Intervju, Veljko Jovanović, profesor na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu
NE CIJENE SE RAD I TRUD, NEGO POSLUŠNOST I POLTRONSTVO
April 2019
Ideja rješavanja životnih problema gutanjem tablete savršeno odgovara brojnim stranama – od farmaceutskih kuća koje zarađuju milijarde od toga, pa do države koja će uvijek da potkrepljuje ideju koja kaže da je za vaše probleme odgovoran neki biohemijski proces, a ne loši uslovi života koje vam je servirala ta ista država
Veljko Jovanović izvanredni je profesor na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, naročito zainteresiran za teme poput kvalitete života u Srbiji te osjećaja subjektivnog i psihološkog blagostanja. Prošle godine primio je nagradu „Dr Zoran Đinđić“ za najboljeg mladog naučnika, što sve skupa čini i više nego dovoljno razloga da porazgovaramo s ovim znanstvenikom, pogotovo jer porijeklo vuče s Korduna.
U Srbiji već tri mjeseca traju protesti građana čiji ciljevi nisu jasno artikulirani. Što motivira ljude koji bi se – barem politički gledano – prije našli na međusobnom nišanu, nego u zajedničkom maršu, da začepe nos i hodaju zajedno?
Veljko Jovanović: Moje iskustvo sa ljudima koji nisu uključeni u rad političkih partija, a koji učestvuju u protestima u Srbiji pokazuje da je motiv većine ljudi sličan – a to je ogromno nezadovoljstvo ne samo životnim standardom u Srbiji, već i cjelokupnom društvenom klimom koju odlikuje velika podijeljenost, kršenje ljudskih prava, cenzura, korupcija, izopačena verzija demokratije, nefunkcionisanje institucija, maltretiranje onih koji se usude da kritički misle i zloupotreba moći od strane ljudi koji imaju vlast. Pri tom, važno je naglasiti da mnogi građani koji učestvuju u protestnim šetnjama imaju doživljaj potpunog nepovjerenja prema političkim strankama koje su sada već otvoreno na čelu tih protesta. Iako ljudi hodaju zajedno, taj hod kod mnogih jeste grčevit i nesiguran, jer je sa jedne strane pokrenut nezadovoljstvom rđavom situacijom u državi i osionošću trenutne vlasti, a sa druge strane slabljen nepovjerenjem prema većini nosilaca ovih protesta i podijeljenim mišljenjem o njima. Iz tog razloga budućnost ovih protesta meni djeluje jako klimavo. Nepostojanje nade u bolju budućnost i doživljaj iznevjerenosti u prošlosti – poslije pada Miloševića – se dobro oslikavaju u rečenicama koje svakodnevno čujete na ulici u Srbiji „Svi su isti“, „Ovde nikada neće biti bolje“, „Za bolje ni nismo“, „Sami smo krivi, tako nam i treba“. Beznađe i bespomoćnost vidim kao ključne i potpuno opravdane razloge što se veliki broj ljudi ili pasivizirao ili fantazira da se od svega skloni u neku šumu, ili u boljem slučaju da se spakuje i da bez gledanja unazad ode što dalje iz ove stradije.
Da li je riječ i o socijalnom buntu? Zadnjih mjeseci gledamo demonstracije i u Podgorici, Bukureštu i Tirani, da o Francuskoj i „žutim prslucima“ ne govorimo. Koliko se ti događaji mogu povezati?
Veljko Jovanović: Demonstracije su očekivane, jer ono što povezuje većinu država danas je sljepilo i gluvoća vlasti za potrebe običnih ljudi i prava radnika, kao i nepokolebljiva usmjerenost vlasti na interese korporacija i profita. Kada se pogledaju objektivni podaci o tome u kakvom svijetu danas živimo, čovjek bi očekivao da ljudi svaki dan protestuju. Mi živimo u svijetu u kojem trenutno skoro polovina stanovnika planete Zemlje živi u siromaštvu i muči se da zadovolji osnovne potrebe, a skoro milijarda ljudi nema dovoljno hrane da jede. Nejednakost između ljudi u većini država raste u posljednjih četrdesetak godina i u mnogim državama je danas jaz između bogatih i siromašnih veći nego ikada. Bogatstvo se u poslednjih nekoliko godina koncentriše u rukama sve manjeg broja ljudi, tako da smo u 2018. godini došli do toga da 26 najbogatijih pojedinaca posjeduje onoliko koliko i najsiromašnija polovica svijeta. Pri tom, u takvom svijetu imamo hrpu zelota neoliberalne ideologije, koji pokušavaju da nas ubede da kompeticija, nejednakost i osjećaji neizvjesnosti i ugroženosti predstavljaju prirodno stanje stvari, a da smo za neuspjehe sami krivi, jer ko je sposoban, prodoran i vrijedan taj i uspije, a ako nisi uspio onda si isključivo sam odgovoran za to. Ovakvo nakaradno shvatanje čovjeka, lišeno i trunke humanosti, spojeno sa neposrednom izloženošću nepravdi će vjerujem u budućnosti podsticati sve veći broj ljudi da dignu glas protiv napasti u društvu.
