Agrokor - povijest koja se ponavlja
(NE)KONTROLIRANI BANKROT
Novembar 2017
Upravo najrevnosniji Todorićevi poslovni partneri postali su i najgorljiviji zagovornici lex Agrokora i državnog uplitanja u njegov stečaj jer vjerojatno očekuju da će ih kao hrvatske kompanije vladajuća hrvatska politika maksimalno zaštititi, pa i na štetu drugih vjerovnika
Oktroirani upravitelj Agrokora Ante Ramljak, koji je uz blagoslov Plenkovićeve vlade od njegova vlasnika Ivice Todorića preuzeo upravljanje najvećom privatnom hrvatskom i regionalnom kompanijom, još ljetos je najavio da očekuje da će do kraja godine uspjeti definirati prvi nacrt nagodbe vjerovnika u čijem će središtu biti model prodaje 19 najvrjednijih Agrokorovih kompanija. Ramljak svoj plan „spašavanja Agrokora od nekontroliranog bankrota“ mora realizirati do sredine srpnja sljedeće godine, s mogućnošću da taj rok pomakne za još tri mjeseca.
Todorićevo poslovno carstvo, dakle, najkasnije do jeseni sljedeće godine mora otići na bubanj, ali se to neće dogoditi u redovnom stečajnom postupku koji je propisan aktualnim stečajnim propisima, nego u izvanrednom postupku koji su Vlada i Hrvatski sabor propisali donošenjem lex Agrokora. Donošenjem tog zakona, politika se još jednom direktno umiješala u krojenje sudbine neke od hrvatskih kompanija, ovaj put navodno zbog spašavanja ukupnog nacionalnog, pa i dobrog dijela regionalnog gospodarstva, od „nekontroliranog bankrota“ najveće privatne kompanije na jugoistoku Europe.
Pljušte tužbe
Ramljak i njegov krizni menadžment evidentirali su 5700 vjerovnika kojima Agrokor duguje ukupno oko 57,8 milijardi kuna, od čega su priznali tražbine vrijedne oko 41,2 milijarde kuna, a osporili oko 16,5 milijardi kuna, među kojima je nešto manje od 9 milijardi kuna Agrokorova kreditnog duga ruskoj Sberbanci. Vjerovnici su se već odavno počeli međusobno nadmetati tko će prije i obilnije naplatiti svoja potraživanja, a Vlada i Sabor su im sada nametnuli arbitra koji će presuđivati tko će i kako u tom procesu proći. Ramljak i društvo to su već počeli raditi i odmah pobudili sumnje da su u čitav posao krenuli s popisom svojih favorita koji će naplatiti najviše svojih potraživanja, bilo putem prodaje Agrokorovih kompanija ili njihovim preuzimanjem. Tužbe onih koji već sada procjenjuju da će biti prikraćeni počele su pljuštati na sve strane. Među njima se u prvom redu ističu one kojima se osporava lex Agrokor i Ramljakovo, ali i Vladino pravo da arbitriraju u stečaju Agrokora, odnosno plaćanju njegovih dugova i podjeli vlasništva u njegovim kompanijama.
Kad se i ako se jednog dana javnost dočepa sadržaja sastanaka i dogovora na kojima je odlučeno da se donošenjem lex Agrokora aktualna vlast umiješa u upravljanje procesom Agrokorova bankrota, ne bi bilo veliko iznenađenje da su oni tekli slično razgovoru koji su početkom svibnja 1998. godine vodili tadašnji predsjednik države Franjo Tuđman i jedan od njegovih dugogodišnjih prvih suradnika Hrvoje Šarinić. U razgovoru koji je trajao sat i 20 minuta, Šarinić je Tuđmanu još jednom pokušao objasniti zašto ga je odlučio napustiti i povući se s dužnosti šefa njegova ureda.
Iz poduljeg stenograma, koji je godinama kasnije osvanuo u pojedinim medijima, indikativan je sljedeći dio njihova oproštajnog razgovora:
„Šarinić se pita što ćemo napraviti kada predsjednik ode s političke scene… ‘Sustav moramo napraviti, sustav, a sustav napravili nismo. Napravili smo jedan gangsterski sustav, s Kutlom na čelu’, kaže otvoreno Šarinić.
Tuđman je, čini se, izvan sebe: ‘Što mi pričaš gangsterski sustav, s Kutlom na čelu; evo ti ga, što mi pričaš. Što Kutle, uostalom…’.
