Stara i zaboravljena knjiga Srba u Hrvatskoj. Centralna biblioteka SKD Prosvjeta
NAŠE STARE KNJIGE
/ FOTO: Jadran Boban
Mart 2016
Budući da je ova izložba organizirana 66 godina nakon prve, logično je da je Višnjić proširio njezine vremenske granice uzevši za donju granicu antikvarne knjige 1941. godinu. Izuzetak predstavljaju knjige štampane nakon 1941., svrstane u izložbeno poglavlje „Politika“, zahvaljujući kojem su po prvi puta dosada, u ovako koncipiranim ekspozicijskim projektima, izložene knjige srpske političke emigracije
Da je knjiga kulturno i civilizacijsko dobro, sredstvo prosvjete i instrument širenja znanja i kulture među ljudima, znano je još od vremena njezine pojave. Kao takva, stoljećima je štampana, distribuirana i brižno sakupljana u bibliotekama, raznim institucijama, ustanovama i privatnim zbirkama.1
U današnje vrijeme, u punoj je mjeri postala legitimna činjenica da knjiga nije samo fizičko-utilitarni i materijalni fenomen, medij koji prenosi određene informacije, već duhovno dobro koje ima svoje specifične estetske atribute, ponajprije kultiviranu tiskarsku formu i optičku ekspresivnost kojoj nerijetko doprinose umjetnički oblikovane naslovnice i ilustracije,2 ex librisi i straničnici, koji se sve češće zasebno izlažu. Razlog više, da svaku manifestaciju u kojoj se knjiga prezentira kao objekt izložen u nekom prostoru prihvaćamo s posebnim interesom, pa tako i izložbu nazvanu „Stara i zaboravljena knjiga Srba u Hrvatskoj“, sastavljenu od 300 eksponata čiji su vlasnici Hrvatski povijesni muzej, Manastir Gomirje te autor izložbe i uvodnog kataloškog teksta, bibliofil Čedomir Višnjić.
Nakon „Izložbe srpske knjige i štampe u Hrvatskoj od svojih početaka do godine 1918.“, priređene u Zagrebu 1950. (za koju su u autorskom smislu bili najzaslužniji Fedor Moačanin i Milan Radeka) i izložbe „13 vekova Srba u Dalmaciji, Slavoniji i Hrvatskoj – Srpska knjiga i štampa 1868 – 1996“, održane u sklopu naučnog skupa „Srbi u Hrvatskoj“ u Sremskim Karlovcima 1997., izložba „Stara i zaboravljena knjiga Srba u Hrvatskoj“, treća je po redu ekspozicija posvećena knjižnoj produkciji Srba u Hrvatskoj.
Kako već samo naslovno određenje izložbe uključuje analizu formalnih bibliografskih kriterija koji determiniraju pojam srpske knjige u Hrvatskoj, recimo kako je autor izložbe Čedomir Višnjić, kao jedan od najvažnijih kriterija za definiciju tog pojma, označio onaj po kojem bi autor knjige (pisac, prevoditelj, priređivač) trebao biti etnički Srbin koji je rođen ili je djelovao na teritoriju Hrvatske, dok samo mjesto, u kojem je spomenuta knjiga objavljena ili tiskana, nije toliko važno, budući da se je oduvijek štampalo tamo gdje je bilo štamparija i gdje je štampanje bilo jeftinije, brže i kvalitetnije. Drugi kriterij tiče se jezika ili pisma na kojem je knjiga napisana, a taj je također trebao biti djelomično ili potpuno srpski odnosno ćirilićni. Treći kriterij odnosio se je na predmetna obilježja izloženih knjiga, čiji je sadržaj trebao biti ispunjen svekolikim životom Srba u Hrvatskoj, poglavito njihovim društvenim položajem, prirodnom, vjerskom i kulturnom baštinom.
Nakon „Izložbe srpske knjige i štampe u Hrvatskoj od svojih početaka do godine 1918.“, priređene u Zagrebu 1950. (za koju su u autorskom smislu bili najzaslužniji Fedor Moačanin i Milan Radeka) i izložbe „13 vekova Srba u Dalmaciji, Slavoniji i Hrvatskoj – Srpska knjiga i štampa 1868 – 1996“, održane u sklopu naučnog skupa „Srbi u Hrvatskoj“ u Sremskim Karlovcima 1997., izložba „Stara i zaboravljena knjiga Srba u Hrvatskoj“, treća je po redu ekspozicija posvećena knjižnoj produkciji Srba u Hrvatskoj.
