Časopis Prosvjeta

Intervju, Rajko Grlić, filmski režiser

NADA U GRAĐANSKU HRVATSKU IPAK POSTOJI

PIŠE: Srđan Sandić

/ FOTO: Darije Petković

Juni 2018

Zemlja koja sebi dozvoli da nekakav Hasanbegović, kojem je jedina kvalifikacija bila to što se slikao s ustaškom kapom i vodio Pavelićev bleiburški vod, postane ministar kulture, pa makar i na nekoliko sati, teško može opstati među civiliziranim evropskim zemljama

S poznatim filmskim redateljem, Rajkom Grlićem, razgovarali smo o problemima hrvatskog filma, (ne)prikazivanju njegova filma na HRT-u, “ljudskim pričama” u filmu, filmskoj kulturi ali i pokojnom Nebojši Glogovcu. Iako u trenutku dok smo radili ovaj razgovor knjiga “Neispričane priče” (Hena.com, 2018.) nije bila objavljena, osvrnuli smo se i na to djelo u kojem na jedinstven način spaja život i film, pišući autobiografsku prozu u kojoj se oko filmskih pojmova isprepliću ključni životni događaji, biografski fragmenti, sjećanja, anegdote, uspomene, priče iz režijske bilježnice i evidencija o prijelomnim sudbinskim putovanjima jedne obitelji koju su društveni, politički i ratni prevrati nosili s jednog kraja svijeta na drugi. „Neispričane priče“ puno su više od klasične autobiografije – u njima je dokument jednog vremena, mnogih pojedinačnih i kolektivnih sudbina, ali i pisani trag redateljske karijere u kojoj je, pored svih snimljenih i nagrađenih filmova, ostalo puno nesnimljenih filmskih priča koje su ovdje oživjele kao pripovijetke.

Nazivljem filmske terminologije za naslove poglavlja, Rajko Grlić povezuje te pojmove s odgovarajućim situacijama iz različitih razdoblja svoga života i povijesti svoje obitelji, pronalazeći u nepredvidivoj dramaturgiji života dodirne točke s leksikom, poetikom i zakonitostima filma. Ova knjiga živi život na više razina: i kao sjajna proza koja se čita kao napeta fikcija bez obzira na autentičnu faktografiju, i kao autobiografija čovjeka koji je itekako zadužio hrvatsku kulturu, i kao dokument vremena nekoliko generacija koje nas se tiču, i kao filmski leksikon koji sugerira da prave filmske i prozne priče ne treba tražiti dalje od života samog.

Nakon perverzije koja se dogodila oko (ne)prikazivanja filma „Ministarstvo ljubavi“, dogodila se i, ne bih rekao slučajna, medijska hajka oko vašeg filma „Ustav Republike Hrvatske“ odnosno njegova prikazivanja na HRT-u? Kako komentirate taj “događaj”?

Rajko Grlić: Moram priznati da nisam shvatio zašto su “Ustav Republike Hrvatske” stavljali na program ako su ga mislili skinuti. I zašto su, kada su ga već skinuli, morali izmišljati tako glupi razlog kao što je; “tehnička greška”. I na kraju zašto su ga opet vratili pažljivo gađajući termin u kojem svi gledaju važnu utakmicu hrvatske rukometne reprezentacije… Ništa od toga nisam razumio. Nedokučiva mi je ta logika.

Alatke nove desnice u Hrvatskoj, koje su u svijetu puno suptilnije, gotovo da prolaze ispod radara. Diskurs civilne scene je u potpunosti preuzet, a na što je nadodan poseban model cinizma. Hasanbegović traži od Forum.tm-a i Lupige da mu daju poklon jer je uplatio novac za njihove  crowdfunding kampanje koju su oba medija uspješno proveli, a Željka Markić recentno govori o govoru mržnje. To su tek neki primjeri…. Previše ih je, nažalost.

