PROZA

NE MAREĆI ZA SVE ŠTO JE BILO I ZA ONO ŠTO TEK DOLAZI

Februar 2019

Đorđe Majstorović rođen je 1986. godine u Tuzli. Najveći deo dosadašnjeg života proveo je u Nišu, gde je diplomirao na Filozofskom fakultetu, na departmanu za istoriju, nakon čega se seli u Novi Sad. Rukopis njegovog nultog romana “Zbirka zbrke” ušao je u finale konkursa izdavačke kuće VBZ za najbolji neobjavljeni roman 2011. godine. Nakon toga se posvetio pisanju kratkih priča, od kojih su mnoge objavljene u raznim zbornicima. U dva navrata bio je finalista konkursa za kratku priču na festivalu “West Herzegowina”. Rukopis njegove prve zbirke pripovedaka “Ulica izgubljenih reči” pobedio je na konkursu “Golub 2016.” za neobjavljeni rukopis autora mlađih od 40 godina koji nisu samostalno objavljivali dela. Knjiga je objavljena juna 2017. godine, u izdanju Gradske biblioteke “Karlo Bijelicki” iz Sombora.

 

Do Mostara smo putovali busom trinaest sati. Negde na pola puta smo prešli granicu i više nije bilo interneta. Tada je sve počelo.

Putovao sam sa Bojanom Todorovićem, IT stručnjakom, koji je pokušavao da zaspi dok sam ja na telefonu igrao igricu. Obojica smo putovali istim povodom, išli smo na međunarodni trening odvikavanja od interneta.

U Mostar smo stigli u devet ujutru i na stanici je trebalo da nas sačeka neko od organizatora, ali tamo nije bilo nikoga, ni žive duše, ni interneta. Dakle, mučenje je već krenulo. Otišli smo u pekaru po pitu, kifle i jogurt i tek na izlasku smo primetili dve nejasne prilike sa sunčane strane stanice. Bili su to naš domaćin i upravnik offline logora Mili Đukić, kao i još jedan od učesnika treninga, čuveni zagrebački reper Alen Brlek.

Otišli smo peške do smeštaja koji nam je bio namenjen. Radilo se o novoj zgradi, na samoj obali Neretve. Zgrada je bila potpuno prazna, poput onih u Murakamijevim romanima, a naš offline logor imao je dve spavaće sobe i veliki dnevni boravak, u kome su se nalazila čak dva neispravna rutera.

Kao i obično, na ovakvim međunarodnim treninzima, prvog dana se igraju name games i priča se na engleskom, ali smo se mi ipak složili da se sporazumevamo na konstitutivnim jezicima. Bojan Todorović je rekao da su ga u vreme pre interneta zvali Boško i da bi mu bilo lakše da ga i mi, tokom ovog treninga, isto tako zovemo. Alena Brleka su zvali Jure, ali ne po Juri Stubliću, ali da po liku iz filma, mada onog crtanog. Lako sam zapamtio sva imena, odličan sam u tome. Mili je, oduvek, bio Mili.

Prvi dan na ovakvim treninzima, mi iskusni to dobro znamo, ispunjen je i raznim icebreaking igricama, ali kako Neretva nije zaledila ipak smo koristili mostove. Bura je duvala sa svih strana i češljala nas po svojoj volji. Stvarno nisam očekivao ovakvu hladnoću od Mostara, jer prošli put sam u njemu bio u mesecu avgustu i delovalo je da ovde više nikad neće biti zima, ali voda nad vodama je lagala.

U jednoj od prvih zajedničkih sesija zapitali smo se kako to da na ovom treningu učestvuju samo muškarci, tj. kako to da i žene nisu toliko zavisne od interneta? Posle višečasovnog brainstrominga doneli smo zaključak da žene boli kurac, a da su muškarci pičke.