Kako već samo naslovno određenje izložbe uključuje analizu formalnih bibliografskih kriterija koji determiniraju pojam srpske knjige u Hrvatskoj, recimo kako je autor izložbe Čedomir Višnjić, kao jedan od najvažnijih kriterija za definiciju tog pojma, označio onaj po kojem bi autor knjige (pisac, prevoditelj, priređivač) trebao biti etnički Srbin koji je rođen ili je djelovao na teritoriju Hrvatske, dok samo mjesto, u kojem je spomenuta knjiga objavljena ili tiskana, nije toliko važno, budući da se je oduvijek štampalo tamo gdje je bilo štamparija i gdje je štampanje bilo jeftinije, brže i kvalitetnije. Drugi kriterij tiče se jezika ili pisma na kojem je knjiga napisana, a taj je također trebao biti djelomično ili potpuno srpski odnosno ćirilićni. Treći kriterij odnosio se je na predmetna obilježja izloženih knjiga, čiji je sadržaj trebao biti ispunjen svekolikim životom Srba u Hrvatskoj, poglavito njihovim društvenim položajem, prirodnom, vjerskom i kulturnom baštinom.
Kako od svakog kriterija ima izuzetaka, tako su osim etničkih Srba u kontekst ove izložbe, po političkom ključu uvršteni i pojedini Hrvati jugoslavenskog svjetonazora (Niko Bartulović, Đuro Vilović) ili pak oni koji su se vlastitom odlukom i javnim djelovanjem priklonili srpskoj književnosti (Ivo Ćipiko). Budući da je ova izložba organizirana 66 godina nakon prve, posve je logično da je Višnjić proširio njezine vremenske granice uzevši za donju granicu antikvarne knjige 1941. godinu. Izuzetak od ove vremenske odrednice, predstavljaju knjige štampane nakon 1941., svrstane u izložbeno poglavlje „Politika“, zahvaljujući kojem su po prvi puta dosada, u ovako koncipiranim ekspozicijskim projektima, izložene knjige srpske političke emigracije.
Iako su sadržajna obilježja izloženih knjiga vrlo široka, konceptualno je izložba sukusirana na tri segmenta. Prvi se odnosi na knjižnu prezentaciju različitih tematskih područja (povijest, crkveni život, politika, ekonomija, topografija i dr.) kojima se je nastojala prikazati širina i složenost različitih aspekata života Srba u Hrvatskoj. Drugi segment izložbe posvećen je autorskoj srpskoj knjizi čiji su akteri bili Vuk Stefanović Karadžić, Ognjeslav Utješenović, Pavle Solarić, Lukijan Mušicki, Bude Budisavljević, Jovan Sundečić, Simo Matavulj, Mirko Korolija, Adam Pribićević, Kosta Strajnić, Stevan Galogaža, Milan Kašanin, Ljubomir Micić i drugi. Treće poglavlje posvećeno je štamparima (Veljko i Zorka Vasić, Srpska štamparija iz Zagreba, Matica srpska iz Dubrovnika) i izdavačkim knjižarama (Đuro Trbojević iz Rijeke, Đorđe i Ana Ćelap iz Zagreba) koji su predstavljali neizostavnu polugu između autora i čitatelja i čiju bi djelatnost u budućnosti trebalo kompleksnije istražiti.
Poseban segment izložbe predstavljaju razni periodici, npr. časopisi i listovi (Galogažina Literatura, Srbsko-dalmatinski magazin, Magazin sjeverne Dalmacije, Srbobran), kalendari (Srpsko kolo, Sveti Sava, Srpska zora, Kalendar „Seljačko kolo“) i spomenice, građa koja je danas raritetna tako da bi kompletniju izložbu ovih publikacija, kako je, s pravom istaknuto u uvodniku, mogla prirediti samo zagrebačka Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu.
