Od sukoba do podjele i mogućeg ponovnog ujedinjenja Cipra
KORAK DO RJEŠENJA
Decembar / 2016
Grci i Turci pregovaraju o šest točaka – ekonomiji; EU; imovini; organiziranju vlasti; teritorijalnom uređenju; sigurnosnim pitanjima i granicama. Ako se dogovore, završit će jedan od dugotrajnih evropskih etničkih sukoba što bi mogao biti putokaz za rješavanje sličnih problema u svijetu
Cipar je jedina članica Evropske unije koja ne kontrolira svoj cjelokupni teritorij. Unatoč brojnim pokušajima da se ponovo ujedini grčki i turski dio otoka, što se nije dogodilo, Evropska unija je 1.5.2004. godine odlučila da u članstvo primi samo grčki dio Cipra, što je bio svojevrsni presedan. Ponovni pregovori o konačnom rješenju ciparskog problema, koji su započeli prošle godine, ponovo su privukli pažnju javnosti na ovaj, godinama neriješeni međunarodni problem.
Cipar koji je tradicionalno bio nastanjen Grcima, počeo je mijenjati etničku strukturu stanovništva dolaskom osmanlijske vlasti u 14. stoljeću. Kao i na drugim područjima nastanjenim Grcima i na Cipru je turska višestoljetna prisutnost ostavila duboke tragove, koji se na različite načine vide i danas. Za razliku od drugih dijelova grčkog etničkog prostora, gdje su turske zajednice gotovo nestale, na Cipru je ostala respektabilna turska zajednica. Složeni i često napeti odnosi između Grčke i Turske u prošlosti su jako utjecali i na odnose Grka i Turaka na Cipru. Na kraju, doveli su i do konačne podjele otoka 1974. godine, na grčki i turski dio između kojih su raspoređene mirovne snage Ujedinjenih naroda.
Cipar ima važan geostrateški položaj čega su svjesni i Grci i Turci, ali i drugi važni akteri međunarodnih odnosa. Cipar zauzima centralnu poziciju u Sredozemlju jer je gotovo jednako udaljen od Evrope, Azije i Afrike i nalazi se na liniji na kojoj se križaju tranzitni vodeni putevi. Toga je posebno svjesna Turska jer smatra da zemlja koja zanemaruje Cipar ne može biti utjecajna u globalnim i regionalnim politikama (Davutoglu, 2014. 177). Zbog toga i ne čudi višegodišnja turska vojna prisutnost na Cipru.
Kako je došlo do podjele
Kako je došlo do te podjele i da li je ona premostiva prepreka u budućnosti? Na ovo pitanje ne može se odgovoriti, ako se ne sagledaju najvažniji događaji koji su prethodili podjeli Cipra. Turska je nakon rusko-turskog rata i Berlinskog kongresa 1878. godine, Cipar prepustila Velikoj Britaniji u zamjenu za pomoć u sukobu sa Rusijom. Nakon toga, Britanci su Cipar vrlo brzo pretvorili u svoje važno uporište na Sredozemnom moru. Britanska politika je bila da Cipar drži podalje od Grčke i Turske, zbog čega je i proglašena nezavisnost Cipra 1960. godine. Takvim rješenjem nisu bili zadovoljni Grci koji su činili oko 80% stanovništva na Otoku i koji su se zalagali, ne samo za odlazak britanske uprave, nego i za priključenje Grčkoj. U pozadini ovih nastojanja je stajala Pravoslavna crkva na čelu sa arhiepiskopom Makarijosom. Turci, kojih je na Cipru bilo oko 20% u ukupnom stanovništvu, nisu se slagali sa politikom grčkih prvaka koji su zagovarali pripajanje otoka Grčkoj. Zbog toga su sve više bili izolirani, a njihova naselja osiromašena. Sve ovo je utjecalo na povećanje etničkog rascjepa i vodilo je prema otvorenom sukobu između dviju zajednica. Da bi se to izbjeglo, predstavnici grčke zajednice, pod pritiskom međunarodne zajednice, odustali su od konačnog cilja, pripojenja Grčkoj i prihvatili kompromisno rješenje, zajedničku državu Republiku Cipar.
