Nekoliko varijacija uz godinu velikog pjesnika
NAŠI DANI
Decembar / 2016
Ako je u Šerbedžijinoj recitaciji Disovih stihova uistinu postojao eho, jedva čujan odjek toliko neizrečenih stvari, ako on nije bio iluzija, onda istim putem, unazad, kao krugovi u vodi pojavljivali su se negdje u njemu kratko i smjenjivali duhovi sva tri pjesnika, s njima tri ere i tri generacije: Dis – Miljković – Mladenović
I
Kad je nedavno ponovno, gotovo u simetriji od četvrt vijeka, po Radi Šerbedžiji udarila buka i bijes (“a tale/ Told by an idiot, full of sound and fury” – “bajka/ koju idiot priča, puna buke i bijesa”1, kako nam trajno govori za naše stanje najakutniji Shakespearov junak što ga je Rade igrao toliko puta), kad su se po glumcu stuštili iz podzemlja izvikani proglasi nedostojnih i tako dugo manipuliranih da više nisu pokazivali ni potrebu prikriti zle namjere; u tom bučanju i vici, usred onoga odavno poznatoga urlika svjetine sjetio sam se zvuka koji je bio suprotan, utišan, gotovo utihao. Umjesto razmahanog, dirigiranog i opetovanog kreštanja falangista, umjesto režanja i groženja čopora, javio se samo jedan glas. Preciznije: sjećanje na taj glas, na ton kojim je Šerbedžija jednom govorio stihove, sad već davne ljetnje večeri u klubu na zagrebačkom Ksaveru:
“Ne marim da pijem, al sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.”
Dobro mu je pristajalo, i bilo je savršeno izvedeno, bojom, dikcijom, ritmom i dinamikom govorenja, a čak i sve uočljivija poza koja je s godinama napredovala do autocitata, pa skoro do autoparodičnosti, odjednom je djelovala prisno, kao nađena, vrijedna stvar, davno zaboravljena. Nakon prvog dvostiha, izvedbom istog stila, citatnog, od nekoć zapamćene boemštine, izašla su druga dva stiha završavajući strofu i otkrivajući osjećaj sad nenamješten, gorko i stvarno, opipljivo:
“Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.”
Nešto je istinsko teklo iz izvedbe i, unatoč gužvi uspravnih, naguranih tijela publike koja je pažljivo slušala, osjetio sam samoću. Zajedničku začudo – i njegovu i moju, u tom trenutku. Pjesma je tada vjerojatno prvi put izgovorena u Zagrebu nakon loma, vremenskog i svakog drugog, nakon više od desetljeća i nakon onoga svega – i na stihove njene kao da nitko nije reagirao. Izgleda da je publici (p)ostala nepoznata.
U nagloj gorčini što se javila nad munjevitim uvidom koji je išao iznad svake kritičke retorike, moralizatorstva ili intelekta, ostao sam osupnut nad činjenicom – za koliko su zapravo lijepoga i dobroga ljudi u ovoj zemlji ostali uskraćeni kao rezultantom najoštrije i skoro potpuno provedene cenzure od 1991. Da, sad bi se refleksno odmah javila bulumenta čitava koja bi “objasnila” razloge zašto je tome moralo biti tako, tražeći alibi za barbarstvo ili za pristajanje na nj. Ali na (ne)sreću nismo od jučer: svi ti razlozi i proturazlozi nisu ništa drugo do opravdavanja ideologije što je stajala iza operacije odstranjivanja “neprijateljske” kulture. Kad se, zahvaljujući samo jednoj recitaciji razmaknula ta ideološka skrama – ostao je jedino ogoljen i mučan trenutak apsolutne praznine i odmah tihog zdvajanja nad gubitkom, nesporazumom i nemoći. Melankolija poraza nasmiješila se rezignirano – osmijehom kao drugom stranom boli i ljutnje, bez upliva subjekta, čekajući stih iz sljedeće strofe da zaokruži osjećaj. Stih fantastičan, jedan od najzačudnijih u poeziji naših jezika, a tako prilježan, blažeći kao oblog, makar na tren:
“Ja se svemu smejem pa me sve i boli.”
Treća strofa svojim je virtuoznim premetanjem i parafraziranjem iste poruke udarala očajem i tada, kao što udara i sada.
“I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: ’Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće.’”