Od literature za čitanje svako je poneo po nešto. Bili su tu Bolanjovi Divlji detektivi, zatim dva Krležina romana, kao i jedan Basarin, napisan u vremenu pre interneta, dok sam ja poneo treću knjigu Elene Ferante, čisto da bismo naučili nešto i od žena. Za vreme ručka i večere odlazili bismo u restorane sa finom gradskom rajom i tamo smo imali pravo da budemo online pet minuta. Neki su to koristili da bi se javili porodicama, neki da bi kačili fotografije na fejsbuk i instagram, a neki da bi proveravali rezultate engleske premijer lige.

Jure je za ručkom, pod uticajem offline tremensa, izneo teoriju o Mostaru kao centru međunarodne pesničke zavere i onda je krenuo da nabraja sva ta imena koja su se pojavila u poslednjih par godina. Zatim su se dva od tih imena zaista i pojavila, Anita Pajević je došla i donela smoki, jer se to jelo dok smo bili mali i dok nije bilo interneta, a Ajla Ramić je došla i donela sa sobom duh igranja, kombinujući poeziju sa elektronikom. A onda su ponovo nestale poput leptirica.

Boško je bio najmlađi među nama i njemu je bilo najteže. On se bavio uvođenjem elektrifikacije na udaljena mesta poput Farskih ostrva i nije siguran šta bi bez interneta, ali ima plan da za šest godina ostavi sve i da se posveti isključivo freestyle plesu. Jure, sa druge strane, predlaže da ukinemo novac, svima podelimo sve što žele, jer će ukidanjem novca automatski te želje biti svedene na minimum. U nekom trenutku je, logično, došlo i do diskusije o kriptovalutama, ali smo ubrzo shvatili da nam je, za neki ozbiljniji zaključak, neophodan internet.

Posle večere smo bili primorani na dodatnu socijalizaciju, nije bilo dovoljno što smo tokom celog dana morali da pričamo međusobno i čak da se družimo, već su u sklopu dodatnih team building aktivnosti naši domaćini osmislili da idemo i na neki koncert. Pevač u bade mantilu je urlao na nas, a neki nisu to baš najbolje podneli. U svakom slučaju, nismo izdržali do kraja, prerano smo otišli na spavanje i međusobno planirali šta ćemo sve uraditi za onih dozvoljenih pet minuta online.

Sutra ujutru smo se probudili prerano, neki u šest, neki u osam ujutru. Shvatili smo da nam u to vreme internet najviše fali, nekome uz kaficu, nekome uz cigareticu, nekome uz drkicu. Mučenje u stanu sa pogledom na Neretvu se nastavilo, dok smo čekali da naš domaćin i upravnik Mili dođe kako bismo nastavili sa sesijama.

Mili se pojavio tek oko podneva, sa naočarima za sunce preko očiju, mada za tim nije bilo preke potrebe, i insistirao je da se svi fotografišemo na beloj pozadini, kao za ličnu kartu. Na taj način smo i definitivno inaugurisani i mogli smo da krenemo sa našim današnjim zadatkom. Zadatak se sastajao od toga da smo išli po rođendaonicama kako bismo krali decu od roditelja koji su buljili u telefone. Decu smo odvodili nazad u naš offline logor, gde bismo se sa njima igrali lopte, šaha i asocijacija. Zatim se pojavila čuvena pesnikinja Minela Masleša, koja je došla iz Sarajeva sa predstavnicima nevladinog sektora, zbog čijeg pritiska smo ipak morali da oslobodimo tu jadnu dečicu.

Onda je usledio ručak, pita sirnica i pita krompiruša, koje su bile toliko dobre da smo zaboravili čak i na onih dozvoljenih pet minuta online. Svi smo primetili da se nešto čudno dešava sa nama i nismo bili sigurni u šta to počinjemo da se pretvaramo posle dva nepuna zajednička dana na tom mestu. Nakon toga smo otišli na turu oko groblja, u sumrak, čisto da se još jednom zapitamo ima li interneta posle smrti?

Za to vreme, pas Kipo je veselo trčao unaokolo, ne mareći za sve što je bilo i za ono što tek dolazi.

