KRITIKA - Srboljub Zorica: Priča jedne žene, Srpsko kulturno društvo „Zora“, Knin-Beograd, 2016.
NEDORAĐENA KNJIGA
Decembar 2016
Srboljub Zorica rođen je 1949. godine u Kožlovcu kod Benkovca. Prosvjetni radnik, novinar, direktor u Benkovcu te profesor srpskog jezika u Surčinu. Živi i dijeli sudbinu prognanog srpskog naroda. Objavio je knjige Novih nadahnuća vrelo, Zagreb (nema drugih podataka), Šapat krša i sjenka snova, zapis o dalmatinskom selu Kožlovcu, Beograd (nema drugih podataka). U svojoj […]
Srboljub Zorica rođen je 1949. godine u Kožlovcu kod Benkovca. Prosvjetni radnik, novinar, direktor u Benkovcu te profesor srpskog jezika u Surčinu. Živi i dijeli sudbinu prognanog srpskog naroda.
Objavio je knjige Novih nadahnuća vrelo, Zagreb (nema drugih podataka), Šapat krša i sjenka snova, zapis o dalmatinskom selu Kožlovcu, Beograd (nema drugih podataka).
U svojoj trećoj knjizi Priča jedne žene na ovitku ističe svoje namjere:
„Ocrtan je lik jedne žene u ustaljenim stegama čiji su korijeni u davnoj prošlosti. Riječ je o svojevrsnom nastojanju da se razotkrije nepravda prema ženi i nevolja koja se iz krutih načela rađa u njenoj svakodnevnici“.
Priča je potresna i tragična. Osamnaestogodišnju Ljeposavu otac udaje, predaje seoskom ženskaru, udovcu sa troje ženske djece i odbjeglom drugom ženom koja će se vratiti u kuću, pa će udovac spavati između dviju žena. Nakon njenog pisma otac je vraća kući gdje rađa sina kojeg sudski mora predati bivšem mužu. Udaju je za bogalja u porodicu sa tridesetak članova. Rađa sina, ali ni to je ne spašava poniženja, ni nju i njenog muža i batina najstarijeg djevera Stevana, koji je zamijenio iznemoglog oca. Opet se vraća svojoj kući, ostavlja malog sina. Otac je iznova daje udovcu Pavlu sa četvero djece. Rodi opet sina, pa dvije kćeri i sina. Drugi je svjetski rat, stariji sin gine od granate.
Podložnost, poslušnost, beskrajni radovi, muka da se dođe do hrane i najskromnijih potreba, svakodnevni teror muškaraca u ophođenju i postupcima, najzad i batine obilježit će Ljeposavin život. Mali predah u trećem braku kada je ostarjela, novi građanski rat, tragedija naroda, pogibija najstarijeg sina i snahe, liječenje u kninskoj bolnici, uže oko vrata u svojoj kući, ubistvo ili samoubistvo – završetak je Ljeposavin.
Priča (istinska sudbina žene – istakao nam je autor na promociji 12. novembra 2016. u SKD „Prosvjeta“ Knin) je svojom tragičnošću fascinirala Srboljuba Zoricu. Pristupio je pisanju takvog sižea i naslovio ga neutralno „Priča jedne žene“.
Nastala je poduža pripovijetka, oko sto pedeset stranica. Lik Ljeposave je ostvaren do tananosti opisa izgleda, razmišljanja, rada, postupaka, njenih vještina, govora, izjava i sukoba. Doživljavamo je živu, uvjerljivu u svakom trenutku. To je osnovna vrijednost priče. Opisi poslova, pejzaža, vremenskih promjena i nenadmašni opisi bure izuzetno su uvjerljivi. Pisac bilježi autentični govor, idiom Ravnih kotara i Bukovice pa će ova knjiga biti dobar izvor za izučavanje jezika koji nestaje. Opisani običaji, način življenja, izgled nošnje, svi poslovi u kući i polju, porođaji, odgoj djece, sudbina ljudi, prava freska, gotovo dokumentarna sociološka i etnografska studija.
Zorica je ispisao dvadesetak prekrasnih stranica, desetak divnih ulomaka u opisima. Međutim, šta se desilo s ovom knjigom? Pročitao sam je nekoliko puta, s olovkom u ruci, čudio se, ljutio i oduševljavao pojedinim stranicama. Kako ocijeniti ovu knjigu? Šta uopće reći? Ili je prepustiti njenoj sudbini.
Pisac je imao dijamant u rukama, naravno dijamant nađen u prirodi, ali nije imao snage, volje, vještine, znanja da uporno brusi i izvede fasete pa je ostao mutan, nedorađen, sa par prosjaja u dvadesetak stranica pri kraju knjige.
Rečenice obezvređuju suvišne riječi. Svega i svačega u Zoričinim rečenicama ima. Počinju sa I, A, i ostalim veznicima. Ovakvih početaka rečenica ima toliko da umrtvljuju pričanje i opis. To zamara čitaoca, odaje nevještinu u pisanju, rečenice su opterećene suvišnim dodacima, umecima ili željom da se nešto objasni suvišnim gomilanjem riječi bliskog značenja itd.
Onaj, njihovo, ipak, čak, kao da, donekle ove, ondašnje, nekako, baš, ovakve i slične riječi umetnute ispred ili u sredini rečenice umjesto direktnog opisa, upropaštavaju smisao i značenje svega. Neprirodnih i nategnutih rečenica ima previše, sintagma iz petparačkih knjiga također: u provaliji života, željne zagrljaja, njegova kraljica, odu radosti, patrijarhalni pogled, kako su je navike vodile, usud iskovan voljom drugih, i pruži joj podršku, novo poglavlje života, granuti prihvatljivija životna staza, otvori nove stranice u životu, kroz bezvoljnu bračnu vodu, neke naročite raskrsnice u životu… Ovo sam uzeo iz prvih tridesetak stranica da bih dokazao tvrdnje o nedorađenosti rukopisa.
„Dakanje“ (da kažem, da vidim , da mislim…) je negirao još Maretić. Knjiga je sva u tom „dakanju“. Uvjeren sam da to nije osobina bukovičkog govora pa i to pridonosi monotoniji, moglo se češće upotrebiti infinitiv.
Ponavljam, „Priča jedne žene“ Srboljuba Zorice je neobrađeni dijamant, knjiga sa dvadesetak stranica dostojnih Šimunovića, krasno vođene priče, odlično kreiranog lika Ljeposave, divnih pejzaža, bure, dokumentarna u opisima života, navika, običaja i jezika Ravnih kotara i Bukovice. Knjiga je to paradoksa i nedorađenosti, loših poredaba, banalnih dodataka i umetaka nepotrebnih u pisanju.
Mislim da bi autor trebao iznova napisati istu knjigu, očistiti, srediti i pojednostaviti rečenice pa bi priča zasjala u svojoj mogućoj ljepoti.
Naši izdavači očito nemaju kriterija, nemaju recenzenata i ljudi koji žive za knjigu. Zorici je trebalo pomoći da s malo više pažnje i truda napiše dobru knjigu. On posjeduje dar zapažanja i vođenja priče, dar lijepog pisanja, malo savjeta učinilo bi ovu knjigu značajnom.
Nepotrebne amaterske slike na prvoj i zadnjoj korici unizili su grafički izgled knjige, lik ravnokotarske žene sveden je na karikaturu. Nažalost, u književnosti put od uspjeha do neuspjeha zna biti vrlo kratak. Prošao ga je i Srboljub Zorica.