Intervju, Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća
SRBI U HRVATSKOJ SPOSOBNI SU VODITI SVOJU POLITIKU
OKTOBAR 2015
Upravo su u toku osposobljavanja koja SNV radi sa jednom konzultantskom kućom kako bismo osposobili mlade ljude, sagledali njihove lokalne kapacitete i krenuli u potragu za sredstvima za njihove projekte
S Miloradom Pupovcem, prvim čovjekom Srpskog narodnog vijeća i jednim od središnjih ličnosti Samostalne demokratske srpske stranke, razgovarali smo o situaciji u kojoj se danas nalaze srpske institucije u Hrvatskoj, problemu u rukovođenju i međusobnoj koordinaciji srpskih organizacija, sustavnom iseljavanju iz krajiških prostora, programima koji se provode kako bi mladi ljudi ostali tamo, otvaranju ureda u Bruxellesu…
Gospodine Pupovac, iza Vas je četvrt vijeka borbe za ob novu srpskih institucija u Hrvatskoj. Neke su nestale zauvijek 1914., sve su nestale 1941., zadnje su pale 1971. godine. Kako napreduje gradnja na pijesku našeg vremena?
Milorad Pupovac: Osnovne srpske institucije koje stvaramo u proteklih četvrt vijeka obnovljene su (Prosvjeta i Privrednik) ili su novostvorene (Srpski demokratski forum, Srpska demokratska samostalna stranka, Zajedničko vijeće općina i Srpsko narodno vijeće) građevine koje se nalaze u različitim stanjima uređenosti i funkcionalnosti, te međusobne koordiniranosti u ostvarivanju prava i interesa Srba u Hrvatskoj. Kao što nismo imali iskustva u njihovu osnivanju tako nemamo iskustva ni njihovu vođenju. Za to je zaslužan prekid kontinuiteta.
Osim toga, okolnosti su historijski drastično neočekivane, premda u nekom smislu tragično i dramatično stare. Strašan demografski gubitak koji je posljedica protjerivanja Srba u prvoj polovici 90-tih, stigmatizacijska i restriktivna politika prema Srbima kao dominantno stanje hrvatske politike i asimilacijski pritisak prema Srbima u gradskim sredinama ozbilj-ne su prepreke za ostvarivanje programa i postizanje boljih rezultata.
U svakom slučaju, većinu naših organizacija čekaju ozbiljni poslovi. Mislim da sve mogu popraviti svoje upravljačke kapacitete, kako prema unutra tako i prema vani. Pododbori Prosvjete, odbori SDSS-a i lokalna vijeća SNV-a, da navedem samo neke, trebaju imati bolju vertikalnu povezanost i veći stupanj aktivnosti. Očito je da trebamo pojačati i dodatno razviti obrazovne politike i obrazovne instrumente, kako unutar škola, tako i unutar naših organizacija i naših obitelji.
Slično je i sa javnim prisustvom i javnim angažmanom, tj. s javno vidljivim programima naših organizacija. Na primjer, umjesto da Dane srpske kulture imamo ne samo u Zagrebu i Puli, a mi ih više nemamo ni u Zagrebu, trebali bismo ih imati usvim značajnim mjestima. I to kao nacionalni program.
Jednako je očito da trebamo razvojne programe. Mnogo oz -biljnije nego što smo ih uspjeli razviti do sada. Posebno u ruralnim sredinama. A to pretpostavlja osposobljenije kadrove za rad s ljudima i rad s nacionalnim i evropskim institucijama. Trebamo više članstva u međunarodnim organizacijama. Posebno evropskim. Jer to donosi suradnju i osigurava dodatnu zaštitu. SDSS bi tu trebao napraviti najviše.
