Dvije pjesme i interpretacije
LJUBAV I OČINSTVO
Juli 2019
Stari je topos da udovac ili udovica, odnosno ljubavnik ili ljubavnica, nakon smrti voljenog ili voljene, pati i tuguje. Ono u čemu je pjesma Harolda Pintera originalna i neobična jeste izvrtanje tog osnovnog motiva. Ovdje od nedostajanja ne pati preživjeli nego preminuli partner; ne pati se na ovom, nego na onom svijetu
1.
K’O NEKI LIJEPI KAPUT SA DVA LICA
To A
I shall miss you so much when I’m dead
The loveliest of smiles
The softness of your body in our bed
My everlasting bride
Remember that when I am dead
You are forever alive in my heart and my head
Harold Pinter
—
Za A
Nedostajaćeš mi strašno kada umrem
Najljepši od svih osmijeha
Mekoća tvog tijela u krevetu našem
Moja vječna nevjesto
Sjeti se toga kada umrem
Zauvijek si živa u mojoj glavi i srcu mojem
Harold Pinter
(preveo Muharem Bazdulj)
***
Kad se pominje Harold Pinter (1930. – 2008.), obično će se reći kako je riječ o dobitniku Nobelove nagrade za književnost (2005.), odnosno o slavnom engleskom dramskom piscu. I zaista, Pinter je napisao preko trideset dramskih tekstova, dva tuceta filmskih scenarija, ali je takođe cijelog života pisao i prozu i poeziju. Politički gledajući, Pinter je uvijek bio ljevičar i kritičar američke imperijalističke politike, a u kontekstu ratova devedesetih na Slavenskom jugu, spadao je među žestoke kritičare zapadne intervencionističke politike, naročito NATO bombardovanja SR Jugoslavije, kao i među one koji su se protivili sudskom progonu Slobodana Miloševića. Na tom tragu, kod nas su se pojavljivali prevodi pojedinih Pinterovih poetskih tekstova političke inspiracije, ponešto ciničnog tona.
Pjesma Za A nepovratno je daleko od svakog cinizma. Nećemo se previše upuštati u koketiranje sa „podmuklim delovanjem biografije“ ako u inicijalu iz naslova prepoznamo Antoniju Frejzer, s kojom je Pinter bio u braku od 1980. godine sve do svoje smrti. Harold Pinter i Antonija Frejzer sreli su se i zaljubili jedno u drugo u vrijeme dok su oboje bili u svojim prethodnim brakovima, a oboje su imali i djecu. Bilo je to drugo vrijeme, a i njih dvoje nisu bili osobe koje bi olako shvatili preljubu i razvod, na način na koji se to uobičajilo danas i u prethodnim godinama i prethodnih par decenija. Ipak, njihova ljubav je, kako se to kaže, savladala sve prepreke, pa su, eto, ostali zajedno do kraja, dočekavši, kako se to kaže, srebrni pir, odnosno dvadeset i petu godišnjicu braka, dok im je ljubav valjda napunila i trideset.
Pinter je od Antonije bio stariji samo dvije godine, pa usprkos činjenici da je prosječan životni vijek žena signifikantno duži od prosječnog muškog životnog vijeka, nije on, naravno, nužno mogao znati da će ga ona nadživjeti. Međutim, njemu je još 2001. godine dijagnostifikovan rak jednjaka i u posljednjim godinama života bio je izuzetno krhkog zdravlja. U toj fazi je nastala i ova pjesma.
Kad smo bili tinejdžeri, najromantičniji među mojim drugovima je bio F. Mi ostali smo, ako ništa drugo, skrivali svoju klinačku sentimentalnost, a on je otvoreno govorio kako želi čitav život da provede sa jednom ženom, da želi da mu prva ljubav bude i prava i jedina ljubav. Kad smo ga pitali kako će znati koja je ona prava, rekao je da ima trik-pitanje. Bilo je u tom pitanju stanovite genijalnosti. On je, naime, namjerio da djevojku koja mu se dopadne upita: Zamisli da nam dobra vila obeća da ćemo živjeti lagodno, imati divnu djecu, voljeti se i da imamo pravo da tražimo još samo jednu stvar, šta bi ti tražila? Ona prava bi, govorio je F, znala da je jedini tačan odgovor: Tražila bih da umremo u istom momentu.
Stari je topos da udovac ili udovica, odnosno ljubavnik ili ljubavnica, nakon smrti voljenog ili voljene, pati i tuguje. Ono u čemu je ova pjesma Harolda Pintera originalna i neobična jeste izvrtanje tog osnovnog motiva. Ovdje od nedostajanja ne pati preživjeli nego preminuli partner; ne pati se na ovom, nego na onom svijetu.
