Časopis Prosvjeta

IZ RUKOPISA “ONI IZ OBJEKTA – ZAPISI O LJUDIMA”

Anđa Ralić, njen bolesni i za rat nesposobni muž i troje njihove odrasle, školske djece, među prvima su smješteni u Objekat. Kud god bi krenula iz tog smještaja, morala je proći pored ružnih građevina i okretati glavu da ih ne gleda. Ispresijecanim, besmisleno nepotrebnim i ružnim linijama, posebno neugodno se isticala sportska dvorana u samom centru. A privatne kuće, kojih je bilo najviše, izgledale su kao bunkeri, zaklonjeni visokim betonskim ogradama i s prozorima koji su se doimali kao puškarnice.
U tom dijelu grada, gdje su prvo smjestili izbjeglice iz Bosne, još prije rata dešavala su se silovanja, napadi na srpske djevojke i učenike, na seljake koji su tuda prolazili i donosili nešto povrća na gradsku pijacu. Šiptari su imali svoje stalne tezge, dok su na krajevima pijace čučale srpske starice iz okolnih sela i po pola dana čekale da neko kupi hrpicu njihove mrkve i vezicu mirođije. I Anđa bi s njima prečučala mnoge sate svojih izbjegličkih dana. Iako je do rata radila kao knjigovođa u jednoj poznatoj robnoj kući, sad je prodavala snopiće ljekovitog bilja i vezice trave za čajeve. Od nje su to građani kupovali i kad im ne bi trebalo, znali su da je izbjeglica s porodicom, kojoj je to jedini novčić u džepu. S proljeća, kad je tržnica oskudna, u listove podbjela, Anđa bi umotavala meso iz konzerve ( mužu i djeci nikad nije rekla kako je čula da to meso ni psi neće da okuse), dodavala rižu i luk, oblikovala pa kuvala lažne sarmice. Spremala je i varivo od prve koprive, maslačkove lisnate rosete, listova prvih bokvica i štavlja. Sve je to brala u krugu manastira do kojeg je dugo pješačila.
Nedaleko od pijace čekala bi autobus koji je putnike odvozio i u pravcu Objekta. Na stanici je uvijek bilo mnogo prodavača švercovane, često ukradene ili otete robe. Muvala su se po stanici djeca i mladi ljudi koji su zbog vrućine i ljetne žege kružili gradom. Anđa je već prepozna-vala neka lica, znala je ko krade u autobusu i koristi gužvu, ko zavlači ruku u tuđe džepove, otvara tašne i cegere. Ako bi se i desilo ponekad da naiđe kontrolor, oni bi se s njim sprdali i izazivali svađu. Što se tada na Kosmetu još smatralo državnom ili nekakvom društvenom imovinom, nemilosrdno je uništavano. Državno i društveno značilo je –srpsko, a sve što je srpsko, gledalo se s mržnjom. Šiptari su upropaštavali sve: ulaze u stambene zgrade i ustanove, stubišta i hodnike, ambulante i domove zdravlja, vozove i čekaonice, perone – sve! Vlasti su se trudile da po opštinama, mjesnim zajednicama i komunalnim ustanovama, odrede deponije i sklone hrpe smeća ispred zgrada. Nabavljali su sadnice drveća, ukrasnih grmova i cvijeća, sadili ih u zanemarene parkove ili pored ulica kao buduće drvorede, ali sve je to preko noći nestajalo i začas bivalo uništeno. Anđi se činilo da baš oni s kojima mora da se dodiruje u autobusu, sve to ruše, čupaju i bacaju. Autobus bi se dokoturao do Objekta, unakažen svime što se za njega moglo zalijepiti: žvakaćim gumama, flasterima, sadržajima iz nepojedenih sendviča.