Rad s mladima i izgradnja njihova prostora i njihovih progra -ma. Programska suradnja s našom Crkvom sa novim episkopatom pruža dodatne mogućnosti u različitim područjima. Na kraju, gotovo sve naše organizacije otvorile su prostor i trebaju ga otvarati za nove i osposobljene ljude, s potrebnim znanjima i vještinama, ali i s potrebnim moralnim vrijednostima. Mi u tom smislu ne smijemo imati prekopirano stanje naše šire okoline ukoliko želimo sačuvati postignuto i ukoliko želimo sačuvati neophodnu samo-stalnost i neophodan autoritet našoj zajednici i društvu u kojem živimo. Tako je, mislim, moguće nastaviti graditi na pijesku, a da nam ne opustoši duše kao što je opustošio naše krajeve i našu zemlju, zemlju u kojoj živimo. Jer kako stvari sada stoje pustinja neće prestati rasti.
Poslovični ste optimista i, izvinite na izrazu, stari ljevičar. Kako danas, po vašem mišljenju, učiniti boravak i rad mladih, obrazovanih ljudi, u Gračacu, Erveniku i Boviću, ekonomski i kulturno smislenim? Za njih i za cjelinu. Naime, tradicionalna je politika prema krajiškim prostorima bila; odlazak iz njih. Sad više nema ko ni otići.
Milorad Pupovac: Ako pod optimizmom mislite na onog tko vjeruje i tko ne odustaje od svojeg vjerovanja, jesam optimist. Ali ako pod optimizmom mislite na dogmatski, površni, potpuno neosnovani optimizam našeg prostora i našeg vremena, tada to nisam. Optimisti našeg vremena i našeg prostora slave ubijanje, a ne vide vlastitu pljačku. Oni veličaju mržnju, a ne vide vlastito porobljavanje. Oni stvaraju idole crkve, nacije i novca, a ne vide narastanje pustinje siromaštva i materijalnog i duhovnog. Biti protiv takva optimizma je smisao mojeg optimizma i moje lijeve pozicije.
A što se krajiškog prostora tiče i njegovih mladih, to je još jedan dokaz površnosti i naopakosti optimizma kojim je on očišćen pa naseljen. Očišćen je da ne bi bilo Srba, pa naseljen da se ne bi vratili. Kad su se ipak počeli vraćati, država je odlučila da ne ulaže u te krajeve da ih time ne ohrabri da se više vraćaju. Cijena takva optimizma stiže na naplatu. I naseljenici i povratnici odlaze. Od slavljenja “Oluje” se očito ne može živjeti. Zato vršimo pritisak prema državi i sami se organiziramo da nadoknadimo njezino prisustvo i pomognemo mladima na tom području da počnu s nekom vrstom djelatnosti. Upravo su u toku osposobljavanja koja SNV radi sa jednom konzultantskom kućom kako bismo osposobili mlade ljude, sagledali njihove lokalne kapacitete i krenuli u potragu za sredstvima za njihove projekte.
Osjećate li potrebu jačanja srpskih institucija u Zagrebu, kadrovskog jačanja, njihove snažnije prisutnosti i vidljivosti? Naročito u svjetlu neprevladanog, negativnog odnosa većinske kulturne javnosti prema zajedničkoj hrvatsko-srpskoj baštini, u svim vidovima. I to neko mora raditi, zar ne?
Milorad Pupovac: Da, već dugo. Zagreb je godinama davao kadrove, ideje i energiju za stvaranje i vođenje nacionalnih srpskih institucija, ali do sada nije uspijevao razviti i ojačati te iste institucije u samom Zagrebu. “Prosvjetina” Svetosavka besjeda ili zamrli Dani srpske kulture, SNV-ov Božićni prijem i Srpska nova godina više su rezultat djelovanja nacionalne razine naših organizacija, negoli gradske. A potencijal je golem i po broju ljudi u gradu i po njihovim mogućim doprinosima, a ni potrebe nisu ništa manje. Svaki put kad bismo organizirali neku predstavu ili muzički događaj, ljudi su tražili više.
