PROZA
KOPRIVNIČKI SVEŠTENIK
Decembar 2018
Predstavljamo prozu Milene Severović
KOPRIVNIČKI SVEŠTENIK
Živim u divnom, kulturnom gradu, zove se Koprivnica. Pravoslavni sam sveštenik, Adam Marin, rođen 1886. godine u obližnjoj Koprivničkoj Rijeci. Otac mi je Jovo. Službujem u pravoslavnoj crkvi Sv. Trojice koju je dao izgraditi 1793. godine baron Mihajlo Mikašinović o svom trošku. Tu sam jerej. U obližnjoj gimnaziji sam vjeroučitelj i govorim o Isusu Hristu djeci mojih parohijana. U zbornici sjedim sa svojim kolegama: katoličkim sveštenikom i jevrejskim rabinom. Izgleda da se dobro slažemo. Obavezno ih zovem na proslavu i praznik Svetog Save, uostalom Biblija, sveta knjiga, nama je zajednička… Dakle, koprivnički sam sveštenik, pismo mi je ćirilica, imam dobar i raspisan rukopis, koji sam usavršio u bogoslovskoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima. Za srpskog sveštenika sam rukopoložen 7.12.1910. godine u Pakracu.
Ovdje živim i ovdje se Bogu molim za moje parohijane, ali također i za ovaj grad kojem sam dao najbolje dane svog života, vjeran sam mu i vezan za njega svim vidljivim i nevidljivim vezama,ja koprivnički sveštenik.
U mojoj staroj, žutoj Bibliji piše:,,Uđite na mala vrata, jer su široka vrata i širok put što vode u propast i mnogo ih ima koji njime idu, jer su uska vrata i tesan put što vode u život i malo ih je koji ga nalaze.’’
S vremena na vreme, ovaj grad preplavi krdo crnih i odvratnih svinja koje ga opogane, razruše, oskrnave i usmrde. Te svinje rađaju: pohlepa, razvrat, prežderanost, lažljivost, blud i ruganje. Grad je pretvoren u zlo i strašno mjesto apokalipse jer ove crne svinje proždiru ljude, moje parohijane, jednog po jednog, kao i onog španjolskog pjesnika Lorku. ,,Zeleno, volim zeleno’’ govorio sam svakog jutra idući kroz park u svoju crkvu Sv. Trojice…
Tog dana 10. aprila 1941. godine pronašli su me u crkvi posle liturgije i odveli u logor ,,Danicu’’, strašno su me mučili, satrli i uza me i jednog židovskog doktora… samo zato što sam volio ovaj grad i pisao ćirilicom…
Vozili su me u marvenom vagonu, sa mojim nedužnim sugrađanima i polumrtvog, negdje u Lici, izbacili na prugu…gdje sam i izdahnuo… Crne uniforme, sa crnim licima… na kapi slovo ,,U’’.
A njihova je kultura stajala po strani i ćutala…
Ostala je moja crkva Sv. Trojice, na uglu gradskog parka da čeka druga vremena… Dugo je ostala zatvorena, otvarala se samo 2-3 puta godišnje za velike praznike, malo je bilo preživjelih vjernika, malo i sveštenika koji bi obično došli iz Varaždina ili Zagreba, onako u prolazu…
Godina je 1991. Jesen, hladna i tamna. Srpski sam sveštenik u crkvi Sv. Trojice u Koprivnici. Divan je ovo grad, vole ga moji ljudi, porez redovno plaćaju, dobri su domaćini. Zovem se Uroš M. i pišem ćirilicom. Jednog dana došli su po mene, odveli u Bjelovar u zatvor, strašno su me mučili. Zašto su to uradili? Kažu, veleizdaja. Zar za to što ja volim Gospoda i previše, a oni premalo?
Jedan mesar iz Koprivnice, sada šef policije,u Bjelovaru lično me obrađivao. Vjeruju li oni u Boga ili samo simuliraju? Gdje se ispovjedaju i imaju li uopšte savjest? Je li zločin njihova jedina odrednica i imperativ? Da li su ikad čuli za stid i kajanje? I što govore danas svojoj djeci na završetku dana?