‘35 poduzeća, banke, monopol, to u jednoj velikoj Francuskoj ne bi jedan čovjek mogao držati, a u maloj Hrvatskoj drži. Vi nećete vidjeti neke stvari. I ono što je moj lajtmotiv u tome…’.
Predsjednik Tuđman ga prekida: ‘Nije istina da je Kutle najveći bogatun. Nije istina. Ja nemam konkretnih podataka, ali koji mi kažu, Gucić ima daleko više negoli Kutle. (Šarinić: ‘Ne bih rekao.’)
‘Ti ne bi rekao, a meni to tvrdi Mateša, meni to tvrdi Škegro, kao i neki drugi ljudi’.
Šarinić, pak, nastavlja: ‘Što ja zamjeram jednom Kutli? Vidite, Todorić, Rajić, ovaj iz Sport Heruca, Drago Biondić, to su ljudi koje bih ja podržao bez obzira na to jesu li Hercegovci ili nisu Hercegovci. Zbog čega? Zato što su to ljudi koji su se posvetili jednom zanimanju, koji će ostaviti nešto iza sebe, koji rade korektno, itd’.
Hrvoje Šarinić nadalje kaže kako je HDZ u izolaciji te da nitko s njim ne želi koalirati, osim možda Đapića, a to znači ‘da idemo još više desno’. Osim toga, Šarinić upozorava predsjednika Tuđmana: ‘Predsjedniče, vi ne vodite stranku. Vodi je Pašalić’, na što Franjo Tuđman odvraća: ‘Pričaš priče’. No, Šarinić je ustrajan: ‘Predsjedniče, reći ću vam jednu stvar – ja s Pašalićem više živjeti i raditi neću’.
Hrvoje Šarinić se ne da, tvrdi Tuđmanu da je HDZ Pašalićeva, a ne njegova, odnosno Tuđmanova, stranka. ‘Svuda je postavio svoje ljude’, tvrdi Šarinić.
‘Postavi ti svoje’, replicira mu Tuđman.
‘Gdje ću ja, mene ne slušaju’”.
Nisu se, dakle, Tuđman i Šarinić prepirali i razišli zbog modela ekonomije koji je od njezina osamostaljenja uspostavljen u Hrvatskoj, nego oko toga je li za hrvatsku ekonomiju bolje da vlasnici njezinih najvećih kompanija budu Kutle, Gucić i slični novobogataši koji su bili u sprezi s desnom frakcijom HDZ-a ili Todorić, Rajić, Biondić…, koji su bili bliži HDZ-ovoj tehnomenadžerskoj frakciji. Nije teško zamisliti da se u vrhu aktualne vlasti sličan razgovor vodio skoro dvadeset godina kasnije, s tom razlikom da su Kutle, Gucić… i njihovi politički pokrovitelji predvođeni Ivićem Pašalićem nestali sa scene, a ostao je Ivica Todorić, koji je, doista, „ostavio traga iza sebe“, što je Šarinić tada najavljivao. Je li i sada zapravo jedina dilema bila kako se riješiti Todorića, a njegov Agrokor i kompanije iz njegova sastava predati u ruke onih koji će „ostaviti traga iza sebe“?
Privid kapitalizma
Todorićev Agrokor je, naime, u međuvremenu narastao u regionalnu monstrum-kompaniju s oko 50-tak kompanija u svojem sastavu u kojima je zaposleno oko 60 tisuća radnika, od toga oko 40 tisuća u Hrvatskoj. No zbog toga je malo koga u Hrvatskoj boljela glava, štoviše, Agrokor je bio ponos i dika hrvatskog gospodarstva i politike. Tek kad je pukla tikva, kad je zbog enormne prezaduženosti došao na rub bankrota, Agrokor i njegov vlasnik pretvorili su se u „Kutlin gangsterski sustav“, kako je prije dvadesetak godina Šarinić nazvao tadašnji ekonomski sustav koji je vladao u prvih deset godina Tuđmanove Hrvatske.