U svakom slučaju, jačanje Prosvjete u Zagrebu, rada Vijeća i djelovanja Stranke jedan su od naših organizacijskih prioriteta. Kratkoročno i dugoročno. Otvoriti rad naših gradskih organizacija i za nečlanove i za pripadnike drugih naroda. Na primjer, neki stvaraoci poput Rade Šerbedžije ili Pere Kvrgića, u ovim okolnostima ne bi prihvatili da budu naši članovi, ali bi bili spremni raditi s nama. A od toga će koristi imati i druge sredine, kao što su imale i prilikom stvaranja naših organizacija. Velike se perspektive za to otvaraju suradnjom sa mitropolijom Zagrebačkom i sa povratkom dijela imovine Prosvjeti i Privredniku. Posebno izgradnjom i razvojem Srpskog kulturnog centra. Pri tome treba imati na umu da to traži iznimno kvalitetne ljude i jednako kvalitetne programe. Tako zagrebačke srpske institucije mogu biti inspiracija ostalim dije-lovima naše zajednice. Tako mogu odgovoriti potrebama Srba u Zagrebu i potrebama zagrebačke sredine.
Kako manjine mogu eventualno vidjeti i nešto dobra od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju? Može li taj kapitalistički megakoncern kakvim sitnozorom uopšte primijetiti naša balkanska razgraničenja i potpitanja?
Milorad Pupovac: U okolnostima u kojima je oslabila politička komponenta Unije, u kojima su oslabili kontrolni mehanizmi nadzora nad poštivanjem zajedničkih političkih vrijednosti od strane država članica, u koja spadaju i manjinska prava, u takvim okolnostima ne treba imati nerealna očekivanja od same Unije. To se, međutim, može popraviti boljom komunikacijom s institucijama i predstavnicima Unije. Zato i radimo na tome da imamo neku vrstu ureda, predstavništva u Bruxellesu. A ono ne bi bilo korišteno samo radi bolje političke komunikacije već i radi rada u drugom području a to su fondovi i sredstva Unije u pitanjima razvoja, obrazovanja,
kulture i zaštite spomenika. To je područje od jednake važnosti, kao i političko. Zato Bruxelles treba biti mjesto i našeg prisustva i našeg interesa. Tamo treba osigurati obrazovanje i za naše mlađe koji će se baviti ekonomskim i političkim poslom. Naravno, komunikacija s Bruxellesom pretpostavlja komunikaciju sa zemljama članicama, njihovim predstavnicima i njihovim institucijama. I bez obzira na našu nevelikost i nevoljenost, uvijek kod nekog postoji interes. Uostalom, kao što je važno da smo prisutni u hrvatskim institucijama tako je važno da smo, u mjeri u kojoj je to moguće, prisutni u evropskim okvirima. Uostalom, u tom “kapitalističkom megakoncernu” još uvijek ima više osjetljivosti prema manjinama i više socijalne osjetljivosti nego što je ostalo kod nas.
U kojoj smo mjeri, mislim na Srbe iz Hrvatske, danas sposobni sami barem formulisati, ako ne i rješavati, svoje probleme, a u kojoj ovisimo o dvjema „matičnim“ nacionalnim politikama, o Zagrebu i Beogradu? I u kojoj mjeri to smijemo, odnosno smijete, otvoreno reći?
Milorad Pupovac: Srbi u Hrvatskoj sposobni su i formulirati i voditi svoju politiku u skladu sa svojom političkom tradicijom i svojim političkim idejama. Uostalom, takva je politika danas na djelu među Srbima u Hrvatskoj. Takva bi trebala i ostati za dobro samih Srba kao i za dobro samih hrvatsko-srpskih interesa, jer Srbi u Hrvatskoj imaju historijski razvijen i politički istančan sluh za svoje interese i za mogućnost njihova ostvarivanja u odnosima između Zagreba i Beograda. To nije uvijek jednostavno, ali je najbolje za sve aktere u ovom trokutu.
Za Srbe u Hrvatskoj je iznimno važno da njihova politika bude prihvaćena i od Zagreba i od Beograd, te da po mogućnosti imaju podršku u rješavanju svojih pitanja i od jedne i od druge strane. Naravno da o umješnosti srpske politike u Hrvatskoj ovisi koliko je to realno, jednako kao što o istoj toj umješnosti ovisi i to koliko može doprinositi unapređivanju odnosa između Zagreba i Beograda .U tim smo odnosima mi svjesni svojih limita, ali i svojih obaveza prema Srbima u Hrvatskoj.