POEZIJA
MAGDA
Juni 2017
Osječkom caffeu “Valentino”, nekada
Bilo nas je najviše dvadesetak odanih.
Viđali smo se skoro pa svaki dan.
Prvi je rekao
da u svakoj mrtvoj rijeci
i svakome potoku za velikih suša odemo pokupiti
već mrtvima posve dosadno
čisto, staro zlato.
Drugi je donio nož.
Snježa je bila na raskrižju Sjevera, Juga
Istoka i Zapada. Prva je otišla do potoka
sama sa svojim nestalim djetinjstvom
i svim njegovim smrznutim sjenama.
Voljela je sama hodati po inju.
Jedino po tome, sada to znam, bili smo svi isti.
Imala je darova za sto tuđih života.
Pažljivo je svakoga dana svakome dala posve jednak dio.
Kada je bila sama
odlazila bi u baštu tražiti
odavna ovdje negdje
zakopano malo, ledeno zvono.
Treći je volio samo sebe
glumio je da pjeva u very, very dark art bendu.
Kada mu je kći uglednoga
sveučilišnoga profesora postala buduća
rekao je da se svi nosimo u tri pičke
svoje luzerske materine.
Četvrta je bila ona koju sam stvarno volio.
Pijan zaspao u snijegu
promukao lajao bez glasa na mjesec
samo da još malo ne svane dan.
Sve ostalo poslije
bila je samo vlažna, jalova pljeva
i plijesan u muškim i ženskim zahodima
i bedrima.
Tako bih to onda napisao.
Plakali smo nad svakim strašilom
umrlim od sunčanice
razapetim sa nečijim starim slamnatim šeširom.
Nitko nije pozvao najobičniju narikaču
da nam bar malo pomogne oko stihova.
Tako sam ja počeo pisati pjesme.
A onda je pod našim nogama protrčao štakor.
Nitko nije rekao ništa.
Peta je pitala kada stiže šesta i otišla u Italiju.
Ponekad je vidim
danas živi u Krku i od kućica puževa
gipsa i blata čini istinska čuda.
Ta bića ja zovem čuvarima knjiga.
Sedma je imala usne zašivene crnim koncem
kao pravoslavna kaluđerica u filmu Banović Strahinja.
I danas i luta i pluta od krstače do oklopnjače
hoda od križa do krsta pokisla do gole kože
od Hrista do Krista i natrag u noćni, samotni grimiz.
Ne igraj se s noćnim leptirima.
Nisu to oni iz trbuha.
Vjeruj mi, ja sam ljudožder
posljednji iz svojega plemenitoga roda.
Osmi je istinski želio spavati sa svojom mamom
u čemu je imao potpunu podršku svojega oca
koji mu je za rođendan kupio
naravno, s maminim blagoslovom
prvu gitaru da svira post/punk.
Deveti i ja, koji se u ovoj pjesmi ne brojim
udarali smo u vlaku od Belog Manastira do Osijeka
u pravi, plavi tamburin.
Nakon pjesme naplaćivali smo dodatnu putarinu
premorenim putnicima.
Ništa veliko, za pivo i pljuge u Osijeku.
Tamburin smo dugo močili u tinti
tamnoplavo je štrcalo svud uokolo nas.
Dobili smo dodatnu hiljadarku od svakoga putnika.
Kada smo stigli i stali na svoje mjesto na korzu
nikome još nije padalo na pamet bar još dva sata
izići na asfalt koji se brzo topio
pun pahulja topola s one strane Drave
gajtan za samoubojice raste!
Kada je asfalt opet zgusnuo vidjeli smo kosti
životinje koju je vrućina pojela toga istoga poslijepodneva.
Nitko nije znao čije su?
Zapali kuću svakome tko na tavanu ili u podrumu
čuva mišolovke i stupice! Ostavi samo jednu
onu za gazdu, kada nag bude probao hodao po inju!
Smrtna su zamka sve pjesme o Tebi, slobodi i meni.
Tako se u vis podizala i sinagoga od ganc nove žice.
Deseta je zadnji puta viđena u venecijanskoj gondoli
bez maske, gdje je od kuge liječila hrvatske performere.
Jedanaestoga je raznijela tenkovska granata u Dalju.
Ma koji kurac gospodine M. vi znate
o tome kako je to umrijeti na šlepu
pokriven dekom koja je u potpunoj panici
ponijeta usred ljeta u kaosu
dok su mostovi letjeli u zrak
kao ranjene sove ˛
i zgasla Böhmeova praskozorja.
Beskraj ne zna ništa drugo nego izmišljati samoga sebe.
Like a Rolling Stone.
I ništa više.
Nikoga tih dana nije bilo u staroj vjetrenjači
u kojoj je Ivana Šojat skrila i čuvala sve svoje mjesečare
da baš ni jedan ni slučajno i zauvijek ne zaluta u vremenu.
Brinula se da kradom stigne bazgino brašno.
Cijedila sirup, krupne bijele cvjetove zove i slaka
sušila za zimski čaj po rijetkim, čitavim krovovima.
Dvanaesti je uzeo stolicu u Valentinu
podigao je u vis i svirao kao svoj iznenada pronađeni trombon.