Izgleda kako smo mi Srbi trofazni… Izgleda da im je Pontije Pilat u rodu, a Juda bliža tazbina. Uostalom , kao i Mile Budak koji ima ovdje najužu rodbinu. Bio sam vreća mesa kad su me razmijenili… A njihova je kultura samo gledala i ćutala… i ja više nikad nisam vidio svoju prelijepu crkvu Sv. Trojice u Koprivnici… Ali, Gospod će suditi svakome pa i dželatima… Čuo sam da je onaj mesar šenuo umom pa se na kraju i ubio. Poput Jude se objesio.
Sada živim pokraj Dunava u Srbiji s kojim često drugujem. Smiruje me voda i plavetnilo neba dok plove oblaci i pozdravljaju moju prelijepu crkvu Sv. Trojice u Koprivnici, odavde iz Srema. Zaliječio sam jedva rane, odbolovao ih nisam.
Kad odem Gospodu na istinu pričaću mu o crkvi, o mom pismu ćirilici, zbog kog sam i postradao, na dan Sv. Petke 1991. godine u Koprivnici u Hrvarskoj.
Vrijeme se okrenulo, vratilo, objesilo sat naglavačke, pobilo pravednike, kroz noć iselilo moje ljude, razbacalo ih po svijetu kao da su lišće, treskom zalupilo vrata na crkvi gdje smo za Svetog Trojicu klečali i pleli venčiće, nas nekoliko vjernika, vjenčiće od zelene, nakošene trave ispred porte… Da, bio sam koprivnički sveštenik…u crkvi Svete Trojice gdje se i službene knjige pišu ćirilicom… Neki kažu da je crkva bila preblizu Zagreba pa smo za to postradali, ali ja mislim da je bila preblizu Boga.
Dani, godine, stoljeća, duge noći bdijenja, molitve, svitanja, rijeke, povorke ljudi, orkani, bjesovi, a istina se vrlo često ovdje odvajala od svega što je ljudsko…ostavljena i osamljena pamet…i politički procesi sa lokomotivom izdaje, prevare, đavolje ostrašćenosti… i povećanog koeficijenta ljudske gluposti.
Evo me, gdje se opet noćas molim, ja , rab Božji, koprivnički sveštenik. Za ljude, za grad, za predivnu crkvu Sv. Trojice. Od njihovih preglasnih riječi strada tišina. U mojoj duši čuje se samo molitva…
Đavo još uvijek mjeri vrijeme, okreće pješčani sat, prevrće ga i gleda kad će njegov kucnuti čas. Nikad ne kasni. Voli riječ kultura, čita novine i knjige, razabira, diskutuje, čuje i što treba i ne treba, svraća među ljude, ubjeđuje, drsko navaljuje, iskrivljuje istorijske istine, ponekad se sakrije pa opet dođe…ali ja sasvim pouzdano znam da je tu, sluša gdje dišem… čekam ga…u mojoj molitvi…da, ja sam sveštenik.
Srdžba mu zamagljuje horizont, muti razum, bijes ga sapinje i ali, on, đavo, nikad ne odustaje.
Računa i računa, novac je njegovo glavno oružje, množi i dijeli, sabira i oduzima, ali zaboravlja da ima jedan veći i bolji i ispravniji račundžija nego što je on, a taj je na strani protivnika, što će reći na mojoj strani. Ne odustajem ni ja, a Gospod jedini zna ko će i kad će konačno pobijediti. Molitva je moje jedino oružje i jedina cesta kojom putujem. Gospoda sam već ionako sreo, u zatvoru tješio me, imao je lice svijetlosti… i samo njemu vjerujem.