U svom znanstvenom radu bavite se i subjektivnim blagostanjem. Koliko su ljudi u našim krajevima zadovoljni sami sobom. Zanimljivo je da je nedavno istraživanje pokazalo da optimističniji ljudi žive u Srbiji, nego u Hrvatskoj, što se s obzirom na standard ne bi reklo.
Veljko Jovanović: Nivo blagostanja i kvaliteta života ljudi na prostoru bivše Jugoslavije, sa izuzetkom Slovenije, je godinama unazad među najnižima u Evropi, a u pojedinim aspektima je na nivou najsiromašnijih država subsaharske Afrike. Relativno nisko zadovoljstvo životom je zajednička odlika većine ljudi u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Na primjer, velike međunarodne studije kvaliteta života pokazuju da je kvalitet života u Srbiji dosljedno među najnižima u Evropi, a povremeno Srbija bude i u grupi najnesrećnijih društava u takvim istraživanjima. Jedno veliko istraživanje koje je koristilo podatke iz 166 država, u periodu od 2005. do 2017. godine je pokazalo da je Srbija na samom začelju po psihosocijalnom funkcionisanju ljudi (koje obuhvata mjere kao što su doživljaj poštovanja od drugih, slobode, socijalne podrške, mogućnosti napredovanja ako se osoba trudi i slično). Među posljednjih 15 država u tom istraživanju su bile sve države bivše Jugoslavije, osim Slovenije. Naročito poražavajući podaci, a koji su brojni i dolaze iz različitih studija, su oni koji pokazuju da ljudi u Srbiji imaju naročito nizak doživljaj kvaliteta života koji se tiče odnosa sa drugim ljudima, doživljaja doprinosa društvu i sličnih socijalnih dimenzija blagostanja. Nema nekih velikih razlika u blagostanju prosječnog stanovnika Srbije ili Hrvatske, što je i razumljivo jer u obje države taj prosječni stanovnik jedva krpi kraj sa krajem i svakodnevno diše zrak društva koji je kontaminiran korupcijom, nejednakošću, siromaštvom, erozijom povjerenja i sličnim zagađivačima koji onemogućavaju razvoj sistema koji podržava i razvija kvalitet života ljudi.
Prošle godine nagrađeni ste prestižnim priznanjem „Dr Zoran Đinđić“ za najboljeg mladog naučnika Srbije. Što vam znači ta nagrada?
Veljko Jovanović: Doživljaj koji sam imao kada sam saznao da sam dobio nagradu nije se mnogo promijenio ni danas, a to su pomiješana osjećanja radosti i doživljaja da ovakve nagrade u državi kao što je Srbija danas ne znače mnogo. Naime, u Srbiji se danas rijetko cijene i nagrađuju rad, posvećenost i trud, a mnogo češće se nagrađuju poslušnost i poltronstvo. Javna tajna je da se brojni naučni projekti dobijaju zbog poznanstava i podanosti, a ne zbog kvaliteta i potencijalnog doprinosa zajednici. Zbog toga su mi osjećanja pomiješana, jer ne mogu da se otmem utisku da ovakve nagrade često predstavljaju Potemkinovo selo, koje imaju ulogu da zamaskiraju probleme koji postoje u domenu podrške države mladim naučnicima i nauci generalno. Ulaganja države u nauku u Srbiji su nedovoljna i godinama unazad su manja od 1% BDP-a, što je tri do četiri puta manje od razvijenih država Evrope. To je jedan od važnih razloga zašto ogroman broj mladih naučnika napušta Srbiju. Uslovi za bavljenje naukom u Srbiji su poražavajući i ne tiču se samo loših materijalnih resursa. Nauka danas predstavlja polje u kojem se vrti dosta novca i moći, a kombinacija novca i moći u društvu sa korumpiranim institucijama, vodi ka tome da se vrata nauke lakše otvaraju onima koji su podobni i koji će na nekom glasanju dati svoj glas nekome, nego onima koji su zaista najbolji u nekoj oblasti. Dodatno, posljednjih godina u Srbiji postoji inflacija doktora nauka, čije doktorske disertacije ne bi prošle recenziju ni u Mikijevom zabavniku, kao i preplavljenost plagiranim disertacijama, čiji autori neretko doguraju i do ministarske fotelje, kao što su primjeri ministra finansija Siniše Malog i ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića. Akademska zajednica na ovakve pojave najčešće ćuti, jer veliki dio članova te iste zajednice je i regrutovan da bi održavao nepromijenjeno stanje, a rijetki koji se usude da progovore bivaju ućutkani, ucijenjeni ili izloženi mobingu. Nažalost, šapa partokratije danas sve jače stišće i akademsku zajednicu i nauku.
