Ličnost vanrednih intelektualnih i duhovničkih sposobnosti i primjer uzornog monaškog života
MAKARIJE KRNETA – ZABORAVLJENI DUHOVNIK
Mart 2016
Makarijevo najznačajnije ktitorsko djelo jeste zvonik postavljen unutar kompleksa manastira Krke. Na mjestu vlastitog postriga dao je uz pomoć i, svakako, saglasnost tadašnjeg arhimandrita Nikanora Bogunovića Skočića sagraditi razmjerno monumentalno djelo čiji je neposredni izvođač bio kamenosečac Sava Papić iz Mostara
Veliki biografski rječnici i leksikoni oduvijek naklonjeni nosiocima svih vrsta kolektivne ili individualne moći, pukovnicima i generalima, poslanicima i načelnicima, ministrima i sudijama, trgovcima i posjednicima, koji tu i tamo prokrijumčare pokojeg notornog zločinca, sasvim rijetko na svoje stranice pripuštaju buntovnike i revolucionare. Pojava literata, prozaista i pjesnika, pokojeg glumca ili u najnovije vrijeme sportaša, koji su svojim radom stekli izvjesnu društvenu popularnost, ekonomsku snagu i položaju razmjeran utjecaj samo potvrđuju osnovni stav. Međutim, tu po nepravu izostaju oni pojedinci koji su, uglavnom zbog pregalačkog rada i života, nacionalnoj zajednici pridonijeli znatno više negoli što su u vidu plate uzeli. Jedan od takvih, nimalo nevažnih a u potpunosti zanemarenih, zacijelo jeste iznimni duhovnik, krčki jeromonah Makarije Krneta. *
O njegovom životu znamo sasvim malo i to uglavnom posredovano. Ne postoji niti njegova krštenica, podaci o ranom djetinjstvu i obrazovanju, monaškom formiranju, samo tu i tamo iščili poneki nagovještaj koji omogućuje da se od tako nepovezanih niti stvori jedna nadasve uzorna životna priča. Ipak, ono što o njemu jasno govori i do danas jednakom snagom damara jesu izjave savremenika i njegova djela na polzu crkvi i narodu. Još i više njegovo ime uklesano na kamenim nadvratnicima i natpisnim pločama, učestalo ispisano na marginama bogougodnih knjiga rasutih širom dalmatinske eparhije. Nasuprot svim tim nepoznanicama i lakunama, sačuvan je reprezentativni portret posredstvom kojega barem znamo kako je Makarije u svom zrelom životnom dobu izgledao.
Ne posebno brojne nosioce prezimena Krneta na području Dalmacije susrećemo samo u Kistanjama i Strmici, koje, bez ikakve sumnje, povezuje zajedničko porijeklo što se može zaključiti na temelju činjenice da svi oni odreda slave Sv. Jovana Krstitelja. Čini se mnogo vjerovatnijim da je Makarije, mirsko ime mu ne znamo i mali su izgledi da ćemo to ikada saznati, upravo iz Kistanja, naselja u neposrednoj blizini manastira Krke čiji je postriženik bio. Vjerovatno baš tu stječe osnove pismenosti i prva bogoslovska znanja, uči pravila manastirskog života od obavljanja dnevnih poslušanja i crkvenih službi a po primjerima uglednih staraca i duhovnika stvara sebi sliku pravog kaluđera. Osim monaškog zavjeta u Krki je stekao i čin jeromonaha koji će nositi cijeli svoj život. Ne može se sa sigurnošću utvrditi da li se radi o njemu kada se navodi da je kaluđer Makarije boravio u Vatopedu gdje je susreo bivšega carigradskog patrijarha Kirila koji mu je napisao gramatu o kanonskom načinu obavljanja svete tajne krštenja kasnije obnarodovanu u Dalmaciji. (Milaš 1901, 431) Štaviše, vjerovatni su izgledi da jedan duborezni krst potpisanog jeromonaha Makarija Krčanina nastao 1760. pripada baš njemu. (Čolović 2007, 145) Već od 1765. uz njegovo ime neprestano se pominje i taj čin. Indirektno bi to moglo značiti da je rođen negdje 1735-40 godine. Godine 1764. susrećemo ga kao kapelana na Dalmatinskom Kosovu, metohu manastira Krke. Štaviše, njegovo ime diskretno je uklesano i na