Citirao je napamet cijeloga Hegela.
Plesalo se usred podneva.
Kod Vuleta kupovale knjige i ploče Swansa i Mazzy Star.
Pilo, molilo i klelo, sve u isti tren.
Sejdefa je rekla, štakori mi majku buđaše.
Grogi je kopao kanale preko studentske iskaznice.
Prvi je na krovu Studentskoga centra upoznao pravu Elisu Day.
Uvijek će imati to jedno jutro prednosti
nikad mu nitko neće biti
baš nimalo sličan, nikoga od nas nije dotaknulo
ono što njemu živi u oku, sluhu i pogledu.
Trinaesti je usred ničega otvorio kino.
Sam si iz tabana izvadio otrovan trn.
Usred Osijeka posadio kukuruz.
Prezirao je ljude s ručnim satovima.
Grogi i ja smo ih oduvijek obožavali
i kupovali kazaljke po dvostruko većoj cijeni.
Liš je nekada pjevao ja imam dva ja ja.
Od šegrta u belomanastirskome poduzeću za sprovode
užicao sam mu mramornu ploču na koje je urezano:
METROPOLIE TRANS.
Rekao mi je da je tu ploču zakopao negdje u okolici Osijeka.
Četrnaesti si je sam utetovirao broj.
Petnaesti je rekao kako je od jučer
evidentiran kao ovisnik i diler
jer su mu u džepu jakne našli jedan joint.
Kaže istina da su drugome koji je skupa s obitelji
davno pobjegao na pustaru
policajci na odlasku
nakon još jednoga uzaludnoga pretresa
slučajno ugledali puno veći joint
koji je netko od biciklista vikendaša
dopola skrio pa zaboravio
u gnijezdu lastavice na trijemu!
Nitko više nije volio smrt.
Tako sam znao da sasvim sigurno stiže
sa svih svojih sto milijuna poljubaca
koji su mirisali na mazut, barut i blato.
Blatne su bile i obale Drave
kada su njome počeli plutati leševi.
Nitko od njih nije nosio nikakvu uniformu.
S Dijom P. često pijem kavu, pričamo o knjigama.
Eto, zadnja koju mi je posudila bila je
“Vječiti povratak fašizma” Roba Reimena.
Bude mi lijepo
već u podne uz nju nađem svoj potpuni mir.
Šesnaesti je rekao ja sam ti rođendan
s krive si se strane Drave, sinko rodio.
I bio je u pravu, jedan drugi
maskiran u seoskoga sladoledara
digao je u zrak sve crkve i hramove
u okrugu Sinistra i Baranji.
Sedamnaestu sam već volio posve drukčije
rekla mi ja zar ti stvarno ne vidiš
da imam skoro pa šezdeset godina?
Osamnaesta je, ma gdje bili, kada je odlazila u toalet
rekla da hotelski televizor odvrnem do kraja
sve dok se ne vrati i kaže mi pogledom
da sam sve malo preozbiljno shvatio.
Zbog nje znam gdje ću si na pustari sam iskopati grob.
Nikoga neće biti na posljednjoj večeri
jest ću samo sirovu koprivu i piti rosu s imela
uokolo Zlatne Grede.
A onoj kojoj možda najviše dugujem
nikada nisam rekao da sam
i ja čitao Frankla jer, previše se tu Mirta
sumnjivih nakupilo anđela.
Kada me bog opet pronađe
reći ću mu da mi pomogne da je nikada ne zaboravim
naslonjenu na dovratak s pogledom
na pust hodnik bolnice.
Samo su čistačice izlazile iz soba s kantama i džogerima
kao da se poput najtiših ptica
u prohladnosti neke tihe šume
sele s grane na granu i spremaju na san.
Devetnaestoga sam volio kao sina
nigdje nije više bilo oltara kada sam ga iz dana u dan
ubijao glađu i votkom na žrtveniku za židovsku sirotinju
koja nije nikada stigla do Muzeja Guggenhaim
u New Yorku.
Darko Jerković otkrio je sam samcat
podzemni put do Valhalle
ali nikome, osim možda Nikoli Kučaru
nije htio reći što je ondje čuo i vidio.
Smrt nije ništa slično medovini.
Dvadesetu sam, nakon previše godina i godina
- svibnja 2016., vidio u onom istom kafiću
o kojemu su najviše pričali i kurčili se oni
koji u njemu nisu nikada bili duže od pet rundi.
Nakon što je, kao i prije
ovoga puta taksijem
točno iza ponoći otišla kući pa u Varaždin
i ostavila me samoga da na šanku
pijem pivo i rakiju, šmrčem speed i do jutra pušim skank
odlučio sam joj kupiti pola prstena.
Bih, ali nemam za više.
I danas se zove Magda
nasmije se i kaže Reš Bači
samo nas dođi i opet ponekad potraži.
Svi stižemo najkasnije
za pet do deset minuta
goli i mrtvi
tako je tužno
u osječko kasnoproljetno jutro
gorko, gorko i sve gore
plakati za živima
i biti ravnodušan prema mrtvima:
Where all the flowers gone
Where all the soldiers gone
Where all the young girls gone
long time ago.
In a galaxy
far far away.