Sama pjesma je strukturom jednostavna: jedna strofa, sekstina, gdje se rimuju prvi, treći, peti i šesti stih. Rime su poznate i predvidive, ali ideja je dovoljno nova i subverzivna da je jednostavnost i očekivanost forme zapravo i poželjna.
Zanimljivo je da u kontekstu ove pjesme imamo izvorno svjedočenje osobe kojoj je pjesma posvećena. Antonija Frejzer se prisjeća da je Pinter pjesmu napisao u ljeto 2007, oko godinu i po dana prije svoje smrti. Navodi kako je čim joj je Pinter prvi put pročitao pjesmu znala da je riječ o oproštaju. Kaže da ju je posebno potresao prvi stih, da je osjetila da joj suze kreću na oči. Veli takođe da joj je bilo dirljivo da sam Pinter nije izgledao uznemiren njenom reakcijom, pošto je bio prezadovoljan cakom na kojoj je bazirana pjesma govoreći: „Nije li to originalna ideja, da mrtvom ljubavniku nedostaje živi…“
Ima nešto u ovoj pjesmi što priziva priču Henrija Džejmsa Okretaj zavrtnja odnosno film Alehandra Amenabara The Others. Međutim, ako mrtvom nedostaje onaj živi, ne znači da ne važi i obratno. U tom kontekstu mi pada na pamet onaj Bregovićev stih „K’o neki lijepi kaput sa dva lica“, a tek se naknadno prisjećam da se pjesma zove Te noći kad umrem.
Pinter je možda htio da onoj kojoj je posvetio pjesmu unaprijed daruje malu utjehu. A kako to kod poezije biva, nešto će dati i svakom pažljivom čitaocu.
2.
OPROSTI MI, PAPE
For a Father
With the exact length and pace of his father’s stride
The son walks,
Echoes and intonations of his father’s speech
Are heard when he talks.
Once when the table was tall
And the chair a wood
He absorbed his father’s smile
And carefully copied the way that he stood.
He grew into exile slowly
With pride and remorse,
In some way better than his begetters,
In others worse.
And now having chosen, with strangers,
Half glad of his choice
He smiles with his father’s hesitant smile
And speaks with his voice.
Anthony Cronin
—
Za oca
Jednakom dužinom i ritmom koraka svog oca
Sin kaska
Odjeci i intonacije očevog govora
Srž su njegovog naglaska.
Nekoć kad je sto bio visok kao nebo
A stolica bila drvo, naslon joj granje
On je usvojio očev osmijeh
I pažljivo oponašao njegovo držanje.
Polako je postao izgnanik
Zbog čega mu se i ponos budi i kajanje ga mori
U nekim stvarima je bolji od svojih predaka
A u nekima gori.
I dok među strancima živi život koji je izabrao,
Napola srećan sa izborom i svakim svojim časom
Smješka se neodlučnim osmijehom svoga oca
I govori njegovim glasom.
Entoni Kronin
(preveo Muharem Bazdulj)
***
Laskam sebi da poeziju pisanu na engleskom jeziku poznajem prilično dobro, a opet pjesme Entonija Kronina1 nisam pošteno počeo da čitam sve dok u bečkom kafiću/knjižari Pikvik u ulici prozvanoj u čast Marku Aureliju nisam kupio antologiju Watching the River Flow s podnaslovom A Century in Irish Poetry koju su uredili Noel Dafi i Teo Dorgan.
Južnoslovenske kulture dosta su opsjednute antologijama, a opet nikad nisam vidio da se neko dosjetio da napravi nešto slično ovoj knjizi. Naime, urednici su pozvali deset istaknutih pjesnika i pjesnikinja da izaberu po deset pjesama karakterističnih za pojedine dekade dvadesetog stoljeća. Tako je sklopljena knjiga od stotinu pjesama, po jedna za svaku godinu u dvadesetom vijeku.
Knjigom, naravno, dominira Jejts, kao što je dominirao poezijom u Irskoj tokom prve četiri decenije dvadesetog vijeka, ali interesantno je, recimo, da je za prvu deceniju dobio dvije od deset pjesama, za drugu je dobio takođe dvije, za treću jednu, a za četvrtu tri.
Ipak, nećemo se ovdje baviti Jejtsovim pjesmama, nego navedenom Kroninovom pjesmom Za oca koja je šesta po redu među pjesmama koje predstavljaju dekadu pedesetih u irskoj poeziji, a po izboru Džona Montaga. Pjesma je izvorno objavljena u prvoj Kroninovoj knjizi prozvanoj jednostavno – Poems, i to 1958. godine, kad je pjesnik imao samo trideset godina.
Anthony Cronin
Formalno je jednostavna: četiri strofe sa po četiri stiha, a rimuju se samo parni stihovi. Na nivou smisla i poruke, međutim, arhetipski je mudra i sažima isti antropološki obrazac kao ona famozna kompozicija koju je otpjevao Oliver Dragojević, dok joj je tekst ispisao Momčilo Popadić: Oprosti mi, pape.