Za večeru smo jeli pastu sa gljivama, jer Jure je insistirao da gljive imaju posebno mesto u razvoju čovečanstva. Ništa bez gljiva, pa ni pasta. Odnekud su opet dolepršale Anita i Ajla i pridružile nam se u slušanju istog albuma četiri puta zaredom. U nekom trenutku sam pokušao sabotažu cele večeri i prosuo vino na Boškov telefon. Međutim, riža je izvukla stvar, a i on se daleko manje uzbuđivao oko toga nego što bi to činio u online uslovima. Samo je nastavio da opušteno jede tuđe napolitanke na klupi za rezervne igrače. Jure je onda počeo priču o tome kako su ljudi sve sjebali i kako je internet samo mreža koju su ispleli da bi imali gde da pobegnu jednog dana. Nisi mogao mnogo da protivurečiš Juretovim teorijama…

Kada sam se probudio sledećeg jutra krenula je da me hvata paranoja. Nisam znao ni jedan rezultat NBA lige, nisam imao pojma da li je građanski rat ponovo na pomolu, kao i ko je još umro od poznatih ličnosti. Situacija je postajala sve nepodnošljivija pa sam iskoristio trenutak nepaženje i još pre doručka otišao na autobusku stanicu, pod izgovorom da idem da bacim đubre i da će mi biti potrebno puno vremena da pronađem kontejner u gradu koji jedva poznajem. Međutim, ispostavilo se da je jedini bus koji vozi nazad tek u večernjem terminu. Trebalo je još ceo dan provesti sa tim frikovima.

Na prepodnevnoj sesiji shvatili smo da je jedino rešenje za sve probleme ovog grada slično onom rešenju koje je doneo internet. Dakle, trebalo je stvoriti savršenog doplgangera, na fejsbuku, instagramu, tviteru, čemu god, ali kada bismo u tome uspeli svima bi nam bilo lakše, svi bismo mogli na miru da se posvetimo svojim svakodnevnim životima. Na taj način bi se nesumnjivo najbolje očuvao status kvo u celoj zemlji, kao i pouzdana stabilokratija na čitavom Balkanu.

U poslepodnevnoj sesiji naš domaćin Mili nam je priredio kratku prezentaciju o retkoj ljudskoj vrsti po imenu Pankerus Hercegovičijus, koja živi u zabačenim goletima zapadne Hercegovine, a istovremeno je dobra u ribolovu, organizovanju rejv žurki i basketu jedan na jedan… A onda smo otišli da se sudaramo električnim automobilima na kojima bi pozavidio i Ilon Mask. Nakon toga je usledila zabava u kući ptica, koje su sve odredom ribe u horoskopu. Glavna fora je bila u tome što smo tamo mogli da imamo neograničen internet, ali je kvaka bila to što se do šifre za WiFi dolazilo tek rešavanjem teškog kviza. Tek tada sam shvatio koliko je moje fakultetsko znanje iz istorije ništavno i malo je falilo da se slomim. Gledao sam u tortu, pomislo na moju majku, ali su me prisutnost velikog broja ljudi na malom prostoru, kao i blizina polaska spasonosnog autobusa, ipak obuzdale.

Usledio je beg, lažni odlazak u WC, izlazak kroz premali prozor, uskakanje u taxi, skoro pa u pokretu, tumaranje po autobuskoj stanici, nestrpljivo iščekivanje i preznojavanje do polaska autobusa… Kada sam stigao do Nevesinja imao sam utisak kao da sam osvojio Beč, samo što je sve bilo nekako naopako. Iskoristio sam zrake veštačke svetlosti na usputnim stanicama da dovršim treću knjigu Elene Ferante. Saznao sam mnoge stvari koje nisam znao pre. Bila je to knjiga o onima koji odlaze i onima koji ostaju.

Negde na pola puta smo prešli granicu i opet sam mogao da budem online. Tada sam počeo da pišem.