Formiranje Republike Cipar nije bilo nimalo jednostavno. Na to su trebale pristati i Grčka i Turska, prihvaćajući i garancije Velike Britanije kao bivšeg kolonijalnog gospodara. Navedene države, uz pristanak grčke i turske zajednice na Otoku, potpisale su Londonski i Ciriški sporazum 1959. godine čime su bile stvorene pretpostavke za formiranje Republike Cipar. Ustav koji je bio rezultat sporazuma iz Londona i Zuricha, grčka zajednica je doživjela kao nametnuti okvir koji turskoj zajednici daje veća prava nego što joj pripada s obzirom na brojnost. Grčki predstavnici su 1963. godine zbog toga pokrenuli postupak promjene Ustava sa ciljem umanjenja prava turske zajednice. To je dovelo do sukoba sa brojnim žrtvama, posebno na turskoj strani. Zaustavljanje sukoba bilo je moguće samo postizanjem sporazuma između sukobljenih strana. Turci su zagovarali federalno uređenje države ili njenu podjelu. Nasuprot tome, Grci su zagovarali centralističko uređenje države. Bez dovoljno fleksibilnosti, sa obje strane, da bi se postigao sporazum, u rješavanje sukoba uključili su se Ujedinjeni narodi šaljući na Cipar mirovne snage. Ujedinjeni narodi su procjenjivali da bi eskalacija sukoba na Cipru mogla dovesti do širenja sukoba između Grčke i Turske.
Eskalacija sukoba
Ovaj sukob nije odgovarao tadašnjim velikim silama, zbog čega je postignut dogovor u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda o mirnom rješavanju sukoba na Cipru. Mirovne snage Ujedinjenih naroda spriječile su sukobe širih razmjera, ali ne i politički teror prema turskoj zajednici, koji su provodile vojne snage ciparskih Grka, unatoč protivljenju tadašnje ciparske Vlade koja se plašila eskalacije sukoba i intervencije Turske. Nakon što su vojne snage 1967. godine izvršile pokolj u jednom turskom selu, Turska se uključila u sukob, dajući jasno do znanja da će i vojnim sredstvima štiti svoje sunarodnjake. To je bio početak kraja zajedničkog života dviju zajednica u jednoj državi. Na radikalizaciju ciparskih Grka utjecala je i vojna diktatura koja je tada vladala u Grčkoj. Rezultat je bio državni udar 1974. godine, kojim je sa vlasti zbačen arhiepiskop Makarijos i uspostavljen režim koji je otok trebao ujediniti silom. Plan nije uspio jer se tome oštro suprotstavila Turska koja je na Cipar poslala oko 40.000 vojnika i zauzela oko 40% njegove teritorije. Ponovo su se uključili Ujedinjeni narodi, čije su mirovne snage stale između dvije zajednice na liniji razdvajanja vojnih snaga. Time je eskalacija sukoba bila zaustavljena, ali je otok bio definitivno podijeljen na dva dijela.
Turci su proglasili „Tursku Republiku Sjeverni Cipar“ koju je priznala samo Turska. Ovo se nije svidjelo međunarodnoj zajednici, posebno SAD-u i EU koje su se zalagale za jedinstvenu državu. Zbog toga su vršili pritisak i na Grčku i na Tursku, smatrajući ih odgovornim za podjelu otoka. Iako su 2002. godine pokrenuti politički pregovori pod okriljem Ujedinjenih naroda nije se došlo do političkog rješenja koje bi bilo prihvatljivo objema stranama.
Plan federalnog uređenja države, kao rezultat pregovora, prema uzoru na švicarski model, podrazumijevao je dva ravnopravna kantona, ali jedinstvenu vladu koja bi predstavljala jedinstveni Cipar. Svaka bi od dviju konstitutivnih država suvereno odlučivala o pitanjima koja nisu prenesena na zajedničku državu, a imale bi i svoje ustave. Postojalo bi jedno, ciparsko državljanstvo. Izvršnu vlast bi činilo šestočlano predsjedničko vijeće sa rotirajućim predsjedništvom. Na mjestu predsjednika izmjenjivali bi se svakih deset mjeseci ciparski Grci i Turci. (Tatalović, 2010, 124).