nadvratniku zgrade, a i u inventaru manastirskom iz 1831. g. izričito se pominje da je on podigao tu kuću. (Čolović 2010, 21) Iznesene tvrdnje da je kosovski metoh podigao arhimandrit Savatije Vasiljević posljedica su pogrešnog čitanja natpisa sa zgrade metoha i nepoznavanja kronologije manastirskih upravitelja. (Pavlović 1991, 448) Na kijevskom Opštem mineju iz 1680., tadašnji kosovski kapelan Makarije Krneta manirom pravog ljetopisca ostavio je zapis da se 16. avgusta 1771. nađe ruda zlatna i srebrena u Petrovu polju. (Radeka 1971, 253) Potom, opet kao kapelan Makarije službuje u Drnišu, također krčkom metohu gdje je zajedno sa ocem Partenijem Pokrajcem podigao manastirske ćelije. U tom svojstvu zapisan je 1774. godine. Na zapisu rukopisa manastira Gomionice kao kapelan Drniša spominje se zajedno sa svojim sabratom Nikodimom Kneževićem, a zapis nosi godinu 1724. što je zacijelo pogrešno čitanje (Stojanović 1983, 64) jer je on u Drnišu bio početkom osme decenije XVIII vijeka, a i krčki kaluđer Nikodim se spominje u sedmoj deceniji istoga vijeka. U arhivu manastira Krke očuvana je Makarijeva prepiska od oko tridesetak pisama uglavnom sa manastirskim upraviteljima iz koje se doznaje da je već 1774. bio kapelan u Skradinu. Kapelanska služba pretpostavlja ispomoć glavnom svešteniku, parohu koji je kao i on bio iz reda krčkih kaluđera, jer mirskog sveštenstva zbog izostanka odgovarajućih bogoslovskih škola jedva da je i bilo. Ionako je u to vrijeme za njihovo posvećenje trebalo ići u gornjokarlovačko vladičanstvo, već prema prilici u manastir Gomirje ili Medak. Znamo i da je on sam, kao već etabliran duhovnik, slao preporuke za pojedina rukopoloženja na pomenute adrese. (Radeka 1971, 254) Skradin je bio još jedan domen manastira Krke, gdje će u crkvi Sv. Spiridona Makarije službovati sve do kraja života. Iz tog perioda potječe najviše provjerljivih podataka o njegovom životu, nemalim duhovnim i materijalnim postignućima.
Skradin tog vremena bijaše relativno mala ali ekonomski vrlo prosperitena sredina. Napredak je u prvom redu dugovao geografskom položaju, ekonomskoj konjunkturi i posebno trgovačkom značaju kojem su takt, pored ostalih, davali i brojni Srbi trgovci. Širenje unosnih poslova, otvaranje radnji i agencija ne samo na području Dalmacije doprinijeli su njihovom objektivnom bogaćenju i rastu utjecaja u društvenoj sredini. Pritom, većini njih bilo je od značaja da ih se uvažava u religioznom i nacionalnom smislu. Ostalo je zabilježeno kako su se decenijama na svim instancama, od lokalne do državne borili da sagrade novi ili obnove stari hram Sv. Spiridona i da im se u svakoj prilici priznaju vjerska prava. Sredinom vijeka u Skradinu je živjelo 76 pravoslavnih porodica sa ukupno 294 duše. (Jačov 1981, 64) Jedan rukopis specifične vojno-strateške namjene Priručnik o vojnim krajinama u Dalmaciji iz 1783 dokazuje kako je u Skradinu sa okolicom od 32 sela živjelo oko 5000 ljudi. (Roksandić 1999, 41) U takvu, vjerski i nacionalno osvještenu sredinu stupa i Makarije kao potvrđeni duhovnik što će sredinom devedesetih godina postati i u formalnom vidu. U Skradinu sredinom i u drugoj polovini XVIII vijeka žive imućne familije Žarkovića, Joakim i Spiridon, Jovan i Marko Bovan, kao i pojedinci poput Stefana Mirkovića, Filip Kneževića, velikih zadužbinara crkve i školstva, potom ne manje značajni trgovci Lazar Vulinović, Nikola Busović, Jakov Milović i dr. Serdari i guvernaduri grada u to vrijeme bili su pripadnici porodice Pavasović iz obližnjeg skradinskog sela. (Soldo 1991, 139)
Zvonik manastira Krka sagrađen 1790.