Među putnicima Anđa primijeti kako se jedna mlađa žena, za pogled lijepa i lijepo građanski obučena, s gustom smeđom kosom, koju je na potiljku pokupila velikom ukrasnom kopčom – povlači od ulaznih vrata prema zadnjem dijelu autobosa. U laganim ljetnim cipelicama i malom sličnom tašnicom ispod miške, u svoj toj gužvi i sparini, pokušava vješto da se izmigolji i spasi. Htjela je da izbjegne sva ta bezobzirna gruvanja laktovima, guranja i nagla izlaženja, iskaknja iz autobusa kroz silom otvorena vrata. Srećom, autobus se na svakoj stanici sve više praznio i na dvije stanice prije Objekta one ostadoše još jedini putnici u njemu. Nenadano i grubo, vozač učini zaokret, autobus naglo zaškripi i pođe nazad prema gradu. Žene u njemu posrnuše. Anđa se zaprepasti. “Ništa, gospođo”, obrati joj se mlada žena, “mislim, ništa neobično. On jednostavno neće da vozi do Objekta, zbog izbeglica, znate…” Anđina saputnica siđe i glasno se nasmija, riješila se smrada. Anđa siđe za njom. “I Vi ćete u ovom pravcu?”, upita saputnicu. “Da, zajedno ćemo jednu stanicu, žao mi je, Vi imate dve do Objekta. “Da, ja sam izbjeglica, iz Sarajeva sam…”
“Ja sam Nadica Stojković. Izvinite, nemojte se , molim Vas uvrediti, kako vam je gore u tom…?” Spazivši grč koji Anđino lice učini blijedim i tvrdim, pokuša da ga ublaži, “Nadam se da je to samo za prvu pomoć i da će se naći bolja rešenja”. Ali, Anđa to ne sasluša. “Oh, ja skoro za-boravih da Vam se predstavim… Vi ste mili, vjerujem, i dobri…posmatrala sam Vas u autobusu, koliko se to tamo moglo. Nadam se da ćemo se češće sretati, Vi ste prva mještanka koju sam u gradu upoznala…” “Nemojte čekati na tu slučajnost, gospođo, moju kuću ćete lako prepoznati čim priđete onom prvom neboderu na bregu, vidite li…Moja kuća je stara srpska kuća, jedina u ovom delu grada koju još nisu srušili. Umesto da ih čuvaju i zaštite, vlasti ruše i prave nove. Molim Vas, dođite, posetite me. Ja ću se vašem dolasku radovati.”
Sutradan je Nadica Stojković, od ranog jutra preturala svoju i dječju odjeću po policama i ormarima. Njen muž Stojko rano je otišao na po-sao u tvornicu alata, u koju već drugu godinu redovno odlazi, a vraća se nakon što je u njoj besposlen proveo osam sati. Umjesto plate radnici su dobijali bonove za koje su u određenim radnjama uzimali najosnovnije namirnice – brašno, ulje, šećer i so. Prestali su plaćati stanarinu, struju i vodu, sami su isključivali svoje telefone.
Roditelji Stojkovi nekada su pripadali bogatijim ljudima na Kosmetu. Tvornica u kojoj on radi bila je njihovo vlasništvo, kao i ciglana, i najveći dio zemlje u okolini Gradine. Nakon Drugog svjetskog rata, u tom nelijepom i unakaženom gradiću, nije bilo ni tri hiljade stanovnika. Pošto je tu silnu zemlju, ciglanu i tvornicu , kao i dvije-tri porodične kuće, država oduzela, Stojku je preostalo da bude sluga tamo gdje je bio gospodar. Kako se gradić širio, punio sve novim stanovnicima, koji su u socijalizmu hrlili iz sela u gradove da postanu radnička klasa, a ne da ostanu prezrena seljačka, tako su Stojkovićima postepeno oduzimali i ono zemlje na koju su, po postojećim propisima imali pravo.
Nadica pregleda ormare, odvoji odjeću koju je namjerila dati Crvenom krstu i sjeti se da se već nekoliko godina na vrhu police nalazi odjeća koju je ona spakovala za bježanje, za očekivano i brzo napuštanje Gradine. Učinila je to nakon onih poznatih šiptarskih demonstracija, poslije kojih su Srbi nastavili sa prodajom svojih kuća i svoje zemlje te još masovnijim iseljavanjem. Tada, kao i decenijama prije toga, komu-nisti su na sva zvona objavljivali kako treba zaustaviti iseljavanje Srba s Kosova i Metohije i zabraniti useljavanje Albanaca iz Albanije. O tome se pisalo i govorilo na svim komunističkim plenumima i kongresima, da su građani na to postali ravnodušni, shvatali su to kao čistu sprdačinu. Pitali su se, ipak, je li to i rezultat njihovog decenijskog odvajanja od njihovih plata u fondove za nerazvijenu pokrajinu. Od tada je Nadica držala pripremljenu odjeću kako bi mogla samo da je zgrabi kad, ne daj bože, krenu. Ali je izgubila iz vida da su njena djeca, tri djevojčice, narasle, prerasle čak i ono što je kupljeno unazad godinu dana. Jedva je s police skinula te pretrpane kofere i odjeću iz njih poredala posred sobe. Tugaljivo je pretresala poznate joj, a već zaboravljene haljine, cipele, kostime, koje je, ne tako davno, voljela da obuče, a koji su joj sad izgledali bezbojni, zgužvani, blijedi, zastarjeli. Najstarije njeno dijete, Milica, gimnazijalka, prepoznavala je i s poda uzimala svoju odjeću.
“Pa, to mi je uspomena, mama, u toj sam haljini prvi put srela Alija…” Ali Milica izdvoji i neke haljine koje je godinama gledala na svojoj majci i sama želeći da ih obuče i da bude jednako lijepa kao i mama. “Nećeš mi ovo odneti, mama, nemoj, molim te…”
S ulice, gdje se igrala, u stan dotrča najmlađa, desetogodišnja Olivera, za njom iz škole, zadihana upade četrnaestogodišnja Rada. Kad vidje šta se u kući dešava, počeše i one da se otimaju za neke svoje uspomene. Stadoše da se oblače i isprobavaju neke davno nošene haljinice, pantalone, majice, sve okraćalo i suzilo se.