Sin na početku života, kao mali dječak, svjesno kopira oca. To je ono vrijeme kad od oca nema ničeg većeg. To je onaj motiv što je u korijenu velikog dijela svjetske književnosti i umjetnosti, ono mjesto od koga kreću Frojd i Lakan. Sve to Kronin izvrsno sažima u nekoliko slika i osam sjajnih stihova.
Pravo majstorstvo počinje, međutim, u trećoj strofi. Kad pjesnik za sina kaže da je polako postao izgnanik, on istovremeno opisuje ono što će Brus Springstin dvadesetak godina kasnije saopštiti kroz simbol „dana nezavisnosti“, kao i skoro univerzalni običaj ne samo ljudi, nego i drugih primata, kad mladi mužjaci napuštaju zajednicu u kojoj su odrasli da bi se negdje drugo potvrdili i dokazali kao zreli i odgovorni pojedinci. To je onaj zadatak za koji Kafka u „Pismu ocu“ kaže da je najteži na svijetu, koliko god na prvi pogled izgledalo da ga mnogi uspješno obave. Kod onih koji to zaista obave, s vremenom dođe do rezignirane spoznaje da progres nije nužan i sveobuhvatan. Da, zaista, u odnosu na naše pretke, u nekim stvarima smo bolji, a u nekima gori.
Posljednju strofu skoro da bismo mogli, čak i bez pretjerane „pjesničke slobode“, alternativno da prevedemo na već poznat način:
Oprosti mi, pape
sve te grube riči
i moj život sada
na tvoj život sliči
Oprosti mi, pape
sad razumin tebe
gledan tvoju sliku
gledajući sebe
Čak i šema rimovanja nekim čudom ostaje nepromijenjena. Opis situacije je zapravo direktan nastavak „zapleta“ iz treće strofe. Kao „izgnanik“ sin je sam „među strancima“, zbog nekih stvari srećan zbog izbora koji je napravio, zbog nekih baš i ne (ponovo zrelo i racionalno prosuđivanje kao i u slučaju poređenja sa precima), ali svjestan svoje sličnosti sa ocem i pomiren s njom. Nema potrebe da se izričito kaže da će i njegov sin da ponovi istu sudbinu. U tom smislu je i važno što se u posljednjoj strofi ponavlja motiv (očevog) glasa. Danilo Kiš je onomad preveo onu duhovitu pjesmicu francuskog pjesnika Malkolma de Šazala u kojoj se kaže da svako (p)tiče koje stasa stiče boje svoga glasa. Za jednu od tih boja naknadno se ispostavi da je identična očevom tonu.
1 Entonija Kronina ne treba, naravno, nipošto miješati sa Arčibaldom Kroninom, herojem „regalske književnosti“. Kad je pak riječ o „regalskoj književnosti“, evo odlomka iz eseja Vlasimira Pištala u kojem se definiše navedeni termin: Pojam regalske književnosti izmislili smo N. G. i ja u šetnji po Knez Mihailovoj. Da bi se pojam razumeo mora se razumeti socio-kulturni milje Jugoslavije “once upon a time” ili “vo vremja ono”. Trećinu nevelike dnevne sobe u socijalističkom domaćinstvu gutao je regal. Jedan deo regala otpadao je na ormar sa “Prvi maj – Pirot” odelima. U drugome je bio bar sa ogledalom “kome je lice opraštalo”, malom sijalicom, koju je bilo teško zemeniti, i stomaklijom i viskijem pri dnu flaše, za specijalne prilike. “Hoćete li malo estet’ke?”, pitao je vrljavi konobar u Konjicu mog oca stavljajući cveće na sto. Hoćemo. Ostatak regala je – već po želji – otpadao na knjige. O tim knjigama je ovde reč. Kojim knjigama? Pa regalskim. Uz mnogo kikotanja, N. i ja smo pokušavali da pobrojimo regalske pisce. Teodor Drajzer je bio ozbiljan kandidat. Ja sam se zalagao za Zilahija, kome sam pogrešno [smrtni smo ljudi] pripisao roman Citadela [smeh]. “Na horizontu se videla jedna citadela” – verujem da se tako završava. Potresno. Visoki regal! Regal visokog sjaja! Regal usjajen “refleksom”! Citadela međutim pripada jednom drugom regalcu – Arčibaldu Kroninu, čiji su romani “prožeti blagim romantizmom i društvenom kritikom”. Pored Citadele čitalac može kod svog prodavca knjiga – tih knjiga još ima – potražiti Judino drvo i Šeširdžijin zamak, Ararat ili Zvezde gledaju s neba [smeh]. “Arčibald Kronin!”, ponavljao je N. impresionirano. “Kako to ozbiljno zvuči… Kad se zoveš Arčibald Kronin, to ti je pola karijere.”