KRAJIŠKI RODOSLOV
Staza kojom idemo mala je i krivudava, tvrda i kvrgava i nikad se ne zna točno gdje i na koju šumsku prosjeku možeš izbiti. Život iznenađuje stalno. Počesto čovjek osjeti svu nemoć ljudskog života i zapletenost naše sudbine. Tako ispadne da nitko ne ide kuda hoće i ne živi život kakav hoće, već ga politika, rat, ideologija, vođe, sudbina, vode nekom svojom stranputicom i udara s njime o obale i vododerine, kao da na svom putu i ne nosi čovjeka već neku utopljenu životinju koja se još uvijek batrga i ne da. A sve je jače od nje: i ime i prezime i crkva i vjera i nepravda i zlo i apokalipsa svakidašnjice. Sve je stvoreno ovdje da ona ne preživi, da se utopi, da ju zatru kao ranjenu zvjerku.Pa i ono malo krvi što iza nje ostane, brzo isperu kiše. Bilo pa te nema, kao da je čovjek čestica prašine, malo atomsko zrnce, bez imena i identiteta. A nije baš tako, zar ne? Svaka pa i najmanja biljčica upire se i nastoji da ne nastrada, da odoli jakom vjetru i srditom mrazu. Zato se bori i muči i ciči i stenje i upire svom snagom da nekako preživi pa makar mala i obogaljena, izmučena i zgažena. Jer je ljepota života u samom životu, sitna i neiskaziva, teško odrediva, ali uvijek prisutna.
Najmlađi brat moje bake Darinke, Đuka Manojlović, rodio se 1919. godine u Velikim Sesvetama, malom selu pokraj Križevaca. Tu je završio samo osnovnu školu. Kad je došao Drugi svjetski rat, a početkom 1942. godine, otišao je negdje prema Slavoniji i Moslavini, u Moslavački partizanski odred. U našem kraju još nije bilo partizana ili su bili mali i razbijeni. Ali je zato svako srpsko selo kao po pravilu bilo opkoljeno ustašama. Partizani su ga prozvali „mali Đuka“ jer je bio sitan rastom, mršav, a odličan pjevač. Mali je Đuka pjevao kao ševa i naslijedio je to od majke. Brzo se pročuo što po pjesmi što po neustrašivosti: dva puta je u šumi Žirovnjak pokraj sela Segovine pobjegao ustašama sa strijeljanja, sa zavezanim rukama.
A zasjao je kao zvijezda kad je na željezničkoj stanici u Carevdaru (prema Zagrebu) bacio bombe na ustaše, a ostatak razoružao.
Hitar kao vjeverica, odvažan kao vuk, kretao se po šumama Podravine i Moslavine, strepeći za ono malo selo, šaku zavičaja, pokraj Križevaca.
Iz tog rata je izašao sa ubijenim ocem u Jadovnu i ubijenom mlađom sestrom Sofijom. Na rukavu je imao prišiven čin majora i bio je postavljen za šefa bjelovarskog zatvora.
Sva njegova sreća i nesreća kao da je blistala samo tu, u šumi, u bježaniji, u siromaštvu neishranjenog krajiškog borca, u partizanima. Uskoro je Tito dao amnestiju za sve ustaše pa su se oni vraćali kućama. Pojeo vuk magarca. Tako se vratio kući i čuveni sesvetski ustaša koji je bio odgovoran za pogrom, ubijanje i odvođenje u logor svih Srba iz toga kraja, pa tako i Đukinog oca Marka. Nije bio svatko, ali on jest doista bio zloglasni. Čak ga ni njegova vlastita familija nije voljela zbog strašne ćudi i prijeke naravi. I tako je jedne večeri došao Đuka sa pištoljem i opalio, nije promašio, bio je odličan strijelac…
Suđenje mu je bilo u Križevcima (ona ista stanica gdje mu je otac bio na proputovanju za Jadovno), te je suđen na 8 godina teške robije. Zaradio je Lepoglavu i u njoj odbolovao punih pet godina, a zatim je amnestiran. Eto, i Tito je bio milostiv prema krajiškim partizanima. Sjetio ih se, ne znam točno da li za 29. novembar ili za Novu godinu, Božić Bata.
