Andrejana Dvornić: "Lutkar", Beograd, 2018., autorsko izdanje
NAPETO, MUDRO I ČUDESNO
April 2019
”Lutkar”, roman na 194 stranice, dovoljna je površina za Andrejanu Dvornić da ostvari psihološki autoportret, ispiše razmišljanja, znanja, opsesije, slutnje, nemire, razočaranja i nadanja. Sve je ispričano u okviru jezivih doživljaja, tragičnih života i sudbina
Ja i moja svesnost razgovaramo.
Nesvesnost trpi – čeka,
dok se ne prikrade i zauzme mesto podsvesti.
Onda razgovaramo kroz oblike
i nazivam bezrodnog Lutkarom,
obraćam mu se jednako sebi,
jer ono što on jeste
začeto je u mojoj glavi, u moždanim lavirintima
tôpljenim i dugoposledičnim.
Lutkar i ja!
Ja tvorac, on tvorevina mene!
Svest i podsvest,
Kao Jin i Jang,
Lutkar i ja…
Prije čitanja fantamazgoričnog, domišljenog, izmaštanog, mudrog i napetog romana, citirani “ključ” treba pamtiti. Lutkar, lutka od federa, kartona i letvica je drugo ja, dvojnik, podsvijest, da bi autorica imala sugovornika, oponenta, tumača misli ili drugo biće pored sebe radi razgovora. Nameće se takvo razmišljanje kada se proučava struktura i kompozicija romana. Postojanje Lutkara je izvanredno ostvareno da bi monolog, solilokvij imao dramatičnost, da bi sugovornikovo razmišljanje, objašnjenje i suprotstavljanje poticalo radnju i događanje, putovanje činili zanimljivim, tekst postajao prirodan za čitaoca u naviranju razmišljanja, čudnih događaja, tragičnih sudbina i okolnosti, grozomornih glasina i bajkovitih epizoda, da bi nam u “Razotkrivanju” (poglavlje) objasnila uzroke i posljedice tragičnih sudbina svih likova. Zaista je trebalo to učiniti jer je roman (prava mjera) sa dvjestotinjak stranica mozaik razmišljanja, gotovo autoterapija za autoricu, Lutkara i druge likove.
“Jutro” je uvodno poglavlje i svrha iscrpljujućeg putovanja, Ena (često mimikrirana autorica) svira saksofon u kiši i izmaglici pokraj groblja. Ukopnici žure da pokojnika zatrpaju. Pop bježi prema parohijskom domu. Sviračica je ugledala vučicu, drvenog lutka i ženu koja hoda po groblju. Toliko ljepote, dinamike i zapažanja na tri stanice! Majstorski početak bi mogao biti potpuno samostalna novela.
“Noć pre”, započinje putovanjem, vožnjom automobilom u dugoj noći i razdaljini oko hiljadu kilometara, da bi se prisustvovalo i zasviralo na ukopu.
Početak je mučan, auto otkazuje, iznajmljuje drugo, kreće i jedva se oslobađa gužve i tjeskobe velegrada, izlazi na autoput. Podsjeća se na živi i mrtvi grad, sjeća se Kaira, ispisuje mali putopis. Noć je, mrak je ogroman. Ena dobro vidi i sretna je da joj je pucanje kapilare u oku, bez posljedica, to je mala zdravstvena studija. Uključuje radio, razmišlja o muzici i lošem novinarstvu. Obnavlja se u sjećanju susret s Gocom. Soba puna cvjetnih aranžmana, mnoštvo slika i reprodukcija, hrpa ukrasnih i suvenirskih sitnica. Goca je u kolicima, amputiranih nogu do koljena naslonjenih na tabure, nabubrenih obraza, voštanog lica i rijetke kose. Goca se smije. Pomaže joj Marija, kćerka prijateljice, koju je ovdje dovela iz njene seoske kuće.
Prvim zaustavljanjem susreće vučicu koja je prati cijelim putovanjem. Ena racionalizira da je to pas kraj baraka cestovnih radnika. Začuje glas: “Vuk! Nije pas! Vuk!” Nalazi joj se na suvozačevom sjedištu lutak sličan Pinokiju. U svađi joj kaže da ga je pozvala njena podsvijest i da joj on treba jer će zaspati. Vučica trči uz automobil, konačno je shvatila na dugoj cesti u ravnici. Slijedi znalačko razmišljanje o vukovima i lovu.
Baca Lutkara kroz prozor, dosta joj je dobacivanja i primjedaba. Nailazi na saobraćajnu nesreću. Lutkar je opet u automobilu. Vodi nametljive razgovore s njom. Lutkar je drugo ja, podcrtavam ponovo, on vodi razgovor, prati je, to je izvrsno kreiran lik i dosjetka da monotono noćno putovanje dobije dinamiku dijaloga, potvrde, drugog razmišljanja, oponiranja i savjeta. Tako se autorica oslobađa strahova, zabluda, zanosa, sanjarenja, dosegnutih zaključaka, ogromnog znanja, drevne mudrosti i suočavanja sa stravičnim slikama stvarnosti. Prekinut ćemo nabrajanje noćnih mora, aveti, utvara, priviđenja na cestama, jer Ena, Lutkar, vučica, čak i automobil čine likove u Eninim razmišljanjima i postupcima. Tipično je to za struju svijesti, tu su unutrašnji monolozi, razmišljanja, podsjećanja i prisjećanja, pričanje (naracija), razgovori sa Lutkarom. Roman je struje svijesti s mnoštvom nabrojenog i solilokvijima, prema tumačenju Milivoja Solara.