Komentirajući nagradu kazali ste da ljudi u Srbiji imaju vrlo nizak stupanj povjerenja u druge ljude i institucije. Otkuda taj sad već kroničan nedostatak empatije i solidarnosti, posebno prema svemu drugom i drugačijem?
Veljko Jovanović: I međunarodna i istraživanja koja smo mi sprovodili pokazuju da je povjerenje u druge ljude i institucije u Srbiji vrlo nisko i da predstavlja jedan od ključnih činilaca lošeg kvaliteta života. Nisko povjerenje jeste odlika brojnih postkomunističkih društava, sa klimavom demokratijom, a naročito država u kojima je prisutna autokratska vlast i nakazni oblici neoliberalnog kapitalizma. Objašnjenje niskog povjerenja ljudi u Srbiji je prilično jednostavno i lako razumljivo kada se uzme u obzir nefunkcionisanje institucija, ogromna korupcija u svim temeljnim institucijama društva i doživljaj nepravde, nejednakosti i obespravljenosti koji imaju mnogi ljudi. Mislim da je jedan od ključnih izvora nepovjerenja ljudi i to što stvarnost koja je servirana kroz medije i od strane aktuelne vlasti nije u skladu sa stvarnošću sa kojom se ljudi susreću u svom svakodnevnom životu. Takođe, zaista je teško graditi poverenje između ljudi u atmosferi u kojoj vlast sve ljude koji kritički razmišljaju i različito misle od onih koji imaju moć naziva neprijateljima, stranim plaćenicima, izdajnicima, fašistima i sličnim dehumanizujućim etiketama. Kad je neprijatelj iza svakog ćoška, nije pametno vjerovati ljudima, čak i kada je takva slika fabrikovana propagandnom mašinerijom vlasti.
U cijelom svijetu raste korištenje različitih tableta za psihološke probleme. S jedne strane čujemo stavove da je za to krivac farmaceutska industrija koja nastoji povećati prihode, a s druge da se psihološki poremećaji uopće ne bi trebali liječiti tabletama, koji su naročito popularni među onima sklonim populističkim pokretima. Gdje je istina?
Veljko Jovanović: Istinu u slučaju ovog pitanja je teško dokučiti zbog brojnih problema koji postoje u istraživanjima efikasnosti psihofarmakoloških sredstava, odnosno lijekova koji se koriste za tretman problema psihološke prirode. Naime, ova oblast je krcata konfliktima interesa, korupcijom i istraživačkim praksama koje su najblaže rečeno sumnjivog kvaliteta. U ovoj oblasti su finansijski i politički interesi često ispred naučnih i onih koji se tiču dobrobiti ljudi. Ključni problem je to što najveći broj istraživanja efikasnosti lijekova sprovode naučnici koji su finansirani od strane farmaceutskih kuća i koji su motivisani da pokažu da lijekovi jesu efikasni, čak i kada to nije slučaj. Pri tom, sada postoje već i brojni podaci koji pokazuju da najveći broj istraživanja koja pokažu slabu efikasnost lijekova nikada ne budu objavljeni, a da se pristrano objavljuju skoro isključivo nalazi koji pokažu da neki lijek jeste efikasan. Danas je ovo tema o kojoj se sve više priča i postoji sve veći broj hrabrih psihijatara i psihologa koji ukazuju na ove probleme i pokušavaju da otkriju laži koje se plasiraju iz ove oblasti. Koliko je ovo opasan teren i kakve sve negativne posljedice čekaju ljude koji se uhvate u koštac sa ovim problemima odlično ilustruje i primjer hrvatskog psihijatra Roberta Torrea, koji se usudio pričati o ovoj temi, a naišao je uglavnom na osudu kolega i neprijateljski stav struke. Na kraju krajeva, ideja rješavanja životnih problema gutanjem tablete savršeno odgovara brojnim stranama – od farmaceutskih kuća koje zarađuju milijarde od toga, pa do države koja će uvijek da potkrepljuje ideju koja kaže da je za vaše probleme odgovoran neki biohemijski proces koji je pošao naopako, a ne na primjer loši uslovi života koje vam je servirala ta ista država. Ruke mnogih u priči sa psihofarmakološkim sredstvima su prljave, a rekao bih i krvave, ali kada vam je na raspolaganju moć i novac koji ta industrija ima, onda se ruke lako operu.