Ovaj plan su na referendumu prihvatili Turci, dok su ga Grci odbili. O uspjehu referenduma je ovisilo da li će Cipar ući u Evropsku uniju kao cjelovita država, ili će ući samo grčki dio. Nakon što se dogodio presedan ulaskom grčkog dijela Cipra u Evropsku uniju, za dugo vremena su odgođene ozbiljnije inicijative za rješavanje ovog problema. Sukobi i nestabilnosti u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, odvukli su pažnju sa ovog problema. Nedavno obnavljanje pregovora između dvije zajednice, ponovo je privuklo pažnju međunarodne javnosti. Što je politički okvir novih pregovora i kakva se rješenja nude?
Konačno rješenje
Pregovori koji se od sredine 2016. godine odvijaju pod okriljem Ujedinjenih naroda imaju za cilj da se dođe do konačnog rješenja problema, koje će biti prihvatljivo objema stranama, ali i Grčkoj, Turskoj i Velikoj Britaniji kao jamcima sporazuma iz 1960. godine. Konačni cilj je ponovno ujedinjenje otoka, što je vrlo zahtjevan cilj. Iako su pregovarači oprezni u izjavama, nakon svakog kruga pregovora, pregovarači ukazuju na određeni napredak i približavanje stavova o otvorenim pitanjima.
Pregovara se o šest točaka: ekonomiji; Evropskoj uniji; imovini; organiziranju vlasti – raspodjeli nadležnosti; teritorijalnom uređenju države; sigurnosnim pitanjima i granicama. Novi zamah u pregovorima dao je novi glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres koji je na tu dužnost stupio početkom 2017. godine i koji želi mandat započeti rješavanjem jednog od najdugotrajnijih međunarodnih problema. On je izjavio: „Naš cilj je doći do potrebnih rezultata, a za to trebamo ozbiljno raditi onoliko vremena koliko je za to potrebno. Suočeni smo sa toliko katastrofalnih situacija da hitno trebamo simbol nade. Smatram da Cipar može biti simbol nade na početku 2017. godine.“
Jedan od najvećih problema u pregovorima oko kojeg se vode rasprave je status Turske kao države jamca, te ostanak njezine vojske na Cipru za što se zalaže većina pripadnika turske zajednice. Grčka strana smatra sistem jamstva prevladanim, posebno nakon što je Cipar ušao u Evropsku uniju. Sadržaj sporazuma do kojeg bi se trebalo doći bio bi sličan onome iz 2004. godine, ali sada u novom kontekstu kojeg određuje članstvo Cipra u Evropskoj uniji. Sporazum bi podrazumijevao i povratak 200.000 izbjeglica i obeštećenje za imovinu Grka i Turaka koji su napustili svoje domove u sukobima do 1974. godine.
Iskustva nakon drugih sukoba u svijetu pokazuju da će to biti vrlo teško postići. Dodatni problem čine brojni doseljenici iz Turske koji su zauzeli grčku imovinu i koji su postali dio problema. Trebat će riješiti i problem nestalih u sukobima od 1963. do 1974. godine, a procjenjuje se da se radi o više od 1.000 osoba. Problem je i završetak razminiranja područja na bivšim linijama sukoba. Pregovarači se suočavaju i sa brojnim drugim problemima vezanim za svakodnevni život. Iako je uspješan završetak pregovora izvjestan i mogao bi rezultirati sporazumom, pitanje je da li će on biti prihvaćen na referendumu u turskoj i grčkoj zajednici. Ako se to dogodi, završit će jedan od dugotrajnih evropskih etničkih sukoba. To bi moglo otvoriti i novo poglavlje u ukupnim grčko-turskim odnosima, ali biti i putokaz za rješavanje sličnih problema u međunarodnoj zajednici.
Korišteni izvori:
Davutoglu, Ahmet, Strategijska dubina, Službeni glasnik, Beograd, 2014.
Tatalović, Siniša, Globalna sigurnost i etnički sukobi, Politička kultura, Zagreb, 2010.
http://www.uncyprustalks.org/
http://www.cyprus.gov.cy/portal/portal.nsf/citizen_en?OpenForm