Dolaskom na cilj susreće se sa ljudima podijeljenog sela gotovo s nadrealističkim načinom života, Gocinom kućom, čudnim ljudima, potrošačima, dangubama i sjenama. Ima tu košmara, ljudi – sjena, bluda, žderanja, ucjena, besmisla, tehnoloških besmislica, terevenki… Slika našeg vremena dotjerana do apsurda, ali bez općih mjesta i novinskih izvještaja. Ulazimo u kuću čovjeka na čijem je sprovodu svirala, tu su Gordanine slike, to je Gocin izabranik. Nije ga htjela mučiti svojom bolešću i umiranjem.
Doživljava stravičnu sliku Čatrnje, tridesetak odbačenih ljudi, susret sa ženom u crnini, razgovor o Gordaninoj sudbini, njenom padu na ulici i polusmrzavanju, gangreni i usporenom umiranju. Čatrnja je sva u trnju s polurazrušenim zgradama i zidovima, odbačenim ljudima, olupinama na suncu rekao bi Vladan Desnica, nesumnjivo podsjeća na sliku opustjelog sela Biočića kraj Drniša. Opisi su nadrealistički s realnim detaljima.
Zadnje poglavlje “Razotkrivanje” razrješuje zagonetna događanja relaksira čitaoca, olakšava razumijevanje sudbine likova. Enu spašava svećenik i iscrpljenu odvodi u motel Trnovača. Onesvijestila se izmoždena bez sna i jela, zasuta čudnim i stravičnim pričama, događajima, sudbinama i razmišljanjima. Završava u bolnici na infuziji.
Nakon deset dana Ena je posjetila Gocu. “Koža se na licu caklila od nakupljenog kalcijuma, a usne je teško pomerala i svaka mimika na licu je sa sigurnošću predstavljala stravičan napor.” Razgovaraju o slikama i kiši. Ena je izašla. Shvatila je sva događanja. Sukobila se sa Vođom koji je izgubio Gocu i drugu kćerku poludjelu Spomenku koja luta po groblju i izmišlja priče o Čatrnji. Goca najbolji student matematike oboljela odlazi kod Sestre, tako je zvala prijateljicu na fakultetu i njene kćeri Marije. Tihu ostavlja da ga poštedi svoje agonije. Nesretan, on je čeka. Spomenka je u boli u ludilu čekala Gocu na Tihinu sprovodu. Shvatila je da je došla Ena umjesto Goce, pa je uporno prati i gotovo ubija sluđenom pričom o Čatrnji. Sveštenik (“strašilo” iz prethodnog pričanja) u stvari štiti Gocu. Enu su vratili avionom i dopremili auto, sve je platio i organizirao Gordan (Vođa). Gordanin – Gocin otac.
Lutkar je zlo koje se nije moglo uništiti, tako se rastaje s njim. Ena ostaje sjedeći pored prozora umotana ćebetom, sjećajući se Lutkarove izjave: “ako me pobediš bićeš spašena”.
“Lutkar”, roman na 194 stranice je dovoljna površina za Andrejanu Dvornić da ostvari psihološki autoportret, ispiše razmišljanja, znanja, opsesije, slutnje, nemire, razočaranja i nadanja. Sve je ispričano u okviru jezivih doživljaja, tragičnih života i sudbina, realnošću i objašnjenjem u “Razotkrivanju”, te podsjećanjem na naše vrijeme. “Razotkrivanje” je poglavlje razrješenja svih zagonetki i nagađanja, koje su nam se nametale čitanjem i razmišljanjem.
Vođenje radnje, nizanje događaja, pripovijedanja (naracija), monologa, solilokvija, dijaloga s Lutkarom, opisi, podaci, znanje, majstorski su ostvareni, se to čini roman vrhunski, umnim, krajnje napetim, zanimljivim i čudesnim.
I na kraju radi cjelovitosti osvrta prepisujemo autoričinu Belešku o piscu:
Andrejana Dvornić rođena je 1972. godine u Kninu (Republika Hrvatska). Ekonomski fakultet je završila u Beogradu. Piše poeziju i prozu. U knjizi “U ime svetlosti” (1995) u Beogradu objavljuje svoju poeziju među ostalim članovima Književnog kluba “Nikola Tesla”. NJen prvi roman objavljen je 2012. godine pod nazivom “Boje kaleidoskopa”. Dve godine nakon toga (2014) objavljuje svoj drugi roman “Ljudi od vode”. 2017. godine završava, a 2018. objavljuje treći roman pod nazivom “Lutkar”. Živi i radi kao profesor u Beogradu.