U okviru ukusno dizajniranoga i koncepcijski dobro osmišljenog izložbenog kataloga, objavljena su još tri sažeta i akribična teksta čiji su autori Branko Čolović: Knjiga kod Srba sjeverne Dalmacije, Borivoj Čalić: Srpska knjiga u istočnoj Hrvatskoj do početka 19. veka i Vladimir Sekulić: Dvadeset godina biblioteke.3
U svom tekstu Branko Čolović analizira pojavu srpske knjige na terenu sjeverne Dalmacije šireći kronološki luk njezine pojave od Mokropoljskog evanđelja (iz polovice XIII vijeka, nađenog u Mokrom Polju) do Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice (1957.), jednog od najznačajnijih romana srpske i hrvatske književnosti uopće. Pišući o sakupljanju knjiga, Čolović ističe važnu ulogu manastira Krka (oko 1970. posjedovao je 2793 knjiga) i Biblioteke Dubrovačke crkvene opštine (prema popisu iz 1910. imala je 12.000 knjiga) kao i pojedinih ličnih biblioteka, npr. Gerasima Zelića i Spiridona Aleksijevića. Autor ističe kulturno-književni rad Božidara i Gerasima Petranovića, Georgija Nikolajevića, Ljubomira Vujnovića, Spiridona Popovića, a posebice Nikodima Milaša, autora Pravoslavne Dalmacije (Novi Sad, 1901.). Uz prosvjetiteljski i književni rad Dositeja Obradovića u drugoj polovici XVIII vijeka, uz ovu je regiju vezana pojava Srbsko-dalmatinskog almanaha i književni rad Sime Matavulja, autora Pilipende (pripovijetke o unijaćenju Srba u Dalmaciji) i realističko-humorističnog romana Bakonja fra Brne.
Pišući o srpskoj knjizi u istočnoj Hrvatskoj, Borivoj Čalić ponajviše se oslanja na kanonsku vizitaciju koju je 1732/3. obavio Vikentije Stefanović i njegov Opis i popis crkava sremske eparhije iz kojega je vidljivo da se u crkvenim bibliotekama nalazio veći broj štampanih srbulja4 uz još uvijek prisutnu tradiciju rukopisne knjige. Iz njegova popisa bio je također razvidan sve veći broj ruskih bogoslužbenih i drugih štampanih knjiga (mineja, prologa, apostola, psaltira i drugih) , uglavnom moskovskih i kijevskih izdanja čime je praktički započeo proces potiskivanja iz praktične upotrebe knjiga srpskoslovenske tradicije, zamjene liturgijskog jezika i rusifikacije srpskog prosvjetnog života i kulture. U prilog tome autor navodi da već polovicom 18. vijeka „gotovo da nije bilo crkve bez kompleta od 12 tomova ruskih mineja“ u kojima su bile službe posvećene ruskim svetiteljima što je dovelo do praznina u liturgijskom životu srpske crkve i uvjetovalo stvaranje dopunskih mineja, koji će dobiti ime Srbljak i koji će, kao nezamjenjiva bogoslužbena knjiga, biti 1761. štampan u episkopskoj štampariji u Rimniku (Rumunjska), a već 1765. zalaganjem Zaharije Orfelina preštampan u Veneciji.
Redaktorski rad Zaharije Orfelina, u štampariji Dimitrija Teodosija u Veneciji, vidno će utjecati na stvaranje domaće čitalačke publike i pojavu prvih knjiga svjetovnog sadržaja. Uz svoje pjesme i udžbenike latinskog jezika, u razdoblju od 1761. do 1770. Orfelin priređuje i štampa kalendare, objavljuje časopis Slaveno-srpski magazin (1768.) te knjige Aritmetika Vasilija Damjanovića (1765.) i Kratak uvod u istoriju porekla slavenosrpskog naroda Pavla Julinca (1765.).
Privodeći svoj tekst kraju, Čalić apostrofira ulogu štamparije Jozefa Kurcbeka u Beču (1770. – 1792.) u kojoj su objavljene zadnje, svojedobno vrlo popularne Orfelinove knjige (Iskusni podrumar i Večni kalendar), a prelaskom štamparije u ruke Osječanina Stefana Novakovića u njoj će se 1892. štampati novine Slaveno-srpskija vedomosti. Novakovićeva aktivnost zapažena je i po pojavi prenumeracija (pretplata na knjige), a spiskovi prenumeranata su se objavljivali na kraju knjige, tako da se na temelju njih može pratiti širenje knjige u građanske obitelji i stvaranje porodičnih biblioteka, npr. porodice Milanković iz Dalja i Mihailović iz Vukovara iz koje je ponikao i dr Georgije Mihailović, ljubitelj, sakupljač i dobar poznavatelj stare i rijetke knjige, autor kapitalnog djela Srpska bibliografija osamnaestog veka.