Zemlja koja sebi dozvoli da nekakav Hasanbegović, kojem je jedina kvalifikacija bila to što se slikao s ustaškom kapom i vodio Pavelićev bleiburški vod, postane ministar kulture, pa makar i na nekoliko sati, teško može opstati među civiliziranim evropskim zemljama. Sve ostalo, čitav ovaj građanski sunovrat koji se događa u Hrvatskoj, ovo apsolutno poništavanje i ono malo vrijednosti koje su preostale, Kaptol koji vodi državu, udovice koje vode kinematografiju, crkveno-civilne udruge koje žele pisati zakone, odlučuju o sudbini jedne zemlje…. logički je nastavak tog sramotnog čina. Za sada između bunta protiv toga endehazijskog ludila i odlaska iz zemlje mladi masovno biraju odlazak. Nadam se da će se bunt dogoditi prije nego što i zadnji ode.  Ali da odgovor ne završim u tako depresivnom tonu valja reći da ima i znakova nade. Evo neki dan crkva je ušla u direktnu političku borbu, uložila ogroman trud, logistiku i pozamašan novac i na kraju sakupila u Zagrebu tek pet do deset hiljada autobus-turista za podršku svom srednjovjekovnom pogledu na ženu. A jedan Boris Jokić, bez para i logistike, bez autobusa, popova i propovjedaonica, sakupi na tom istom trgu, i to upravo protiv miješanja te iste crkve u školstvo, tri do četiri puta više ljudi. Nada u neku građansku Hrvatsku dakle ipak postoji.

Koja je vaša anamneza vezana za kulturu u Hrvatskoj? HRT je, po prilici, klerikalizirao svoj program, kritički diskurs je utišan ili je na “mute-u”? Pretjerujem li s ocjenom?

Rajko Grlić: Ne, dapače.

Nezavisni i neprofitni mediji su na aparatima – a to je početak gašenja ideje, medijskog barem, demokratskog principa, ako je ikada zaživio u Hrvatskoj?

Rajko Grlić: Da je demokracija zaista saživjela, da je u ovih tridesetak godina nisu upotrebljavali isključivo kao paravan za pljačku, da hrvatska inteligencija u svom velikom broju nije naivno vjerovala da s nacionalizmom može uspješno koketirati i tako preživjeti, ne bi nam se ovo gašenje svakog drugačijeg mišljenja tako lako dogodilo. Nije pitanje zašto politika voli jednoumlje, to je u njenoj prirodi, pitanje je zašto je inteligencija tako olako pristala da svira u takvom orkestru.

Kako vidite stanje u HAVC-u? Nakon brutalnog obrušavanja na Hrvoja Hribara.

Rajko Grlić: Država je htjela imati kontrolu nad filmom. Našli su udovice i braniteljske udruge, pustili ih s lanca i one su za njih obavile posao. Hribar je u svemu tome bio samo kolateralna žrtva.

Razgovaramo, čini mi se, u jednom dosta mučnom trenutku za hrvatsku kinematografiju, sa svime što se, zapravo, recentno zbivalo oko HAVC-a, ali i svih ovih pravih i pseudo skandala na HRT-u. Oko prikazivanja vašeg filma, oko prikazivanja „Ministarstva ljubavi“. Što mislite o cijeloj toj papajzaniji?

Rajko Grlić: Kad se uspješno sruši i ono malo pravila koja se u kulturi, a pogotovo filmu, ipak nekako etabliralo, onda je sve moguće. Svaka politika sanja o stanju u kojem nema nikakvih kriterija i u kojem ona o svemu može odlučivati.

Koji su po vama „pravi“ problemi hrvatskog filma? I otkud „neverending“ priča o velikim uspjesima hrvatskog filma vani? Je li to iz manjka sigurnosti u vlastiti identitet i snagu filma? Nerijetko se pokaže da ti „uspjesi“ i nisu „uspjesi“, nego tek nagrađene prigodnosti koje su zadovoljile temu?

Rajko Grlić: Imate puno pod i nad pitanja u ovom pitanju, pa nisam siguran što me zaista želite pitati.  Ako pitate da li se to hrvatski film krajnje nezasluženo kiti perjem koje sakuplja po svijetu, tj. da to perje nema vrijednost kojom ga on prikazuje, onda se bojim da ste u krivu. Pokušajte za bilo koji hrvatski proizvod, od šarafa do lokomotive,  dobiti bilo kakvo priznanje  u Brežicama, prvom mjestu iza granice,  pa da vidite kako je to teško. Da o širem i daljem svijetu i ne govorim.

Ako je to pitanje o tome šta se događa s našim filmom van granica, onda mogu reći da se zadnjih desetak godina gotovo svake godine hrvatskoj kulturi dogodio neki film koji je dostojanstveno prošetao svijetom, igrao u kinima na nekoliko kontinenata, donosio ne baš tako beznačajne nagrade s nekih A festivala. Niti jedan segment hrvatske kulture ne može se time podičiti u toj mjeri.