I stvarno, danas, dosta godina kasnije, kao da se na važnim, ključnim razinama u toj distanci i izgubljenosti ništa nije promijenilo, a glumac je, paradoksalno, s protokom vremena još manje siguran ovdje nego što je bio tada. Pogled suočen s onime što je vidio u pjesmi, vraćao se i vraća zamućen nazad, u čovjeka samog, u još jači osjećaj samoće i nepripadanja. I iz toga neizbježne, tako naše, ovdašnje emocije što su stihovi neuvijeno i kazivali:
“I ja žalim sebe. Meni nije dano
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano
Život u svetlosti bez mraka i studi.”
Prepadnut od te istine, od želje da se stvari i stanje vrate, sam, u strahu da ga ne otkriju – da nas ne otkriju – posramljeno kao djecu uhvaćenu u nedozvoljenoj igri, poentirao je one večeri glumac posljednjom, razrješujućom strofom, ponovo prerušenom u boemsku gestu koja je iza žanra i rutine skrivala pravi jad:
“I želeći da se zaklonim od srama
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gdje je čama,
Tada ne vidim ni stid što sam i ja čovek.”
II
Stihovi su bili iz klasične pjesme “Pijanstvo”, srpskog pjesnika Vladislava Petkovića Disa, u čiju godinu ulazimo upravo – u njoj se navršava stotinu godina od njegove smrti. Ta godišnjica sasvim izvjesno neće biti obilježena u ovoj zemlji, van sasvim uskoga i očekivanog, za to zaduženog kruga.
Preko, u zemlji iz koje je bio pjesnik, njegove su pjesme pak u antologijama i školama. Važnije – i unatoč strašnoj dekulturalizaciji i padovima svake vrste – one su još uvijek žive: Disa još recitiraju studenti književnosti u prvim pijanstvima, neki generacijski ironično, “postmoderno”, a neki ozbiljno, s patosom; čitaju ga đacima učiteljice, nastavnice jezika i knjižničarke, po kafanama preostali boemi, govore ga glumci i pjesnici, početnici i klasici. Ali, ljepše, prepoznatljive su, i nakon stotinu godina, i takozvanom običnom svijetu – vjerojatno najvećoj nagradi kojoj se pjesnik može nadati. Moglo bi se čak bez muke to izraziti ironijskom analogijom sa žanrom danas bliskom većini: po broju prepoznatljivih pjesama, stihova i citata, Dis kao da ima najopsežniji “album najvećih hitova”, najpoznatiji srpski pjesnički “Greatest hits”. Samo Njegoš je dakako iznad njega po prepoznatljivosti. Također, kad smo dotakli neizbježno i ključno ime kulture, i Disova je poezija presječena nadvoje i javlja se dvostruko: lirski, u intimnosti subjekta, u trenucima refleksivnim, i neizbježno – kao širi, društveni refleks, angažiran i dakako historijski, od kojega ovdje nema izmicanja. Otuda ne bi trebao čuditi njen učinak, jer “pokriva” dva stanja, po liniji kojih je i svjestan i kulturan čovjek najčešće podijeljen.
Ako već i kratko, koliko prostor dozvoljava, krenemo od prvoga – kao ljepšega i delikatnijega – Dis će ako i po čemu (i ako išta ostane uopće, to jest) ostati prisutan po jednoj od najljepših pjesama čitavog korpusa srpske poezije, pjesmi koja kreće naprotiv (auto)poetičkim paradoksom, suprotnim izrečenom, i pjesmi također čiji je početak među najraspoznatljivijima:
“Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao:
Da je čujem, uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila moja sreća sva.”
To je prepoznatljiv, noćni, (post)onirički Dis, pjesnik sanja i snovitosti, i nevoljnog buđenja gdje se ljepota – koja je uvijek u prošlosti, u zaboravu odakle je treba neprestano i uzaludno otkidati – pojavljuje zračno i svijetlo, u najfinijim nijansama podsjećanja kao izvora emocije i, jednako, prozodijski, kroz svjetlost riječi same, izraza, fraze i stiha. Od naslova već, tako jednostavnog, spoja običnog priloga i glagola ali u toj varljivoj jednostavnosti nedohvatljivo za većinu pjesnika: “Možda spava” – ništa više mu nije trebalo za savršenost. Pa i kad zagrči, kao što Dis uvijek učini tokom pjesme, završit će u posljednjoj strofi ponovo motivom naslova kao zrak laganog, paučinastog, i samo na tren, na riječ, zacrniti pojmom koji se u ljepoti osjeća kao daleka, tamna grmljavina:
“Možda spava, sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.”
