim prostorima? Dio povjesničara trlja ruke tvrdeći da će arhivirana dokumentacija Haaškoga suda biti njihov zlatni rudnik u ispisivanju nedavne povijesti na ovim prostorima, no još barem neko vrijeme važnije od toga je pitanje hoće li domicilna pravosuđa nastaviti i poboljšati procesuiranje ratnih zločina ili će nakon zatvaranja vrata Haaškoga suda i ona zatvoriti procese koje su vodili pod paskom i na tragu onoga što je radio Tribunal ostavivši im mnogo toga da sami i međusobno surađujući završe kažnjavajući zločine koji su dokazano počinjeni i istraženi, a njihove žrtve desetljećima čekaju da budu sankcionirani.
Posljednji haaški tužitelj Serge Bramertz nije optimist. Podnoseći završni izvještaj Vijeću sigurnosti, Bramertz je konstatirao i da presude Haaškoga suda nisu doprinijele pomirenju u regiji, a reakcije na njegove presude Ratku Mladiću i bosanskohercegovačkoj šestorki dodatno to potvrđuju jer na području bivše Jugoslavije „mnogi osuđene ratne zločince i dalje smatraju herojima, dok se žrtve i preživjeli ignoriraju i zanemaruju“. Razlog za to je, dodao je, činjenica da „i dalje ne postoji istinska volja u regiji da se prihvate ogromna zlodjela iz prošlosti i da se okrene budućnosti, nažalost ponajprije među političkim rukovodstvima. (…) Jasno je da se mnogo toga tek treba učiniti. Mnoge žrtve, iz svih zajednica, i dalje čekaju na pravdu“. Mnogi je nisu, dodali bi, dočekali ni od Haaškoga suda, pa ni Bramertz koji je nezadovoljan zbog oslobađajućih presuda generalima Gotovini i Perišiću, a kako onda očekivati da će je dočekati od hrvatskih, srpskih i bosanskohercegovačkih sudova sada kad ih nema tko izvana pritiskati, a ovdašnji političari sve će učiniti da zaštite „naše“ zločince, pogotovo one koji su u hijerarhiji bili bliži tadašnjim političkim vođama i njihovim politikama.