Tekstualni dio kataloga zaključuje lični pogled Velimira Sekulića na stvaranje i otvorenje srpske manjinske biblioteke SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu 26. I. 1996. godine. Njezin fond formiran je od otpisanih knjiga iz različitih zagrebačkih knjižnica te donacijama nekoliko obitelji (Radeka, Priljeva, Ivković, Pavletić, Nikolić, Ćelap i dr.), dokazujući da su knjige oduvijek bile dio građanskog habitusa i da knjigoljublje, unatoč raznim povijesnim nepogodama koje su dovodile i do fizičkog uništenja srpske knjige na ovim prostorima, zauzima važno mjesto u srpskoj građanskoj tradiciji.5 Ubrzo po osnutku, pa sve do danas, biblioteka je postala mjesto održavanja kulturnih tribina i predavanja, knjižnih promocija i recitala, izložaba i teatarskih predstava.
Zaključno, može se reći da je izložba starih, rijetkih i zaboravljenih knjiga Srba u Hrvatskoj postigla svoju svrhu. Predstavivši knjige u kojima je registrirana i pohranjena njihova memorija, prezentirala je dio pisane baštine dokazujući kako je upravo knjiga oduvijek bila važan dio njihova kulturnog i nacionalnog identiteta. Izložene u biblioteci SKD „Prosvjeta“, iznova otkrivene i vrednovane, ove su knjige oživjele prošlost, prenijele zaboravljene poruke i uspostavile komunikaciju s današnjim svijetom posvjedočujući kontinuitet kulture i jezika, nacije i vjere Srba u Hrvatskoj. Upravo stoga, izrada jednog temeljitog registra i detaljne bibliografije knjiga i ostalih pisanih kulturnih dobara (novina, časopisa, plakata, rukopisa) Srba u Hrvatskoj, nameće se kao jedan od prioritetnih projekata u budućnosti kojim bi i one potpuno zaboravljene ili uništene knjige bile detektirane i valorizirane.
1 Zanimljivo je napomenuti da UNESCO definira knjigu kao tiskanu, neperiodičku publikaciju s najmanje 49 stranica bez omota.
2 Visoku razinu dizajnerskog oblikovanja pojedinih izloženih knjiga, potpisuju vrhunski hrvatski umjetnici kao što su Tomislav Krizman, Ljubo Babić, Vilko Gecan, Anka Krizmanić i drugi.
3 Šteta da kataloškim tekstom nisu obuhvaćeni tragovi srpske knjige na Baniji, vezani uz manastir Komogovinu, Vukov boravak u Petrinji i pronalazak narodne pjesme Smrt Majke Jugovića u nedalekoj Moštanici, spisateljsku djelatnost paroha Nikole Vladisavljevića, prote Nikole Begovića i Jovana Vorkapića te izdavačku djelatnost štamparija Vase Jakšića iz Gline (1899. – 1943.) i Aksentija Miloševa iz Petrinje (1899. – 1943.).
4 Prema Milanu Radeki, riječ je o rukopisnim ili štampanim knjigama pisanim na srpskoslavenskom jeziku koje je srpski narod za svojih seoba iz „prakolijevke Raške i Zete kroz Bosnu i Hercegovinu“ donosio u Hrvatsku (Dalmaciju i posebno Gornju krajinu).
5 Zahvaljujući ex librisima izloženih knjiga, saznajemo da su kao kolekcionari srpske knjige u Hrvatskoj slovili Vladimir S. Ivković, Đorđe M. Budimir, Milan Radeka, Igor Dobrošak i Vladan Arsenijević koji je od 1876. do 1900. bio profesor Srpske učiteljske škole u Karlovcu. Svoju veliku biblioteku sastavljenu od 20.000 svezaka, on je još za života poklonio Matici srpskoj, srpskoj novosadskoj gimnaziji i srpskoj preparandiji u Karlovcu.