Dis često, skoro redovito na kraju strofe ponavlja prvi stih, no kao da nikad nije imao veći i bolji razlog da ga ponovi kao u ovoj pjesmi, pa završava još jednom tim najljepšim stihom:
“Možda spava, sa očima izvan svakog zla.”
Disu, kao i svim našim pjesnicima, naprotiv, nije bilo dato ostati “izvan svakog zla”. Ali barem jest to da bude u pjesmama drugih.
III
U mnogo kasnijoj eri, stvarao je još jedan prokletnik, poezije i zemlje, poète maudit rastrgnut između njena dva kraja. U pjesmi “Uzalud je budim” – u čuvenoj očajničkoj odi Branka Miljkovića prepoznavao se blago i motiv Disov, kroz pogled unatrag, razumljivo, kao oslanjanje na velika ramena prethodnika. Kretao je pak i unaprijed, dalje, u dolazeće dane, u budućnost – “za daleko neko pokoljenje”, kako kaže Vladika Danilo, što “među svima kao da je sam”, ingenioznom Njegoševom didaskalijom. Miljkovićeva projekcija, objekt i izraz tako – “ta žena sa rukama deteta” – dvije i po decenije kasnije kao da se iznutra oglasila negdje u dubinama generacijskog, voljenog – “pogledaj me/ očima deteta”, nesretnoga Milana Mladenovića…
Branko Miljković ( 1934. — 1961.)
Ako je u Šerbedžijinoj recitaciji s početka uistinu postojao eho, jedva čujan odjek toliko neizrečenih stvari, ako on nije bio iluzija, onda istim putem, unazad, kao krugovi u vodi pojavljivali su se negdje u njemu kratko i smjenjivali duhovi sva tri pjesnika, s njima tri ere i tri generacije: Dis – Miljković – Mladenović. Ako jesu, tim gore: sva trojica u životu tragično skončala, a u času izvođenja i sva trojica deceniju i pol maknuti silom, isječeni iz matrice kulture, iz svega zajedničkog – ili ako se nekome ovako ne dopada – iz tako dugo dijeljenog. Imena su izbačena iz pamćenja, to znamo (?), prošlih se godina o tome govori dotle da površnu domaću inteligenciju već zamara, do dosade. Dotle da ni ona, kao ni čitava kultura, tragično po sebe više ne vidi nešto drugo, ključno: da je odstranjujući “tuđe”, zarezala i u vlastito tijelo, odrekavši se takvim zahvatom svojeg rođenog pamćenja. Odjednom, zapanji i nagla, trenutna spoznaja: gotovo u neposrednoj blizini mjesta gdje je Šerbedžija one večeri govorio pjesmu, samo niže niz ulicu pa malo dalje kroz park, nalazi se i strašno mjesto, locus horribilis gdje se ubio Miljković, pjesnik koji je sve ovo već opjevao davno:
“Ko pojede svoje srce taj se drznu
Da pesnik bude predelu bez pamćenja.”
Tome “predelu bez pamćenja” prethodnik je upravo onaj drugi Dis, njegova ranije spomenuta druga strana i polovina. Dis kao pjesnik noćnih mora podjednako kao lirskoga i osobnog – noćnih mora koje nikada nisu odvojene od općih gibanja i nesreće. On ima i ciklus eksplicite historijskih i društveno-kritički obilježenih pjesama – a kako i ne bi, skoro da se na rubu neželjenog sarkazma kaže, kad je možda i osjetio u svojoj lirici da će i sam stradati od historije koja će kao neman napasti malu zemlju, požderavši joj kroz četiri godine, 1914. do 1918., jednu četvrtinu ukupnog stanovništva. No, na mjestima gdje se kroz intimno naslućuje sjena općega, kolektivnog, a iz toga i neminovne katastrofe zemlje i njenih ljudi, Dis je vjerojatno najbolji i po tome ostaje do danas zapamćen. Osim – u jednom jedinom kontraprimjeru, u kulminaciji svoga pjesničkog i kritičkog angažmana, kroz usamljen pravdoljubiv i nemoćan krik.