Profesor Ivo Bićanić i ekonomski analitičar Željko Ivanković već neko vrijeme dokazuju da sve što se u hrvatskoj ekonomiji događalo u proteklih tridesetak tranzicijskih godina odgovara političkoj ekonomiji kroni-kapitalizma, odnosno da je riječ o „gospodarstvu u kojem nominalno postoji slobodno tržište, ali koje dopušta povlaštena pravila i druge pogodnosti putem državne intervencije utemeljene na osobnim vezama. U takvom se sistemu lažni privid ‘čistog’ kapitalizma javno održava kako bi se održao izdvojeni utjecaj dobro umreženih pojedinaca“.
Bićanić i Ivanković, među ostalim, navode i glavna obilježja hrvatskog gospodarstva koja ga smještaju u model kroni-kapitalizma: „
– privatizacija državnog vlasništva pojedinačno ugovorenim prodajama čija vrijednost nije određena na tržištu, uz široki prostor za diskrecijsko odlučivanje,
– postupak privatizacije pogoduje pojedincima, državljanima Hrvatske s ciljem stvaranja nacionalne kapitalističke klase čiji su predstavnici uglavnom birani ad hoc, prema političkim vezama i u uvjetima nacionalne ugroženosti,
– formativna iskustva poduzetništva sudionici privatizacije stječu u uvjetima zalaza i učestalih kriza socijalističkog režima, ne razvijaju nikakvo poštovanje prema vladavini prava i zakonskoj regulativi, ali stječu ovisnost o skrivenom poslovanju u neslužbenom gospodarstvu,
– razvoj velike i slabe države koja postaje odlučujući faktor uspjeha privatnog poduzetništva i nedjelotvorno provodi vladavinu prava i sigurnost ugovorenih obaveza,
– demokratski deficit i odsutnost djelotvorne kontrole ostalih grana vlasti omogućava vrlo visoku razinu korupcije, rentijersko ponašanje i zarobljavanje države,
– tržište kapitala nije prevladavajući oblik alokacije kapitala, nego su to razni oblici neslužbenoga gospodarstva koji su netransparentni, utemeljeni na osobnim mrežama i nerijetko uključuju financijske protuzakonitosti,
– izražena je Fisherova hipoteza u kojoj početni uvjeti i izabrani koraci stvaraju vrlo jaku ovisnost o odabranom putu i oblikuju prevladavajuću političku ekonomiju kasnijeg razvoja koja se suštinski ne mijenja.
U hrvatskoj ekonomiji kroni-kapitalizma Ivica Todorić se od svih poduzetnika najbolje snašao – nitko kao on nije na nacionalnoj i regionalnoj razini dogurao tako daleko. Svoj mali cvjećarski obiteljski obrt koji je osnovao sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u sumrak socijalizma dokoturao je do male obiteljske tvrtke, koju je potom u prvom valu privatizacije poslije osamostaljenja Hrvatske nadograđivao kupovinom uspješnijih bivših socijalističkih društvenih kompanija, koje su u procesu pretvorbe podržavljene i potom prodavane kako bi ih se privatiziralo. Svoju očito više nego dobru političko-poslovnu formalnu i neformalnu umreženost, Todorić je vješto iskoristio da zahvaljujući obilnom i mutnom bankarskom kreditiranju njegovih poduzetničkih „poduhvata“ od 1992. do 1994. godine postane vlasnikom Lovnog gospodarstva Moslavina, Agroprerade, Jamnice, Zvijezde, DIP Turopolja, Leda, Silosa Moslavine, Bobisa, Solane Pag i Unikonzuma, kojega vrlo brzo i uspješno pretvara u vodeći hrvatski trgovački lanac Konzum. Potom skoro desetak godina miruje i maltene ne sudjeluje u privatizacijskim procesima (s izuzetkom Mladine i PIK-a Vinkovci), nego bankarsku blagonaklonost koristi za kreditiranje modernizacije i razvoja kompanija koje je pokupovao.
Glad za kupovinom novih kompanija opet mu se vratila tek kad je EBRD na tragu politike proširenja Europske unije počeo kreditirati regionalno širenje pojedinih uspješnijih nacionalnih kompanija iz država nastalih nakon raspada Jugoslavije. U BiH kupuje Sarajevski kiseljak, u Srbiji Frikom, Dijamant, Ideu, Kikindski mlin…, a vrhunac dostiže 2014. godine kupovinom slovenskog Mercatora, najvećeg konkurenta njegovu Konzumu čije je poslovanje u međuvremenu proširio i van hrvatskih granica. Paralelno je sačekao ponovni dolazak HDZ-a na vlast, kako bi se u vrijeme Sanaderovih vlada opet aktivirao na domaćem terenu i u svoje vlasništvo preuzeo Agrolagunu, Slobodu Osijek, Belje, Pik Vrbovec i Tisak.
