Rasprave o notornom (19)
MRŽNJA
Septembar 2018
Uzmimo da će nam potomci doživjeti tren kad će mržnje nestati. Zar neće ti, još nepostojeći sretnici, pomisliti kako su im slavni preci, da prostiš, bili budale i primitivci? Mi to danas još doduše ne vidimo osim kad u prolazu na trenutak ne zastanemo pred ogledalom, ali i tad u pravilu pomislimo – laže, laže ogledalo
Ovo o čemu će se u ovom tekstu raspravljati (a što s vremenom zaista postaje notorno) nije, bar što se mene tiče, ni lijepo ni srcu drago, a još manje po bilo koga korisno. Riječ je o mržnji (može se to naravno i drukčije zvati pa da bude isto) koja se kroz decenije i stoljeća, negdje valjda od davnih vremena iz spisa Vjekoslava Klaića, zapatila između dobrog dijela Srba i Hrvata, dva omanja južnoslavenska plemena, koja u planetarnim relacijama zajedno uzevši ne predstavljaju ništa. Ako je to, dakle, postalo notorno, može li se predvidjeti (danas i sada) koliko će potrajati? Za života današnjih generacija (a naročito nakon sukoba iz devedesetih prošlog vijeka) zasigurno neće iščeznuti, a neki optimisti predviđaju da će se ta vrsta emocija pojavljivati, na javnoj sceni i u dušama ljudi, i mnogo duže od jednog stoljeća. Bilo kako bilo, kao što od silnog zalaganja za bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti u doba samoupravnog socijalizma nije mnogo preostalo, ni od šutnje o ovoj neugodnoj i žalosnoj temi također neće biti velike fajde, hasne ni koristi. Ona će postojati i tajiti (kao što rana taji) spominjali je ili prešućivali, svejedno.
Na evropskom kontinentu takva ili slična omraza, međutim, nikako nije iznimka pa ni rijetkost, premda se i o drugim sličnim slučajevima više šuti nego govori. Rat, na primjer, i sve što iz njega do danas slijedi, između Finaca i Rusa (Sovjeta u Staljinovo doba) nije se odvio u paleolitu, u prahistoriji, već u nedavnoj prošlosti od koje nas dijeli manje od osamdeset godina pa se, evo, spominje isključivo među povjesničarima. Pritajeno (pa i otvoreno) negdašnje i današnje neprijateljstvo između Rumunije i Mađarske (obje članice Evropske unije i NATO pakta) svakako bi se izvrglo u oružani sukob kad bi se samo njih pitalo, a ovako liči na miroljubivu koegistenciju velikih predatora. Šta opet reći za odnos Grka i Turaka, Poljaka i Rusa, Španjolaca i Katalonaca itd, da ne nabrajamo? Ako bi se, tragom rečenog, pogledalo i na druge kontinente (a nema razloga da se čovječanstvo u cjelini ne uzme u obzir) svakako bismo u jednom času došli do Hutija i Tutsa iz Ruande, tragične zemlje o kojoj ovdašnja intelektualna čeljad uglavnom malo zna iako je tamo genocid odnio gotovo milion (civilnih) ljudskih glava.
Upućeniji (od ovog autora) u stanju su svakako da navedu bezbroj identičnih ili sličnih primjera iz donedavne ili davne prošlosti. Od poznatijih (naših) spisatelja na ovu temu prisjetimo se samo „Bespuća povijesne zbiljnosti“ u kojim se bespućima njihov autor snalazio kao riba u vodi te je i sam otpočeo rat ne bi li narodima pustio malo krvi tako da se zakrve toliko da pomirbe ne bude nikakove.