Vratio se kući teško bolestan, iscrpljen i još uvijek s napadima ratne psihoze. Na usne bi mu udarila pjena i on se gubio i otimao, jurišao na nevidljivog neprijatelja, probijao obruč. Ali, njegov je obruč bio zauvijek stegnut i žica mu sapletena oko vrata. Ovaj put nije nikako mogao pobjeći sa strijeljanja jer je streljački vod bio nevidljiv, a on optužen trajno bez mogućnosti da pobjegne i da se brani. Za njega kao da je čitav život bio otvoren Kafkin „Proces“. Eto ga, on je bio taj izdajnik, a zapravo pravi izgnanik iz života. Jer je život počinjao tamo negdje drugdje, u Zagrebu koji ga je palio, ili u Beogradu, gdje nije mogao ni stići jer tko bi mu dao za voznu kartu…
I tako je čitav život proveo mučeći se kao seljak na Ivančecu, malom podkalničkom selu od jedva tridesetak kuća, bez ceste, škole, crkve… Jedino su ih se sudovi i poreznici redovno sjećali i slali im poštu…
Sjetio ga se i Tito kad je 70-ih godina napisao ceduljicu na kojoj je stajalo: „Tuđmanu ne pakovati“. Jer je Tuđman bio partizanski general 30 godina, a i gospođa mu, žumberačka partizanka Ankica…
A moj je Đuka, izmučen i sitan, gladan i jadan, zaćutao zauvijek. Progovorio bi tek u svatovima, kad je opet poveo pjesmu ševinim glasom:
„Sagradiću šajku od suvoga zlata…“,
naslonivši se na život negdje preko ograde, dok je pravi život blistao na boljem mjestu i odabranijim ljudima…
Penziju, naravno, nikad nije mogao dobiti, tek negdje pred smrt 80-ih godina. Pa šta će njemu penzija kad mu je Tito ostavio Tuđmana? … Sasvim dovoljan testament i ostavina…
To malo selo, Ivančec, uspjelo je u svih 45 godina mira dati jednog jedinog srpskog intelektualca, novinara Stevu M, mog colleg prijatelja iz Zagreba…
Stevo je Koprivnicu napustio 1992. godine, iako u životu nikad nije napisao ni jedan jedini politički pamflet. Uostalom, zar je to bitno, kad je glavna optužnica opet ispisana istom mjerom i istim perom?
Piše mi Stevo iz daleke Australije:
„Ja sam po odlasku čvrsto odlučio da se ne vraćam više nikada tamo u naš zavičaj. Shvatio sam, zapravo, da je ljudski život prekratak da bismo mogli u životu 3-4 puta da se selimo i da uvijek započinjemo isponova…“
Tako je Stevo preko mene, takođe raseljene, pisao mrtvom Đuki u Ivančec, zabito selo pod Kalnikom.
Još uvijek postoje one predivne šume i mirisne livade… koje nas zovu sjećanjem, tugom i starom, izgubljenom pjesmom:
„Suzama ću šajci
ispisati ime
što ih ronim kadikada
nitko ne vidi me…“
Sa nevidljivim podpolkovnikom Vukom Isakovičem krenuo je Stevo u seobe, da se više nikada ne vrati. Promijenio je zanimanje, familiju, mjesto i zavičaj, govori engleski. A iz starog mu kraja piše isprebijani krajiški major, koji pedeset godina nije progovorio da je Sofiji odrezana glava i tu strašnu tajnu nije odao ni u halucinaciji ratne psihoze (on ju je jedini od familije vidio i uzeo iz masovne grobnice pokraj Bjelovara), koja ga je mučila godinama. (Za doktora opet nije bilo novaca…)
I tako ona šajka još uvijek plovi, satkana od tuge, sjećanja i zagrcnutog plakanja…
Pa ako moj Đuka nije imao pravo na život, zar da mu bude zauvijek uskraćeno pravo da progovori kroz ovu malu, odbačenu i ugaslu kao stari opušak, krajišku priču?
Ili da se zapitamo: kakvo sudbinsko značenje na život ima neizgovorena riječ?
I usprkos svega, u čemu je ta jedinstvena ljepota života i svijeta? Jer Ginter Gras u „Limenom bubnju“ ovako izražava metalni glas 20-og stoljeća: “Nema više junaka romana, jer nema više individualista, jer je individualnost nestala, jer je čovjek usamljen, svaki čovjek podjednako usamljen bez prava na individualnu usamljenost i kao takav tvori bezimenu i bezjunačnu masu…“
Ali eto, moj se Đuka opet ne da, prkosno je iskoračio pred ovu priču kao pred oči streljačkog stroja. Pa zar mu itko još može zabraniti da se buni i da prkosi, Krajišnik, koji je odbio biti bezimena i bezjunačna masa i u priču unio barem svoje ime?…
I da se upitamo na kraju: kako to stoji sa stanjem poetske metafore u hrvatskoj i srpskoj prozi i u Đukinom i Stevinom životu?…