Ograničeni Lex Agrokor
Što je više rastao i bujao Todorićev Agrokor je sve više i dugovao jer kad je krenuo na svoje dugo tranzicijsko putovanje vlastitog kapitala za širenje nije imao nego ga je crpio iz banaka, a potom i iz kapitala svojih dobavljača i partnera, milom ili silom, jer je godinama imao skoro monopolistički trgovački položaj, ali i najčvršću spregu s vladajućim političkim i gospodarskim elitama. Brojne su hrvatske kompanije paralelno rasle s njegovim Agrokorom i čuvale svoje privilegirane pozicije na tržištu, pa su bez krzmanja sudjelovale i u svim njegovim poslovno-financijskim marifetlucima jer su i njima bili korisni. Prešutno su pristajale da im udvostruči rokove plaćanja na 150 dana, odnosno da im za isporučenu robu duguje više od 16 milijardi kuna, iako nisu imali jamstva da će im ona ikada biti plaćena, a pristali su i da im dio dugova plaća mjenicama ukupno vrijednim oko pola milijarde eura te se sada navodno čudom čude što ih faktoring društva kojima su ih prodali ne mogu naplatiti od Agrokora, nego su ih njima počeli ispostavljati na naplatu.
Upravo najrevnosniji Todorićevi poslovni partneri postali su i najgorljiviji zagovornici lex Agrokora i državnog uplitanja u njegov stečaj jer vjerojatno očekuju da će ih kao hrvatske kompanije vladajuća hrvatska politika maksimalno zaštititi, pa i na štetu drugih vjerovnika. No kako kroni-kapitalizam nije pustio korijene samo u Hrvatskoj, nego i u susjednim zemljama, sudovi u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, pa i Sloveniji, odbili su priznati lex Agrokor na svojim teritorijama, pa iako je Sud u Londonu to učinio i zaustavio sve tužbe koje su neki Agrokorovi vjerovnici pokrenuli u Engleskoj i Velsu kako bi naplatili svoja potraživanja, Ramljakov plan da prodajom 19 Agrokorovih kompanija i otpisom barem dvije trećine dugova te da pritom ponajprije vodi računa o interesima hrvatskih kompanija, sudarit će se s istim i sličnim namjerama vlasti u susjednim zemljama jer i one će sve učiniti da zaštite interese tamošnjih Agrokorovih kompanija i njihovih dobavljača.
Odbijajući da prizna Ramljakovu privremenu upravu na području Crne Gore, tamošnji Privredni sud najotvorenije je poslao poruku hrvatskim vlastima i njezinu oktroiranom upravitelju u Agrokoru. Privredni sud Crne Gore u obrazloženju svoje odluke među ostalim je napisao: „Postupak vanredne uprave je u konkretnom podređen interesu države Hrvatske, odnosno provodi se da bi se zaštitili interesi države, a ne interesi povjerilaca, što je u suprotnosti sa osnovnim načelima Zakona o stečaju Crne Gore, jer se na taj način krši jednakost, odnosno načelo jednakog tretmana povjerilaca“.
Poput crnogorskog suda i sudovi u BiH, Sloveniji i Srbiji odbili su priznati Ramljakovo pravo da upravlja i tamošnjim Agrokorovim kompanijama, a pogotovo da raspolaže njihovom imovinom i prihodima. Bez njihove suglasnosti Ramljak neće moći prodati Merkator, Ledo, Zvijezdu i druge Agrokorove kompanije čije se trgovine i tvornice nalaze u tim zemljama, barem ne u paketima u koje ih je spakirao Ivica Todorić. Zbog tih obrambenih mehanizama koje su aktivirale zemlje u susjedstvu, i to u uvjetima u kojima je evidentno da će se oko Agrokorovih bankrotiranih kompanija žestoko počerupati i ruska Sberbanka i američki strvinarski Knighthead fond, velike su šanse da će se pokazati da je Plenkovićeva vlada donoseći lex Agrokor zinula više nego što može progutati, kao što se, uostalom, dogodilo i Ivici Todoriću dok je ostapbenderovski s tuđim novcem ostvarivao svoje megalomanske poslovne ideje.