Po riječima savremenika Spiridona Aleksijevića (SDM 1840, 158) zajedno sa krupskim monahom Joakimom Radinovićem, Vikentijem Stojisavljevićem i Gavrilom Crnčevićem iz Dragovića, o. Makarije Krneta bijaše samoproizvoljni vozdržnik koji za šezdeset godina nisu mesa okusili. Ukoliko ovako iskazana vremenska kategorija nije samo metafora za višegodišnji post onda bi se iz nje mogla izvući nešto preciznija godina rođenja samog Makarija budući se po riječima istoga pisca veliki blagodjetelj svoga M. Kerke upokojio 1808 uoči sv. Arhanđela Mihajla. (Aleksijević 1981, 44) Ukoliko je poživio osamdeset ili tek nešto manje godina života onda bi ovaj podatak dobio na punoj važnosti prilikom procjene njegovog životnog vijeka. I pored toga što se zna datum njegove smrti isto se ne može reći za mjesto gdje je pogreben. Na većini zapisa na knjigama, ali i na završetku vlastitih pisama ističe se kao opšti duhovnik u Dalmaciji. Prvi spomen u tom svojstvu susrećemo na njegovom portretu, a potom učestalo na svim zapisima i potpisima. Kanonik štampan u Moskvi 1782. prva je takva knjiga koja 1783. nosi taj atribut. Mada to nije bilo neko formalno zvanje, očito je u svojoj sredini, ali i šire, bio uvažavan kao ličnost vanrednih intelektualnih i duhovničkih sposobnosti, ali i primjer uzornog monaškog života. Svaki pojedini manastir je, po pravilu, imao svoga duhovnika čije se djelovanje vezalo isključivo za tu sredinu, dok je Makarije slovio kao opšti duhovnik i gotovo svako svoje pismo upućeno upraviteljima manastira Krke s kojima je ostao u neprekidnoj prepisci, završavao isticanjem podatka da je sabrat manastirski i opšti duhovnik. Očito je da su i manastirski upravitelji, u prvom trenutku arhimandrit Nikanor Rajević, a potom i njegov nasljednik Nikanor Bogunović, vikar pravoslavne crkve u Dalmaciji, potom i arhimandrit Savatije Vasiljević znali kome na duhovno staranje povjeravaju tu važnu sredinu. On im je, opet, uzvratio na najbolji mogući način. Neprestano se starao o interesima manastira, stalnosti njegovih prihoda od imanja, nekretnina i pozajmica, uredno zbrajao prihode i rashode, aspre i cekine, naručivao ikone, vodio brigu o opremanju crkve, uspostavi škole i dovođenjem najboljih učitelja. Naprosto ne možemo ne dovesti u vezu dolazak jeromonaha Spiridona Aleksijevića za učitelja u Skradin 1792. (Aleksijević 1990, 30) bez privole ili čak izričitog poziva oca Makarija Krnete. Aleksijević je svoju Pjesmu rata i mira napisanu 22. avgusta 1802. u Skradinu posvetio upravo Makariju Krneti. ( Čolović 2014, 108) Baš za tu sredinu se vezuju počeci nacionalnog školstva u Dalmaciji. Zna se da je Jefrem Srbin (Koreski), svetogorski monah 1755. bio učitelj u Skradinu, njega je u toj ulozi na traženje srpske zajednice 1757. naslijedio, također Hilandarac, Kirilo Živković, potonji episkop pakrački. (Radeka 1971, 127) Kirilo je u Skradinu gdje je bio najprije učitelj, a potom i paroh, (Milaš 1901, 456) sastavio jedan važan Katehizis za potrebe škole štampan u Veneciji 1757 godine. 1797. lično je došao u taj gradić na ušću Krke, posjetio svoje nekadašnje poznanike, održao arhijerejsku liturgiju i pritom uz prisustvo svoga bivšeg učenika krčkog arhimandrita Savatija Vasiljevića i samog Makarija Krnete, za sveštenika rukopoložio đakona Stefana Vidosavljevića (Milaš, 1901, 456-457; Čalić 2008, 182, 189).