Pjesma je ta koje su se, u dubljoj ironiji, prošlih godina uglavnom hvatali upravo nedostojnici, baš ti koji su je u lažno bundžijskom, uzneseno pravedničkom tonu govorili – govorili su je, prikrivajući opetovano da su sami ti protiv kojih je Dis pjevao. I što uvrijeđeniji i nabusitiji bili, to je jasniji signal da skrivaju vlastite slinave i ponekad krvave tragove. Stara je to navada i taktika ovih geografija – što veći gad, prije će se uhvatiti čiste riječi (!) neiskvarenog pjesnika.
Ništa to ne oduzima od njene snage. Dis pjeva moralistički, zapomažući starozavjetno, galameći skoro gubi na momente dah, kao zadihani govornik na mitingu:
“Razvilo sе crno vrеmе opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podig’o sе truli zadah propadanja,
Umrli su svi hеroji i proroci.”
(…)
Treba li i riječ dodati o sposobnosti otvarajuće strofe, napisane prije više od sto godina, da transcendira svoju eru i ponovo zapanji hic et nunc. No tek druga strofa slije svoju neskrivenu žuč i gađenje, iz svoga vremena pjevajući o dalekoj budućnosti, kad će podzemlje isplivati kao nikad ranije, namiriti se materijalno i u krvi, i konačno zavladati rasparčanim komadima negdašnje cjeline:
“Proglеdalе svе jazbinе i kanali,
Na visoko podigli sе sutеrеni,
Svi podmukli, svi proklеti i svi mali
Postali su danas naši suvеrеni.”
Pjesnik se ne zaustavlja, nego ide dalje, kao prvi među jednakima držeći lekciju tada, ali i pro futuro, narodima koji nisu htjeli učiti:
“Od pandura stvorili smo vеlikašе,
Dostojanstva podеlišе idioti,
Lopovi nam izrađuju bogatašе
Mračnе dušе nazvašе sе patrioti.”
Vjerojatno kod svakoga drugoga zvučalo bi bilo demagoški. No, pjesnik Dis znao je da mu historijske sile rade o glavi i zato pjeva bez ostatka pa i mi i sad osjećamo tu strahovitu potrebu kod njega da se izgovori ono najvažnije, fundamentalno, da se pokušaju spasiti obraz i duša prije nego glava padne. U Disa je čin pisanja, bez obzira na potrošenu frazu, zaista bio pitanje života i smrti: kao i Dimitrije Tucović, veličanstvena pojava nacionalne historije, kao i nepojaman broj srpske mlade inteligencije uostalom, Dis gine u Prvom svjetskom ratu – Tucović na početku, kao prvopozivac i komandir bataljona, Dis gotovo pred kraj, potonuvši na brodu torpediranom kod Krfa.
IV
“U prošlim danima, sačuvali smo ponos/
U prošlim danima, izgubili smo sve.”
Milan Mladenović, Zajedno, 1993.
Milan Mladenović ( 1958. — 1994.)
Tri rata otad, ovoj pak kulturi – “od Prevlake do Dunava” kako bi rekla kovanica tupog zvuka – koja nije htjela nasljedstvo lirskog, zaljubljenog i emotivno pesimističkog Disa, mogao je valjati taj drugačiji, gorki, zgađeni prorok zemlje pred izazovom propasti. Mogla joj je valjati njegova riječ, pogotovo sada. Šteta.
Sjetim se u tome, također naglo, da sam tamo gdje je Šerbedžija govorio Disove stihove, još davnije slušao i dubokog, čistog i humanog kantautora Dragu Mlinarca. I ranu pjesmu, prvu s prvoga albuma njegovog benda, koja se zvala kao i album: “Naši dani”. Dobri Mlinarec ne otvara je pjevanjem, nego recitativom:
“Samo je ova melodija ostala ista, bar za mene,
a nekada, nekada nam je značila mnogo,
katkada bismo je umorni slušali,
i nalazili u njoj nešto što bi nas smirivalo.”
Nažalost, “melodija nije ostala ista”, i teško je nakon svega čak i povjerovati još da je “nekada značila mnogo” – i nju su nekada dobri, a danas izmoreni, jednaki po umoru živaca, od historije, od propasti, od bespamćenja, zaboravili. U našim danima nestaju i “Naši dani”. I jedni i drugi.
1 Preveo Josip Torbarina