U Hrvatskoj je nedavno psihijatar Herman Vukušić podnio prijavu protiv Ane Bučević koja se zalaže za liječenje putem pozitivnog stava i tzv. vorteksa. Kakvo je vaše mišljenje o sve većem broju self-helpera?
Veljko Jovanović: Self-help danas predstavlja industriju u kojoj se vrti mnogo novca i još više laži. Teško je procijeniti da li ima sve više self-helpera i životnih učitelja, ali je sigurno da su vidljiviji nego ikada i da stoga njihove ideje mogu da utiču na živote ogromnog broja ljudi. Zajednička odlika većine self-helpera je da njihove aktivnosti najčešće nemaju nikakve veze sa naukom i da su zasnovane na doktrinama koje zvanična nauka ne priznaje, ali da druge ubeđuju da njihove prakse jesu zasnovane na nauci. Popularnost i sveprisutnost self-helpera nije baš teško razumjeti, kada ih posmatramo u kontekstu onoga šta nude ljudima i u kakvom svijetu danas živimo. Ljudi poput Ane Bučević i sličnih životnih gurua, od kojih se mnogi oslanjaju na učenja pokojne Lujze Hej, ljudima nude jednostavna rješenja složenih životnih problema, daju im doživljaj smisla i nade za kojim većina ljudi čezne, pružaju im trenutno zadovoljenje potreba i nude obmanu da će se osjećati bolje samo ako prizovu neku pozitivnu energiju ili pozitivne misli, a ono što mislim da je ključno kod većine ljudi – daju im iluziju kontrole nad sopstvenim životom. Ovakve ideje se odlično uklapaju u vrijednosti današnjeg društva i ciljeve kojima većina ljudi teži, a to je da se osjećaju bolje i da budu srećni. Neoliberalno shvatanje čovjeka, koje svu odgovornost na uspjeh i blagostanje čovjeka prebacuje na pojedinca, dodatno doprinosi procvatu životnih gurua koji potpomažu da se održava začarani krug u kojem se odgovornost za nedaće čovjeka prebacuje sa društvenih problema na pojedinca. Pri tom, nauku i naučne činjenice nije lako razumjeti i usvojiti, tako da banalne i nedvosmislene pseudonaučne tvrdnje životnih gurua i self-helpera mnogim ljudima djeluju privlačno. Psihologija i druge nauke koje se bave čovjekom su kompleksne i zbog složene prirode ljudskog ponašanja ne mogu da pruže jednostavna riješenja ljudskih problema niti recepte kako ostvariti životne ciljeve. Zato ne čudi zašto se ogroman broj ljudi upeca na ideju da će biti zdrav, srećan i doći do novca samo ako pozitivno misli ili privuče neku pozitivnu energiju u svoj život.
Nedavno ste bili u Hrvatskoj, gdje ste i rođeni, pa ste posjetili rodni Kordun. Što vas veže za zavičaj? Što ste uopće zatekli u svom selu?
Veljko Jovanović: Rođen sam u Karlovcu, a djetinjstvo sam proveo u selu Čremušnica na Kordunu, iz kojeg sam izbjegao 1995. godine tokom „Oluje“, kao jedanaestogodišnjak. Za zavičaj me vežu samo sjećanja na odrastanje, i to na onaj dio odrastanja koji sam proveo u ratu, jer se predratnih godina skoro ni ne sjećam. Prvih nekoliko godina nakon rata sam imao snažnu potrebu da odem u Čremušnicu, ali je ta potreba brzo nestala kada sam prvi put nakon rata otišao i zatekao pusto selo, spaljenu kuću, dvorište, baštu i voćnjak zarasle u trnje i korov. To što sam tada vidio nije se uklapalo u sjećanje koje sam imao na djetinjstvo i godinama poslije toga nisam imao više želju da se izlažem takvoj stvarnosti zavičaja. Tek u odraslom dobu sam ponovo počeo više i češće da mislim o Čremušnici i ta razmišljanja o rodnom selu su se uglavnom dešavala u sklopu promišljanja o identitetu i doživljaju da jedan dio mene nije potpun, a za koji sam vjerovao da nije izgrađen do kraja zbog prekinutog djetinjstva i naglog odrastanja u izbjegličkoj koloni. I danas kad razmišljam o Čremušnici, nju vidim kao važan dio svog identiteta, ali koji ostaje nekako neizgrađen i više kao neka fantazija djeteta kojem nedostaju korijeni za koje bi vezao jedan dio sebe. A danas je moje selo kao i većina sela na Kordunu pusto, i ja ga vidim kao jedno tragično mjesto, kao sva mjesta na planeti u kojima je priroda prelijepa i život buja, ali bez ljudi.