Iz zapisa se može zaključiti kako je Makarije nabavljao brojne knjige, kupovao ih i dobijao na poklon, sasvim sigurno ih čitao, darivao i posredovao u njihovom slanju na mnoge poznate adrese. Samo u biblioteci manastira Krke ostavio je zapise na oko petnaestak knjiga, a prema Radeki, takvih potpisanih primjeraka bilo je i u Krupi, Kosovu, Markovcu i naravno, Skradinu. Knjige su ga povezale sa mnogim važnim ljudima svoga vremena, a on sam je zahvaljujući njima koliko širio vlastitu naobrazbu toliko iskazao nepobitne nacionalne i privatne naklonosti. Svojim novcem kupio je Žitija svetih štampana u Moskvi 1782. i za vrijeme arh. Nikanora Bogunovića priložio ih u manastir Krku. Isto je uradio i sa Besjedama Jefrema Sirina, štampanim u Moskvi 1785. godine. Na rukopisnom Žitiju Sv. Save iz manastira Kuveždina (1757) ostavio je zapis da ga je kao opšti duhovnik pročitao 1800. godine. Štampano Žitije sv. Save i Simeona koje je pisac, pakrački episkop Kiril Živković darovao manastiru Krki i crkvi Sv. Spiridona u Skradinu (Čalić 2008, 204), nosi Makarijin potpis iz 1794. godine. Štaviše, ocu Makariju je poslao i Petra Damaskina, knjigu koja se sada nalazi u Manastiru Krupi. (Radeka 1971, 255) Slova Makarija Velikoga, njegovog nebeskog zaštitnika i monaškog uzora, velikom starcu i obščem duhovniku manastira Krke, darovao je grešni arhimandrit Simeon Ivković jula 1797. godine. Pomenuti Simeon, znamo iz istorijskih izvora, bio je u ta vremena pretendent na vladičanski presto. Zanimljivo, među potpisnicima zahtijevanja mletačkim vlastima da se Simeon izabere za dalmatinskog vladiku ne nalazi se Makarijevo ime. (Milaš 1899, 436-438), ali se zato u svojstvu skradinskog paroha nalazi na prošnji koju je krajem 1803. po istom pitanju odabrano dalmatinsko sveštenstvo poslalo mitropolitu Stratimiroviću. (Milaš 1901, 467) Bio je i među onim sveštenicima koji su se istom Stratimiroviću žalili na ponašanje arhimandrita Gerasima Zelića. (Milaš 1901, 469)
Potpis Makarija Krnete iz 1795.
Zercalo štampano u Černigovu 1705, dar Spiridona Žarkovića, uglednog člana skradinske pravoslavne zajednice nosi zapis iz 1783. gdje opšti duhovnik Makarije Krneta spominje veliku glad na djelu u Dalmaciji. Moskovsko Jevanđelje iz 1764. nosi Makarijev zapis da ju je 1800. kupio od Jakova Bjedova (krupskog igumana-prim. B. Č.) za 5 cekina u vremena rata Ćesara i Venecije. Alfavit duhovni, štampan u Kijevopečerskoj lavri 1780, prema zapisu kupio je za gotov talir 1781. od Stefana Bovana iz Mostara. Možda najzanimljiviji način na koji je Makarijevo ime upleteno u nisku značajnih imena srpske istorije 18. vijeka jeste rimnički Srbljak iz 1861. godine. Radi se o primjerku knjige koju naručitelj, tadanji episkop aradski Sinesije Živanović 1763. daruje generalu Mikašinoviću, nešto kasnije episkop gornjokarlovački Danilo Jakšić 1768. poklanja je krčkom arhimandritu Nikanoru Rajeviću, da bi je 1783. za crkvu u Skradinu preuzeo Makarije Krneta. Sada se ta knjiga nalazi u manastiru Dragoviću (Radeka 1971, 260)
Zna se, takođe, da je Makarije naručivao i poklanjao ikone. Za manastir Krku dao je izraditi dvije ikone; naslovnu Sv. Arhanđela 1787. i Sv. Spiridona sa S. Makarijem Egipatskim i Sv. Makarijem Rimskim 1797. godine. (Savić 2000, 155; Čolović 2007, 151) Za ovu potonju s dosta razloga, napose zbog tipičnih stilskih obilježja, vjerujemo da je rad protoprezvitera Mateja Veje, kojeg je Makarije lično poznavao i o kojem ima dosta podataka u njegovoj prepisci. Sasvim izvjesno da su i mnoge druge ikone iz zbirke Sv. Spiridona u Skradinu nekoć pripadale Makariju ili su njegovom zaslugom pripale crkvi. Jednako reprezentativna obilježja nosi i njegov portret nastao 1782. godine. (Čolović 2007, 151, sl. 154) Iako ne znamo njegovog autora jer platno nije potpisano ovaj solidno izvedeni portret prikazuje ozbiljnog pedesetogodišnjaka sa oznakama časti i prigodnim zapisom kojim zapravo javno oglašava svoj tek stečeni status: І҃EROMOIARHЬ MAKARNE KERIETЬ Ѽ MAIASTNRЬ KERKE N OVЩN DꙊHOVNIḰЬ DALMACІ҃E; MC҃R SEKTE KS҃ AꙊPV҃ SKRALNIЬ.