Odlučnim pokretom Nadica sve stvari s poda pokupi, potjera djevojčice u drugu sobu, a sve što je odlučila da preda Crvenom krstu, strpa u dvije plastične torbe koje ponese niz stepenice.
Jedno vrijeme je pomišljala kako će sve to odnijeti u Objekat i dati ženi koju je srela u autobusu s vezicom neprodatih ljekovitih trava. Neka to ona podijeli onima koji svakodnevno u grupicama pristižu iz Krajine. Zapamtila je njeno ime, pokazala joj svoju kuću i od srca je pozvala da je posjeti, ali Anđa Ralić nije dolazila. Ima li smisla, pomislila je, da sada svojim krpicama povrijedi njenu nesreću.
Iako su u socijalizmu osiromašili, Stojkovići su čuvali svoje stare običaje i navike a da ni sami nisu znali ko ih je njima prenio i od kada traju u njihovoj kući. Bili su to, u prvom redu, neki kućni i crkveni običaji za praznike ili povodom njihove krsne slave, Svetog Nikole. Čuvali su skupocjen i vrijedan ženski nakit ručne izrade, jedan srebrni pojas ukrašen draguljima, nisku od dukata, zlatne narukvice i prstenje, broševe i ukosnice. Odrasla u prvom susjedstvu, sa istim običajima od davnina, Nadica je sve to gledala na svojoj prababi i babi, pa na svojoj majci i majci svog muža, Stojka. U Stojkovoj kući, u udubljenju zida prostrane dnevne sobe, okrenute prema istoku, odvajkada se čuvala u srebru izrađena i pozlaćena ikona Bogorodice, kojoj su se obraćali samo odrasli ukućani i samo u trenucima kad bi joj u suzama upućivali molbu za pomoć i samilost.
Jedna od velmoških navika, koju su Stojkovići zadnjih godina pretvorili i u životnu potrebu, bio je lov. Odluka da se u lov krene i priprema za polazak bila je kućna svetkovina i radost, koja se rijetko s čime mogla porediti, pogotovo za djecu. Djevojčice su danima živjele za taj uranak, za to svečano odvezivanje lovačkih pasa, očevo vezanje i zatezanje povodaca u kojima ih je držao i jedva zadržavao njihovu divljačku sreću što su bar toliko slobodni i što će kroz šumu osjetiti pravi, vjekovni zov vrste i prirode. U svojoj radosti mogli su ga oboriti, ali , on bi se spretno povijao i nadjačavao njihovu silu. Sa svojom krznenom kapom, kratkim kožnim ogrtačem i visokim čizmama, što je u šume i ritove nosio i usred ljeta, Stojko je podsjećao na nekad bogate vlasnike kosovskih prostora, one iz davnih vremena, kojima je lov bio razonoda, dokaz moći i slobode, jednako kao i njihovim lovačkim psima.
Nadica i djevojčice ulogorile bi se pored najbliže rijeke ili jezera, sve bi im to priredio Stojko, on je bio muž i otac, lovac – vitez u četvero-članoj svojoj ženskoj porodici kojoj je ujedno služio i ugađao, ispunjavao ponekad i njihove hirovite želje. Dan, a često i više dana, provodile bi u kupanju, sunčanju, loženju vatre, branju trava i pripremanju hrane; plele su vjenčiće od cvijeća i kitile se njima.
Zadnjih godina sve češće se događalo da ih Šiptari uznemire i pomute im radost. U divljini, gdje su odlazili u lov, i Stojko ih poduže ostavljao same, vladali su i divlji zakoni. Zato je odlučio da svoje gospodarice više ne vodi sa sobom. Iako obuzet lovačkom strašću, sve rjeđe je i sam odlazio u lov.
Padale su jesenje kiše, sve brže je zalazilo sunce, a sve kasnije se jutrom pojavljivalo., a Anđa Ralić je osjećala kako ima mnogo vremena i kako nikad nije kasno da posjeti Nadicu Stojković, koju je upoznala u gradskom autobusu. Kad je odlučila da siđe na stanici gdje se ljetos od nje rastala, sjetila se njenog uputstva, krenula uskom cestom između živica i lako prešla uspon prema neboderu na Sunčanom bregu. Brzo se našla ispred kuće Stojkovića.
Još se oko kuće zelenjela trava i u dvorištu samovalo neubrano jesenje cvijeće. A na vrhu dvorišnih vrata, na drvenoj ploči, krupnim masnim slovima pisalo je: PRODAJE SE.