Stvar s mržnjom stoji, dakle, tako da je aktuelna i danas, da nije vezana isključivo za evropsku (napose balkansku) sredinu te da nije nužna osobita primitivnost pa da ona izbije iz tamnih predjela ljudske duše. Ovo posebno napominjem zbog dobronamjernih mislilaca, iz nekog razloga uvjerenih u izvjesnost da će sveukupni napredak ljudskog roda s vremenom dovesti do iščeznuća kojekakvih atavizama pa i mržnje među njima. Ne znam kako bi se, dakle, razriješile eventualne nesuglasice između Marksa i Frojda, ali sam uvjeren, kao zakleti pesimist, da bi se i danas (jednako kao u mračnim razdobljima Srednjeg vijeka) na javnu ovrhu smrtne kazne šljeglo po gradskim trgovima brojno pučanstvo željno krvave predstave. Zar nije slavna kraljica Viktorija u najkulturnijoj evropskoj zemlji tog doba (Engleskoj) tokom svog dugog mandata povješala i za glavu skratila (posmicala) čak 150.000 vjernih podanika? Toni Bler, jedan od njenih nasljednika u sistemu parlamentarne kraljevske demokratske monarhije, od nje se razlikuje po tome što je tih istih 150.000 nesretnika nekažnjeno poubijao u Iraku, dok je onaj ostatak (do milion i nešto) velikodušno i džentlmenski prepustio svom prijatelju Bušu mlađem i njegovim humanim projektilima.
Vratimo se na Balkan. Neki tvrde (i nije ih malo) da ovdašnju mržnju s mnogo uspjeha odvajkada generiraju dvije najveće kršćanske crkve i da nje (mržnje) možda ne bi ni bilo kad bi crkve (da kažemo) obustavile njenu proizvodnju. Nisam uvjeren ni u prvu ni u drugu postavku / tvrdnju budući da više vjerujem (narodnoj) poslovici, koja uči da “vrana vrani oči ne vadi”, što uostalom ponajbolje potvrđuje prošlost onih naših krajeva u kojima su stoljećima dotične konfesije njegovale miran i prijateljski suživot. Ako je, pak, neka izreka, aksiom ili sintagma, karakterizirala (ili obilježavala) njihovu zajedničku politiku onda bi to ponajviše bila opaska o “krstu i nekrstu”. O tome je, kao i o svemu drugom a na tu temu, Ivo Andrić u svojim pripovjetkama ostavio uvjerljivo svjedočanstvo. Boljeg od nobelovca u poznavanju ovijeh našijeh prilika i stvari teško da ćemo imati ikad kad već nismo imali nikad pa nam nije pomoglo. Ne znam, međutim, je li Puniša Račić puneći revolver čitao Andrića.
Šta da se radi? Ovdašnja “Vikipedija” navodi da je “Rene Dekart definisao mržnju kao svjesnost da je neko ili nešto loše, u kombinaciji sa jakom potrebom da se od toga udalji. Baruh Spinoza je definisao mržnju kao tip bola čiji uzrok leži u spoljašnjim izvorima. Aristotel je posmatrao mržnju kao želju za uništenjem nečega što je neizlječivo vremenom. Dejvid Hjum je mržnju smatrao osjećanjem koje se ne može umanjiti i koje se uopšte ne može definisati.” Mogu li ove pametne riječi (mišljenja najmudrijih ljudi) pomoći nama, balkanskim ugursuzima, pri rješavanju naših problema? Zar u sukobima devedesetih najviše zločina (uglavnom na nacionalnoj osnovi) nije bilo u Bosni i Hercegovini? Ali zar baš u toj istoj zlosretnoj zemlji nije bilo najviše mješovitih brakova? Zaludu je onaj Čovjek iz svog groba vapio “Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga!”, zaludu i utaman. Ali to bijaše uzaludno jer je od svih optimizama najgori onaj koji računa na vječnost, a mi smo se uvjerili da su svega desetak godina po njegovom odlasku “proradili” Dretelj i Lora, Omarska i Keraterm, Kovači i Hadžići i brojni drugi logori u kojima nisu mučeni i ubijani nepoznati Novozelanđani, Ujguri i Tatari već domaća čeljad, takorekuć svojta i rodbina. Svi su mrtvi bili naše gore list.
Uzmimo da će nam potomci doživjeti tren kad će mržnje nestati. Zar neće ti, još nepostojeći sretnici, pomisliti kako su im slavni preci, da prostiš, bili budale i primitivci? Mi to danas još doduše ne vidimo osim kad u prolazu na trenutak ne zastanemo pred ogledalom, ali i tad u pravilu pomislimo – laže, laže ogledalo.