Pored svih već pomenutih graditeljskih pregnuća njegovo najznačajnije ktitorsko djelo jeste zvonik postavljen unutar kompleksa manastira Krke. Na mjestu vlastitog postriga dao je uz pomoć i, svakako, saglasnost tadašnjeg arhimandrita Nikanora Bogunovića Skočića sagraditi razmjerno monumentalno djelo čiji je neposredni izvođač bio kamenosečac Sava Papić iz Mostara. (SDM 1840, 156) Za građevinsku strukturu ove veličine, izgleda i kvalitete izrade trebalo je smoći znatna materijalna sredstva za što su očito bili dovoljni prihodi od manastirskih imanja kojima su rukovodili manastirski nastojatelji i parohijska služba koju je Makarije u prosperitetnoj sredini revno obavljao preko četrdeset godina. Vrhunac isticanja njegovog donatorstva jeste i natpisna ploča sa istaknutom 1790. godinom, postavljena na zapadnom dijelu volta zvonika kojim se može nesmetano komunicirati sa trijemom unutar manastirskih zgrada. Tim podvigom on se uvrstio u red onih malobrojnih podvižnika poput igumana Mojseja Zubca, protopopa Laze Lazarevića i arhimandrita Nikanora Bogunovića, koji su u svoje vrijeme ostavili trajni i, pokazalo se, nerazrušiv znamen na prepoznatljivom licu manastira Krke. Podatak da je bio i iguman manastira Krke izolirano se pominje (Strika 1930, 102) i nije ga moguće potvrditi nekim pouzdanijim istorijskim izvorom, posebno stoga što se Makarijeva misija odvijala isključivo u manastirskim parohijama, Kosovu, Drnišu, na kraju i najduže u Skradinu.
Makarije Krneta spada u red onih zaboravljenih ličnosti koje su nacionalnu istoriju obogatile svojim predanim vjerskim, duhovničkim radom i tihim prisustvom. Ništa u njegovom životu nije bilo pretenciozno i preko mjere ukoliko to nisu bile, a to je doista rijetkost, i od savremenika prepoznate žrtve za Hrista i njegovu Crkvu. Ono što na pomalo letimičan način doznajemo o njemu tek su materijalni ostaci, odnosno rezultati njegovih nemalih ktitorskih napora, dok je pastirski rad zbog kojeg je uživao nepodijeljeno poštovanje među klericima i narodom s vremenom iščilio u zaborav i nepostojanje. Stoga i ovaj naš rad premda objektivno ograničen u zahvatu prema ličnosti koja zasigurno zaslužuje monografsku obradu ide za tim da makar donekle ispravi nezahvalnost nas sadašnjih.
* Jovan S. Radojčić, Biografije Srba zapadno od Dunava i Drine, Novi Sad 2009, 472-474, u svojoj velikoj trotomnoj knjizi pored svih pomenutih Krneta ne bilježi Makarija. Pisac ovih redova je za Srpski biografski rečnik, Novi Sad 2011, 361-362, sačinio tek kratku biografsku crticu za ovu ličnost.
LITERATURA:
– A. M. S. (Spiridon Miloradović Aleksijević), Žitije blaženopočivšeg Nikanora Bogunovića Skočića, Srpskodalmatinski magazin, 5, Zadar 1840, 148-171.
– Nikodim Milaš, Spisi o dalmatinsko-istrijskom vladičanstvu od XV do XIX vijeka, Zadar 1899.
– Nikodim Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901.
– Boško Strika, Dalmatinski manastiri, Zagreb 1930.
– Milan Radeka, Prilozi o spomenicima kulture kod Srba u Sjevernoj Dalmaciji, ALMANAH Srbi i Pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1971, 157-285.
– Marko Jačov, Pravni savetnici pri mletačkoj vladi o pravoslavnima u Dalmaciji i Boki Kotorskoj, Spomenik SANU CXXII, Beograd 1981.
– Ljubomir Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, I – V, Beograd 1986.
– Spiridon Aleksijević, Spomenak Miloradov, Knin 1990.
– Josip Ante Soldo, Skradin pod Venecijom, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 33, Zadar 1991, 131-183.
– Dobroslav St. Pavlović, Ćemer – metoh manastira Krke, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj 3, Beograd 1991, 435-451.
– Drago Roksandić, Priručnik o vojnim krajinama u Dalmaciji iz 1783 godine, Ljetopis SKD Prosvjeta sv. 4, Zagreb 1999, 11-41.
– Milorad Savić, Slikarstvo u srpskim crkvama sjeverne Dalmacije od kraja XIV do početka XX vijeka, Beograd 2000.
– Branko Čolović, Manastir Krka, Zagreb 2007.
– Borivoj Čalić, Pakrački episkop Kirilo Živković i njegova biblioteka, Ljetopis SKD Prosvjeta sv. 13, Zagreb 2008, 179-223.
– Branko Čolović, Inventar manastira Krke iz 1831, Ljetopis SKD Prosvjeta sv. 15, Zagreb 2010, 8-41.
– Branko Čolović, Manastir Dragović, Zagreb 2014.