Glavni je problem naše filmske kulture pitanje filmske baštine, odnosno rješavanje problema producentskog vlasništva nad filmovima produciranima u Hrvatskoj do 1991, koje bi trebalo izuzeti trenutnim prisvojiteljima i prenijeti u javno dobro i pod zaštitu Hrvatske kinoteke. Ili? Koji je vaš stav o tom pitanju?

Rajko Grlić: Hrvatsku filmsku baštinu su devedesetih, uz obilatu pomoć države, posvojili mafijaši. I danas je ponosno i čvrsto drže u šaci. Niti jedan ministar kulture, ako bi činovnike koji su obnašali tu titulu tako mogli zvati, nije protiv toga maknuo prstom. Istovremeno ta ista baština, zahvaljujući fizici, tj. kratkoći života filmske emulzije, polagano ali sigurno zauvijek iščezava.

Kako vidite ovaj fenomen hrvatske akademske zajednice koja je u stanju besramno diskutirati što je očiti plagijat, a s druge strane – osnivati komisiju ne bi li se utvrdilo što „Za dom spremni“ doista znači… Na djelu je opća relativizacija znanja i vrijednosti. Pratimo trend – „alternativnih činjenica“. Ima li se štogod novog reći na tu temu?

Rajko Grlić: Jadna je zemlja kojoj nekakva komisija piše njenu povijest. Do sada je važila fraza da je pišu pobjednici, od sada se, s ovim komisijskim da i ne za “za dom spremni”, može mirno reći da je pišu poraženi.

Koje su vam formalne izazovnosti, koje za sobom povlače i političku izazovnost u jednom dubljem smislu, prikazivačke transgresije? Što je bilo najizazovnije za vas u tom smislu, u „Ustavu RH“?

Rajko Grlić: Ispričati ljudsku priču. Imati za lica te priče trodimenzionalna bića. Učiniti ih toliko lokalnim, a istovremeno razumljivim,  da i u Brežicama gledalac može s njima komunicirati. To je bio najveći “politički” izazov ovog filma.

Preminuo je glavni glumac vašeg filma, Nebojša Glogovac. Možete li se prisjetiti te suradnje? Čemu vas je on kao redatelja naučio?

Rajko Grlić: Često kažem da mi niti jedan glumac nije podario takav mir kakav mi je darovao pokojni Nebojša. A mir znači da se slobodno možete igrati, zajednički kopati po karakteru, tražiti nijanse, balansirati na rubu provalije i pri svemu tome, i kao režiser i kao glumac, guštati.

Nebojša je bio miran, mudar, krajnje jednostavan i istovremeno zajebano kompliciran čovjek. To ga je i činilo velikim glumcem. Kod njega su i život i gluma izlazili iz njegove ljudskosti, iz unutrašnje osjetljivosti i vanjske čvrstoće, iz te kontradikcije koja pokreće prave igrače. Imao sam veliku sreću i čast sto sam s njim mogao raditi, uživati u zajedničkoj igri.

Predajete na američkom sveučilištu. Možete li podijeliti s nama dio tog iskustva? Kamo vidite da film s novim generacijama ide? Kakvi su impulsi?

Rajko Grlić: Potreba za pričom, kao i potreba za pričanjem priča, uvijek je bilo i bit će jedan od osnovnih pokretača naših života. To važi kako za nas „pričače“ na odlasku, tako i za moje studente, „pričače“ u dolasku. Evo, ovih dana, nakon pune dvije i po godine rađanja, četvorica mojih studenata, Turčin, Iranac, Kolumbijac i Amerikanac završavaju u mojoj klasi igrani film. Pravi profesionalno rađen film za kina. Za njih je, barem za sada, film još uvijek najbolja podloga za priču.  Drugo je pitanje koje će nosače za svoje priče oni koristiti u budućnosti, na čemu će ih pričati. Prije sedam-osam godina izgledalo je da će se uskoro sve filmske priče pričati preko interneta, ali onda su odjednom došli razni HBO-ovi, Netflixi, Amazoni… i vrativši film u starinsku formu romana u nastavcima, krenuli u sasvim novu pričalačku avanturu.

Filmska, književna i kazališna kritika u mainstream medijima često nije kritika nego tek puko prepričavanje, osobni afiniteti, grupni interesi. Filmu, čini mi se to najmanje smeta, proširena medijska dramaturgija – nazovimo je tako, radi fenomenalan posao.

Kada sam počinjao raditi filmove, filmska kritika je bila vrlo važna. Danas jednostavno nije. Vremena su se promijenila. Dva twitta i tri objave na nekim popularnim platformama važniji su za sudbinu filma od svih kritika.